TEKST

IVAN SALATIĆ: Govoriti jezikom ranjenih pejzaža

 

Crnogorski redatelj Ivan Salatić rođen je 1982. godine u Dubrovniku, odrastao je u Herceg Novom. Završio je višu likovnu školu u Beogradu, filmsku režiju na FDU Cetinje, te magistrirao pri HFBK u Hamburgu. Za svoje kratke filmove Sklonište i Dvorišta nagrađivan je još kao mlađi redatelj, no osobitu pažnju u svijetu autorskog filma privukao je dugometražnim igranim prvijencem Ti imaš noć s kojim je prošle godine osvojio prvu nagradu Festivala autorskog filma u Beogradu.

 

 

Za MAZ.hr s Ivanom Salatićem razgovaram o njegovom kratkometražnom dokumentarnom filmu Sinovi smo tvog stijenja koji će u srijedu, 4.12. s početkom u 21 sat, biti prikazan na ovogodišnjem Human Rights Film Festivalu, u zagrebačkom kinu Tuškanac.

Antonela Marušić: Je li za tvoju vidljivost kao autora bio presudan Tjedan kritike na Mostri na kojem je prikazan Ti imaš noć? Je li i na koji način to bila prijelomnica? U kakvim okolnostima se organizira ovaj program, tko ga kreira?

Ivan Salatić: Prije nego što sam uradio prvi film, ja sam već imao nekoliko kratkih filmova koji su putovali po festivalima, tako da mislim da se na neki način očekivao moj prvi dugometražni film. Pogotovo jer je pre dugometražnog jedan moj kratki film bio takođe selektiran na Orizzonti-ma u Veneciji. Međutim, u svijetu filma ništa nikada nije sigurno i mnogo stvari igra ulogu kada je u pitanju selektovanje filma za veliki festival kao što je Venecija. U svakom slučaju mislim da nije moglo biti bolje. Tjedan kritike na Mostri je odličan program i dobra prilika za nekoga ko ima prvi film. Dovoljno ste vidljivi. Program je sastavljen od samo sedam filmova koji dolaze iz čitavog svijeta. Giona A. Nazzaro koji je direktor tog programa je jedna jako hrabra i zanimljiva osoba koja se trudi pronaći najzanimljivije filmske glasove i kome je jako bitno da pokaže različitost. Dobro je što on na jednom tako velikom festivalu ne podilazi industriji, već ima jednu agendu koja podrazumijeva filmsku perspektivu autora i budućih njihovih filmova.

AM: Koliko je uspjeh koji si ostvario sa svojim timom nakon filma Ti imaš noć pomaknuo tvoj rad u pitanjima financiranja, distribucije, ide li sada jednostavnije? Vidim da je tvoj posljednji film Sinovi smo tvog stijenja imao premijeru na festivalu DocLisboa, jednom od važnijih europskih festivala dokumentarnog filma.

IS: Sinovi su imali premijeru neposredno posle premijere filma Ti imaš noć, tako da od 2018. ova dva filma idu paralelno, a tako su i rađena. Sinove sam čak radio i prije dugometražnog filma, ali su malo čekali na pravi festival kao što je DocLisboa. Sada sam već potpuno zaokupljen pripremama za sledeći film. Naravno da su mi predhodni uspjesi otvorili dosta mogućnosti.

AM: Film Sinovi smo tvog stijenja tematizira priču o starcu Božidaru koji sumnja da je za vrijeme Drugog svjetskog rata talijanski oficir Mazzola pokopan u blizini njegove kuće. On o tome priča s ostalim seljanima, pokušavajući potvrditi svoje sumnje, no ne dolazi do razrješenja koje on i ostali možda priželjkuju. Prilično je jasno da samo razrješenje te lokalne legende ili priče ni nije tvoj cilj. Zašto je baš ova priča privukla tvoju pozornost kao filmaša?

IS: Pa upravo zbog te zapitanosti jednog čoveka koji stoji na zemlji i pita se šta je u njoj. Nešto ga kopka, a zemlja ćuti, ljudi nemaju tačne odgovore, niko nema hrabrosti da zapravo to ispita. Niko ništa ne preduzima, zapravo. Godine prolaze, priče o tome se mijenjaju, vizure o događaju se promjene, a to ljudi možda i ne primjete. U svakom slučaju pitanja ostaju. Meni je to bilo odmah kao neka beketovska drama. Apsurdnost situacije, način na koji Božidar izgleda i na koji razmišlja. Sve mi je to bilo dirljivo i razmišljao sam o tome kako se naša historija zasniva na tim nesigurim pričama koje su u vazduhu, među ljudima koji trpe, u tom pejzažu koji trpi isto kao i oni.

AM: U intervjuu za tjednik Novosti za područja koje nose pečat kolektivnih trauma iskoristio si sintagmu “ranjeni pejzaži”? Takvih je lokacija u našoj regiji prilično mnogo. Jesu li one ili priča koju iskopaš polazište za tvoje filmove?

IS: U Sinovima postoje ti ranjeni pejzaži i zemlja je lik filma. Ona je u tom filmu natopljena istorijom i trudio sam se da kroz pojavnost tih pejaža doživimo osjećaj da ona želi nešto reći i da mi to pokušamo čitati, da u tom filmu govorimo jezikom ranjenog pejzaža. Početna tačka su međutim ljudi koji žive sa tim pejzažom. Za Božidara sam saznao iz jednog članka u novinama. Tada sam živio u Hamburgu, pa sam čitajući o Crnoj Gori saznao za njegovu dilemu. Sve je to nekako bilo zgodno u tom trenutku, meni je trebao jedan film dok sam spremao dugometražni, a isto tako trebalo mi je da se potpuno oslobodim u radu. Tako smo nas četvero otišli jednim kolima u selo blizu Kolašina i snimili ovaj film.

