TEKST

Kolumbijski dnevnici II – Bogota

 

U taksiju prema aerodromu, s lijeve strane ceste valjali su se valovi Karipskog mora po nesređenim pješčanim plažama, dok su se s desna redale šarene jednokatnice oko kojih su se motali Kartažani na povratku s posla. Ispred nas je teturao crveno-plavi autobus omotan novogodišnjim svjećicama, a s čije je zadnjice u nas buljio golem mural Isusa. Arturo i ja lovili smo let za Bogotu, mjesto gdje se cijela povijest Kolumbije kao lavina slila u jednu kotlinu. Taj masivan i turoban grad prkosne naravi smješten je na preko dvije i pol tisuće metara visine s barem sedam milijuna stanovnika (koliko ih registrira Wikipedija). Samo što su kotači trebali dotaknuti asfalt najednom se začulo prenapregnuto brujanje obaju motora i avion se povukao napraviti još jedan krug iznad džungle prije novog pokušaja slijetanja. Bila je to hrapava dobrodošlica, koja, kasnije će se pokazati, i više nego pristaje tom gradu. 

Na ponoćnoj vožnji do hostela, kroz mrakom zavijene ceste, pokušali smo s taksistom razbiti predrasude o Bogoti kao nesigurnom mjestu. Međutim, na naše iznenađenje vozač je samo dolio ulje na vatru kad je Arturu rekao „Sí señor, Bogotá es una ciudad relativamente peligrosa“ (Da gospodine, Bogota je relativno opasan grad). Kroz glavu mi je samo prošlo „ajme koji sam ja turist, i k tome amater“. Na recepciji u hostelu ljubazno su nas dočekali i odveli u skromnu ali pristojnu sobu prikladnih dimenzija. I ovaj je hostel izabrao Arturo tijekom priprema za putovanje, i to kontra mojih preporuka da idemo s apartmanskom solucijom. Potaknut svojim meksičkim putovanjem, rekao je: „u ovim zemljama, između komfora i recepcije, odlučio bih se za ovo potonje“, što se u oba grada pokazalo kao i više nego validan argument. 

U dvorištu hostela naišli smo na tri Amerikanca kako održavaju tinjajuću vatru pa uz pivo od njih saznali prva iskustva, nažalost plitka i dosadna. Naime, oni su u glavnom kolumbijskom gradu pronašli kvart rezerviran za imućniji dio stanovništva i prilagođen životu kakav se vodi u zapadnoeuropskim metropolama pa danima hodočastili tamo, uglavnom po klubovima. Kao i svako jutro do tada, razveselio nas je doručak od jaja, tropskog voća i tostiranog kruha, pa smo odmah nakon kave krenuli istraživati Candelariju, kvart usred kojeg se nalazio i naš istoimeni hostel. Brzo nam je postalo jasno da smo uzeli smještaj u sličnom gentrificiranom dijelu grada kao što je to bio slučaj u Cartageni. Međutim, suprotno karipskoj intenzivnoj reprodukciji turističke usiljenosti koja je cijeli grad prisilila da uglavnom gravitira tom jednom sektoru industrije, u Bogoti se odmah osjetilo da turizam nije primarna preokupacija stanovništva već život teče prirodnijim tokom velikog mjesta. I broj turista na ulici bio je primjetno manji, a umjesto njih za gužvu su bili zaduženi studenti s nekoliko državnih i privatnih sveučilišta razbacanih po okolici.

