TEKST

Niz spiralu demokracije

 

Slučaj bivšeg brazilskog predsjednika Lula da Silve pokazuje koliko je formalna kritika korupcije, bez konteksta i političkog sadržaja, prazna priča. Odražava povjerenje u sustav koje je iluzija i komfor srednjih klasa zemalja kapitalističkog centra. U svom osvrtu na dokumentarac The Edge of Democracy Petre Costa, Leonard Jurić analizira koliko je film koji je naišao na odobravanje Brazilovog neokolonijalnog antagonista, SAD-a, uvjerljiv u prikazu društvenih struja što su na vlast u Brazilu dovele ekstremnu desnicu.

Od svih svjetskih izbornih poraza ljevice zadnjih godina, onaj brazilske Radničke stranke (Partido dos Trabalhadores, PT) i njihovog predsjedničkog kandidata od strane desne karikature Jaira Bolsonara na izborima 2018., popraćen je s najviše tuge, pravedničkog gnjeva i strepnje. Sam Bolsonaro s podrškom Wall Streeta i “koalicijom” s vojnim kadrom (s kontinuitetom od diktature prošlog stoljeća), disidentskom resentimantskom “inteligencijom”, lokalnim klerikalcima, drevnim oligarhijskim obiteljima te mladim srednjoklasnim, bogatim trolerskim desničarima, čiji jezik reproducira jednako entuzijastično kao Donald Trump ― nije toliko upečatljiv u katalogu svjetskih osokoljenih antihumanista. Iako, kao što upozorava Glen Greenwald, Bolsonarov osobni profil i politički kontekst stavljaju ga bliže Duterteu ili El-Sisiju nego Trumpu u pogledu žanra ljudske tragedije koji može izazvati. Ali za razliku od Izraela, Italije, Mađarske, Poljske, Austrije, Indije, Velike Britanije, pa i SAD-a, gdje su desne tragikomedije došle na vlast u borbi s neizglednim i/ili neinspirativnim lijevim kandidatima, Bolsonaro je pobijedio na koncu višegodišnjeg pravnog, špijunskog, medijskog i narodnog epa u kojem je onemogućena kandidatura neizmjerno popularnijem bivšem predsjedniku Luli da Silvi, uz još sirovije sabotiranog Eva Moralesa, jedinog autentičnog i uspješnog heroja lijeve vladavine novog stoljeća.

Dokumentarac The Edge of Democracy Petre Costa, ovaj mjesec nominiran za Oscara, pokušava dočarati taj ep upravo iz perspektive tuge, gnjeva i strepnje. Costa dolazi i iz obitelji starijih industrijskih elita kojima je odgovarao bivši vojni režim i revolucionara koji su se borili za demokraciju. Možda zato, njena tugaljiva naracija odražava nešto od srednjeklasnog, stilskog, gotovo larpurlartističkog odnosa prema borbi diktature i demokracije, koji često iritira i u hrvatskoj publicistici. Ipak, njen navijački stav prema Luli i njegovoj nasljednici Dilmi Rousseff, čijem je opozivu slijedom nominalno antikorupcijske operacije Autopraonica (Lava Jato) posvećen veći dio filma, moralno je i filmski zahvalan. Moralno, jer u žanru agitpropske elegije koji je Costa odabrala, perspektiva bilo kojih ostalih aktera bi bila smiješna. Filmski, jer iako Costa ne daje dovoljno detaljne uvide u povijest ovih događaja i ličnosti, sami kadrovi Dilme, bivše gerilke mučene u vrijeme vojne diktature, dok adresira farsični proces u parlamentu, ili Lule dok se inspirirano obraća narodu prije izručenja sugeriraju povijest i snagu ove priče, koje film u cjelini ne uspijeva komunicirati.

The Edge of Democracy sigurno nije zadnji pokušaj umjetničke obrade ove priče. Ne samo zato jer nije gotova (Lula je nedavno provizorno pušten iz zatvora, novi detalji o kompromitiranosti Lava Jato procesa i morbidne Bolsonarove vlasti stalno izlaze), nego i jer je živopisno obuhvatila naizgled sve žarišne točke suvremenih političkih dilema i praksi. Premda radnik a ne intelektualac, Lula je u dosadašnjem političkom imaginariju možda najsličniji Nehruu i Mandeli, kao predstavnik ljevice i principijelni demokrat nezavisnih globalnih pogleda, koji vlada perspektivnom zemljom kapitalističke semi-periferije tek nedavno izašle iz kolonijalnih, apartheidskih ili vojnih režima. Ali dok je Nehruov kongres tek nedavno dobio svog pravog antipoda u liku Narendre Modija, a Mandelin kongres i dalje formalno nije, Lula je dočekao desni prevrat Brazila. Taj dio priče je polazište za ilustraciju spomenutih suvremenih žarišnih točaka.

