TEKST

Predizborna ljutnja

 

Četvrtina stanovnika Hrvatske živi u siromaštvu, a velik broj ljudi koji s nama dijele ovaj maleni prostor je u riziku od siromaštva. Činjenice da 29 posto stanovnika ove države živi na rubu siromaštvu sjetite se idući put kada ste u prepunom tramvaju ili u svojoj firmi – 20 posto ljudi oko nas živi tako. Skupljamo pomoć, svaki dan, svaki tjedan. Za radnike u štrajku koji nisu dobili plaću, njihovoj djeci spašavamo Svete Nikole i Božiće, nosimo im slatkiše iz Rijeke, Zagreba i Osijeka. Bolesnima plaćamo skupa liječenja u Njemačkoj, Austriji ili Sjedinjenim Američkim Državama. I iako ti veliki izljevi solidarnosti i pomoći naravno ulijevaju nadu – a najrecentniji primjer je i štrajk radnika u obrazovnom sektoru i podrška koja se formirala oko tog pokreta – pitanje je do kada će sve ostati na tome: izoliranim izljevima solidarnosti, jer nam je ipak potrebno puno više.

Visoki postotak rizika od siromaštva

Došli smo do toga da je običan, normalan život u ovoj državi luksuz. Disanje je luksuz. U Hrvatskoj svaki pet stanovnik živi na rubu siromaštva. Čak 575.000 građana Hrvatske ne može platiti ili si priuštiti najmanje četiri od sljedećih devet stavki: režije ili kredite, grijanje, telefon, televizor u boji, perilicu rublja, automobil, obrok s mesom ili ribom svaki drugi dan te tjedan dana odmora. Ova je država za njene stanovnike postala luksuz. Tko si može priuštiti tjedan dana ljetovanja u Dubrovniku, Splitu ili na nekom otoku?

Statistički podaci govore kako je u Hrvatskoj 27,9 posto od ukupnog stanovništva na rubu siromaštva, što nas svrstava u zemlje s visokim postotkom rizika od siromaštva.

Dvadeset posto ljudi je u riziku od siromaštva nakon što prime socijalnu naknadu, a posebno su ranjivi i stariji i žene. Tako je svaki četvrti umirovljenik u Hrvatskoj suočen s neimaštinom, a u Hrvatskoj je stopa rizika od siromaštva u periodu od 2013. do 2017. godine porasla za šest postotnih poena, bez obzira na „izlazak iz krize“ i gospodarski rast“ u koji nas toliko uvjeravaju. Prosječna mirovina za prosinac je tako iznosila 2.406 kuna, a njen udio u prosječnoj plaći bio je tek 38 posto.

Stopa rizika od siromaštva prema spolu i dobi najviša je bila kod osoba u dobi od 65 ili više godina te je iznosila 28,1 posto. U toj dobi su i žene u većem riziku od siromaštva te je ta stopa kod žena iznosila 31,3 posto, a muškaraca 23,5 posto.

Rast rada na određeno

Govore nam da broj zaposlenih raste. Ali kada govorimo o zaposlenju i smanjenju nezaposlenosti, ono što – uz brojke – trebamo gledati jest i struktura poslova. Je li taj rad na određeno ili neodređeno, na pola radnog vremena ili puno radno vrijeme? Na ugovor o radu, djelu ili autorski ugovor?

Tako je u proteklih 17 godina zaposlenje na određeno vrijeme u EU fluktuiralo između 12,6 posto ukupnog broja zaposlenih u prvom kvartalu 2003. godine do 13,6 posto u ukupnom broju zaposlenih u drugom kvartalu 2019. godine. U drugom kvartalu 2019. godine je, prema podacima Eurostata, 26 milijuna radnika u dobi između 15 do 64 radilo na ugovor o radu na određeno vrijeme, što predstavlja 13,6 posto radne snage. Ugovori na određeno bili su češći kod žena (14,2 posto) nego kod muškaraca (13,2 posto).

Najveći udio radnika s ugovorom na određeno imale su Španjolska (26,4 posto), potom Poljska i Portugal, ali ni Hrvatska nije daleko. Ona se po broju ugovora na određeno nalazi na petom mjestu. Države s najnižim brojem ugovora na određeno su Rumunjska i Litva, u kojima je taj broj ispod dva posto.

Mladi su posebno ranjivi i najčešće dobivaju ugovore na određeno – u drugom kvartalu ove godine je u EU gotovo osam milijuna mladih ili gotovo polovica (42,8 posto) u dobi od 15 do 24 godina imalo ugovor na određeno. Za usporedbu, 11,6 posto radnika u dobi od 25 do 54 ili 6,5 posto onih u dobi od 55 do 64 radilo je na takav tip ugovora. Sve navedeno dovodi od osiromašenja i slabljenja radničke klase.