AM: Kako je tekao rad na terenu za vrijeme snimanja filma, koliko su ljudi bili otvoreni za vaše istraživanje, kakvu ste komunikaciju ostvarili s njima, kakvu vrstu očekivanja i/ili (ne)povjerenja ste uspostavili?

IS: To je bio jedan potpuno slobodan i otvoren način rada. Nikada nisam do tada imao toliko redukovanu ekipu i slobodu rada. Kao što sam rekao, mi smo se pokupili u jedna kola, iznajmili kameru i neki snimač zvuka koji je radio kad mu dođe. Bili smo potpuno slobodni, ali ograničeni vremenom. Snimali smo svega nekoliko dana. Božidar je divna osoba i njegova porodica nas je najljepše primila. Bio je otvoren za saradnju i činio mi se sretan zbog toga što snimamo. Mislim da nam je svima ovo snimanje bilo prijatno iskustvo.

AM: Čini mi se da u filmu Ti imaš noć mjestimično koristiš metodu usmene povijesti i usmenog sjećanja, ali na specifičan način i u igranom filmu. U tvom posljednjem filmu Sinovi smo tvog stijenja usmena povijest je još izraženija. U znanstvenom svijetu ova metoda koristi se kao alat za razumijevanje prošlosti na individualnom i kolektivnom planu. Koliko si doista upoznat s njom?

IS: Ja sam neko ko se koristi raznim metodama u filmu i to me u krajnjoj liniji zabavlja kao autora. Zanimaju me stvari koje mogu koristiti u filmu da bi se došlo do neke ozbiljnosti, iskrenosti spram sebe i onome što snimam. Ne bih mogao da kažem da se koristim konkretno nekom metodom za otkrivanje istorije, istine, antropološkog pogleda. Ništa od toga nije moj cilj. Ja se trudim napraviti zanimljiv film, u skladu sa mojim pogledom na svet. Onakav film kakav bi ja volio da vidim. Takođe, volim da u dijalozima likovi pričaju svojim jezikom i svojom “pameću”. Iako nema puno dijaloga u mojim filmovima, niti oni žele zvučati intelektualno ili nešto slično. Sa druge strane ja te dijaloge ogolim i očistim od suvišnog, kako bi imali poetičnost. U suprotnom, ne vidim zašto bi se bilo šta radilo ako u tome nema makar malo poetičnosti.

AM: U ovom filmu iznimno ti je važna crnogorska partizanska povijest, to podcrtava himnični trenutak u kojemu koristiš pjesmu Teče Tara kroz taj crnogorski kraj. Dok on svira u podlozi, vidimo kameru kako obilazi spomenik palim borcima na kolašinskom glavnom trgu. Kolašin je rodno mjesto narodnog heroja Veljka Vlahovića. Zašto ti je intimno važan baš on i zašto ga smještaš u srce ovog filma? Prvi razred polazila sam u Splitu u Osnovnoj školi Veljko Vlahović, zato je i u meni njegovo ime pokrenulo cijeli niz sjećanja…

IS: To je taj naš kontekst, sve je prosto povezano. Kada sam došao u Kolašin i posjetio sela oko njega, mi smo prosto reagovali na sve što je bilo tu. A tu je bio spomenik, tu je historija partizanske borbe, heroji, zločinci, ideološka neslaganja, rijeka Tara, brda… Od sve te mitologije je sačinjena stvarnost, a opet, kada ste tamo imate samo utisak da svi ti pejzaži ćute i čekaju svoje sledeće uloge u istoriji.

AM: Kakva je recepcija filma Sinovi smo tvog stijenja u regiji i izvan granica regije? U čemu se temeljno razlikuju ove dvije recepcije?

IS: Film je imao premijeru na DocLisboa, što je jedan od najboljih evropskih festivala dokumentarnog filma. Dužina ovog filma i forma koja nije baš uobičajena, nažalost smanjuju broj festivala koji mogu da ga prikažu. Sa druge strane, sam se bavim distribucijom svojih filmova, pa i nemam previše vremena u ovom trenutku da se tome posvetim. Ne stiže se jednostavno na sve frontove. U svakom slučaju, ne žalim se i pre svega mi je drago da će sada film biti prikazan i na HRFF.

AM: Postoji li novi filmski projekt na kojemu radiš? Je li ti važno i u kojoj mjeri da filmovi koje ćeš u budućnosti snimati budu vezani za lokalni crnogorski povijesni kontekst? Publika koja prati autorski film u regiji već zna što može očekivati od tebe.

IS: Trenutno pripremam film koji sada ima radni naslov Otapanje. Scenario je gotov i sada radimo na kastingu, lokacijama i slično.

AM: Živiš li od autorskog filma posljednjih godina?

IS: Za sada živim od nagrada. Imao sam sreće da me to zadesi. Nemam izvjesne finansije, niti posao koji mi omogućava stalne prihode. To je dosta nezahvalna pozicija, ali me i pokreće da što preciznije i bez gubljenja vremena radim na sledećem filmu. Ja sam odlučio da živim od filmova i za film. Radim na način na koji meni odgovara. To za sada funkcioniše i dok bude tako ja ću se baviti filmom. Ne smijem previše razmišljati šta će biti u financijskom smislu u nekoj daljoj budućnosti, ali to je, nažalost, slično za većinu nas.

 

Razgovarala: Antonela Marušić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.