TEKST

Pet do podne u vrtu dobra i zla

 

U berlinskom Gropius Bau, jednom od najznačajnijih i najreprezentativnijih izlagačkih prostora u gradu, pa i cijeloj Europi, do prvog prosinca bila je postavljena monumentalna izložba Garden of Earthly Delights ili Vrt zemaljskih užitaka, produkcijski blockbuster u punom smislu riječi. Kustoski koncept i postav izložbe bili su posvećeni (i) ključnim pitanjima današnje muzeologije i suvremene umjetnosti, a tiču se gorućih problema (neo)kolonijalizma, migrantske krize, klimatskih promjena i nepravedne raspodjele prirodnih i društvenih resursa diljem planete. Koliko su ta pitanja uspješno i uvjerljivo adresirana, pročitajte u osvrtu našeg člana, kritičara vizualne kulture.

The Garden of Earthly Delights @ Gropius Bau / Rashid Johnson: Antoine’s Organ, 2016.

Vrt je pojam koji za vrlo različite grupe ljudi ima uglavnom pozitivne konotacije. Čak i kada je riječ o Edenu, legendarnom izgubljenom zemaljskom raju, koji u biblijskoj Knjizi postanka posjeduje, naravno, oblik vrta, prevladavajuća emocija, barem među kršćanima, jest simbolično žalovanje nad time što je nestalo iz dohvata ljudskih ruku, pa zatim i krivnja što čovječanstvo nije bilo kadro izdržati kušnju da proba plodove Drva života, odnosno spoznaje dobra i zla; ali je vrt, sam po sebi, ostao čist i netaknut, doslovno i preneseno. Dapače, ostao je takav kako bi mogao vječno služiti kao metafora svega što je moglo biti da ljudi nisu ― ljudi, dakle, poput metafore kodne greške u strukturi kulturnog DNK homo sapiensa, prihvatimo li ljudsku prirodu kao bilo kakvu nepromjenjivu datost ― što je pak, dakako, i konzervativno i nihilistički, ali inherentno svjetonazoru većine ― ali je stoga pojam vrta, kao takav, ostao i inspiracija za određeni odnos prema prirodnom okolišu kakav, mada nužno narušava njegovu spontanu ravnotežu, podrazumijeva njegu i generalno prisni odnos sa svime što raste. Kako je čovjek ipak i možda, prije svega, zoon politikon, onda takav odnos osim bioloških vrijednosti povlači i pojedine socijalne, drugim riječima: političke. Zapravo, moglo bi se reći da podrazumijeva prvenstveno političke jer uzgoj i gradnja vrta neminovno znače veću ili manju kontrolu prirodnog okoliša, a također i uključivanje te isključivanje nečega da bi se dobilo nešto drugo, križanje postojećih kultura, iz perspektive iskoristivosti uzgoja nedovoljno dobrih, da bi došlo do novih vrijednosti. Odluka o tome što odbaciti, a što zadržati da bi vrt rastao i razvijao se svakako je politička odluka. Politizacija pojma vrta početak je premise u osnovi izložbe o kojoj će u nastavku teksta biti riječi.

U berlinskom Gropius Bau, jednom od najznačajnijih i najreprezentativnijih izlagačkih prostora u gradu, pa i cijeloj Europi, do prvog prosinca bila je postavljena monumentalna izložba Garden of Earthly Delights ili Vrt zemaljskih užitaka, produkcijski blockbuster u punom smislu riječi. Takvu izložbu korisno je sagledati i s baš te, produkcijske strane, da bi se vidjelo kako se postavi poput ovog rade u jednom iznimno bogatom društvu, kakvo zahvaljujući viškovima koje proizvodi ne treba nimalo dvojiti o količini ulaganja u proizvodnju kulture, za razliku od periferije Europe poput Hrvatske, gdje određene stvari trenutno još nije moguće izvesti jer naprosto previše koštaju ili pak nema političke volje da se učine. Naravno, društveno obilje ima i svoje loše strane, pa je, primjerice, skupo producirane izložbe gotovo nemoguće promatrati izvan prizme spektakla koji neprekidnim adresiranjem gorućih socijalnih problema, sve do razine apsurda, suštinski perpetuira karakteristike privredno-političkog uređenja koje ih potiče i odobrava, no to je također, za misleća bića, i podsjetnik da savršeno stanje kulture u biti ne postoji, a obična životna činjenica da tko gubi dobitak, dobiva gubitak (i obrnuto) svakako stoji. Ipak, teško je ne biti impresioniran mogućnostima koje se nude negdje drugdje ― doduše, nikako ne svima, što je još jedna fusnota izdašnog Zapada koju nipošto ne treba zaboraviti ― pa nije naodmet istaknuti da je rečena izložba samo jedna od tri podjednako velike što se trenutno odvijaju u zgradi: u prizemlju gdje je postavljen Vrt te na prvom i drugom katu, gdje su postavljene izložbe Wu Tsang, berlinske umjetnice mlađe generacije, prve polaznice novopokrenutog rezidencijalnog programa; te kolektivna izložba Hodati kroza zidove, posvećena tridesetoj obljetnici pada Berlinskog zida, definitivno najviše tematiziranog događaja u gradskoj proizvodnji kulture tekuće godine na izmaku. Sve to skupa osobama koje predstavljeni sadržaj ne žele samo pogledati, nego i razumjeti, znači barem jedan cijeli dan proveden u Gropius Bau.

