TEKST

Joker — takav je život?

 

Joker Todda Phillipsa s Joaquinom Phoenixom u naslovnoj ulozi srušio je rekord gledanosti prilikom otvaranja u listopadu, a i prije izlaska ga se moglo proglasiti najkomentiranijim filmom godine. Kao film o liku koji je već dva puta prije obilježio danas vjerojatno najaktivniju generaciju na internetu, prvo u znamenitom crtanom serijalu Brucea Timma Batman: The Animated Series s duhovitom i morbidnom vokalnom izvedbom Marka Hamilla i kasnije u igranom blockbusteru The Dark Knight Christophera Nolana sa “samo” morbidnom izvedbom Heatha Ledgera, znalo se da će se film pratiti sa širom pozornosti od ostalih DC-jevih superherojskih produkcija. Kada je projekt dan Toddu Phillipsu, režiseru poznatom po trilogiji hit-komedija Hangover, čime se uklapa u trend nominalno neozbiljnih režisera koji režiraju nominalno ozbiljni materijal (Big Shot, Vice, Černobil), i najavljen kao hommage Scorseseovom King of Comedy, krug zaintrigiranih komentatora još se proširio. Na kraju, nakon što je film dobio ovacije na Venecijanskom filmskom festivalu i kada se pročulo da ima i političku i klasnu dimenziju, uključili su se komentari kako bi moglo biti problematično hvaliti film ponosno nezrelog režisera o ikoni i luđaku koji je inspirirao barem jedan stvarni masakr i kojeg rubne internetske desničarske supkulture smatraju svojim avatarom.

 

Kada su napokon film mogli svi vidjeti pojavila su se oštro oprečna tumačenja, oko politike kao i kvalitete filma. Na ljevici je film hvaljen zbog prikaza klasne otuđenosti i revolta a kuđen zbog čitavog niza regresivnih rodnih, rasnih i opet klasnih elemenata. Na desnici je prihvaćen kao film generacije odbačenih muškaraca, ali gdjegod i kritiziran kao sindrom liberalne zaluđenosti Trumpom. Sam film nije dovoljno zanimljiv bez nadodavanja svih tih tumačenja.

Pratimo Arthura Flecka, neuspješnog profesionalnog klauna koji pokušava postati stand-up komičar i pati od nedefiniranih ili suspektno definiranih psihičkih bolesti. Živi sa starom i također psihički labilnom majkom i oslanja se na socijalnu pomoć da bi došao do lijekova. Film kroz dva sata niže opća mjesta narativa o ludom protagonistu: posesivna i luda majka, odsutan otac, očuh zlostavljač, paralelni život u idiličnim halucinacijama, ruganje od strane kolega, neostvarivi ljubavni interes, ravnodušni odnos “sustava”, premlaćivanje od strane nasumičnih prolaznika, posprdni stav mentora i na kraju dobra “prođa” samog ludog protagonista jer se ispostavi da postoji masa ljudi koja se osjeća baš kao on. Za svaki od tih elemenata moguće se uhvatiti ali i ne mora, jer film ne radi ništa slojevito ni intrigantno s ijednim od njih. Klasna pobuna u filmu u potpunosti korespondira s klasičnom buržujskom slutnjom da su mase ljudi zapravo sumanuti kanibali kojima je cilj doslovno ubiti bogate. Fleckovi problemi sa svijetom su zanimljivi utoliko što koincidiraju s periodom u kojem su se otuđeni muškarci poput njega koordinirali u online terorističku sektu school shootera ali su u narativnom smislu potpuno prežvakani. To se osjeti i u izboru i značenju glazbe koja posuđuje iz bogatog, ali davno otrcanog repertoara hit-pjesama o arhetipu tužnog klauna i hinjenju smijeha. Za film usidren u izlizanim frazama ispada i pogođeno da je za glavnu pjesmu odabrana frazetina That’s Life Franka Sinatre.

Međutim, i ja sam se uhvatio za dvije stvari. Prvo, standardno uživljeni Phoenix ubacio je u film efektni motiv nijemog ekspresionističkog plesa koji liku Jokera, inače nikad manje atraktivnom odnosno izvanrednom, u pojedinim scenama ipak daje uvrnuto dostojanstvo i patos. Drugo, režiser Todd Phillips je, osim serije filmova Hangover, ranije snimio i dokumentarac o notornom punk idiotu G.G. Allinu. Taj dokumentarac poprilično jasno otkriva koji tip subverzije pa i humora je Phillipsu bitan i to je prenio i u Jokera. U filmu Arthur Fleck dobiva nebuloznu dijagnozu koja tvrdi kako Arthur ima neurološki poremećaj zbog kojeg reagira smijehom na emocionalne i socijalne situacije koje inače to ne iziskuju. U klimaksu i završnici filma Fleck postaje Joker upravo kada rastumači sebi i svijetu kako se ne radi o dijagnozi nego jednostavno o specifičnom, mračnom, smislu za humor i nikakvi autoriteti nemaju pravo tvrditi kako nije smiješan. U paketu s Phillipsovim izjavama kako više ne radi komedije jer je kultura političke korektnosti uništila humor, takav pristup Jokeru ispada najkoherentnije provedena “politička” poanta filma.

