TEKST

Kaligrafija jednog govna

 

Pa iako nije prvi put da odbor za dodjelu Nobela donosi kontroverznu odluku, nagrada Handkeu dolazi u trenutku kad se cijeli svijet bori s fake news i usponom radikalne desnice, kad se povijesne činjenice izokreću kako bi odgovarale nekim uskrslim, poremećenim narativima. Pa ako američki predsjednik može reći da je među marširajućim nacistima vidio “very fine people”, zašto ne bi Nobelova nagrada otišla u ruke apologeta najvećih zločina rata u Bosni?

Foto: Screenshot

Na mjestima je asfalt bio poprskan svježom krvi. Tlo pod nogama bilo je ljepljivo, no mogao si ugaziti i na gore stvari – pokidano meso, dijelove ljudskog tijela, ovdje, ondje, duž cijelog puta. Tako je stazu opisao 1992. Ed Vulliamy u tekstu Exodus into no man’s land, no staza kojom su hodali laureati u Stockholmu bila je čista i prekrivena mekim plavim tepihom. 

Ponekad, odabrali bi mlade žene umjesto muškaraca, a one bi, nakon što su ih vratili, rekle da su bile silovane. Tišina bi tada bila jeziva, čak su i mala djeca bila posve tiha dok smo slušali pucnjeve izvana. Tako je svjedočanstvo Fikre Atalom zapisao Roger Cohen 1994. u tekstu Bosnian Camp Survivors Describe Random Death. No laureati nisu hodali uz zvukove streljanja, već su slušali zvukove Stockholmske filharmonije koja je uveličala ovu znamenitu manifestaciju. 

Uzvanika je doduše bilo nešto manje jer su mnogi diplomati odlučili bojkotirati dodjelu. Razlog? Peter Handke, ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost, negator genocida koji se neupitno desio devedesetih u Bosni.

Peter Maass, jedan od reportera koji su devedesetih izvještavali iz Bosne, od listopada piše o Handkeu i Nobelovoj nagradi. Maass kaže kako Handke niječe genocid na vrlo efektivan način – Handke nikad nije direktno rekao da se genocid nije desio, već pita je li se genocid doista mogao dogoditi? Možda su žrtve nekako isprovocirale vlastito ubojstvo? Je li doista bilo izgladnjivanja? Mučenja i silovanja? Možda su mediji izvještavali vrlo jednostrano? Nevjerojatno da se genocid desio u Bosni, možda su novinari samo bili pristrani. Handke radi ono što rade svi teoretičari zavjera: diže sumnju oko povijesnih činjenica koje su dokazane i temeljito dokumentirane. Handke glumi vražjeg advokata kao da ih vrag već nema dovoljno. 

Maass je dobio priliku novopečenog Nobelovca pitati zašto niječe srpske zločine, na što se Handke razljutio, njegova pitanja o Srebrenici nazvao praznima i glupima te ih usporedio s kaligrafijom izmeta koju je dobio na toaletnom papiru u nekom anonimnom pismu. 

Pa iako nije prvi put da odbor za dodjelu Nobela donosi kontroverznu odluku, nagrada Handkeu dolazi u trenutku kad se cijeli svijet bori s fake news i usponom radikalne desnice, kad se povijesne činjenice izokreću kako bi odgovarale nekim uskrslim, poremećenim narativima. Pa ako američki predsjednik može reći da je među marširajućim nacistima vidio “very fine people”, zašto ne bi Nobelova nagrada otišla u ruke apologeta najvećih zločina rata u Bosni? Konačno, živimo u vremenu kad bijeli supremacisti navode Radovana Karadžića i zločine bosanskih Srba devedesetih kao uzor! Ali kako objasniti da je najviša kulturna čast dodijeljena baš Handkeu, čovjeku koji je držao govor na pogrebu zločinca Slobodana Miloševića nazvavši ga pritom tragičnim i neshvaćenim likom? Jesu li njegova djela doista takvi klasici da je zaslužio Nobela? Jesu li ičija djela takvi klasici da zaslužuje poštedu u ovakvim slučajevima? 

Zašto je važno kakvi su politički stavovi nekog književnika? Književnost možda postoji neovisno o politici, no volja Alfreda Nobela bila je da se nagrada dodjeljuje za “en idealisk riktning”, u smjeru ideala. Handke i ideali? Koji bi to bili? Koje ideale ima čovjek koji se ponudio Miloševićevoj obrani da svjedoči za njih u Haagu? Koje ideale ima čovjek koji pri spomenu užasa Srebrenice prstom pokazuje na muslimansku stranu? Književnost možda postoji neovisno o politici, ali Handke za to očito nije čuo jer piše politički jasno u svojim djelima. U Eine winterliche Reise zu den Flüssen Donau, Save, Morawa und Drina oder Gerechtigkeit für Serbien Handke predstavlja Srbiju kao žrtvu rata i medija. A to nije jedino djelo u kojem niječe genocid i zločine neshvaćene europske siročadi (srpske strane) u ratu. A Milošević nije jedini radikal kojeg je Handke podržao. Kasnije, 2008. godine javno je u kandidaturi podržao Tomislava Nikolića. Danas njegovu nagradu s njim slavi također umjetnička i moralna veličina Emir Kusturica koji u dodjeli Nobela Handkeu, apostolu istine, vidi konačno priznanje Europe da se priznanje Kosova nikad nije trebalo dogoditi i priznanje da su u ratu Srbi bili žrtve. Nagrada je također dala krila mnogim nasljednicima nacionalističke politike pa se čak javljaju prijedlozi da Handke dobije bistu u, ni manje ni više, Srebrenici. Nijekanje genocida tako postaje završna faza tog zločina. 

