TEKST

Sustavna represija ljudskosti i solidarnosti

 

Iako nam kažu da živimo u demokraciji, ne živimo. Slobode koje bismo trebali uživati, ne uživamo. Mehanizmi koji bi trebali funkcionirati, ne funkcioniraju. Vijeće za građanski nadzor nad primjenom pojedinih policijskih ovlasti još nije oformljeno, odnosno njegovi članovi nisu imenovani. Dakle, efektivni nadzor rada policije ne postoji, a policija nasilje ne zaustavlja, već ga proizvodi. Sudstvo koje bi trebalo biti neovisni korektiv koji će osigurati ispunjenje pravde, to nije, jer im forma postaje bitnija nego sadržaj. Dugotrajnim razvojem sustavne represije ljudskosti i solidanosti te normalizacije i institucionalizacije nasilja mi smo kao društvo otupili. Mi to stanje ignoriramo ili opravdavamo, a upravo to vodi fašizmu. Na nama je da se borimo, da ne dopustimo da nam itko brani da budemo solidarni, da ne dopustimo da itko postane i ostane ‘drugi’.

foto: Ahill34 / Wikimedia Commons

Dok svakodnevno svjedočimo političkoj represiji koja se ogleda u kršenju zakona i nasilju policije bez adekvatnih istraga i sudskih presuda, teško je ne zapitati se je li sustav u kojem živimo zaista demokratski ili je takav samo na papiru.

Političku represiju nužno je analizirati kroz načine na koje se ocrtava u djelovanju policije i sudstva. Policije kao represivnog aparata koji služi za ispunjenje političke represije te sudstva koje gubi svoju glavnu karakteristiku — neovisnost — i postaje produžena ruka države u (ne)pravednosti. Pritom ju je nužno staviti u širi kontekst, odnosno, osvrnuti se na širu sferu fašizacije i militarizacije društva kojoj svjedočimo. Umjesto demokracije kojom se hvalimo, možda smo već zagazili, a ako nismo, onda sigurno koračamo prema dobu autoritarnog sistema i fašizma. Iz obrazovnih ustanova, medija, državnog vrha i njegovih organa posljednjih godina svjedočimo opasnoj reviziji prošlosti i relativizaciji fašizma, ponavljanju nekadašnjih “drugih” i stvaranju novih “drugih”, gušenju solidarnosti i sloboda te širenju nasilja.

Ono što se trenutno događa izbjeglicama, migrantima, odnosno ljudima u pokretu, opasan je presedan koji se već prelijeva na druge društvene skupine. Sustavno nasilje u Hrvatskoj nije počelo s izbjeglicama, ali posljednjih je godina najočitije. Već tri godine ljudi u pokretu, brojne domaće i međunarodne organizacije i institucije upozoravaju na nezakonita protjerivanja i nasilje na hrvatskim granicama. Izbjeglice su svakodnevno izložene uskraćivanju prava na traženje azila, nezakonitom pritvaranju i protjerivanju, uskraćivanju hrane, vode i vršenja nužde, ponižava ih se i vrijeđa, premlaćuje ih se pendrecima i teleskopskim palicama (čija je uporaba zabranjena u RH), muči elektrošokovima, guši i prisiljava da se izuju i bosi hodaju kilometrima… Nabrajanje svih oblika zlostavljanja i nečovječnog postupanja kroz koja prolaze zauzelo bi nekoliko stranica. Bez obzira na to koliko dokaza i svjedočanstava o nezakonitosti i nasilju policije postoji, Ministarstvo unutarnjih poslova ne preuzima odgovornost, nego samo kratko odgovara da su optužbe lažne, bez ijednog dokaza koji bi potvrdio suprotno. Država, kao što vidimo, na to ne reagira. Ne provode se učinkovite istrage, ne ispituju se dokazi, postupanje policije se ne nadzire i ne sankcionira, ne štite se ljudska prava i nasilje se ne označuje kao nepoželjno i nedopustivo.

Nasilje koje hrvatska policija vrši nad izbjeglicama toliko je sveprisutno, a istovremeno ignorirano ili odobravano od državnih organa, medija i, naposljetku, društva da im je gotovo oduzelo svaki element dostojanstva. Međutim, ako imamo policiju koja vrši nasilje, kako da onda od društva očekujemo drugačije? Kad nasilje nije sankcionirano i problematizirano, kad jednom prodre u društvo, pitanje je samo koliko će se dalje širiti i koji će sve obrasci nasilja postati normalni.

