TEKST

Oskudnost pustinje

 

Tijekom putovanja u Centralnu Aziju, točnije Turkmenistan, u pismu ženi sovjetski pisac Andrej Platonov piše sljedeće riječi: “Kada bi bar mogla vidjeti veliku oskudicu pustinje!… Nikada ne bih mogao razumjeti pustinju da je nisam vidio ― knjige nisu dovoljne.”

I nisu. Osjećam to dok stojim u Turtgulu nakon skoro trideset sati vožnje vlakom iz Kazahstana. Izlazimo iz vlaka, a vrućina nas udara u lice jednakom brzinom kojom nas okružuju taksisti. Cjenkam se žestoko i uspijevam spustiti cijenu na dvadeset dolara za sat i pol vožnje do Hive. Na putu do Hive prolazimo rijeku Amu Darju, koja se sada smanjuje zbog previše iskorištavanja. Knjige nisu dovoljne, ali pomažu. U ruci trenutno držim kuharicu Samarkand autorica Caroline Eden i Eleanor Ford ispunjenu receptima i pričama iz Centralne Azije. Tekstura naslovnice oponaša izvezene tkanine i tepihe koji se mogu pronaći diljem tog područja, a prije tek nekoliko mjeseci gledala sam ih u skoro svakom kutku gradova, obješene na gotovo svakom zidu ― bogate tkanine izvezene dezenom cvijeća, nara, biljaka… Knjiga je pod rukom hrapava.

Autorice knjige pišu kako je stotinama godina putovanje u Samarkand zahtijevalo nevjerojatne pothvate ― samo po sebi je bilo pothvat, ali imam osjećaj da ni sada (ako zaboravimo na trenutak udobnost skupog aviona ) nije puno jednostavnije. Zašto su se mnogi mučili, prolazili tisuće i tisuće kilometara, tijekom dugih ekspedicija nosili hranu, začine, svilu iz dalekih gradova poput Xi’an ili Shiraza? Odgovor je, naravno, trgovina, zbog koje su Samarkand i drugi gradovi u sadašnjem Uzbekistanu od šestog do trinaestog stoljeća bili jedni od najbogatijih i najprosperitetnijih gradova. Kroz ove pustinjske gradove putovalo se i (pre)nosilo mjesecima, godinama ― prema Kini su se slali krastavci, čaše od bojanog stakla i grožđe, dok su u suprotnom smjeru putovali svila, češnjak i soja.

Iz trinaestog stoljeća skačem u prošlo, dvadeseto. Za Andreja Platonova, kao i za mnoge druge stvari i druge ljude, saznajem sasvim slučajno. Knjigu Franka Westermana Inženjeri duše kod prijatelja grabim onako, u prolazu. Blisko je mom području interesa, pa je uzimam, svjesna da je vjerojatno dugo neću pročitati, da će skupljati prašinu kao i mnoge druge prije nje, zaboravljene pod teretom svakodnevnog života. Međutim, tu knjigu o piscima u Sovjetskom Savezu koji su pisali tijekom Staljinove vlasti čitam u jednom dahu, progutam. I onda potom još nekoliko puta. U toj priči koja se čita poput dobrog povijesnog krimića, gdje jednu od glavnih uloga vodi Konstantin Paustovski, slavni sovjetski pisac i kandidat za Nobelovu nagradu za književnost, spominje se i Andrej Platonov. Inženjeri duše su pisci: oni također moraju odgajati, graditi, njihova je velika dužnost da “literarna djelatnost postane kotačićem mehanizma koji će radničku klasu staviti u pokret”. I fiziki i liriki, tako to ide ― dakle, i fizičari i pisci bili su od životne važnosti u Sovjetskom Savezu, svi su imali svoju ulogu u izgradnji novoga društva. Uz pisanje socrealizma, jedna od stvari koje su sovjetski pisci radili jest da su u “brigadama” pisaca odlazili na mjesta gdje se odvijali veliki, tzv. irigacijski projekti, gdje su se gradile brane, mostovi, željeznice, te pisali o njima. Neki od njih bili su i u Centralnoj Aziji, poput projekta Aralskog jezera, tj. radilo se o velikim projektima navodnjavanja polja pamuka putem kojih su skrenute rijeke što su se ulijevale u jezero. Zbog toga je i presušilo.

