TEKST

Tržište i(li) država?

 

Ukoliko informacije o društveno-političkim i ekonomskim pitanjima dobivate isključivo iz mainstream medija vrlo lako je steći dojam kako je slobodno tržište ultimativno rješenje za sve društvene probleme. Koji god problem se pojavi unutar ekonomije privatni sektor, tržište i njegova magična moć su uvijek efikasniji i bolji od države i javnog sektora. Kao glavni problemi hrvatske ekonomije redovito se navode ‘najveći porezi u Europi’, ‘gubitaška državna poduzeća’, ‘nedostatak slobodnog tržišta’, ‘nefleksibilan zakon o radu’, ‘socijalistički uhljebnički mentalitet’ te mainstream ekonomski stručnjaci zagovaraju okretanje svetom tržišnom trojstvu privatizaciji, deregulaciji i liberalizaciji kako bismo dosegli stupanj razvoja bogatih i razvijenih zemalja kapitalističke jezgre.

Foto: Flickr (Rob Hodgkins)

Međutim, ne postoji ništa posebno u tržištu kao takvom, jer isto kao i država i tržište može podbaciti i biti neefikasno. Ključna stvar koja je karakteristična za tržište je činjenica da se ne zamara društvenom pravednošću, nego isključivo efikasnošću u obliku ostvarivanja profita te stoga vrlo često pravednost može postati otegotna okolnost za tržište. Ako pogledamo trenutnu političku situaciju u kapitalističkim ekonomijama, može se bez grižnje savjesti reći da ista stvar vrijedi i za državu, međutim država bi, ako ništa drugo barem nominalno, trebala zastupati javni interes. Tržište pak uvijek prvenstveno zastupa privatni interes, a javni je samo posljedica ‘nevidljive ruke’ tržišta.

U tom smislu današnji kapitalizam je najbolje okarakterizirati kao spregu države i krupnog kapitala. Kapital je danas ovisan o državi na sličan način na koji je to bio i za vrijeme kejnzijanskog kompromisa u razdoblju od tridesetak godina nakon Drugog svjetskog rata (spašavanje ‘too big to fail’ banaka i korporacija novcem poreznih obveznika, discipliniranje radničke klase fleksibilizacijom radnog zakonodavstva, otvaranje novih tržišta vojnim intervencijama i sl.) s tim da statistički pokazatelji pokazuju tendenciju jačanja te veze u obliku rasta javne potrošnje i javnog duga u odnosu na BDP. U zadnjih nekoliko desetljeća država ustvari ima aktivnu ulogu u mehanizmima redistribucije bogatstva prema najbogatijim slojevima društva. Primjerice država više ne oporezuje najbogatije kapitaliste kako bi financirala javnu potrošnju već se kod njih zadužuje, a potom im plaća kamatu na javni dug od prihoda koje prikupi oporezivanjem radničke klase. Političke elite na taj način aktivno jačaju moć krupnog kapitala te tržišta i financijskog sektora na račun svih ostalih – malih poduzeća, radnika, obrtnika (1).

U javnom prostoru se ovakva isprepletenost države i krupnog kapitala vrlo često pogrešno naziva „socijalizmom“ zbog toga što je to (promatrano iz perspektive krupnog kapitala koji kontrolira masovne medije) ideološki oportuno iako su ideje demokratskog socijalizma (društveno vlasništvo, proizvodnja radi zadovoljavanja društvenih potreba, potpuna transparentnost i otvorenost javnih poslova i procesa, demokratsko odlučivanje o raspodjeli viška vrijednosti, eliminacija utjecaja kapitala na izborni proces i sl.) dijametralno suprotne današnjem kapitalizmu. Stvarnost je da imamo „socijalizam“ za bogate, a kapitalizam za siromašne (socijalizaciju gubitaka, a privatno prisvajanje profita). Država je u tom kontekstu i prijatelj i neprijatelj radničke klase budući da s jedne strane još uvijek osigurava određene tekovine socijalne države poput javnog zdravstva, školstva, minimalne plaće, osmosatnog radnog vremena, naknada za nezaposlene i sl. koje su kroz povijest izborene štrajkovima, prosvjedima, sindikalnim organiziranjem i koje su mnogi radnici i radnice platili životima. S druge strane je neprijatelj kada fleksibilizacijom radnog zakonodavstva potiče i omogućuje atipične oblike radnog odnosa koji pogoduju kapitalistima (rad preko agencija, prekarni rad, stručno osposobljavanje) i kad javna poduzeća i infrastrukturu korupcijom i provođenjem loših politika prepušta krupnom kapitalu koji tada ostvaruje profit umjesto države pa se zbog nedostatka sredstava narušava kvaliteta i dostupnost javnih usluga.

