TEKST

Berlinske bilješke

 

Što još reći o Berlinu, a da nije već milijun puta rečeno? Je li danas moguće doživjeti svakodnevnicu najprivlačnijeg, najrazvikanijeg evropskog grada, ako tamo ne živiš određeno, makar kratko vrijeme? Je li izvedivo doživjeti bilo što autentično, što nije standardizirano na način tekućih (sup)kulturnih trendova, s naoko oporom površinom i tvrdom pojavom, koje nisu nimalo takve već na drugi pogled? Je li realno htjeti otkriti nešto što većina (turista, hipstera, yuppieja…) još nije uspjela opkoliti, željeti vidjeti nešto nepoznato? Ne vjerujem da mogu odgovoriti na sva ta pitanja, ali nakon trećeg posjeta Berlinu unutar dvije godine i utvaranja kako sam se donekle “udomaćio” u tom neiscrpnom gradu, imam potrebu staviti na papir svoje misli o njemu, javno, jer mi se čini da ih je korisno podijeliti, i to u formi kratkih bilješki koje nemaju namjeru izgraditi nikakav koherentni narativ, već poslužiti kao referentne linije drugim putnicima. Oni se, pak, moraju potruditi da iznova zasluže odrednicu upravo putnika, umjesto turista.

 

― u okružju javnih, pa i uličnih borbi za održivo stanovanje dostupno svima, za početak bi trebalo pokušati boraviti u Berlinu (i drugdje, naravno) izvan načina kratkoročnog turističkog najma stanova; drugim riječima: truditi se graditi vlastitu prijateljsku mrežu, prihvatiti uslugu da bi ju se vratilo, provesti vrijeme negdje ili kod nekoga da bi ih se zatim također ugostilo; couchsurfing kao da je odavno prestao biti potentna tema, a zapravo je i dalje izvanredan koncept izravnog otpora rastućim cijenama unajmljivanja nekretnina; da je lako ― nije: ovaj put smo u zadnji čas morali odustati od dvije unaprijed dogovorene opcije jer naši prijatelji u sobe viška nisu mogli ne primiti ljude koji su neplanirano ostali bez smještaja u gradu, inače bi završili na cesti; pa smo se na koncu sretnim spletom okolnosti smjestili kod moje prijateljice, rođene Berlinke, u stančiću u samom srcu Neuköllna, no također unajmljenom; zahvaljujući tome što je ona odlučila neko vrijeme živjeti kod svoje prijateljice na selu, u sjevernoj okolici grada

― njoj je ovo bio četvrti ili čak peti posjet Berlinu, meni, dakle, treći; međutim, nikad prije u gradu nismo bili zajedno, a volimo kad putujemo samo nas dvoje; između ostalog, to nam omogućuje da mjesto gdje jesmo možemo doživljavati opuštenije nego kada smo u stranom svijetu sami (tada je putovanje ipak izazovnije, a potencijalni problemi zahtjevniji, koliko god samostalno istraživanje nepoznatog imalo svojih neporecivih čari) ili pak s većom grupom (druga krajnost ponekad potiče situaciju kada je pritisak da se koješta neodgodivo iskušava stalan i pomalo naporan; mogućnosti za dodire s divljinom možda su veće kod skupine bliskih prijatelja puštenih s lanca, ali je veći i rizik da samostalno nećeš zaći duboko, nego ostati na površini probavljenih uobrazilja i uobičajene ponude berlinskih podražaja, ergo turist), znajući da će nam u svakom slučaju biti divno jer nam je skupa uvijek tako; stoga smo se spontano usmjerili prema kvartovskom điru i čak malko okućili, provodeći puno vremena u malenom, no iznimno udobnom stanu, radeći, kuhajući, spavajući, vodeći ljubav, slušajući ploče domaćice od Jacquesa Brela i Toma Waitsa do At the Drive-in i Fugazi, gledajući pokoji film ili seriju, ukratko: osjećajući se kao kod kuće, iako smo znali da smo tamo kratko i da bi trebali više vremena provoditi “vani” (što god to značilo), ali ovako nam je bilo baš kako treba

 

― kako smo se tijekom tjedan dana samo u dva navrata maknuli iz Neuköllna i Kreuzberga (naravno, nije da za prijašnjih boravaka nismo svatko ponaosob istražili svašta što smo mogli unutar Ringa, pa i šire od toga), vidjeli smo štošta u tim četvrtima što nam je ranije promaknulo ili nije bilo u vidokrugu, poput kvartovskih birtija koje imaju vrijednost širu od lokalnih okupljališta iako su potpuno i to; za razliku od razvikane The Black Lodge, čiji interijer a la Twin Peaks jest fora i čiji izbor pića i glazbe jest primamljiv (pogotovo za radnih dana u sitnim noćnim satima), no previše je okupirana ljudima u crnom i grčem namjerne, neizostavne zabave, koja se prečesto zamrzne kao grimase kakve smo pravili u djetinjstvu, pa su nas naživcirani roditelji plašili da će nam lica takva ostati vječno

