TEKST

Palestinskim cestama: djeca trećeg puta

 

PALESTINA / ZAPADNA OBALA: Teritorij veličine pola Slavonije. Potrebna su svega dva sata brže arapske vožnje autom da bi se s jednog kraja zemlje stiglo na drugi. To znači da su sve one točke na karti, koje označavaju židovska naselja na palestinskom teritoriju, u stvarnosti stisnute opasno blizu palestinskim i prikladno blizu drugim židovskim naseljima. Izraelski plan je povezati te točke koridorima i cestama te tako otcijepiti palestinske gradove jedne od drugih. Iako je UN osudio izgradnju doseljeničkih naselja kao ilegalnu, Židovima koji se doseljavaju to ništa ne znači: za njih je to zemlja koju im je dao Bog, i ne može oduzeti bjelosvjetski UN. Dok izraelski porezni obveznici u blaženom poluneznanju igraju picigin na plažama Tel Aviva, njihov novac omogućuje utvrđivanje više od stotine takvih naselja po ZO, kao i pripadajuću vojnu zaštitu, video nadzore, žicu, struju, navodnjavanje itd.

 

O HEBRONU: Za razliku od drugih gradova koji su okruženi židovskim kolonijama, Hebron je jedini grad u kojem su se židovski doseljenici utaborili u gradskoj jezgri. Važan zbog svog vjerskog značaja (zovu ga ”gradom očeva”: Abrahama, Izaka i Jakova), bio je slatki konačni plijen izraelske vojske u Šestodnevnom ratu 1967. godine. Smatrajući se povratnicima u grad u kojem je nekad živjela mala židovska zajednica, ekstremna skupina židovskih nacionalista predvođena rabinom Moshe Levingerom zakupila je tada nekoliko soba u gradskom hotelu i – odbila otići. Kasnije će njihovo provizorno boravište postat će kasnije naselje doseljenika zvano Kiryat Arba i ujedno središte židovskog ekstremizma. U narednim godinama izbit će mnogo krvavih međusobnih sukoba. Grad koji je mogao biti poznat po tvornici legendarnih palestinki, tradicionalnog stakla i keramike, danas je pulsirajuća rana podijeljena na dvije zone: H1 (palestinski dio, 80%) i H2 (izraelski dio, 20%).

”I svoju sam ljubav čuvao za tu čarobnu zemlju, a noću su mi svjetla grada punila snove. Nije bilo važno što sam mogao živjeti u drugim zemljama. Želio sam biti baš ondje. 

Dok sam danas sjedio na kamenu i gledao prema zapadu, sve sam to osjetio, doživio. I pokušao sam se sjetiti kad sam, zapravo, shvatio da volim ovu krševitu zemlju. Kad sam je počeo smatrati svojom.” – Raja Shehadeh

Na jug

Hebron (ili na arapskom al-Khalil), palestinski je grad na samom jugu Zapadne Obale. Grad betona, kamena i škrte zemlje. Palestinci u drugim gradovima smatraju ga sumornim i zatečeno pitaju ”Zašto bi itko išao tamo?”. Njegovi stanovnici nisu ljudi od mnogo riječi, a čak i one najljepše upakirane su u grubi seljački arapski kakav ne čuješ u Betlehemu ili Jeruzalemu. Takav je im je i mentalitet, težak i prgav, barem na prvu.

Već izdaleka s ceste naslućuju se arhitektonska dosada grada i susjedski odnosi uprizoreni crvenom tablom upozorenja na ulazu: Ova cesta vodi u područje (A) pod palestinskom kontrolom. Ulazak za izraelske građane je zabranjen, opasan po život i protivan izraelskom zakonu.

Kao što sam već objasnila Izraelcima na aerodromu koje je silno zanimalo što ću i kod koga ću tamo, odsjedala sam u kući palestinske obitelji na selu, malo južnije od Hebrona. Pomagat ću u jednom centru za prevođenje, a onda idem dalje, turistički. No, ovdje je i turist terorist dok mu se ne dokaže suprotno.