U isto vrijeme, oni koji progovaraju o nepravilnostima i nezakonitosti policijskog postupanja, organizacije i odvjetnici, prozvani su državnim neprijateljima, zovu se na obavijesne razgovore, (ne)suptilno ih se zastrašuje, onemogućuje im se pristup ljudima s kojima rade i koje zastupaju, onemogućuje im se pristup informacijama, diskreditira ih se i stavlja u kontekst s krijumčarima. Sudski procesi koji se tiču konkretnih slučajeva ostaju na razini zadovoljenja procedure, bez učinkovite istrage i objektivnog ispitivanja dokaza i svjedoka, prateći politiku do te mjere da ljudske živote svedu na proceduralni formalizam u kojem potpuno povjerenje nekritički poklone policiji. Čak se i pučku pravobraniteljicu, neovisnu instituciju i opunomoćenicu Sabora za zaštitu ljudskih prava, onemogućuje u provedbi ispitnih postupaka. Dokazi nestaju, objašnjenja ne postoje, a nju se bez pokrića proziva za prekoračenje ovlasti i diskreditira u javnosti. U trenutku kada čak i anonimni policajci progovore o represiji sustava u kojem rade, potvrde nezakonitosti i upozore na oblike zastrašivanja i ucjena koje proživljavaju, političku odgovornost ne preuzima nitko. Međunarodne organizacije i institucije, koliko god bitne bile, cijeli državni vrh ignorira i ne mari za posljedice jer, očigledno, one već tri godine izostaju.

I dok se solidarnost kriminalizira, zastrašuje ljude koji izbjeglicama ostavljaju hranu i vodu, nasilje se nerijetko ignorira, neadekvatno sankcionira ili uopće ne sankcionira. Nasilnici prema ženama tek se prekršajno bilježe, a žene nisu zaštićene. Nasilje prema pripadnicima srpske manjine se karakterizira kao kršenje javnog reda i mira, a ne kao zločin iz mržnje koji to jest. Policijsko postupanje prema manjinama posebno je problematično u odnosu na romsku manjinu. U istraživanju iz 2018. godine (1), svaki peti ispitanik romske populacije potvrdio je da je tijekom života doživio fizičko nasilje od djelatnika policije.

Policija je u službi zaštitara vlasti i u pitanjima povijesnog revizionizma. Uništeni antifašistički spomenici ostat će takvi bez da itko snosi sankcije, bez da se počinitelji uopće potraže. Grafiti koji pozivaju na mržnju i nasilje čak će godinama ostati neizbrisani i neprepravljeni. Međutim, nazivanje Tuđmana ratnim zločincem, crtanje srpa i čekića na njegov spomenik i prepravljanje grafita poput “ubi Srbina” u “ljubi Srbina” bit će utvrđeno, procesuirano i prekomjerno sankcionirano. Politička represija koju vidimo u funkcioniranju HRT-a koji bi trebao biti javni servis, pretače se u policijsku represiju u vidu pritisaka na novinare. Upad u redakciju Đurđici Klancir i uhićenje Gordana Duhačeka zbog tweeta vrlo su jasni i perfidni oblici zastrašivanja novinara koji odbijaju pisati u službi vlasti i provode svoj posao objektivno i nepristrano.

Iako nam kažu da živimo u demokraciji, ne živimo. Slobode koje bismo trebali uživati, ne uživamo. Mehanizmi koji bi trebali funkcionirati, ne funkcioniraju. Vijeće za građanski nadzor nad primjenom pojedinih policijskih ovlasti još nije oformljeno, odnosno njegovi članovi nisu imenovani. Dakle, efektivni nadzor rada policije ne postoji, a policija nasilje ne zaustavlja, već ga proizvodi. Sudstvo koje bi trebalo biti neovisni korektiv koji će osigurati ispunjenje pravde, to nije, jer im forma postaje bitnija nego sadržaj.

Dugotrajnim razvojem sustavne represije ljudskosti i solidanosti te normalizacije i institucionalizacije nasilja mi smo kao društvo otupili. Mi to stanje ignoriramo ili opravdavamo, a upravo to vodi fašizmu. Na nama je da se borimo, da ne dopustimo da nam itko brani da budemo solidarni, da ne dopustimo da itko postane i ostane “drugi”.

 

Sara Kekuš

(1) Kunac, Klasnić, Lalić: Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: istraživanje baznih podataka, Centar za mirovne studije, Zagreb 2018., str. 255-256.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close