Naravno, to što je nešto koherentno ne znači da nije i glupo. Zadnjih deset godina, koje desni komentatori standardno tumače kao period tiranije političke korektnosti, ujedno su i laki kandidat za najbolji period komedije ikad. Tip komedije koji stvarno jest u krizi respektabilnosti je upravo G.G. Allinov, odnosno Phillipsov: smijeh iživljavanjem, uzbuđenje i sigurnost koji se osjete kada se nekoga ponizi. Među žanrovima subverzije, taj smijeh je najviše uparen s naturalizmom i groteskom: prikazivanjem fekalija, nasilnog seksa, samoranjavanja i pokolja. John Waters, prvo ime subverzivnog filma, toj estetici je dao besmrtnost tako što ju je prikazivao kao nešto ugodno. Za većinu ostalih njezinih korisnika, uključujući Phillipsa, sama neugoda i konfrontacija su cijela poanta. Kao da je sam (pretjeran) prikaz ružne strane svijeta i ljudi dovoljan za smijeh i poštovanje.

Primjetno je i koliko Joker ima smisla kao film DC-jeve produkcije. Koliko god različiti, svi filmovi iz DC-jeve franšize vrte se oko plitkih desničarskih fatalizama i utvara: pravi heroji su diskretni (Man of Steel), heroji se rađaju iz traume (Batman vs Superman), rat je neminovan (Wonder Woman), djeca su božji odraz (Shazam), pravo lice svijeta je otuđenost (Joker), negativci su negativci jer policija kaže da su negativci (Suicide Squad), mišići su kul (Aquaman). S druge strane, Marvelovi filmovi počinju od sličnih problema, ali nalaze načine da ih “herojski” prevaziđu. Lik Iron Mana ima odlike poput nekog DC-jeva junaka (monopolistički proizvođač oružja, narcis fiksiran na odsutnog oca), no franšiza ga zato postepeno tretira kao antiheroja, pa i tragičnu figuru koja se iskupljuje. Guardians of the Galaxy Vol 2. je poput psihodrame s blentavim tinejdžerima koji se uče suočavati sa svojim problemima tako da ih si priznaju. Black Panther tretira kao problem to što se dobro i zlo preslikava iz socijalnog konteksta, gdje jedan povlašteni sin može ljudski “dobro” tugovati za ocem (“I’m not ready to be without you”) dok potlačeni sin nasilnu smrt svog oca doživljava kao rutinu (“Everybody dies. It’s just life around here”). Za Marvelove filmove herojstvo je ono što se događa nakon što se prepozna naizgled nepremostiva prepreka. Za DC-jeve filmove herojstvo je ono uzbudljivo što se događa prije nego se prepozna prepreka, dalje ne može. Zato je Joker, s protagonistom koji mora postati psihopatski ubojica jer, eto, sve je karikirano protiv njega (bolest, slomljena obitelj, rezanje socijalnih davanja, loš ukus), egzemplarni DC-jev film.

Šteta. Joker nije bez razloga najekraniziraniji stripovski negativac. Gravitiraju mu osebujni režiseri, glumci i autori jer njegovi brojni kontrasti s Batmanom (smijeh/ozbiljnost, šarenilo/tama, sadist/žrtva traume, klaun/šišmiš, kaos/disciplina, euforija/strah, igra/misija, camp/mačizam) tvore najopstojniji i najšire priznati mit od svih koji su izašli iz superherojskog stripa. Njegove filmske inačice nisu do sada dostojno uhvatile puni sadržaj lika. Ili je predstavljen onako kako dati period konvencionalno zamišlja pomaknutog gangstera (Jack Nicholson, Jared Leto) ili je previše ukalupljen u ne posebno bogatim širim fiksacijama svojih režisera (Nolanov/Ledgerov simbol kaosa, Phillipsov/Phoenixov neduhoviti komičar). Definitivna uloga ostaje ona vokalna Marka Hamilla. Batman: The Animated Series je uprizorio superherojsku borbu manje kao detektivski ili borilački izazov, a više kao napad različitih ekstremnih psihičkih stanja na centralnu stoičku figuru Batmana. Svaki negativac je predstavljao drugačiji emocionalni krah s Hamillovim Jokerom kao neospornim kraljem ludnice. Istovremeno jeziv i stvarno duhovit, Hamillov Joker je bio puno bliže Watersovoj veseloj nastranosti nego Phillipsovom otužnom defetizmu.

 

Leonard Jurić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close