Oko pola 10 sjedim na mramornim stepenicama ispred centra na ranom proljetnom suncu. Smetlar u prolazu pokazuje na moju cigaretu, pa na grlo i maše prstom u stilu ”nije ti to dobro”. Pogledam na drugu stranu i vidim glavu koja izviruje iza zida nogometnog igrališta pored zgrade. Mali starčić u lijepom odijelu uhvatio se rukama za zid od skoro dva metra, skočio i potrbuške se prebacuje preko njega. Inače direktor centra. Ima 70-ak godina i što je još važnije, zaboga, ima pješačku stazu koja obilazi igralište samo par metara dalje – ali njemu je lakše ovako preko terena i zida. Više je pao nego što je doskočio na zemlju, no uspravio se u sekundi, otresao prašinu sa sebe i ozareno dobacio ”Dobro jutro Lidija! Uranila si”.

Nisam uranila nego je on kasnio pola sata, no kako kažu: ovdje, vrijeme ne znači ništa.

Djeca i kavezi

Tog jutra odveo me u posebno problematičnu osnovnu školu. Nalazi se na granici palestinskog i židovskog naselja zbog čega okolne ulice vrve vojnicima. Djeca i učitelji s vremena na vrijeme im pokažu zube, ovi izvrše pretres škole, oni se zauzvrat još više zainate i začarani krug ne prestaje. Sve više učitelja i profesora uslijed pritiska odbija raditi ondje. Očevi i braća većine djece su bila u zatvoru ili pretučena barem jednom. Ravnatelj u ladici čuva sve suzavce koje je izraelska vojska bacila na hodnike među djecu. Na zidovima njegova ureda umjesto dječjih crteža  fotografije vojnika s puškama uperenim u djecu i učitelje.

 To su pametna djeca, nova generacija. Imaju mobitele, imaju internet, povezuju se. Oni će za deset godina imati i židovske prijatelje i razumijet će bar pola hebrejskog. Mogli bi živjeti zajedno. Ali na ovakav način? Ne – odmahnuo je rukom ravnatelj.

Kameni hladni hodnici ispunjeni su šarenilom i biljkama, a dvorišta živopisnim muralima koji naglašavaju ljepotu učenja i palestinsku kulturu. Djeca u učionicama su disciplinirana, žedna znanja i svijeta van Hebrona. Rijetko viđaju strance, pa kad im se pruži prilika, jedva čekaju proćakulati.

 Jedan dečko iz New Yorka nam je rekao da u njegovoj državi ljudi mogu raditi što žele i izgledati kako god žele, da su slobodni, a da smo mi ovdje svi isti i da je to naš problem. Što ti misliš o tome? Koje je bolje? – pitala me 13-godišnjakinja u hidžabu i sve oči su se širom zagledale u mene. Di me nađe, sestro.
Ne mislim da je išta samo crno ili bijelo. Da, u njegovoj zemlji ljudi hodaju po cesti u blesavoj odjeći, s ofarbanom kosom, tetovažavama… i lijepo je kad se osoba može vizualno izraziti, ali nije najbitnije. Ima i puno onih koji od te navodne slobode više ne znaju što bi sa sobom, ništa im više ne predstavlja užitak. Zato je bitnije da život ima smisao, kao što ima vaš kada vjerujete u nešto više od sebe, učite, radite i brinete jedni za druge. Mislim da prava sloboda nije u tome što imate na glavi, već u glavi. Ne znam da li se slažeš sa mnom.
Slažem se – djelovala je zadovoljno odgovorom i sjela.

Provirila je još jedna ručica, muška.

 Reci.
Lidija, imaš li ti dečka? – upitao je klinac i pola razreda prasne u smijeh.
Ma, Yusuf! – viknuo je učitelj Pitaj nešto normalno!
Koliko imaš braće i sestara? – urazumio se Yusuf.
Imam mlađeg brata.
Iiii??
I jednu malu mačku koja se zove Hubi.

