TEKST

Ambidekster-Hrvatska ili prožimanje ekstremiteta

 

U hrvatskom je slučaju nacija u proteklih tridesetak godina odigrala vrlo specifičnu ulogu u profiliranju lijeve i desne ruke države. Može se reći da su se neke funkcije tih ruku preklopile, kamuflirale ili čak “autsorsale”. Ako prihvatimo Bourdieuovu metaforiku, hrvatsku državu nije teško odrediti kao ambidekstera. Ili u sportskom žargonu: može igrati i lijevom i desnom u represivnom djelovanju. Kako je došlo do tog djelomičnog prožimanja ekstremiteta? Skicirajmo ukratko tu povijest…

Svojedobno je poznati francuski sociolog Pierre Bourdieu prilično slikovito prikazao “anatomiju države”. Država, dakle, ima dvije ruke kojima organizira i nadzire društveni život. Desna ruka pritom označava institucije sile i represije – policiju, vojsku, pravosudni sistem, dok lijeva ruka predstavlja one institucije koje bismo mogli nazvati elementima države blagostanja – zdravstvo, školstvo, mirovinski sustav, socijalne naknade i slično. Lijeva je ruka tu da zaštiti stanovništvo od hirova “nevidljive ruke tržišta”, dok je desna tu da obuzda svakoga tko bi pokušao tu nevidljivu ruku dovesti u pitanje kao faktor organizacije društvenog i ekonomskog života. U političkoj svakodnevici, naravno, ove dvije ruke ne djeluju shematski potpuno odvojeno. Njihove međuodnose i legitimacije u priličnoj mjeri uvjetuje takozvana ideološka sfera. A u toj sferi vrlo često prevladava nacija kao ključni ideologem legitimacije države.

U hrvatskom je slučaju nacija u proteklih tridesetak godina odigrala vrlo specifičnu ulogu u profiliranju lijeve i desne ruke države. Može se reći da su se neke funkcije tih ruku preklopile, kamuflirale ili čak “autsorsale”. Ako prihvatimo Bourdieuovu metaforiku do kraja, hrvatsku državu nije teško odrediti kao ambidekstera. Ili u sportskom žargonu: može igrati i lijevom i desnom u represivnom djelovanju. Kako je došlo do tog djelomičnog prožimanja ekstremiteta? Skicirajmo ukratko tu povijest.

Hrvatska je država nastala na razvalinama Jugoslavije. A kad država nastane odcjepljenjem od višenacionalne i socijalističke države, onda je i očekivano i nužno da se profilira dvostruko: kao država dubinski oslonjena na naciju i kao država u kojoj dominira kapitalistički način proizvodnje. Na samom početku se činilo da ta dva ključna definicijska momenta nove države nisu u proturječju: naime, oba imaju snažno antisocijalističko usmjerenje. Međutim, s vremenom je postalo očito da su ta dva principa u koliziji. Nacija, nakon odstranjenja nepoćudnih dijelova, nudi obećanje solidarnosti i zajednice, jednak tretman onih koji su njen dio. S druge strane, kapitalizam nudi konkurenciju, nejednakost, suprotne interese klasa i asimetrične odnose moći. Sama ta podjela očita je i u stranci “koja je stvorila Hrvatsku”, Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Od samog početka dvije ključne frakcije u stranci bile su ona ideološka, često i s ustaškom pozadinom, i ona popularno znana kao “tehnomenadžeri” koja se brinula za ekonomiju. A na vrhu piramide Franjo Tuđman kojeg ekonomija nije previše zanimala, iako je najbliži bio njenom feudalnom ustroju: zazivao je 200 bogatih obitelji i zagovarao “jaku kunu” jer je mislio da to znači i jaku ekonomiju.

No kako je kapitalizam sve intenzivnije ulazio u naše živote tako je i nagrizao nacionalnu solidarnost. Tvornice su propadale, što od tajkunske privatizacije što od izloženosti međunarodnom tržištu. Tisuće ljudi ostalo je bez posla i kao takvi su predstavljali socijalnu bombu. HDZ je doskočio tom problemu “socijalnim” mjerama: prijevremenim umirovljenjima, pogotovo braniteljske populacije i zapošljavanjem u javnim kompanijama i javnoj upravi. Ta zapošljavanja nisu, kao što se često danas tumači, brana dolasku “pravog kapitalizma” već upravo reakcija na uspostavu “pravog kapitalizma”. A HDZ je tim potezima zapravo osigurao dugogodišnju vladavinu: pacificirao je dio nezadovoljnog stanovništva, osigurao snažnu glasačku bazu i preko svojih ljudi u institucijama priskrbio si je neometanu reprodukciju nacionalističke ideologije. Naprosto ima svoje ili sebi bliske kadrove na važnim mjestima u institucijama, a i diktira politički ritam ostalim strankama. Ne zaboravimo da je ključan doprinos sakralizaciji Domovinskog rata i “beatifikaciji” Franje Tuđmana dao upravo SDP: izglasavanjem Deklaracije o Domovinskom ratu u Saboru 2000. godine i odlukom Zorana Milanovića da novootvoreni zagrebački aerodrom upravo nazove po Tuđmanu.