Andreja Platonova formirala je Oktobarska revolucija 1917. Sin radnika na željeznici, školovao se za inženjera, a većinu dvadesetih proveo je radeći na elektrifikacijskim i irigacijskim projektima u gradovima Voronjež i Tambov. Tridesetih se potpuno posvećuje pisanju. Međutim, za života je većina njegovih djela bila zabranjena ili nije uopće dospjela do tiska, zbog skepse koju je iskazivao prema sovjetskoj kolektivizaciji i drugim Staljinovim praksama. Radnju antiutopijskog romana Čevengur (1929.) smješta u istoimeni zabačeni gradić, gdje priprosti seljaci i borci revolucije pokušavaju ostvariti svoju viziju idealnog društva. A njegova Jama za temelj (Kotlovan, u nas prevedena i kao Iskop, 1929.-30.) bavi se temom prisilne kolektivizacije. U tom romanu radnici iskapaju duboku rupu za temelje nove gigantske kuće u kojoj će živjeti proletarijat. Oni kopaju, ali ne razumiju značenje svoga rada, dok rupa biva sve veća i veća, i na kraju isisava njihovu fizičku i psihičku energiju. Iako je bio kritičan prema komunističkim vlastima i birokratizaciji, Platonov je, poput pisaca Grossmana i Šalamova, vjerovao u ideju komunizma ― ipak ih je ona oblikovala. No, Staljin ga nije volio. Slavna je priča prema kojoj je na marginama Platonovljene priče napisao “ološ”, dok ga je u nekoj drugoj prilici navodno nazvao “genijem”. Zbog svojih književnih eksperimenata i skepse biva izoliran, teško nalazi posao i objavljuje.

Zašto su za tekst o Centralnoj Aziji važne ove crtice o Platonovu? Prvo, zato što je za Sovjetski Savez na neki način bila tabula rasa na kojoj su komunisti mogli i željeli ispisivati novu povijest i izgraditi novo društvo. Drugi razlog je taj što na mjestima koja izgledaju kao da su zamrznuta u vremenu, pred nama kao da se otvaraju paralelna razdoblja koja možemo pojmiti istodobno, u jednom dahu ― ono od 6. do 13. st., kada ovo područje doživljava procvat, a zatim od 20. st. kada su Sovjeti eksperimentirali s gradnjom novog svijeta do ovdje i sada kada su ostaci tog utjecaja još vidljivi i prepoznatljivi.

Centralna Azija bila je bitan dio Sovjetskog Saveza, a Rusija je još uvijek prirodan partner tim državama, uz naravno sve probleme i nijanse koje dolaze uz tako kompleksnu povijest odnosa. Ruski se, recimo ― više ili manje uspješno ― govori u svim bivšim sovjetskim republikama. U nekima, poput Kazahstana, jedan je od službenih jezika. U drugima, poput Kirgistana, skoro zamjenjuje lokalni jezik. Dok u trećima, kao što je Uzbekistan, često služi kao lingua franca, iako nije službeni jezik.

Platonov je tako, jer je između ostalog morao i raditi, molio Gorkog, koji ga je gotivio i smatrao dobrim piscem, da ga uvrsti u brigadu  koja je 1933. putovala na mjesto gdje se gradio Bjelomorsko-baltijski kanal, još jedan veliki projekt kojim su povezani Bijelo more, Arktički ocean i jezero Onjega, a koji su gradili zatvorenici gulaga, njih 126.000. U tu ekspediciju nije bio uvršten. No, 1934. uspio je otputovati u Turkmenistan s drugom brigadom pisaca. Njezin cilj bila je glorifikacija uspostavljanja socijalizma u Turkmenistanu. O svom iskustvu ondje Platonov piše u kratkoj priči Takir i noveli Džan (džan na jeziku nomadskog turkmenskog naroda koji Platonov opisuje znači “duša u potrazi za srećom”). Iako je možda i htio (vjerojatno je htio) ispuniti uzuse socrealizma, njegova novela je ponovo predstavljala odstupanje od književnih i ideoloških konvencija vremena. U toj kratkoj priči pratimo glavnog junaka Čagatajeva koji se iz Moskve vraća u Centralnu Aziju, točnije Turkmenistan, gdje je bio i rođen. Čagatajev dolazi iz tog nomadskog naroda koji je preživio razna progonstva. Dolazi da ih nahrani, da im vrati snagu, ali kada mu to uspije za rukom, oni odlaze i nastavljaju svoj nomadski život, a Čagatajev se u Moskvu vraća sam.

Vraćamo se u vlak 2019., a na stolu u kupeu stoji Platonovljeva knjiga. Vlak vozi iz Buhare u Taškent, a ja pričam s Ukrajincem koji je u Uzbekistan došao raditi tijekom Sovjetskog saveza, oženio se i ondje i ostao.

 

Tekst i fotografije: M.G.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close