Tržište je stvorila država

Ako se pogleda povijest razvoja najbogatijih kapitalističkih ekonomija, vidljivo je da su sve razvijene zemlje razvile svoju industriju uz pomoć državnog ulaganja u privredu, infrastrukturu, znanost i istraživanje te raznim oblicima protekcionizma i subvencioniranja iako službeni narativ glasi kako je za sve to zaslužno slobodno tržište. U evropsku kapitalističku jezgru spadaju zemlje sjeverne i zapadne Europe koje su se s padom feudalizma najbrže razvile nakon industrijske revolucije. U političkom kontekstu riječ je o zemljama koje su imale jaku središnju državu, velik birokratski aparat i snažnu vojsku. Na taj način je buržoazija u tim zemljama održavala kontrolu nad međunarodnom trgovinom te je imala mogućnost da kroz kolonizaciju prisvaja i eksploatira prirodne i ljudske resurse zemalja periferije.

Velika Britanija je u ranim fazama razvoja kapitalizma imala najzaštićeniju ekonomiju u kapitalističkom svijetu na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, a prema nekim procjenama samo iz Indije je u razdoblju od skoro dva stoljeća izvukla ekonomsku korist koja se može mjeriti u trilijunima funti (2). Praktički sve današnje bogate zemlje upotrebljavale su protekcionizam i subvencije da bi poduprle svoje mlade i nerazvijene industrije. Države poput Austrije, Singapura i Tajvana upotrebljavale su poduzeća u državnom vlasništvu kako bi promovirale ključne industrije. Finska je primjerice sredinom dvadesetog stoljeća službeno klasificirala sva poduzeća s više od 20 posto stranog vlasništva kao “opasna poduzeća” (3). Japanska vlada je nakon Drugog svjetskog rata praktički zabranila strana ulaganja u strateške industrijske grane, a tamo gdje su bila dozvoljena pazilo se da udio stranog vlasništva ne prelazi 49 posto. Malo je poznato da je Japan drastično ograničio uvoz stranih automobila (Ford, GM) kako bi razvio vlastitu automobilsku industriju. Najpoznatija japanska automobilska kompanija Toyota u početku je proizvodila isključivo strojeve za tekstilnu industriju, a 1939. je spašena od propasti direktnom intervencijom Japanske centralne banke. U šezdesetim godinama prošlog stoljeća Toyota je povučena s američkog tržišta zbog slabe prodaje uzrokovane lošom kvalitetom vozila, ali to nije pokolebalo japansku vladu da i dalje potiče razvoj automobilske industrije. Danas je Toyota najveći svjetski proizvođač automobila.

Francuska je nakon završetka Drugog svjetskog rata uvidjela da su loši predratni ekonomski rezultati u odnosu na druge zemlje direktna posljedica ‘laissez faire’ ekonomskog pristupa te je država počela imati puno jaču ulogu u ključnim industrijskim sektorima koje su neposredno nakon rata nacionalizirali, a potom su strateške industrijske grane financirali kreditima banaka u državnom vlasništvu. Strategija se pokazala poprilično uspješnom s obzirom da se Francuska do osamdesetih godina pretvorila u tehnološkog lidera u mnogim područjima (4).

U tom kontekstu kad je riječ o Hrvatskoj, važno je primijetiti kako su stranom kapitalu poprilično privlačna sva velika državna poduzeća koja tobože stvaraju gubitke sve od banaka koje su devedesetih prvo sanirane novcem poreznih obveznika pa potom privatizirane, do Plive, HT-a i INA-e pa sve do Hrvatskih autocesta i HEP-a za koje se svako malo puštaju probni baloni o neodrživosti njihova poslovanja i nužnosti privatizacije iako i uz politički podobne upravljačke strukture koje izvlače novac i zapošljavaju stranački podobne najveća javna poduzeća uspijevaju generirati značajnu neto dobit.

 

(1)  Mitchell, W. Fazi, T. Reclaiming the state A Progressive vision of sovereignty for a post-neoliberal world; London: Pluto press 2017

(2) Više o tome na poveznici: https://www.aljazeera.com/indepth/opinion/britain-stole-45-trillion-india-181206124830851.html (posjećeno 10.12.2019.)

(3) Calhoun C. Derluguian G. Aftermath: A New Global Economic Order? New York: NYU Press 2011

(4) Chang, H.J. 23 things they don’t tell you about capitalism; London: Penguin Books 2011

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close