― prema preporukama prijatelja zavirili smo dublje u Neukölln: primjerice, do birtije Poropati, koja se diči sirovim interijerom gdje na ogoljenom zidu goste pozdravlja Super Mario s glavom i bradom Karla Marxa; a vodi ju stariji Istrijan te konobari Zadranin, što ne znači da se radi o mjestu isključivo za susrete dijaspore, dapače, ali znači da tamo toče izvrsnu istarsku rakiju; dok se među probranim pločama koje stoje na raspolaganju kako wannabe DJ-ima, tako i starim liscima za spontanu gažu za kućnom miksetom i gramofonom, ističu imena poput Front 242 i Death in June: od ledenog plesanja do predmoderne melankolije u istoj večeri; a koga to ne zanima, može do mile volje igrati stolni nogomet na dva veća stola, s prostorijom samo za sport; stigli smo i do, čini se, novog, malog prostora za eksperimentalnu glazbu i sound-art na adresi Karl Marx Strasse 28, koji ime nosi baš po lokaciji (KM28): u moru glazbenog i zabavnog sadržaja, nepretenciozna oaza divnog zvuka izvana izgleda poput rasturenog uličnog dućana, a ni iznutra nimalo luksuznije, sa skoro školskim, starim stolicama za tridesetak posjetitelja, drvenim šankom od šperploče, samo sa osnovnim izborom alkoholnih pića (po dvije vrste vina i piva), te unisex zahodom; no, to je mjesto gdje svaki dan u tjednu osim nedjelje nastupaju druge face glazbenog podzemlja sa svih strana svijeta, a svirati u toj naizgled rupi postala je stvar prestiža, upravo zato što je glazba prva i zadnja stvar zbog koje KM28 postoji ― što više takvih prostora svugdje, to bolje za sve!

 

― pored provođenja vremena s njom, naravno, osobno mi je najveći užitak pri ovom posjetu Berlinu (a možda i inače) bilo sjedenje ispred Spätija i pijuckanje piva u najranijim ili najkasnijim večernjim satima (nikad između!), i promatranje ulice kako prolazi; od hipi-roditelja koji voze malu djecu u natkrivenim prikolicama teretnih bicikala, sporijih starijih građana koji se doimaju gotovo kao stranci u jednom od najmlađih gradova na svijetu, kralja hipstera koji je prozujao pokraj nas s bundom odjevenom preko potkošulje, osebujnim sunčanim naočalama i skupom buteljom vina u ruci; do malih pankera kojima smo spremni sve oprostiti i dati im za pivo čak ako je očito da je i najprljavija kožna jakna samo uniforma izrađena u zemljama Trećeg svijeta, svojih sunarodnjaka koji su i ne znajući stigli zato da bi im Berlin istodobno razbio sve iluzije o slobodi i učvrstio u vjeri da je tako nešto ipak moguće doseći, samo se nigdje ne podrazumijeva…

― prvi dolazak u Berlin opskrbio me slikama koje nikad neću moći zaboraviti, poput prelaska preko mosta iznad Spreeja između Kreuzberga i Friedrichshaina, prvog sunčanog i toplog dana nakon duge berlinske zime, kada je na stotine mladih ljudi činilo to isto u tom trenutku, nadajući se svemu što su mislili da im grad može ponuditi, a rijeka progutati i zaboraviti kao da nikada ništa nije ni bilo; ili kao što je bila cjelonoćna šetnja od Neuköllna do Penzlauer Berga, kada sam se na svakom koraku osjećao posve sigurno i dobrodošlo, ali ipak stalno s malom dozom prijatne strepnje prije skretanja iza ugla do uvijek nove ulice; kada sam se tijekom tog noćnog marša pravio da igram u izgubljenoj, nikad ranije prikazanoj priči iz Jarmuschevog filma Night on Earth; kada me nepoznata djevojka bez ustezanja kratko poljubila na autobusnoj stanici zbog oklade s prijateljicom, i zatim odmah otišla; kada sam na kraju popio lošu, ali meni važnu kavu u zoru ispred kuće i onda jedva prevalio još tih zadnjih deset metara do samog cilja; drugi dolazak u Berlin pokazao mi je, kako je i red, kakav sve može i treba biti clubbing na mjestima gdje je, uza sve ostalo, zvuk ipak na prvom mjestu; dok mi je ovaj, treći dolazak, pružio priliku da se gradu prepustim u laganijem, uravnoteženom ritmu, bez bojazni da ćemo bilo što propustiti, bez uvjeravanja da bilo gdje moramo odlaziti, tek s obvezom da ispunimo misiju oštrenja jednog odabranog pogleda i prepoznamo nešto što će samo nama biti važno, makar to bila baš ta jedna vrsta čipsa u najbližem Spätiju ili baš ta vrata s upravo tim bizarnim prezimenima na portafonu ili baš ta jeftina disko-kugla koju smo pronašli odbačenu na kućnom otpadu, a baš nam je dobro došla da si složimo atmosferu za večernji ostanak kod kuće i slušanje Trans Am zajedno s noćnim zvucima, mahom uzvicima na jezicima koje ne razumijemo

― zadnja natuknica neka bude kratka pjesma, impresija s prvog dolaska i, gledajući unatrag, dobar uvod u treći:

Prsten, žedan

hiljade mladih prelaze Spree
rijeka znoja čini razmak
skliskim i uskim kao sladoled
pred Suncem rastaču se
kožne cipele, šokantne jakne
i cvrče
zapetljani žniranci
pali se perje na krilima čežnje
skočivši s prstena smrvljenog
malom snagom volje
padam u pjegu
Jupiterovog oka
bližim se rubu korone

 

 

tekst i fotografije: Bojan Krištofić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close