TEKST

Sjaj i bijeda modne ideologije (dio I)

 

U prvom dijelu svog panoramskog teksta o paradoksima i nastranostima globalne modne industrije, MAZ-ova nova suradnica, specijalizirana za probleme tekstilne proizvodnje i društvene procese što iz toga proizlaze, analizira primjere suvremenog izrabljivanja radnika/ica (često i djece) te mučenja životinja u tvornicama popularnih modnih brendova. Drugi dio bit će posvećen radničkim borbama protiv takve planetarno destruktivne proizvodnje.

autor: Zoriah

Bez odjeće svi su ljudi jednaki, odjeveni – ilustriraju klasni sistem. Od antike naovamo viši društveni slojevi nose skupocjene materijale poput svile, baršuna, kože i krzna pa k tome ekstravagantnim frizurama, cilindrima i raskošnim modnim dodacima naglašavaju superiornost svog sloja, dok su za niže slojeve stoljećima bili rezervirani dronjci od prostih, grubih tkanina, drvene klompe i krpene kape. Od vremena kad su modne pozornice bili dvorovi velikaša poput kraljice Viktorije svijet mode veoma se izmijenio, no svo to vrijeme tlačiteljska klasa diktira uvjete proizvodnje i nošenja odjeće, a proizvođačka klasa ostaje u pozadini odjevne industrije – neugledna, potlačena, izrabljivana.

U industrijskoj revoluciji ručnu je proizvodnju zamijenila proizvodnja tkanina u tvornicama gdje su nesigurni radni uvjeti, manjak higijene, nesreće i smrtni slučajevi bili nerijetka pojava, a radničke nadnice nemilosrdno niske, što je moderna buržoazija opravdavala kao način povećanja produktivnosti. Masovna proizvodnja odjeće buknula je početkom Prvog svjetskog rata kad su muškarci dobili vojne uniforme, a žene radna odijela. Prvi i Drugi svjetski rat donijeli su raspodjelu resursa i redukciju odjeće, zbog čega su modni magnati bili prisiljeni pronaći načine revitalizacije vlastitih carstava. Nakon Drugog svjetskog rata Francuz Christian Dior uveo je krojeve s naglašenim strukovima i cvjetnim uzorkom, tada smatrane ženstvenima. Ovaj luksuzni modni stil, nazvan New Look, kroz odjeću je sugerirao, u skladu s političkim planom, povratak žena u sferu domaćinstva. New Look se proširio zahvaljujući razgranatoj mreži promidžbenih modnih medija i ponovno jasno iscrtao razlike između klasa – prihvatile su ga mahom žene više klase, dok su žene radničke klase, ne mogavši u vrijeme njegove pojave prehraniti djecu, protestirale protiv rastrošnosti.

S razvojem masovne proizvodnje fokus se s ograničenih resursa bogatog društvenog sloja preusmjerio na stvaranje širokog tržišta za kupce s manjom kupovnom moći. Modno tržište danas je paleta brendova koji se “prilagođavaju” doslovno svima. Bebe i djeca, tinejdžeri i starci, mršavi i oni “plus size”, trudnice i biznismeni, rockeri i punkeri – svi moraju biti “svjesni modnih trendova” i “u skladu s vremenom”. Turski maloprodajni gigant LC Waikiki u Turskoj ima kolekcije namijenjene primarno muslimanskim ženama koje se pokrivaju, a u Hrvatskoj, gdje je prije 8 mjeseci otvorio trgovine, prilagođava se zahtjevima tržišta pod geslom “svatko zaslužuje dobro se oblačiti”. Nosimo majice kvazi-feministica poput Beyonce čija linija izrabljuje radnice na Šri Lanki za 0,54 centa po satu, lik Che Guevare je od simbola komunističke revolucije postao simbol konzumerizma, brend Psari, koji nastoji poticati žene “na dostojanstvo u odijevanju” i oživjeti “biblijski ideal vrsne žene”, primjer je širenja vjerske ideologije kroz odjeću. Konzumerizam je, koristeći svjetonazor, politiku, religiju, muzički i svaki drugi ukus, preuzeo današnju modnu industriju, ne ostavljajući prostora za kreativnost i individualnost. “Moda je način izražavanja”, kažu, a onda nam serviraju niz društvenih normi i na taj način određuju što je prihvatljivo nositi i činiti. Dobar primjer snažnog djelovanja modne ideologije je razdoblje božićnog ludila koje počinje već u rujnu, najavama kolekcija namijenjenih slavlju “omiljenog praznika” i proslavi Nove godine. U prijevodu – tokom godine rastrzani poslovnim obavezama koje kapitalizam nameće pred kraj godine trebali bismo naći snagu i zajedništvo u obilježavanju praznika i potrošnji.