Hrvati su tako među zadnjima u Europskoj uniji koji napuštaju roditeljski dom – mi tako roditeljsko gnijezdo napuštamo uglavnom u 31. godini života, dok je prosjek EU-a 26. godina života. A i kada se zaposlimo čekaju nas niske plaće, ugovori na određeno, fleksibilizacija i nemogućnost rješavanja stambenog pitanja.

Od DTR-a do Đure Đakovića – radnici kao socijalni slučaj

Neki dan, u bezbrižnom skrolanju Facebokom (koliko to bezbrižno može biti), naišla sam na status/crticu jedne prijateljice. Priča – klasična hrvatska, klasična kapitalistička. Djevojka je tako bila u tramvaju u kojem se mladić srušio, od iscrpljenosti, od posla. Reakcija ljudi iz tramvaja bila je poslovično neljudska, neempatična. Par njih mu je pomoglo, par je mladića proglasilo smećem, kako to već biva. Ali nećemo tu i takvu reakciju nazvati „hrvatskom“. Nije ona svojstvena nama Hrvatima, našem „mentalitetu“ ili balkanskom odgoju. Rezultat je ona ovog divljeg sustava i potpune zapuštenosti kojoj smo se prepustili.

Par dana prije, vraćajući se kući u ponoć s posla, potpuno izmorena, pričala sam taksistom. Čovjek, očito na rubu, u blagoj histeriji, priča mi kako mu je super – polu u šali, poluozbiljan. Vozi me kući oko ponoć i pol i priča kako radni dnevnu smjenu (!), kako se ustao u šest ujutro toga dana (tj. dan prije), kako radi od devet i kako se svraća kući i ustaje opet za pet sati. I tako u krug.

Na drugoj strani države štrajkaju radnici Đure Đakovića, u Slavonskom Brodu. Priča malo više klasična hrvatska, pa onda i klasična kapitalistička, jer to je sustav u kojem živimo.

Uprava pokrala firmu, sredstava više nema, firma se mora kreditirati za tekuće poslovanje (plaće radnicima i repromaterijal), banka ukinula financiranje i kreditiranje firme, firma više nema sredstava za isplatu plaća, materijala i dolazi u blokadu, radnici bez plaće, radnici u štrajku, radnici bez kruha na stolu. Vraćamo se opet u Zagreb, pa skačemo u Rijeku, pa potom do drugih gradova. Jer ljudi su se solidarizirali s radnicima Đure Đakovića, eto došao i prošao Sveti Nikola, bliže se Božić i Nova godina, a plaća nema. Nema se za režije i hranu, za poklone za djecu.

Ali događa se priča koja proturječi onoj priči iz tramvaja. Ima ljudi koji će pomoći, koji će se solidarizirati, skupljati hranu, pomoć, sredstva, drva radnicima, siromašnima, bolesnima.

Prije šest godina štrajkale su radnice DTR-a. Taman pred ulazak Lijepe naše u EU one su dva mjeseca štrajkale i prosvjedovale. Hodale su one tako središtem grada, stajale, zviždale i fućkale ispred svake DTR-ove trgovine, upozoravale na to da im plaće nisu isplaćene i da im se firma uništava (kao uostalom i većina ostalih firmi u tekstilnoj industriji). Proizvodnja DTR-a dislocirana je iz centra grada gdje se nekada nalazila Domaća tvornica rublja u pogone u Brckovljanima i to je dodatno otežalo stvar, pa su tako radnice odlučile da hodaju centrom grada, jer su znala da ih iz Brckovljana nitko neće čuti. I tada se skupljala pomoć radnicama. Tako je jedan DTR-ov dućan u Petrinjskoj bio ispunjen pomoći solidarnih ljudi u obliku higijenskih potrepština, tjestenine i konzervirane hrane.

Kako smo točno došli u situaciju da su radnici postali socijalni slučajevi?  Skupljamo pomoć, svaki dan, svaki tjedan. Za radnike u štrajku koji nisu dobili plaću, njihovoj djeci spašavamo Svete Nikole i Božiće. Bolesnima plaćamo skupa liječenja u Njemačkoj, Austriji ili Sjedinjenim Američkim Državama. I iako ti veliki izljevi solidarnosti i pomoći naravno ulijevaju nadu – a najrecentniji primjer je i štrajk radnika u obrazovnom sektoru i podrška koja se formirala oko tog pokreta – pitanje je do kada će sve ostati na izoliranim izljevima solidarnosti. I dok mi prihvaćamo sve veći teret odgovornosti, svijet oko nas se urušava i uništava. A uz ove velike, pojedinačne izljeve humanistarne pomoći, potrebno nam je organiziranje solidarnosti i borba protiv sustava koji nas uništava. Jer problem ležu u sustavu od kojeg ludimo i obolijevamo, a ne u nama.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close