TEKST

OLGA DIMITRIJEVIĆ: Jedino stari ljudi mogu spasiti svet

 

MAZ-ova stalna suradnica, novinarka i književnica Antonela Marušić razgovarala je s Olgom Dimitrijević, jednom od najvažnijih dramskih umjetnica u regiji, o njenim recentnim projektima s fokusom na Lepa Brena Prodžekt (Bitef teatar, 2019.), ali i starim radovima, koje sve potiču borbene, a prijemčive misli: “Zamišljam kako bi izgledala ova radikalna promena društvenih odnosa, i pokušavam da razvijem sopstvenu društvenu i političku imaginaciju, izvan nametnutih okvira mišljenja o revoluciji, izvan krvi i smrti, izvan mraka. Kao i drugi snovi, na momente je eluzivan i neuhvatljiv, na momente lucidan i uznemirujuć. Ali za mene najvažniji.”

foto: Lela Vujanić

Beogradska dramaturginja i dramska spisateljica Olga Dimitrijević jedna je od najtalentiranijih regionalnih dramatičarki mlađe generacije. Do sada su izvedeni sljedeći njeni tekstovi: Internat (Dadov, 2009.), Radnici umiru pevajući (Hartefakt fond i Bitef, 2011.), Narodna drama (Pozorište Bora Stanković, Vranje 2012. i Narodno pozorište u Beogradu 2016.) i Stani da se pozdravimo u okviru projekta Protok žudnje (TkH i CDU, Zagreb, 2014.), Moja ti (Atelje 212 i Sterijino pozorje). Ostali projekti uključuju cabaret Iza ogledala (Kulturni centar Reks, 2012.), kouredništvo knjige Među nama – neispričane priče gej i lezbejskih života (Hartefakt fond, 2014.), režiju i dramatizaciju romana Crvena ljubav Aleksandre Kolontaj (Bitef teatar, 2016.), te povremeni predavački rad na Ženskim studijama u Beogradu. Dobitnica je nagrade Hartefakt fonda, Sterijinog pozorja i Mihizove nagrade za dramsko stvaralaštvo. S Dimitrijević za MAZ razgovaramo povodom njezine najnovije drame Lepa Brena Prodžekt koja je u beogradskom BITEF-u izvedena koncem prošle godine.

Antonela Marušić: U tvojoj biografiji piše: “Često sanja revoluciju.” Kako izgleda taj san? Je li crno-bijeli ili u koloru, spada li u lucidno sanjanje?

Olga Dimitrijević: Sanjanje revolucije se odvija uglavnom na javi. Stalno sanjam kako bi bilo kada bi svi siromašni, potlačeni, prekarni; svi kojima je uskraćeno pravo na kuću ili stan, kojima se životi gase zbog uništenog zdravstva, koji ne mogu da se razvijaju zbog skupe škole i života; žene i queerovci, zemlje u kolonijalnom i potlačenom položaju, žrtve jugoslovenskih ratova – dobili pravedni preokret društvenih odnosa. Zamišljam kako bi izgledala ova radikalna promena društvenih odnosa, i pokušavam da razvijem sopstvenu društvenu i političku imaginaciju, izvan nametnutih okvira mišljenja o revoluciji, izvan krvi i smrti, izvan mraka. Kao i drugi snovi, na momente je eluzivan i neuhvatljiv, na momente lucidan i uznemirujuć. Ali za mene najvažniji.

AM: U predstavama kao što su Narodna drama i Moja ti u kazališni mainstream si posljednjih godina uvela teme lezbijskih i queer života i egzistencija. Na koji način je publika u regiji prihvaćala ove teme u tvojim komadima, što ti je govorio njihov feedback?

OD: Prihvatala je divno, i upravo taj feedback mi je samo pojačavao uverenje da emancipatorske ideje i priče, ma koliko god se činilo da nailaze na neprihvatanje u mainstreamu, mogu da se kroz neki umetnički postupak prevedu na jezik blizak ljudima. I o ovome sam govorila dosta puta, ja volim melodramske strukture zato što je u njima jasno šta je crno a šta belo, i ko je dobar a ko loš. A postoje trenutci kada na prostom vrednosnom nivou treba zauzeti te strane, bez obzira na npr. psihološku nijansiranost likova, brojne nijanse sive, ili složenost zapleta. U mojim dramama je ta strana jasno zauzeta, u njima se bez rezerve identifikujemo sa marginalcima, pa onda možemo i da navijamo za njihovu pobedu. Mogućnost njihove pobede, makar u dramskoj strukturi, pomaže nam da pomislimo da je i za nas ostale moguća neka sreća i neka pravda. A to nekada ume da bude univerzalna tačka solidarnosti.

