TEKST

Znate li što znači ići na posao mjesecima bez plaće?

 

U subotu 21. rujna je u Čakovcu održana javna tribina pod nazivom Organiziranjem do boljih radnih uvjeta, o uvjetima rada u tekstilnoj i kožarskoj industriji u Hrvatskoj, metodama borbe u toj industriji i mogućnostima organiziranja.

Foto: Novi sindikat

Na tribini su govorili Ana Vragolović iz udruge Hrvatski centar za radničku solidarnost, Kata Šečić, bivša radnica Domaće tvornice rublja (DTR) koja je sa svojim kolegicama i kolegama štrajkala 2013. godine zbog neisplate plaća i Mario Iveković, sindikalist iz Novog sindikata koji je govorio o nekoliko primjeraka štrajkova koje je taj sindikat vodio.

Ana Vragolović osvrnula se na radne uvjete i akcije u tekstilnoj i kožarskoj industriji. Kada govorimo o toj industriji, podaci Hrvatskog zavoda za statistiku pokazuju da u proizvodnji odjeće radi oko 11.000 radnica/ka, u proizvodnji tekstila oko 2.960 radnica/ka, a u kožarskoj industriji (proizvodnja kože i srodnih proizvoda) oko 9.270 radnica/ka. U sve tri industrije radi oko 80 posto žena. Najviše je malih tvrtki, njih 550, a nema nekadašnjih giganata koji su u Jugoslaviji zapošljavali velik broj ljudi, dok se prosječna plaća vrti oko 4.300 kuna za proizvodnju tekstila i 4.600 za proizvodnu tekstila. Statistička sredina možda pokazuje da su to prosječne plaće, ali realnost je da tekstilnu industriju karakteriziraju jako niske plaće koje se kreću oko minimalca te teški uvjeti rada.

Vragolović je istaknula jedan od primjera kršenja radničkih prava – onaj iz firme Boxmark u kojoj je zaposleno 4.000 radnika i radnica koji proizvode navlake za sjedala i vozila. Radni uvjeti su takvi da nisu dopušteni odlasci na zahod, plaće su mizerne, prekovremeni sati se isplaćuju naknadno ili se uopće ne isplaćuju, radnici dobivaju otkaze nakon dvije ili dvije i pol godina rada kako bi se izbjegla zakonska obveza zapošljavanja na neodređeno nakon tri godine rada na određeno. Vragolović je istaknula još neke vidove izrabljivanja radnika i radnica – njima je često zabranjeno međusobno komunicirati, moraju prikrivati ozljede na radu, rade blagdanima i slično, a o uvjetima najbolje svjedoče i komentari radnica samih, od kojih smo jedan dio preuzeli s Foruma.hr:

Na probnom roku od ona tri famozna dana mi je rečeno da na wc mogu kad trebam. Pa zar je to potrebno posebno naglašavati?? Ispada da je. Oni dani u mjesecu, Bože dragi, dođe mi da odem kirurgu da mi povadi moje ženske organe da nemam više menstruaciju. Pod pauzom doći na red na WC-u je nemoguća misija jer se žene doslovno boje dić od mašine i sve samo čekaju pauzu da odu na WC. I na kraju ispada da bi trebale nositi pelene za inkontinenciju da ne bi morale dva tri puta ići promijeniti uložak, jer ne daj bože da te voditelj smjene vidi koliko put ideš na WC.

Vragolović se osvrnula i na štrajkove u industriji, iako je rekla da nije bilo organiziranih štrajkova, osim u tvornicama u kojima su već počele kasniti plaće. Ranici Boxmarka u Slavonskom Brodu su, nakon što je par radnika istupilo u emisiji Provjereno, pokušali izvest par akcija, ali nakon toga nikakav štrajk nije nastavljen, istaknula je u izlaganju. Štrajkalo je 2016. također i 230 radnika Inkopa jer mjesecima nisu dobili plaću. Inkop inače proizvodi opremu i obuću za vojnike, policajce i brojne državne tvrtke. Radnici bi došli na posao i bili u halama od 7 do 15, ali nisu radili. Većina radnika nisu bili članovi sindikata, niti su radnici znali da u firmi djeluje sindikat. Spontani, divlji štrajk nažalost nije doveo do rezultata i firma je otišla u stečaj.

Što se tiče drugih štrajkova, štrajkovi se uglavnom organiziraju kada već krenu neisplate plaća, što je nažalost često prekasno, rekla je Vragolović. Takav je slučaj bio u Kamenskom, Modnoj kući Slavonija, Modnoj trikotaži Arena iz Pule i drugim firmama, a radnici često ne reagiraju kada krenu malverzacije, privatizacije i pretvorbe.

Vragolović je spomenula i par pozitivnih slučaja – onaj, na primjer, tekstilne tvornice u Osijeku gdje je šest radnica štrajkalo i tražilo povišenje plaće od 1.000 kuna, koje su i dobile. Jedan slučaj je i onaj tvornice Naprijed u kojoj je radilo oko 1.000 radnica, a koja je doživjela klasičnu priču pretvore i privatizacije 90.-ih kojih je toliko previše da je i njihovo nabrajanje postalo Sizifov posao.