(Historijske crtice radi, valja zabilježiti da je zgrada vrijedna i slavna sama po sebi: kasnih sedamdesetih godina 19. stoljeća projektirao ju je u historicističkom neorenesansnom stilu nitko drugi doli Martin Gropius, prastric još slavnijeg Waltera Gropiusa, pokretača Bauhausa i jednog od ključnih arhitekata 20. stoljeća, skupa s kolegom Heinom Schmiedenom, a otvorena je 1881. kako bi isprva smjestila Muzej primijenjenih umjetnosti, dok je između dva rata tamo bio Muzej prepovijesti i rane povijesti, itd. Nakon razornog bombardiranja tik pred kraj Drugog svjetskog rata, zgrada je renovirana od 1978. i ponovo otvorenja na stogodišnjicu svog podizanja, da bi kasnih devedesetih prošla kroza zasad posljednju, uspješnu fazu obnove. I arhitektonski i programski radi se nesumnjivo o jednoj od središnjih berlinskih i njemačkih kulturno-umjetničkih institucija.)

Hieronymus Bosch: The Garden of Earthly Delights (1503.―1515.)

Napokon, slijedi nekoliko riječi o samom Vrtu zemaljskih užitaka. Izložbu je vješto kustoski koncipirala Stephanie Rosenthal, sadašnja ravnateljica Gropius Bau, koja je u Berlin stigla prije nešto više od godinu dana iz londonske galerije Hayward, a okupila je radove samostalnih autora i grupa kao što su Maria Thereza Alves, Korakrit Arunanondchai, Hicham Berrada, John Cage, Tacita Dean, Nathalie Djurberg i Hans Berg, Lungiswa Gqunta, Rashid Johnson, Yayoi Kusama, Louise Lawler, Renato Leotta, Isabel Lewis, Libby Harward, Jumana Manna, Uriel Orlow, Heather Phillipson, Pipilotti Rist, Maaike Schoorel, Taro Shinoda, Zheng Bo i Futurearms. Među izloženim radovima, koji bi se najvećom mjerom mogli opisati kao raznovrsne ambijentalne instalacije, nalazi se nekoliko produciranih upravo za ovu izložbu, ali i arhivski radovi pokojnih autora poput Johna Cagea. Na tom tragu, jezgro i ishodište izložbe rezervirano je za jedno od najpoznatijih djela čitave povijesti umjetnosti, središnji dio triptiha Vrt zemaljskih užitaka ranorenesansnog slikara Hieronymusa Boscha, to jest njegove škole, koji je postavljen u uvodnom dijelu ogromnog kružnog tlocrta, gdje započinje šetnja izložbom. Zapravo, starta i prije, već u samom atriju Gropius Bau, gdje je smještena impozantna instalacija Antoine’s Organ autora Rashida Johnsona ― vizualno spektakularna, ali konceptualno relativno tanka, jer podrazumijeva jednostavan i pomalo banalan uzgoj veoma velikog vrta u metalnoj strukturi u interijeru zgrade, što znači da joj je karakter ponajprije dekorativan, a to nije neuobičajeno svježa, ni inovativna premisa. No, jasno je da je uloga Johnsonovog rada trenutačno uvući posjetitelje u prostor izložbe, i taj smisao potpuno ispunjava. Simbolički potentan i poticajan dio postava kreće sa znamenitom Boschovom slikom iz godina 1503.―’15. koju nije potrebno posebno opisivati. Međutim, bitno je naglasiti kako je kod novih produciranih radova postojao prijelog kustosice umjetnicima da, tematizirajući pojam vrta kako misle da treba, na svoj način reagiraju na fantazmagorički svijet Boschove slike, što je pri većem broju instalacija i ostvareno. Dekorativne, organske, ekološke, bioetičke, psihološke, političke i druge karakteristike vrtova postavljene su u eksplicitne i namjerno prenapregnute odnose, u kojima pojedini autori svojim radovima značajnije ističu jednu ili više predloženih strana interpretacije vrtova, što rezultira vrlo intenzivnim gledateljskim iskustvom kakvo angažira sva raspoloživa čula. Radovi se ugrubo mogu podijeliti na cerebralne i čulne, intelektualno angažirane i osjetilno raskošne, te ću dati po jedan primjer za obje skupine.