Prvo, Lula je “sve radio kako treba”. Dolazak na vlast glasnog lijevog sindikalista u Brazilu 2002. je dočekan sa strahom od brazilskih i svjetskih elita, ali Lula se pokazao začuđujuće agilnim. Srezao je javne troškove i tako zadovoljio MMF-ove zadane okvire te smirio strane ulagače i lokalne oligarhe. Zatim je iskoristio povoljne političke okolnosti (SAD je u tom periodu preusmjerio svoj imperijalni fokus na Bliski Istok, što je Latinskoj Americi dalo neuobičajeni prostor za manevar) i ekonomske (probuđene kineska potrošnja i ulaganje) da bi pokrenuo niz socijalnih mjera bez presedana u Brazilu. Distributivni državni program Bolsa Familia, namijenjen siromašnim majkama djece koja idu u školu, i Fome Zero, namijenjen onima ispod granice gladi, kao i otvaranje novih javnih sveučilišta i starih privatnih sveučilišta siromašnom dijelu populacije, dio su sinkroniziranih odluka kojima je Lula po općem konsenzusu iznimno uspješno adresirao problem siromaštva u Brazilu, stvorio novu srednju klasu, smanjio glad u nevjerojatnim, ali višestruko i nepristrano ovjerenim brojkama i prvi put osovio brazilsku ekonomiju na konzumerističkom, a ne samo izvoznom modelu te pritom uveo Brazil u društvo vodećih svjetskih ekonomija. Na kraju drugog mandata je uživao podršku 80% građana. Lula je tako ideal demokratskog vođe iz centrističkih snova: saveznik i radnika i poslodavaca, s podrškom stranih i lokalnih elita i bez diktatorskih pretenzija. Jedino mu je srednja klasa okrenula leđa, iz malograđanskih razloga poput toga što su bili prisiljeni prvi put dijeliti npr. aerodrome s donedavnim klasama nedodirljivih. Ali i iz drugog razloga, koji je ujedno druga žarišna točka Luline priče.

Korupcija je sastavni dio svakog sustava, tim više u bivšim kolonijama gdje narod povijesno nije bio integriran u administraciju nego podjarmljen, a srednja profesionalna klasa nije se dovoljno profilirala. Uz naslijeđene političke forme kolonizatora, posve neusklađene s lokalnom politikom i tendenciozno ustrojene da budu disfunkcionalne, korupcija kao model vladavine nema alternativu i vidljivija je nego u ostalim demokracijama. Iako je presuda Luli u Lavo Jato procesu redikulozna i nadrealna (prema pravnom modelu španjolske inkvizicije sudio mu je tužitelj i na kraju presudio na temelju snažnog osjećaja bez dokaza), nema sumnje da je Lulin kabinet prožimala korupcija na raznim nivoima. Sada je već dostupno obilje materijala koji pokazuje koliko je Lavo Jato bila targetirana, koordinirana i sama korumpirana akcija, ali na svom početku je dobivala podršku svjetskih medija koji borbu protiv korupcije doživljavaju kao neambivalentno dobro. Slučaj Lule pokazuje koliko je formalna, bez konteksta i političkog sadržaja, kritika korupcije prazna priča. Odražava povjerenje u sustav koje je iluzija i komfor srednjih klasa zemalja kapitalističkog centra.

Naravno, ne treba odustati od ideala srednje klase. Treća točka Luline priče tiče se baš svjetskih neprijatelja tih ideala koje egzemplira Jair Bolsonaro. Uz već opisanu njegovu desnu koaliciju, distinktivni su momenti posebna latinoamerička škola fašizma koju predstavlja, gdje izostaje narodni ponos i snaga se crpi iz odanosti superiornom gazdi kolonizatoru (autokolonizacija, narod nam je glup, poznato?) te s tim povezana strukturna tendencija da se slijedom vojnog ili parlamentarnog puča dođe na vlast i preda javno dobro tom kolonizatoru. Bolsonarova najava da će, za razliku od Lule, dozvoliti multinacionalnim kompanijama da preuzmu Amazonu i posljedična jeziva podrška koju je on, iako tipski neofašist, dobio od američkih mainstream publikacija u tom smislu je standardna. Dodatnu suvremenu težinu toj uobičajenoj priči pak daje sjena klimatskih promjena u kontekstu kojih devastacija Amazone djeluje eshatološki.

Ovaj moj pregled situacije iz treće ruke samo grebe površinu. The Edge of Democracy nije puno dublji. Mada je načelno pozitivno da Hollywood prepoznaje film koji podržava Lulu i Dilmu, šteta je što se ne radi o boljem filmu. Iako su se dokumentarac, i paralelno, pa i ranije, mockumentarac, prometnuli u možda najuzbudljiviju umjetničku formu prošlog desetljeća, čini se da u području eksplicitno angažiranog filma i dalje postoji bitan prostor za inovaciju. Dosadašnji vrhunci na tom tragu, urnebesni Risk o Julianu Assangeu i remek-djelo The Act of Killing o indonezijskim masakrima 1965., su i previše efektni kao psihološke studije i time postaju o bilo kome, bilo kada. Potrebni su usporedivo tankoćutni dokumentarci o nama, sada.

 

Autor: Leonard Jurić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close