Arhitektura starijeg dijela grada kombinacija je kolonijalnih rezidencijalnih jednokatnica, naravno u bojama s toplijeg spektra, pomiješanih s mjestimičnim neoklasicističkim i modernističkim zdanjima podizanim od 19. stoljeća naovamo. Takav urbanistički reljef omogućava dovoljan prodor svjetlosti u mediteranski uske uličice, dok istovremeno prolaznicima, nevažno u kojem smjeru gledali, omogućava nesvakidašnje prizore vrhova Anda spojenih s plavetnilom, odnosno puno češće debelim oblacima. Zanimljiv je bio osjećaj boraviti u gradu izniklom na tolikoj visini i svejedno biti okružen glomaznim planinskim šiljcima. Popeli smo se do malog trga s kapelicom i fontanom, koji prema legendi obilježavaju mjesto geneze Bogote, a danas je mjesto okupljanja za raspričane studente te za razne performere i zabavljače lokalne publike. Niz brdo nas je put proveo kroz uske uličice prepune slikovitih grafita, nerijetko s rastafarijanskim motivima poput golemog murala posljednjem etiopskom caru Haileu Selasiju s poznatom crveno-zeleno-žutom trobojnicom u pozadini. 

Vrludali smo tako kvartom bez nekog definiranog plana pa nas je iznenadio prostran glavni gradski trg, dom statue Simona Bolivara, sa svih strana okružen velikim uspravnim palačama i katedralom. Ispred crkve sjeli smo na stepenice i opet guštali u tropskom voću dok su pred nama pospani radnici mamurno teturali na posao. Na pročelju najmodernije građevine na trgu, današnjeg Vrhovnog suda, jezu mi je probudio licemjeran natpis: „Kolumbijci, oružje vam je dalo nezavisnost, a zakon će vam dati slobodu.“ Ironično, 1985. godine upravo ta zgrada ugostila je poznati pokolj u kojem je stradalo preko stotinu gerilskih borkinja i boraca, sudaca, odvjetnika, drugih civila i vojske. Kako smo kasnije saznali, iz iznenađujuće objektivnog narativa Muzeja nezavisnosti preko puta, tadašnja druga najveća partizanska skupina u Kolumbiji, zvana M-19, te jeseni zauzela je Palaču pravde. Namjera im je bila da prisili suce na suđenje tadašnjem predsjedniku Betancuru zbog potenciranja ratnog stanja u zemlji. Međutim, nakon samo 24 sata strpljenja vlada je donijela kontroverznu odluku i poslala vojsku na intervenciju koja je završila masakrom. Osim toga, u akciji je izbio i sumnjiv požar koji je progutao tisuće stranica dosjea kolumbijskog narkopanteona i korumpiranih dijelova političke elite.

Središnji trg u Bogoti i danas je vrlo aktivno bojno polje u što su nas uvjerili još svježi tragovi osmomartovskih demonstracija. Svi zidovi u našem okruženju tjedan dana ranije bili su pod paljbom projektila punjenih ružičastom i crvenom bojom, a tu kreaciju upotpunile su brzopleto ispisane parole protiv mizoginije i šovinizma. Na činjenicu da drugarice iz feminističkih organizacija u Kolumbiji imaju posla preko glave, Arturo mi je skrenuo pozornost još u Cartageni. Tada je komentirao da još nikada u životu nije doživio toliko rasprostranjenu kulturu javnog izražavanja seksizma koju muškarci na ulici njeguju dobacivanjem slučajnim prolaznicama. Negdje pola kilometra niz glavnu aveniju, u nastavku trga, primijetili smo da je zgrada ministarstva poljoprivrede pretrpjela daleko najteže bombardiranje prosvjednica i prosvjednika. Isprva nam se to baš i nije uklapalo u kontekst obilježavanja Dana žena, no, kasnije smo saznali da feministički pokret u Bogoti, iako više liberalan, zauzima i snažan stav u domeni klasne borbe. Naime, upravo tih dana kad smo nas dvojica boravili u Kolumbiji, na snagu je stupio zakon koji je omogućio novi val otimanja zemlje seljacima, pretežno pripadnicima domorodačke i crnačke zajednice. Očekivano, te površine u najčešćem broju slučajeva završile bi u rukama narkokartela i drugih lokalnih moćnika, a zbog zemljišne reforme na jugu zemlje izbili su nasilni prosvjedi prilikom kojih je vojska koristila vatreno oružje.