Opet su prasnuli u smijeh. Većina ih ima barem šestero, sedmero braće i sestara – i to su manje obitelji. Kažu da u selu pored Hebrona živi čovjek koji ima četiri žene i više od 30 djece, ni sam ih više ne može pohvatati. Jednog jutra na tržnici mu je prišlo neko dijete i stalo kraj njega, a on se zabrinuto okrenuo prodavaču i šapnuo Jel’ ovo moje?

Obožavaju svog učitelja i on njih, ali ne poriče da je teško. Postavio si je za misiju izvesti klince na ”treći put”: niti pasivnost, niti nasilje. Obrazovanje.

 Ja znam da je njima teško izdržati. Vidjeli su vojnike kako im odvode braću i očeve, vidjeli su ih kako provaljuju u učionice s puškama i odvode učitelje. Misle da su postigli nešto ako bace kamen na njih, ali samo su si zabili čavao u lijes. Izraelci neće imati problema s tim da odvedu dijete u zatvor.

Baš tih dana svijetom je odjekivala vijest o uhićenju maloljetne Ahed Tamimi koja je udarila izraelskog vojnika jer je stajao u dvorištu njene kuće i pokrenula se raspravu o broju djece u izraelskim zatvorima. Na spomen ”trećeg puta” sjetila sam se palestinskog pisca Raje Shehadeha i njegove istoimene knjige u kojoj piše: ”Suočen s dvije mogućnosti – uvijek odaberi treću. Između nijemog pokoravanja i slijepe mržnje, ja biram treći način. Ja sam Samid”. (Samid = čvrst, stabilan)

Voljeni kaos

Svake večeri obitelj se okuplja u dnevnom boravku i komentiramo kako nam je prošao dan. Sjedimo zavaljeni u tipičnom arapskom rasporedu kauča duž tri zida. Iz nekog razloga (valjda) između kauča i televizora nasred sobe stoji ogroman kamin, tako da, ako želiš gledati ekran, moraš pametno odabrati svoj kut sjedenja.

 Kako ti je danas bilo u gradu? – pita me otac.
Zaboravila sam platit taksistu – priznajem.

Jedno od pravila jest da vožnju taksijem plaćaš 3 šekela za fiksiranu rutu – nešto poput autobusa, ulaze svi dok ima mjesta. Cijena raste za privatnu vožnju na precizniju lokaciju. No, u gradu čije ulice uglavnom nemaju ime a svaki ćošak interno je poznat kao ”dućan oca Husseina” ili ”preko puta palme”, tko će znati gdje te ovaj vozi i računa li to što sjediš sam kao slučajnost ili privatnu vožnju. Polovica taksista ujutro nije raspoložena za razgovor pa pa ne znaš u kakvu vrstu vožnje si se uvalio i da li te je uopće čuo – ubaciš 3 šekela u plastičnu čašu kraj mijenjača i nadaš se da je to to. Druga polovica je tako prpošna i dekoncentrirana da unaprijed pouzdano znaš da ćete promašiti destinaciju.

 Meni se to stalno dešava – ubacuje se brat – Zapričam se s njim, izađem, i onda se tri sata kasnije sjetim: nisam mu platio. Ali on je isto zaboravio! Trebao me podsjetit…
Tako je i meni bilo. Puštali smo glazbu na radiju i pričali o tome, mislila sam da sam mu ubacila novce u čašicu.
Kakvu glazbu slušate u Hrvatskoj? – pita tata i hvata mobitel.
Ima mnogo vrsta, ovisi… – počnem objašnjavati ali prekine me intenzivan miris benzina koji je preplavio sobu – Jel’ to nešto gori?
Da, mama pojačava vatru – pokazuje brat prstom.

Oči su mi ispale: mama stoji nagnuta nad kaminom i šprica benzinom vatru iz plastične bočice za raspršivanje. Na svaki špric vatra grune, no ona mrtvo hladno šprica dalje. Po završetku skida plastične rukavice i odlaže bočicu kraj regala. Šokirano gledam po prostoriji, ništa – brat se u međuvremenu izvio na kauču da bolje vidi televizor, a otac s poluizgorenom cigaretom koja visi iz usta rovari po Youtubeu. S mobitela mu svira Colonia: Oduzimaš mi dah.