Konsenzus oko tih vrijednosti toliko je duboko usađen u hrvatsko društvo da svako blago preispitivanje predstavlja svojevrsni čin izdaje ili djelovanje neprijateljskog elementa. Međutim, i taj konsenzus nije imao jednosmjernu putanju. U periodu od 2004. godine pa do izbijanja ekonomske krize on je i dalje bio prisutan, ali samo latentno. Ključno društveno vezivno tkivo činila je hiperinflacija potrošačkih kredita. Nezanemariv dio populacije si je mogao kupiti stan, automobil ili bilo koji drugi ozbiljniji potrošački artikl. Političke tenzije su se stišale, činilo se da smo napokon dostigli taj dugo sanjani Zapad koji su nam obećali napuštanjem socijalističke Jugoslavije. Međutim, iluzija je kratko trajala. Kriza i rekordno spor oporavak učinili su svoje. Visok rast nezaposlenosti, dugovi, evikcije, blokirani građani: društvo se gotovo raspadalo. A konkurentski političko-ekonomski narativ nije bio na vidiku. I onda se opet aktivirao spomenuti konsenzus. I to u prilično radikalnoj mjeri. A pogodovalo mu je itekako i širenje srodnih ideja i vrijednosti po cijeloj Europi.

Tu se vraćamo na Bourdieuovu metaforiku i izmiješane ruke. Očito je da su policija i sudstvo pristrani i da vrše svoju standardnu funkciju. Drugim riječima, ažurnije reagiraju kad se “ugrožavaju” nacionalne svetinje nego kad se ugrožavaju različite društvene manjine. Pogotovo kad se radi o pisanoj riječi, bilo na internetu bilo na zidovima. Teško se može reći da su u službi vrijednosne neutralnosti liberalne države. No u hrvatskom slučaju nisu oni glavni protagonisti represije i cenzure, iako su to preteške riječi kao opisi općeg društvenog ambijenta. One su u priličnoj mjeri “autsorsane” lijevoj ruci države. Ili konkretnije: njenim “klijentima”. Naime, spominjane mjere prema braniteljskim i drugim organizacijama realizirane devedesetih zapravo su bile dio socijalne politike drugim sredstvima. A te organizacije, u dosluhu s desničarskim medijima, Crkvom i malom armijom ustaških trolova sudjeluju u stvaranju atmosfere represije i cenzure. Ako bi htjeli to djelovanje svesti na jednu sintagmu, najprikladnija bi bila ona decentralizirane cenzure. Ona je prilično djelotvorna bila u kulturnom polju: sjetimo se samo niza filmova i udara na HAVC, ali i pritisaka na Olivera Frljića. Danas, bilo kakva izjava koja njima ne odgovara dovoljna je za progon: bilo da se radi o omiljenoj meti, Miloradu Pupovcu, ili bilo kojem novinaru. Braniteljske udruge organiziraju novinske konferencije, desničarski portali prokazuju i cinkaju državi, popovi pišu optužnice s oltara, a ustaški trolovi prijete u inboksima.

U tom se kontekstu službena država može praviti umjerenom i neutralnom. Naprosto negira optužbe za ideološku pristranost jer prljavi posao obavljaju neki drugi akteri. U situaciji u kojoj su svi ti drugi akteri političku klackalicu pomaknuli toliko u desno, predstavnici službene države mogu svoje postupke, ili postupke “neovisnih institucija”, pravdati kao ideološku neutralnost. Isto kao što su navodno neutralni kad kažu da ne mogu povećati plaće medicinskim sestrama jer nema novca u proračunu. I zato je neutralnost kriva oklada u borbi protiv ovih tendencija. Kao što je zagovor formalnog poštovanja zakona i procedura liberalne demokracije nedovoljan alat. Jedino u što se može pouzdati pomjeranje je političke klackalice u drugom smjeru. A zato je potrebna društvena snaga, a ne snažna vjera u zakone i obećanja liberalne demokracije. Također, čisto ideološka razina neće biti dovoljna. Kao što smo vidjeli u skici razvoja trenutnog stanja, ona ekonomska je odigrala ključnu ulogu.

 

Marko Kostanić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close