„Najlakši način da se domogneš moći u Kolumbiji je da posjeduješ zemlju, a u posjed zemlje dolaziš nasiljem,“ rekao je Jonathan, Arturov partijski drug iz Bogote, pa s ciničnim osmijehom nastavio: „i to ti je cijela povijest Kolumbije u pet sekundi.“ Dok smo u lokalnom restoranu zavučenom podalje od centra jeli ajiaco, juhu od poriluka s piletinom, možda i najtipičnije jelo za sjeverni dio Južne Amerike, ovaj mladi redatelj i marksist držao nam je kratko predavanje o povijesti tog područja u duhu historijskog materijalizma. Objasnio je da je u unutrašnjosti zemlja bila vrlo plodna pa domorodačko stanovništvo na poljima nije moralo raditi više od četiri sata dnevno te im zato i fizička konstitucija općenito nije bila razvijena za teži fizički rad. Kad su se na obalama Karipskog mora usidrili španjolski osvajači i pronašli izvore zlata, porobili su domicilno stanovništvo i natjerali ga da radi u rudnicima s lošom tehnologijom, u smjenama od dvanaest sati. U takvim uvjetima robovi su umirali od iscrpljenosti pa je bilo potrebno iz Afrike uvesti izdržljiviju radnu snagu zahvaljujući čemu je Cartagena postala važna kolonijalna luka za uvoz roblja i izvoz vrijednih metala, šećera i duhana.

Rude, minerali i nafta zajedno s kokainom danas su najvažnija izvozna dobra Kolumbije, a njihova eksploatacija usko je vezana za složenu društvenu stratifikaciju i prožeta je kroz barem tri centra moći, institucionalnu vlast, gerilske skupine i narkokartele. Jonathan nam je pričao i o takozvanom „Planu Kolumbija“ iz vremena Busheve administracije, koja je godišnje slala oko milijardu dolara za potrebe suzbijanja raširene industrije narkotika, a po njemu ta sredstva zapravo su korištena za konsolidaciju institucionalne vlasti te razvoj „pljačkaške ekonomije“. U praksi je stvoren ogroman vojni aparat koji je poslužio za udare na radnički pokret a koji se ranih 2000-ih sve više inspirirao razvojem događaja u Chavezovoj Venecueli. „Bilo je opasno biti vođa sindikata u Kolumbiji tih godina“, zaključio je. Na povratku iz restorana Jonathan nam je ravnodušno rekao da na ulicama centra ne vadimo ni novčanike, a ni mobitele, jer će nam ih netko oteti iz ruke, nasilno i pred svjedocima, ako je potrebno. I dalje sam bio skeptičan prema takvim upozorenjima na javno nasilje, ali nije trebalo proći ni četvrt sata da im u potpunosti ne povjerujem. 

U kasno nedjeljno popodne, a na centralnoj gradskoj aveniji i šetnici, bivšoj četverotračnoj prometnici, prosuo se barem dva kilometra dug vašar, na kojem se, kao i na Hreliću, prodavalo sve: od polomljenih CD-ova i punjača za mobitele do funkcionalnih vešmašina, odjeće, knjiga i hrane. Provlačili smo se kroz ljude i među robom razbacanom po podu kad su nam komešanje i grupa ljudi odjednom zapriječili put. Policajac je stajao, udaljen nekoliko metara, i u miru čavrljao s nekim čovjekom. Ne sluteći što se zbiva počeli smo se probijati kroz gužvu sve dok me Arturo nije mahnito zgrabio za ruku, čvrsto povukao i zaderao se „SAŠA, WATCH OUT!“. Trebao mi je trenutak ili dva da shvatim kako sam uletio direktno u prostor koji je dijelio dva čovjeka s noževima u rukama, spremni da se isjeku. Polako i oprezno kretali su se u smjeru kazaljke na satu dok im se u očima caklio bijes. Imali smo sreće i izbjegli smo ranjavanje, a vrhunac te sulude situacije bio je kada se Jonathan nasmijao i rekao: „Ovo je još dobro, postane opasno kad uzmu mačete.“ Nakon što se raspršio adrenalin nisam mogao prestati razmišljati o policajcu koji je ležerno čavrljao dok su si samo koji metar od njega dvoje ljudi prijetili oružjem. Sudeći po navijačkom raspoloženju rulje koja je okružila dvojac, zaključio sam da se čuvar reda nije miješao jer bi vjerojatno i sam stradao u pokušaju da ih zaustavi. 

