TEKST

Tvitanje bez zakucavanja

 

Može li dan-danas relevantni politički angažman enormno plaćenih profesionalnih sportaša biti moguć u polju globalnog, visoko komercijalnog sporta? Na recentnom primjeru okapanja između američke NBA lige i kineske države, potaknutih tweetom Davida Moreyageneralnog menadžera Houston Rocketsa, s porukom podrške prosvjednicima u Hongu Kongu, naš novi suradnik, specijaliziran za goruća politička pitanja u kontekstu sporta, secira sadašnje stanje i argumentira kakva bi kritika ovdje bila pretpostavka svake druge.

foto: Tim Shelby / Wikimedia Commons

Pod uvjetom da oči nisu bile baš širom otvorene, potrošački suživot s NBA ligom u posljednjih se nekoliko godina mogao opisati kao sasvim komotno iskustvo. Razvoj igre u radikalno ofenzivnom smjeru odvijao se posve neopterećen povremenim izljevima iritantnog veteranskog gledateljskog cinizma, medijski tretman proizvoda postao je intelektualno ambiciozniji, sama liga u međuvremenu je zadovoljila minimalne standarde liberalne političke higijene. Dodajte svemu nabrojanom i draft kao sustav regrutacije novih igrača u ligu, kao polugu koja povijesno na životu održava ideju o nekom tipu upravljačke meritokracije i zavodljivost cijele priče pokazat će se u najboljem mogućem svjetlu. Jer, ideja je jednostavna — budući da u pravilu veći i kvalitetniji izbor svježeg igračkog materijala imaju one franšize koje su u prethodnoj sezoni (svjesno) rezultatski podbacile, uz dvije-tri sezone strpljenja, malo sreće i nešto ozbiljnijeg planiranja šanse za podizanje s dna uvijek postoje barem u teoriji.

Nešto od te zavodljivosti, međutim, izgubilo se ovog ljeta u ozbiljnom ekonomskom ratu lige i kineske države, koji je preko noći rezultirao nastankom prve ozbiljnije pukotine u košarkaškoj liberalnoj ambalaži. I zapravo je moguće krenuti zaobilaznim putem, jer proturječja doista nikada nije nedostajalo, trebalo je samo malo zagrebati ispod površine — postoji li, uostalom, bolji primjer od drafta? Fetišiziranje drafta (u kombinaciji sa salary capom kao nominalnim fiskalnim ograničenjem kada je posrijedi količina novca koje franšize mogu trošiti na plaće igrača, ujednačenim na razini cijele lige) u neobaveznim navijačkim razgovorima ponekad ide toliko daleko da postoji realan scenarij u kojem netko prije ili poslije sasvim ozbiljno počinje spominjati socijalizam.

Samo, je li primjena sustava posljedica neke vrste osjetljivosti vodstva lige prema slabijim i siromašnijim franšizama ili posljedica prognoze prema kojoj bi nekonkurentna liga dugoročno mogla imati problema s pronalaskom publike i svime onime što s takvih ishodom stiže u paketu? Odgovor na ovo pitanje bilo je, naravno, moguće ponuditi i prije izbrisanog tweeta Daryla Moreyja, GM-a Houston Rocketsa, pa je plasman prošloljetnog zaključka o tome kako ligu osim profita ne zanima ništa drugo kao velikog analitičkog otkrića u najmanju ruku djelovao prilično bedasto.

Za one koji ne znaju o čemu se točno radi, evo kronologije u najkraćim crtama. Moreyjev tweet od sedam riječi (“Fight For Freedom. Stand With Hong Kong.”) kao izraz potpore prosvjednicima u Hong Kongu u borbi protiv prijedloga zakona o izručenju Kini naišao je na ekspresne reakcije svih uključenih — Tilmana Fertitte, vlasnika Houston Rocketsa, povijesno najpopularnije NBA franšize u Kini, NBA lige i kineske države. Kineski košarkaški savez odmah je suspendirao suradnju s Rocketsima, što je bio jedini potez s kakvom-takvom simboličkom težinom. Sve ostalo — od otkazivanja prijenosa utakmica na TV postajama ili u streaming aranžmanima preko obustave prodaje sportske oprema Rocketsa (detaljno nabrajanje s ovakvom odgodom bilo bi suvišno) — bilo je u praksi zapravo kinesko uvođenje ekonomskih sankcija najjačoj košarkaškoj ligi na svijetu. Sve raspoložive snage upregnute su zatim u sanaciju štete u onoj mjeri u kojoj je tako nešto u tom trenutku uopće bilo moguće. Na kraju dana donesena je kolektivna presuda — liga je potpisala poraz pred kineskom državom, odnosno, točnije, pred tržištem koje broji više od milijardu ljudi. Tko bi rekao? Kada se u obzir uzme alegorijski geopolitički potencijal cijele priče, nije čudno da su ljudi na ulicama Hong Konga u međuvremenu završili u trećem planu.