AM: U predstavi Moja ti uvela si jednu vrlo važnu temu koja je kronično podzastupljena u književnosti i dramskom pismu regije: temu ostarjelih lezbijki i različite oblike diskriminacije koje prijete istospolnim zajednicama u starosti. Zašto ti je bila važna baš ova tema?

OD: A zar nas sve ne čeka starost? Tema starenja i da li će naša starost biti dostojanstvena – pa to se tiče svih nas, a to je u ovim našim nesrećnim društvima sve teže i teže, zdravstveni sistem se raspada, penzije nisu dovoljne za pristojan život, solidarnost je na minimumu pa fizički slabi i nejaki lako nastradaju ili je lako izdirati se na njih… A na sve to generaciji koja je živela i radila u socijalizmu se preko zvaničnih revizionističkih politika širom bivših jugoslovenskih država oduzima pravo na sećanje, a njihovo iskustvo kolektivno falsifikuje, ili degradira. U Moja ti su važne sudbine i društveni položaj svih junakinja; njih povezuje na prvom mestu to da su imale bogate živote i sećanja koja danas niko ne smatra relevantnim. A to je već razlog da se, makar u komadu, podigne glas. Isto tako, već neko vreme sam ubeđena da, naizgled paradoksalno, jedino stari ljudi mogu spasiti svet. Ako mu uopšte ima spasa. I da se od njih možemo naučiti stvarima koje u sadašnjosti ne poznajemo.

AM: Sumiraj svoja hrvatska gostovanja do sada: ona koje si imala sa svojim predstavama u različitim prostorima.

OD: Mogla bih prvo da izdvojim gostovanja predstave Moja ti, koja su sva bila vrlo emotivna iskustva. I uvek se rado vraćam na rad u riječkom HNK, i uživanju u strukturisanom životu buđenje-deadlift-ribarnica-proba-kuvanje-druženje-san, koji mi se većinu vremena čini nedostižnim.

AM: Tvoj najnoviji projekt, predstava Lepa Brena Prodžekt je nedavno postavljena u Bitef teatru. Kako ga je prihvatila publika na premijeri i reprizama koje su uslijedile u decembru godine koju smo nedavno ispratili?

OD: Kako koja, jer ni publika nije homogena stvar. Većinom su izuzetno dobre reakcije, prodaju se karte, kreću gostovanja, i to je sve super. Ono što je meni najdraže i iznimno važno, jest da su reakcije meni bliskih ili dragih osoba čije mišljenje smatram za neki iskreni i tačni politički i emocionalni parametar, bile vrlo divne i precizne. Naravno, ima i onih koji su a priori doneli svoj sud da Breni nije mesto u umetničkom pozorištu, što smo znali da će biti unapred i što mene uglavnom zabavlja. Drago mi je da je predstava propraćena i analitičkim, a opet dirljivim tekstovima koji su potpuno detektovali taj okvir kritičkog preispitivanja poslednjih 40 godina naše prošlosti na širem društvenom planu. I da ljudi izlaze sa tihim suzama u očima iz sale.

AM: Već je napomenuto u pressu kako nije riječ o biografskoj predstavi, već o komadu koji kroz pet monologa petoro izvođača na sceni želi govoriti o četiri desetljeća jugoslavenske prošlosti upravo kroz simbolički presjek karijere ove popularne pop folk pjevačice. Tekst se bavi s pet aspekata i u njemu su slijedom toga prisutne pet Brena: Brena graditeljstva, Brena seksualnosti, Brena poduzetnica, Brena Jugoslovenka, a i Brena pjesme. Ispričaj mi kako si s vremenom gradila ovu ideju i s kojom osnovnom idejom na umu?

OD: Već od trenutka kada smo Vladimir Aleksić i ja došli na ideju da radimo predstavu, bilo je jasno da to neće biti nikakav biopic, već nešto malo, da kažem konceptualnije. Kao što je Jugoslavija kompleksna, tako je kompleksna i pojava njene najveće šoubiznis zvezde. Koncept se razvijao kroz otelotvorenje tih kompleksnosti, odnosno nekada saglasnih, nekada divergentnih linija značaja Brenine karijere. Kroz promišljanje toga šta Brena predstavlja za nas i šire, došli smo do priče o ultimativnom jugoslovenstvu, do priče o akumulaciji kapitala, postsocijalističkoj transformaciji, do moći afekata koje pesma proizvodi i zašto su oni politički važni, do borbe za slobodnu seksualnost, a i do sudbine emancipatorskih ideja. Sve zajedno, susret pet aspekata Brene, neminovno je govorio o poslednjih četrdesetak godina jugoslovenskog prostora, od najveće lepote do ratne traume. Uz otvaranje mogućnosti da se borimo za bolji svet.