Prilagodba masovnoj potrošnji dogodila se i na tržištu luksuzne mode – određen dio tržišta i dalje je rezerviran za izvjestan društveni sloj, a ostatak je prilagođen nižim slojevima. Većinu njezina profita čine masovno proizvedene sunčane naočale, bokserice, dizajnerske torbice (it bags) i majice, kozmetika i “couture” traperice. No, blještavilo visoke mode ne odnosi se i na način proizvodnje. Više od 70 posto prihoda nekih najpoznatijih luksuznih brendova poput Guccija, Prade i Max Mare dolazi od prodaje kožnih torbica i modnih dodataka poput novčanika. Koža se prerađuje u radionicama u talijanskoj pokrajini Toskani, gdje nerijetko rade migranti pod kratkotrajnim ugovorima i neadekvatno zaštićeni. Proizvodnja krzna također popularnog u industriji luksuzne mode jednako je problematična – prije nego ih proizvođači zakolju, životinje drže u okrutnim, nehigijenskim uvjetima, zbog kojih im se razvijaju kožne bolesti i tumori. Poznati modni dizajneri rade odjeću za fast fashion brandove, recimo Versace, Karl Lagerfeld, Stella McCartney i Giambattista Valli surađivali su s H&M-om, a kolekcije su vjerojatno proizvedene u nehumanim uvjetima u zemljama Trećeg svijeta.

Mistifikaciji modne indutrije pridonosi i pojava jeftinih kopija dizajnerske odjeće koje se lansiraju u vrlo kratkom roku, dominantnih posljednjih nekoliko godina, a vrijeme potrebno za kopiranje sve je kraće. Brend Fashion Nova kopirao je, proizveo i lansirao u prodaju po cijeni od 50 dolara haljinu Kim Kardashian za manje od 24 sata nakon što ju je nosila u javnosti. H&M je prošle godine, uz sav asortiman koji ima, lansirao i kolekciju povoljnih vjenčanica, među kojima se nalazi replika vjenčanice Kate Middleton, rasprodana veoma brzo nakon pojavljivanja u dućanima.

Kolekcije fast fashion brendova nude “običnim” ljudima, tj. srednjoj klasi koja ima mogućnost kupovati u šoping centrima, šansu da se po relativno povoljnim cijenama odijevaju poput elita. Međutim, široka dostupnost odjeće kakvu nose slavni, a opet koliko-toliko povoljne, stvara privid egalitarnosti koji nije teško razbiti – 2018. smo imali priliku nekoliko puta popratiti pomamu za kolekcijama Esmare i supermodela Heidi Klum u Lidlu, a dok se žene srednje klase otimaju za komade robe po cijenama od 50 pa i do 500 kuna, nedaleko od trgovine po kontejneru pretura žena koja si ne može priuštiti novu odjeću, a radnica u tvornici razmišlja kako preživjeti s 3000 kuna mjesečno. Upitno je mogu li si one priuštiti i rabljenu odjeću i razmišljaju li uopće o nabavci ili im je preča egzistencija. Osim toga, time što naizgled “elegantna moda postaje pristupačna svima”, srednja klasa neće postati dio više klase noseći sličnu odjeću niti će Heidi Klum srozati svoj položaj surađujući s “dućanom za sirotinju” – radi se tek o površinskom brisanju klasnih razlika. Jedino što će se dogoditi jest kolanje profita s nižih na više stepenice društvene ljestvice.

A dok se srednja klasa iscrpljuje u konzumerizmu radnička klasa proizvodi odjeću za mizernu plaću, vrlo često u halama neprilagođenim za šivanje – polumračnim, zbog čega gubi vid, vlažnim i zagušljivim, nedovoljno ugrijanim zimi i prevrućim ljeti, jer su jedini klimatski uređaji koji postoje namijenjeni strojevima. Savijaju kičmu sjedeći za lošim stolicama dok slušaju šefove i voditelje linija kako ih požuruju da stignu normu. Ako pogriješe, nerijetko se istresaju na njih. “Požuri, zašto nemaš normu, zar si napravila grešku?!” Nadređeni se istresaju na radnice i kad ne pogriješe, kako bi ih držali u strahu i time spriječili potencijalne proteste, kako bi ih zadržali na egzistencijalnom minimumu, da bi izvor profita za kapitalističku klasu bio stalan. “Vi ste bagra, nesposobne, glupe, lijene. Idite drugdje ako vam ovdje nije dobro i ako ne želite raditi, ima tko hoće!” Ovakve i slične vrste pritiska radnice i radnici trpe svakodnevno, što nerijetko rezultira psihičkim slomom. Poslodavci ih drže na lancu ugovorima na određeno koji se produžuju iz mjeseca u mjesec, a uz sve to nisu neobična ni kažnjavanja oduzimanjem od ionako niske plaće, pa su svakodnevno u brizi za svoju i egzistenciju svoje obitelji.

Neke od slučajeva ispričale su radnice koje proizvode kožna sjedala za skupocjene automobile za brend Boxmark i odjeću za talijanski Benetton, no velika većina zaposlenih u još gorim uvjetima boji se reći bilo što u javnosti pa druga kršenja radničkih i ljudskih prava prolaze prešutno. Na primjer, talijanski modni brend Calzedonia brani organiziranje u sindikat, a vlasnik jednog Benettonovog kooperanta u Slavoniji zaključavao je radnice unutar tvornice. Situacija je ista u Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji, Albaniji i drugim zemljama europske periferije u koje strani brendovi dolaze zbog jeftine radne snage i povlastica koje dobivaju od vlada ovih zemalja.

Derutne tvornice viktorijanske Engleske u kojima su djeca radila od sedme godine još uvijek postoje – u Kini, Indiji, Vijetnamu, Tajlandu ili Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji, Albaniji. Izrabljivana djeca i radnici proizvode visoku i uličnu modu za modne brendove, a o tome što se skriva iza tog mistificiranog termina i tko je odgovoran za eksploataciju radničke klase bit će riječi u drugom dijelu teksta.

 

Autorica: Aca Vragolović

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

 

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close