Hodaš od dućana do dućana, galamiš, vrištiš, a žene u 50-ima traže svoje prava

Bivša radnica Domaće tvornice rublja (DTR) Kata Šečić govorila je inspirativno o povijesti te tvornice, kasnijem žalosnom uništavanju i štrajku koje su radnice pokrenule zbog neisplaćenih plaća, kao i o (studentskoj) potpori koja je radnicama bila jako važna.

7.svibnja 2013., započeo je štrajk radnica i radnika Domaće tvornice rublja, koji je potrajao puna dva mjeseca i rezultirao isplatom dijela zaostalih plaća. Štrajk radnica DTR-a, obilježen svakodnevnim prosvjednim šetnjama centrom glavnoga grada, šetnjom čiji su punktovi bili DTR-ovi dućani, podržali su mnogi građani i mnoge grupe – od udruga i drugih radničkih kolektiva u štrajku do kolegica iz tekstilne industrije. Okončavši štrajk 7. srpnja 2013., i radnice DTR-a iskazale su solidarnost proslijedivši pomoć koju su im donirali građani kolegicama iz MK Slavonije koje su u tom periodu započele vlastiti štrajk

8.veljače 2017. radnicama DTR označio je zadnji radni dan. Od 1.200 radnica koje su tamo radile na kraju životnog vijeka te firme ostalo ih je 19. Propala je tako još jedna tvornica, još jedan tekstilni gigant, čijeg su dimnjačara znale mnoge generacije te su tako radnice DTR-a završile na burzi i „utopile“ su se u brojci od sto tisuća izgubljenih radnih mjesta u tekstilnoj industriji.

Radnička klasa možda odlazi u raj, ali živi u paklu Hrvatske, tranzicije, kapitalizma. DTR tako dijeli sudbinu većine tekstilnih giganta iz bivše i ove države – uništi, pokradi, raščlani, rasprodaj. Kamensko, Jugoplastika, Dalmatinka Sinj, Nada Dimić, MTČ, nitko nije preživio.

Solidarnost netko mora organizirati

 Sečić se u svom izlaganju osvrnula na povijest DTR-a te je istaknula važnost solidarnosti tijekom štrajka, ne samo one koju su pokazali studenti i svi koji su svaki dan hodali s radnicama, već i oni koji su radnicama donosili pomoć. Naime, tijekom štrajka se nekoliko ljudi organiziralo i putem Facebook stranice Podrška radnicama DTR-a počelo skupljati pomoć u vidu hrane i potrepština za radnice i radnike koji mjesecima nisu dobivali plaću.

Ponovimo to još jednom – skupljala se pomoć za radnike i radnice koji nisu dobivali plaću. Radnici iz DTR-a nisu zaboravili ni druge te su tako, između ostaloga, izrazili solidarnost s pirotehničarima koji su u isto vrijeme prosvjedovali i štrajkali tražeći granski kolektivni ugovor i veće plaće.

Deset godina nakon prvog vala privatizacije DTR-a iz 1992. godine kreće i onaj kobniji, drugi val. Priča je klasična, napisana i viđena toliko puta da je potpisnike ovih redaka sram i napisati, kad već nije sram one koji su krali – kreću malverzacije, mešetarenja, otpuštanja. Oko 2005./06. godine, rekla je Šečić, od početnih 1.200 radnika ostaje raditi njih oko 560 radnika, a uvode se tzv. lohn poslovi. Za one koji ne znaju, lohn poslovi ili tzv. doradni poslovi su takvi u kojima tvornica ne radi svoju odjeću, već se samo po narudžbi spajaju već iskrojeni i izrezani modeli. Lohn poslovi su inače jako jeftini te bi bilo bolje da se industrija usmjerava na vlastitu proizvodnju, budući da strani brendovi usmjeravanju samo na ona mjesta koja nude najnižu cijenu rada.

Šečić je također istaknula još nešto što je izrazito bitno – posla je bilo i DTR je mogao nastaviti s radom, možda ne u tom obimu kao u Jugoslaviji, ali je imao prepoznatu kvalitetu i izgrađen brend. No vlasnicima nije bilo stalo do proizvodnje, kazala je Šečić.

Mario Iveković iz Novog sindikata je pričao o nekoliko slučajeva štrajkova koje je taj sindikat vodio. Istaknuo je da se može, a to je pokazao na primjeru štrajka u Studentskom centru u Zagrebu, gdje su se radnici po prvi put u povijesti SC-a izborili  za kolektivni ugovor, iako je u početku štrajka izgledalo da radnici nemaju šanse. Međutim, kazao je on, mora se biti kreativan i morate iza sebe imati dobar sindikat.

Rekao je također da je došlo do jedne velike promjene u Hrvatskoj, a to je da je puno ljudi krenulo napuštati ovu zemlju i da sindikat i radnici takve situacije nedostatka radne snage mogu iskoristiti da se pokušaju izboriti za svoja prava. Međutim, ključna riječ ovdje je borba – bez toga se ništa neće promijeniti.

 

 M.G

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close