AM: Planirate li s predstavom gostovati i u Hrvatskoj, postoje li već neki pregovori u tom pravcu?

OD: Svakako planiramo, i jedva čekamo. Već smo u nekim kontaktima, pa se nadamo da će se sve srećno realizovati.

AM: Postoji ta vječno živa i na trenutke mahnita polemika između dvije struje unutar ljevice i antifa pokreta: jedan dio uživa u folku, turbofolku i lakim notama, te stalno pokušava pojasniti da dio ovog glazbenog naslijeđa predstavlja emocionalni kapital važan za razumijevanje ekonomskih i socijalnih pozicija seljaštva i radnišva i ostalih deprivilegiranih društvenih slojeva i aktera, dok drugi udjeljuje drugarsku kritiku o nedopustivom estetičkom posrnuću prvih. Mnogo si govorila o ovom fenomenu, toliko da tebi vjerojatno već postaje zamorno. Što, po tebi, reflektiraju polemike i jaz između ove dvije strane?

OD: Moram prvo da primetim da je primarna kritika folka, o nedopustivom estetičkom posrnuću i sunovratu svih vrednosti koji nosi ta muzika, došla sa liberalnih i desnih pozicija. Levica je ispravno detektovala prezir prema “širokim narodnim masama” upisan u glavni tok kritike folka. Isto tako, a o tome sam govorila više puta, mizoginija i islamofobija u kojoj se valja kulturna elita kada govori o folku umeju da budu frapantne… To su formulacije kao “gologuze pevaljke”, “orijentalno zavijanje” i sl. Bilo je važno suprotstaviti se toj vrsti samozadovoljne elitne difamacije jednog prekompleksnog muzičkog žanra. Sa druge strane, mislim da je netačno samo proglasiti folk muzikom radničke klase, jer to em nije istina, em otkriva same predrasude na levici spram tzv. radničke klase. Ali to je dosta široka priča. Ono što je meni zanimljivo kod tog “jaza”, je da je govor o folku postao kao neki lakmus papir za skrivene ideologije ili ograničenja političkog mišljenja. To bih volela da više imamo u vidu ako se uopšte odlučimo da se bavimo tom muzikom na bilo koji način.

AM: U intervjuima često govoriš o permanentnom stanju anksioznosti i straha od neimaštine koji danas osjeća gotovo svatko tko nije dovoljno visoko rangiran u velikim interesnim i korporativnim sustavima. Vjerujem da si s vremenom pronašla neke djelotvorne lijekove za ova stanja. Podijeli ih s nama!

OD: Svašta sam oprobala, živa istina: od kafane do teretane. Probala sam pod uticajem propagande i željom da mi bude bolje i da mirno spavam, i brojne tehnike koje nam se danas preporučuju kao self-care i slično, što je naravno čista budalaština i moje zavaravanje, a lepo je Odri Lord rekla: “The master’s tools will never dismantle the master’s house”. Jedini pouzdani lek bila bi radikalna promena društvenih odnosa i sistema koji čine da se osećamo uplašeno, nesigurno, nesrećno i da nema izlaza. Najbliže tome u stvarnom životu je vreme provedeno sa prijateljima od žučne rasprave do pevanja i ljubavi i nazad. Tada stvaramo svoje male mikro svetove u kojima nam se bar na trenutak, barem na to veče može učiniti da je svet ipak lep.

AM: Kada razgovaram s umjetnicama i feministkinjama iz regije uvijek variram to jedno pitanje: koliko smo povezane, koliko zatvorene u vlastite kreativne sektore/mjehure i susrećemo li se dovoljno, što nam nedostaje, gdje je prostor koji još treba ispuniti veseljem, solidarnošću, prijateljstvom, zanosom?

OD: Koliko god da prostora imamo, i dalje nam ga beskonačno fali. Sretali smo se po feminističkim festivalima, pozorišnim gostovanjima, slučajno bi se nalazili na istim događajima ili u istim gradovima. Povezane smo, a opet nam je teško da održimo kontakt, jer smo uslovljene i daljinama i svakodnevicama. A opet, koliko god da je teško, stalno se trudimo. To nikad ne treba da prestanemo, da stalno osvajamo vreme i prostor za sebe i naše veze.

 

Razgovarala: Antonela Marušić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close