 

Drugo jutro potvrdio sam svoje ranije sumnje u bolest koja me polako savladavala pa sam cijeli taj dan proveo u hostelu boreći se sa simptomima trovanja hranom pri čemu se, pored podrške i savjeta dragih ljudi iz Europe, ona recepcija pokazala kao važna logistička pomoć. Nije bilo jasno što me točno otrovalo, a moglo je biti apsolutno sve, od leda u vodi preko voća i čorbe. Bilo kako bilo, izgubio sam jedan dan u krevetu dok je Arturo dalje istraživao. Iako ni približno zdrav za umaranja, odlučio sam, potpuno van pameti, za treći dan u Bogoti poslušati savjete koje smo dobili prije odlaska u Kolumbiju i doživjeti njezine „istinske“ ljepote tako da zamijenimo betonsku džunglu onom pravom. Isforsirali smo odlazak u obližnji park prirode Chicaque, ne razmišljajući da to što se zove park ne znači i da je ravan kao Maksimir. Bilo je to penjanje malim oronulim japanskim kombijem na skoro 3000 metara visine, a onda spuštanje pješke kroz šumu u oblacima i povratak istim putem uz planinu. Na nedostatak energije i zdravlja brzo sam zaboravio uz neopisive prizore visokih i nikad ranije uživo viđenih tropsko-prašumskih stabala, njihovih golemih listova, cvijeća i strmih puteljaka ozvučenih ambijentalnim cvrkutanjem nekoliko stotina vrsta ptica. Nakon par sati hoda – uz mnoge pauze – šuma nas je nagradila s jednim od najromantičnijim prizora koji sam do tada doživio u prirodi. Uski slap malog potočića strmoglavio se s visine od oko sedamdeset metara niz planinu strmu kao fjord, i pritom cijelim putem udarao u kamenje od čega je nastajao oblak od vodene prašine, dok su u podnožju zujali šareni kolibrići – prizor nas je ostavio potpuno opčinjenima. 

Na putu do parka i nazad vozio nas je vozač s kojim je Arturo preko dva sata pričao na španjolskom dok sam ja kroz prozor promatrao okolicu. U šetnji mi je prepričao cijeli njihov razgovor. Ispostavilo se da Efrem vjeruje kako su Kolumbijci tradicionalno protiv ljevice i ne vole njihove ideje, a on sam predstavio se kao ponosan desničar i dio srednje klase. Kad smo izlazili iz Bogote i prolazili kroz njezinu periferiju, činila se beskonačnom. Po svim okolnim brdima protezale su se sitne formacije u krem boji, prosute kao lego-kockice. Bile su to favele raširene dokle god nam je sezao pogled, a za koje je nam je vozač rekao da su jedini bastion ljevice. Na pitanje kako riješiti veliki problem kriminala u Bogoti odgovorio je vrlo očekivano „povećanjem broja policajaca kojih je sada samo 300 000 na dvanaest milijuna stanovnika grada.“ Rekao je da upravo zbog ljudi koji žive u favelama, i izbjeglica iz Venezuele, Bogota ima daleko više stanovnika od onoga što nam je rekla Wikipedija. 