Yayoi Kusama: With All My Love for Tulips, I Pray Forever, 2013.

Tipičan, što ne treba shvatiti kao negativni epitet, među čulnim radovima jest, primjerice, Mesk Ellil Hichama Berrade, razvijan od 2015. do 2019., koji je donekle sličan Johnsonovom, ali posjeduje pomak koji ga odvodi nekoliko koraka dalje od dekorativnosti do sfera nadrealnog i oniričkog, istodobno se kritički odnoseći prema neugasivoj ljudskoj potrebi za eskapizmom. U velikoj zamračenoj sobi, u metalnim i staklenim kvadrima što sežu od poda do stropa, umjetnik uzgaja znatni broj specifičnih egzotičnih biljaka, vrste jasmina koji cvate samo noćima, simuliranima u izložbenom prostoru, te ispušta izrazito opojan miris kojim je nemoguće ostati posve neokrznut, dapače, lako je potpasti pod njegovu zavodljivu draž i poželjeti nikad ne napustiti prostoriju, gdje je stvoren ugođaj u potpunoj suprotnosti sa svakodnevnicom većine posjetitelja. Osim što je mirisom skroz naskroz neodoljiv, ambijent je i vizualno, tj. svjetlosno dojmljiv, te je sve u svemu postavljena jako intrigantna situacija koja preispituje konstantnu čovječju potrebu za bijegom, za nestankom iz domicilnog mu kontekta, ali je teško savladiva prepreka u tome što je mogućnost bijega odavno preuzeta prisutnim društvenim i privrednim odnosima, kao što je slučaj s turizmom koji je možda nepovratno komodificirao fenomen putovanja. Odrednica je to većine radova na izložbi koji se mogu okarakterizirati čulnima: više ili manje elaborirana ambijentalna, najčešće visokotehnološka metafora za raskorak između htijenja i opcija kako pojedinaca, tako i cijelog društva.

Cerebralni radovi su, očekivano, produkcijski namjerno skromniji i suzdržaniji u realizaciji, ali zato ne i pitanjima koja postavljaju, i više se oslanjaju na središnju tradiciju konceptualne i postkonceptualne umjetnosti, mada posjetitelje prostorno ne angažiraju toliko prodorno poput čulnih. Ipak, zaokruženi dojam koji ostavljaju možda je trajniji, ili barem pri toj skupini leže moje osobne umjetničke preferencije. Mahom se radi o kvalitetno postavljenim rezultatima istraživačkih procesa i autorskim reinterpretacijama postojećih povijesnih ili političkih, ne samo umjetničkih izvora, što dotiče i dalje aktualnu temu arhiva, ili su u pitanju također instalacije, no mnogo manje izvedbeno atraktivne, a više orijentirane prema promjeni u svijesti posjetitelja, kako na razini prostorne percpecije, tako i kritičke refleksije. Reprezentativni rad mogao bi biti Lawn južnoafričke umjetnice Lungiswe Gqunte iz 2016.―’17., svojevrsna “tratina” impresivnih dimenzija, koja prekriva gotovo cijeli pod jedne sobe, dok je načinjena od razbijenih boca Coca-cole s grlićima okrenutima prema dolje te ispunjenih napola, dokle još imaju stakla, tekućinom zelene boje. Sasvim jednostavna i relativno jeftina intervencija u prostoru s lakoćom stvara neugodnu, praktički prijeteću situaciju, a instalacija koja izdaleka može izgledati poput njegovanog, vrlo ujednačenog i uredno pokošenog travnjaka, nakon približavanja posjetitelja otkriva svoje pravo, riskantno lice, naoštreno i nazubljeno, što se može i treba čitati kao kritika ugodne i lagodne metafore vrta, de facto inherentne kolonijalnoj poziciji europskih zemalja, zainteresiranih za “uređivanje”, tj. iscrpljivanje i potčinjavanje okoliša i naroda koji su prije velikih geografskih otkrića tijekom renesansnog doba sasvim ispravno i neoštećeno živjeli i bez njih. Upravo je kolonijalna situacija ta koja u sve više kulturnih institucija Zapada, a posebno muzejskima, sada napokon stiže na stol i sve više na naplatu, a sve institucije prisiljene su suočiti se sa svojom prevaziđenom, konzervativnom društvenom ulogom u znatnoj mjeri zasnovanom na devetnaestostoljetnim, eksploatacijskim postavkama na kojima je koncept vrta u političkom smislu dosad ponajviše počivao, no koje se, sada je to jasno, moraju početi mijenjati. Na tom tragu, Vrt zemaljskih užitaka jest i pokušaj eksperimenta u pristupu institucije prema temama s kojima se mora razračunati, i koji im je na nivou detalja uspio pristupiti kritički.

Lungiswa Gqunta: Lawn, 2016./17.

 

Tekst i fotografije: Bojan Krištofić

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close