Kave nikad ispijene

Priče o boljim vremenima i jutarnjoj vrevi na glavnoj mahali danas su samo to – priče o boljim vremenima. Umjesto toplog kaosa koji vlada arapskim sukovima, hebronsku tržnica danas ”krasi” tek nekolicina štandova i robe poslagane po prostirkama na podu. Limena vrata većine dućana su zapečaćena, a prolazi su sablasno prazni, natkriveni čvrstom mrežom. Postavili su je preostali arapski trgovci jer ih židovski doseljenici u zgradama gađaju i bacaju smeće po njima.

E, onda smo postavili mrežu, pa neka bacaju. Čak sam na kraju dana znao uloviti korisnih stvari u njoj – smije se stari arapski prodavač za štandom – ali, onda su nas provalili. Sad bacaju ono što može proći kroz nju. Tekućine, jaja…

Pogledala sam gore, kroz smeće u mreži, i spazila izraelsku zastavu kako se vijori s prozora na drugom katu. Nedavno se pola države smijalo na vijest da su izraelskog policajca prerušenog u Palestinca pretukla židovska djeca u svom kvartu.

Ako guglate Hebron, među slikama će se najčešće pojavljivati jedna ista ulica: napuštena, zapečaćenih vrata, zabarikadiranog ulaza, s izraelskim vojnicima na straži. To je tzv. ulica mučenika, Shuhada street, posljednja prije nego iz palestinskog dijela grada uđete u židovski. Polovica lokalnih palestinskih obitelji je u međuvremenu odselila, a njihovi dućani su zatvoreni i često obilježeni Davidovom zvijezdom. Oni koji još nisu odustali, ili jednostavno nemaju kamo, pri svakom ulasku u vlastitu ulicu moraju proći kroz check point. Čak i najbanalnije dnevne aktivnosti poput odlaska u ambulantu ili u dućan zagorčavaju život jer ovise o čekanju na pregled dokumenata i samovolji nekog klinca s puškom. Od 2001. do 2003. godine preostali stanovnici ulice proveli su 377 dana pod policijskim satom. Cilj je stvoriti takvu atmosferu da onaj tko još nije otišao, ode. A nekad se izlaz ponudi i u vidu suradnje s izraelskim Mossadom (ovaj osjetljiv interni problem je prikazan u palestinskom filmu Omar).

Mladi Palestinac Ahmed koji i dalje živi u toj ulici pozvao nas je na kavu u svoju kuću. Pričajući o svom životu, nije djelovao ni bijesno ni ljuto, samo žalosno. Ulica u kojoj je odrastao sada je pod kontrolom vojske, prijatelji s kojima je odrastao uglavnom su pobjegli.

 Ne krivim Židove, iako bi mnogi s obje strane to voljeli čuti. Generacije koje su se danas rodile u Izraelu nemaju drugu zemlju isto kao što ju nemam ni ja. Imam prijatelje tamo. Ali nemam prijatelje među ekstremistima koji dolaze ovdje i gađaju nam kuće kamenjem. Čak imam više razumijevanja za ove vojnike vani – moraju biti ovdje, a neki od njih to ne žele.

U intervjuu s bivšim izraelskim vojnicima koji su progovorili i ustali protiv okupacije, jedan se dotaknuo upravo tog ”moraju biti ovdje”: Mislim da kad će ljudi za 50 godina čitati povijesne knjige i o tome što smo radili, pomisliti – koji su to gadovi bili. Pomisliš nekad na to, pa ipak, nastavljaš raditi to što radiš, jer im pripadaš i to su tvoje zapovijedi.

Ahmedova kuća zadnja je u ulici. Put dalje vodi do glavnog svetišta triju najvećih monoteističkih religija: tzv. Pećine patrijarha. Zbog međusobnih prepucavanja (u doslovnom smislu riječi), danas je dvorana podijeljena na židovski i muslimanski dio. Razdvajaju ih posebni ulazi i neprobojno staklo, tako da se Božja djeca ne moraju gledati te se mogu moliti *u miru*.