 

Istina je da bi, barem u teoriji, Nobelova nagrada trebala imati ne samo književnu, već i moralnu vrijednost. Seamus Heaney osvojio ju je 1995. za djelo „lirske ljepote i etičke dubine“. Ezra Pound, jedan od najvećih pjesnika prošlog stoljeća nikad nije osvojio Nobela, zbog svog fašizma i antisemitizma. I tako, najviša nagrada u književnosti odlazi piscu koji negira postojanje koncentracijskih logora, istih koje sam imao prokletu čast vidjeti u Bosni 1992., piscu koji je hvalio Slobodana Miloševića koji je upravljao uraganom nasilja kojeg su logori direktni rezultat, i piscu koji dovodi u pitanje masakr u Srebrenici 1995. piše Peter Maass za Guardian

Handke nudi svoju priču, kosti iz masovnih grobnica pričaju drugu. Zašto nije važno priznaje li javna osoba ili negira pokolj kad je Bosna u pitanju? pita se Maass. Harold Pinter osvojio je Nobela 2005. godine unatoč pozivima da se oslobodi Slobodan Milošević. Noam Chomsky je poštovan unatoč tome što je više puta logore nazvao izbjegličkim kampovima iz kojih su ljudi mogli otići, da su htjeli. Pitam se razmišljaju li ti ljudi kako njihove riječi utječu na preživjele i ožalošćene. Kada sam za negatore pitao dr. Idriza Merdžanića, koji je u logoru Trnopolje pokušavao pomoći mučenim muškarcima i silovanim ženama, rekao je: “Teško mi je pronaći riječi za opisati logor i što nam se u njemu dešavalo, ali nemoguće mi je pronaći riječi za opisati što ovi ljudi rade.” Handkeove izjave o zločinima nad Bošnjacima doista ostavljaju bez teksta. Tijekom jednog od mnogih napada na izvještavanje zapadnih medija o ratu, Handke je optužio Bošnjake da lažiraju masakre i doveo u sumnju ubojstva počinjena u Srebrenici. Kad su mu kritičari odgovorili da tijela ubijenih muslimana dokazuju srpske zločine, Handke im je odgovorio da si leševe mogu zabiti u guzicu. U intervjuu za srpsku televiziju, Handke je patnje Srba nazvao većima od patnje Židova pod Hitlerom. Kasnije je pak tvrdio da su novinari trebali shvatiti što je htio reći i da je ta izjava drugačije zvučala u njegovoj glavi i da je izgovorena ispala malo nezgrapna. Malo. Nezgrapna. 

U svojim posjetima Višegradu, Handke bi odsjedao u hotelu “Vilina Vlas”, poznatom po tome što su u njemu počinjena mnoga genocidna silovanja za vrijeme rata. Dok su kretale ekshumacije u Srebrenici, Handke je pio s Karadžićevim prijateljima. Možda su i ta druženja izgledala drugačije u njegovoj glavi, ali ovako navedena, doista ispadaju malo nezgrapna. Nobelova nagrada nije prva kontroverzna nagrada dodijeljena Handkeu. Još 2014. mnogi su pozivali na ostavku odbora koji mu je dodijelio Ibsenovu nagradu, a norveški novinari tada su ga nazvali fašistom povezanim s ratnim zločincima. Zanimljivo, ali te 2014. Handke je pozvao na ukidanje Nobelove nagrade nazvavši je cirkusom. Danas kaže da mu je Nobelova nagrada donijela osjećaj slobode i da je odluka da je baš on dobije bila vrlo hrabra. Hrabra ili glupa? 

Kada je odluka o laureatima objavljena 10. listopada ove godine, došlo je do internacionalnog šoka. Doživotni članovi Akademije ili su odbili objasniti zašto je Handke zaslužio Nobelovu nagradu ili su rekli da ne vjeruju da je poricanje genocida nešto što treba stajati na putu ovom priznanju. Akademija je kao odgovor na proteste poslala pisma u kojima kažu da su nagradu dobila djela, a ne čovjek. Na dan dodjele, više od tisuću prosvjednika okupilo se u centru Stockholma: ne samo kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo dodjelom nagrade Handkeu, već kao živi svjedoci onoga što se uistinu dogodilo, a što Handke uporno dovodi u pitanje. Mnogi od njih bili su preživjeli logoraši. 

Vahidin Preljević na prosvjedu je spomenuo herojsku ulogu koju srpski ratni zločinci, poput Radovana Karadžića, sada igraju u desničarskom nasilju u Europi. “Ako Nobelov odbor ne razumije ili ne mari što nagrada znači nacionalističkom narativu na Balkanu, trebao bi barem mariti za to što nagrada Handkeu znači za Europu.” 

Uz njih, o genocidu devedesetih mjesecima ponovno svjedoče i brojni novinari, dijeleći svoje fotografije i sjećanja pod #BosniaWarJournalists

Dopustite mi da vam kažem nešto o srpskim logorima u Bosni koje Handke, koji nikada nije posjetio Bosnu tijekom rata, ne priznaje: to jesu bili koncentracijski logori. Posjetio sam ih tijekom rata, razgovarao sam sa zatvorenicima unutar logora, kao i s preživjelima, piše Maass. Dopustite da vam kažem još nešto o Bosni: Muslimani nisu imali ništa ni približno slično onim logorima u kojima su sistematski mučene i ubijane tisuće zarobljenika. Stav koji Handke zastupa, da su svi to radili, bio bi smiješan da nije zao. Jesu li muslimanske snage počinile neke zločine? Da, ali izjednačavanje malog broja zločina sa sustavnim i masovnim brojem transparentan je primjer decepcije i defleksije. To je ono što apologeti rade. 

Čak i oni apologeti koji dobiju Nobela

 

I.Š

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close