Isprike su s različitih strana stizale u različitim, bizarnim žanrovima. Od pokušaja kompromisnog brbljanja o pravu na izražavanje mišljenja (uz dijagnozu da je situacija svejedno sasvim ozbiljna) preko ukazivanja na pogreške u procesu interpretacije do dobrog starog refrena o tome kako sport i politika jedno s drugim nemaju i ne trebaju imati veze. Isplati se, međutim, izdvojiti onu Jamesa Hardena, neovisno o nespretnosti prijevoda. “Ispričavamo se. Znate, mi volimo Kinu. Volimo igrati ondje. Odlazimo ondje jednom ili dvaput godišnje. Kinezi nam izražavaju najvažniju ljubav”, rekao je Harden. Očito je da je Hardenov koncept ljubavi u ovom slučaju krajnje apstraktan, dok ono što nije toliko apstraktno jesu u svakom slučaju kriteriji prema kojima se ista ta ljubav mjeri.

Stoga se možda najdosadniji tip kritike upućen pozicioniranju lige, u kaotičnoj situaciji u kojoj su se milijuni dolara gubili iz sata u sat, pojavio u obliku optužbi za “licemjerstvo”, kao plitko moraliziranje političkog raskoraka na domaćem i gostujućem parketu. Naravno, raskorak je strogo vrijednosni — ako je u posljednjih nekoliko godina uložena određena količina napora i truda da se liga otprilike ribrendira u skladu sa suvremenim srednjestrujaškim standardima Demokratske stranke, gdje je zapelo kada je istu utakmicu bilo potrebno odigrati u gostima? Suvislije pitanje koje bi se moglo postaviti na temeljima istog primjera zapravo je općenitije i ticalo bi se teoretske mogućnosti prepoznavanja izvora ovog ili onog tipa otpora u kontekstu profesionalnih sportskih organizacija. Pozitivan odgovor, naravno, teško je ponuditi dok god su one ustrojene na način na koji su ustrojene. U tom smislu NBA liga nije ekskluzivan primjer. Recimo, Serie A ove je sezone — sezone u kojoj rasizam na talijanskim tribinama ponovno živi punim plućima i u kojoj je veći dio nogometne infrastrukture kao ostavštine domaćinstva Svjetskog nogometnog prvenstva 1990. godina na rubu kolapsa — pokrenula kampanju prema kojoj smrtonosni udarac nogometu zadaje ni manje ni više nego ilegalni streaming utakmica.

Drugim riječima, dokle god se o političkoj ekonomiji ove ili one profesionalne sportske organizacije sustavno šuti, mogućnost da nekakav sukob poput ovog između Kine i NBA lige u dobrom dijelu javnosti proizvede enormne količine iznenađenja ostaje na životu. I dok se u posljednje vrijeme nekakvi sitni pomaci u tom smislu vide kada je riječ o neplaćenom igračkom radu koji u američkoj sveučilišnoj košarci generira vrtoglavi profit, isti tip problema u kontekstu NBA lige kao da nikada ne dolazi na dnevni red. Kakav se, recimo, zaključak može izvući iz činjenice da je predsjednik sindikata igrača Chris Paul, 34-godišnji veteran koji ove sezone igra za plaću od gotovo 40 milijuna dolara ili iz činjenice da je do početka ove godine dužnost potpredsjednika sindikata obnašao LeBron James koji je čak i u odnosu na Paula materijalno neusporedivo povlašteniji? I to u situaciji u kojoj se prosječna plaća u NBA ligi vrti oko granice od dva milijuna dolara, a prosječni radni vijek oko granice od nepunih pet sezona. Na kraju krajeva, u koji je odnos moguće staviti odbijanje šampionskog posjeta Bijeloj kući i stavku u kolektivnom ugovoru pod imenom “over thirty-eight rule” koja je unutra ubačena prošle godine i koja omogućuje veteranskoj eliti da u 39. godini života potpisuje povoljnije i duže ugovore?

Osim vrhunske košarke, od NBA lige treba očekivati malo toga drugoga. I to nije ništa novo.

 

Autor: Matko Brusač

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close