Turoban ”razgled” grada završio je u lokalnom supermarketu u kojem sam svako jutro kupovala voće. Tamošnji lokalni starac trpa namirnice u vrećicu (da, posebna osoba zadužena za to) i kao svaki put, pruža mi čašu kave  besplatno. Zahvalila sam se i rekla da upravo idem na kavu, ali inzistirao je: Nema veze, pa daj ju nekom drugom  kava je za stvoriti prijateljstvo. I razvukao usta u krezub osmijeh od srca. Šteta što nema kave za ono neprijateljstvo par ulica niže.

Prisjećam se jednog intervjua s Goranom Bregovićem (slušali smo ga tamo na ”kulturnoj razmjeni”) u kojem kaže: “21. stoljeće je stoljeće u kojem ćemo morati naučiti živjeti zajedno.” Zvuči lijepo, i inshallah, ali sve mi je teže u to vjerovati kada vidim da ti pokušaji ovise o pojedincima koji završe pregaženi – i ovdje, i tamo – jer nisu u skladu s nečijom politikom međunarodnog huliganizma.

Osvajačev strah od uspomena

Zadnji dan u Hebronu bilo mi je krivo zbog svega. Zbog djece čiji talenti i marljivost neće biti bitni jer će se zamjeriti krivom mulcu s puškom, frustriranom što služi vojni rok umjesto da završava faks – pa i zbog tog jadnika isto. Zbog onog krezubog nasmiješenog što nudi kavu, čiju će muku zaboraviti čak i njegov sunarodnjak iz Ramale koji živi u svom sigurnom urbanom mjehuriću i smatra ga zatucanim seljakom. Zbog onog dečka iz ulice koji je miljama iznad učmalosti svog provincijskog lonca ali ne može se iskobeljati iz njega. Zbog moje palestinske obitelji koja me tog jutra ispratila na daljnje putovanje do svetog Jeruzalema – u koji oni ne smiju kročiti. Rekli su samo da ih ne zaboravim i da idući put dođem na jesen, kada počinje berba maslina. Taj događaj je važan ne samo jer je izvor prihoda u ovoj osiromašenoj zemlji, već je i obiteljski ritual prisjećanja na generacije prije njih koje su brinule za isto drveće na istom mjestu. Osim što je simbol mira, maslinu zovu i ”drvom siromašnih”. Ništa ne uzima, a puno daje.

Krivo je i njima, ali što će – shvaćaju da svijet nije pošten, bore se protiv toga i još znaju uživati u malim lijepim trenucima. ”Imamo na ovoj Zemlji sve što čini život vrijednim življenja – sat sunčeve svijetlosti u zatvoru, osvajačev strah od uspomena, posljednje dane septembra i tiraninov strah od pjesme”, pisao je pjesnik Mahmoud Darwish.

Sasvim slučajno, posljednji pozdrav gradu ostat će upamćen kao jedan od takvih trenutaka. Brojni Palestinci su nekad studirali na ”našim” područjima. Neki su ostali ondje, neki su se vratili, no danas su putem facebook grupe u kontaktu, njeguju jezik i obljetnice, navijaju za države bivše SFRJ na svjetskim prvenstvima. U kući doktora Abdela koji je diplomirao u Beogradu okupili su se na roštilju prijatelji iz studentskih dana i dvije gošće: jedna kolegica iz beogradskih studentskih dana kojoj je životna želja bila posjetiti Palestinu, i ja. Priča se srpsko-hrvatski kao da nikad nije prestalo. Možda nema više Arafata ni Tita, ali na našem palestinskom stolu stoje kava, Domaćica keksi i Vegeta. Prošlih vremena sjećaju se s osmijehom:

 Jugoslavija je bila zemlja koju smo voljeli i koja je voljela nas. I zato, kad god nam dođete u Palestinu, želimo da znate da je ona uvijek vaš dom.

U to ime nazdravili smo na terasi iznad Hebrona, ili al-Khalila – gradu čije ime na oba jezika znači: prijatelj.

 

Autorica teksta i fotografija: Lidija Čulo

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close