Dotakli su se i gorućeg pitanja mirovnog sporazuma vlade s najvećom gerilskom skupinom FARC. Iako su dvije strane našle zajednički jezik, stanovništvo je na nedavnom referendumu neočekivano odbilo prijedlog sporazuma kojim bi se okončalo više od pola stoljeća krvavih sukoba. U ratu između lijeve gerile i vlasti te paravojnih formacija narkokartela stradalo je, raseljeno ili nestalo tisuće Kolumbijaca, uglavnom seljaka ili siromašnih obitelji. No militaristički režim toliko se istrošio da je pristao potpisati mir, uz prethodnu garanciju abolicije svih uključenih na strani gerilskih grupacija. Narodu se taj moment nije nimalo svidio jer, kako Efrem vjeruje, „to su krvožedni kriminalci koji su otimali malu djecu i koristili ih kao seksualno roblje.“ „Komunisti su to sve“, dodao je, „a njih treba istrijebiti!“. „Vidi što su napravili od Venezuele, tako bogate zemlje“. Na temu istočnih susjeda još je rekao da je Trump po njegovom sudu preblag, „jer da je Bush na vlasti, Kolumbija bi je već odavno očistila i oslobodila invazijom uz pomoć Amerikanaca.“ 

Zadnja dva dana u Kolumbiji iskoristili smo za još jedno penjanje na obližnje brdo s poznatim samostanom Monserrate i obilaske muzeja u Candelariji. Suvremeni kolumbijski likovni umjetnik Fernando Botero, žanrovski sljedbenik figurativne umjetnosti, donirao je državi preko dvjesto svojih najpoznatijih uradaka i veliki dio vlastite kolekcije kolega slikara i kipara koje je primio za života, pod uvjetom da ulaz u muzej zauvijek ostane besplatan. Uživali smo u brojnim situacijskim portretima debelih figura koje su nas provele kroz Boterov apstraktni osvrt na promjene društvenih odnosa i privatnog života u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Nešto dalje niz ulicu naišli smo na Kuću vaze gdje je, prema predaji, početkom 19. stoljeća došlo do tučnjave između cvjećara, inače Španjolca, i njegove mušterije, iz druge generacije kolonijalista, a koja je onda navodno pokrenula pokret za nezavisnost od španjolske krune. No u tom muzeju ostali smo zatečeni pred interaktivnom pločom s preko 60 različitih naziva za različite rasne kombinacije između domorodačkog, crnačkog, španjolskog i drugog stanovništva, a čija su krvna zrnca mjerena čak i u četvrtinama. Tek tada smo shvatili koliko je rasna pozadina bitna za određivanje društvene stratifikacije, odnosno položaja stanovnika Kolumbije. Zadnji u nizu muzeja bio je onaj posvećen zlatu, a golema kolekcija od više tisuća indijanskih ukrasa, ritualnih alatki i skulptura stvorila je jasniju sliku obilja dragog metala zbog kojeg su Španjolci tako čvrsto držali taj komad planeta podijeljen između vlasnika i robova. 

Na kraju smo se na Bolivarskom trgu počastili kavom sa štanda za koju i danas mislim da ću još dugo pamtiti, iako sam je ispio po talijanski, s nogu i na ulici. A ta pomisao vraća me na početak priče jer degustacijske posjete farmama kave, šetnje nacionalnim parkovima, uživanje na tropskim plažama i penjanje po planinama, grupna bicikliranja po selima i bivšim kolonijalnim prijestolnicama, kao i razni drugi aranžmani izvan velikih gradova, bili su glavnina savjeta koje smo dobili pred odlazak u Kolumbiju. „Morate se maknuti iz velikih mjesta jer su ružna, dosadna i tamo se nema šta puno vidjeti ili raditi“ rekli su nam prijatelji i poznanici. Izlet u Chicaque svakako je išao u prilog tom argumentu, međutim, ne žalim što nismo imali prilike i mogućnosti napraviti više, jer da smo prvom prilikom oči pokrili velom turističkih distrakcija, teško da bismo i približno dobili sliku o izobličenim društvenim strukturama i dinamikama, pravilima i prilikama, koji u potpunosti nadilaze bilo kakvo iskustvo boravka u mjestima u kojima sam do sada živio ili ih posjetio.

 

Tekst i fotografije: Saša Vejzagić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.