TEKST

Fail and Yearning in Berlin

 

…Kad smo došli do stana, ljudi su bili natiskani kao sardine u njemu, a broj pridošlica je samo rastao. Otprilike smo pobrojali 150 ljudi. To je bilo to. Ne želimo živjeti u gradu koji nas ne želi. Odlučili smo da je Berlin, koliko god bio dinamičan i zanimljiv, potpuni promašaj. Zaključili smo da nema smisla izdvajati cijelu jednu plaću za smještaj samo kako bismo mogli biti u gradu gdje kvaliteta života zapravo nije na visokoj razini…

foto: peoplesdispatch.org

Berlin sam prvi put posjetila 2013. godine sasvim slučajno i nisam imala nikakva očekivanja od grada, dapače, bila sam prilično skeptična jer se obično razočaram nakon slušanja priča o velebnosti nekog mjesta. No, Berlin jer moju sklonost prema skepsi uspio uništiti u komadiće i uvući se u moj život kao jedno od mitoloških mjesta mog postojanja. Podijeljeni grad prepun povijesnih crnih mrlja svoje je grijehe prigrlio i iz njih izrastao u metropolitsko središte kulture prepuno mogućnosti. Čak je i nekoć prezreni zid postao turistički dragulj. Iako je trend iseljavanja iz Hrvatske i dalje aktualan, moji razlozi nisu bili ekonomske prilike. U Hrvatskoj sam ostavila posao koji je, s ekonomskog gledišta, prilično dobar, te sam nakon ludog ljeta spakirala ruksak i sa svojim odabranikom krenula u Berlin. Naime, Berlin smo izabrali zbog dva razloga: onog romantične prirode, o kojemu neću ovom prilikom pisati, te onog praktične prirode. Berlin je gotovo točno na pola puta između Zagreba i Gothenburga, gradova u kojima žive naše obitelji. Osim toga, u multikulturalnim vezama je nekako fer naći donekle neutralni teren tako da je odluka pala na grad Currywursta i techna. Iako mi njemačka kultura nikada nije bila strana, s obzirom na to da kao svaki pravi Hrvat imam rodbinu u barem dvije pokrajine, nikada nisam mislila da ću odlučiti živjeti u germanskom svijetu. Zajedno sa svojim predrasudama sam krenula prema sjeveru, a za pola godine sam mnogo stereotipa o Nijemcima ostavila iza sebe.

Dakle, prva postaja bila nam je brandenburška savezna država. Prvih smo mjesec dana unajmili stan preko wg-gesuchta, stranice koja je nešto nalik Airbnb-u, ali bez posrednika, putem koje ljudi na kraće ili dulje vrijeme nude svoje stanove, kako bi si pokrili troškove stanarina dok ih nema u gradu. Prvi mjesec smo, dakle, proveli u berlinskom Weddingu, četvrti koju često zovu Mali Istanbul. Sviđala mi se dinamika kvarta, sve je bilo prepuno malih turskih dućana, a čak bi vam se i u nekoj trgovini tipa DM nekada obratili na turskom ako bi pretpostavili da ste “njihov”; a s obzirom na to da ni najmanje ne izgledam kao Njemica, čak sam i naučila nešto turskih izraza. Mjesec dana smo tražili trajni smještaj, bezuspješno slali prijave putem svih mogućih portala, zvali stanodavce do čijih smo brojeva dolazili preko poznanika, ali uspjeli smo dobili tek jedno “gledanje” koje je bilo izrazito poražavajuće. Stan je zajedno s nama došlo vidjeti 30 ljudi koji su svi imali pripremljene sve moguće papire: tri izvatka od plaće, potvrdu starog stanodavca o plaćanju stanarine, SCHUFA potvrdu (potvrda banke da ste kreditno sposobni i da nemate dugovanja), papir samoprocjene na kojemu morate navesti sve moguće informacije o sebi, od mjesečnih primanja do hobija, imena poslodavca itd. te kopiju osobnog dokumenta. Naravno, činjenica da ste tek došli u grad i ne govorite jezik je automatski minus, jer to znači da nemate potvrdu o kreditnoj sposobnosti i nemate potvrdu starog stanodavca.

Osim kaotične situacije sa stanovima, ponuda poslova u Berlinu je također začudna. Kao i svugdje u svijetu, najtraženiji su programeri i ostali tehnološki manijaci. Svaki startup, kojih ima bezbroj, traži ili software developera ili social media specijalista. Deficitaran je i broj učitelja pa sam zato bez problema odmah mogla birati između posla u nekoliko škola, iako sam se potajice nadala usmjeriti profesionalni život negdje drugdje, što je zbog mog krnjeg znanja njemačkog bilo gotovo nemoguće. Čim sam počela s radom, primijetila sam veliku razliku između klinaca ovdje i u Hrvatskoj. Prije svega, u Hrvatskoj je pohađanje izvannastavnog engleskog u školi popularne franšize gotovo trend, dok u Berlinu ta franšiza ne uživa popularnost i prestiž kao u našim krajevima. Djeca su, s druge strane, zaista šarolika. Hrvatska je ipak homogena, dok je u Berlinu postojala velika etnička razlika među školarcima. Polovica su ih bili mali Germani, dok su ostali bili obično iz bliskoistočnih krajeva ili pak mali Slaveni, što je meni uvelike olakšavalo posao, jer bi mi djeca pomagala s hrvatskog ili poljskog na njemački prevesti moje špotancije za one zaigranije učenike. U školama se pazi i na to da postoje posebni slatkiši na kraju sata za male alergičare i za djecu koja jedu samo halal, a kojih ima zaista mnogo. I odmah ću razbiti jednu islamofobsku zabludu: djeca s kojima je najlakše bilo raditi i koja su bila najbolje odgojena su upravo mali muslimani, a osim toga što nisu jeli iste slatkiše, nikakve druge razlike nije bilo. Upravo mi se to sviđalo u Berlinu – nije važno koje si religije, boje, seksualnog opredjeljenja – svatko može naći mjesto za sebe u kojemu se osjeća prihvaćeno. Ili, manje idealizirano: nikoga nije briga za druge.

Bez obzira na ogromnu potrebu za predavačima, ugovori koji se nude zaposlenicima su smiješni. Tehnički, ugovora nema. Naime, gotovo sve osobe zaposlene u školama stranih jezika rade kao freelance profesionalci te nitko nema nikakve konkretne ugovore, a kamoli ugovor na neodređeno. Jedan je kolega doduše dobio ugovor na neodređeno ali tek nakon tri godine rada i prijetnje da će se morati vratiti u Ameriku ako mu se ne ponudi konkretni papir pomoću kojeg može dobiti vizu. S poslodavkama sam razgovarala o tom problemu. One su svjesne stresa koji to stavlja na privremenog zaposlenika, ali i na njih jer im zaposlenici u svakom trenu mogu otići, a to često i rade s obzirom da su svi mahom izvorni govornici i stranci koji su u Berlinu samo u prolazu. Problem poslodavca u Njemačkoj je sličan kao i u Hrvatskoj – porezi i svi mogući dodatci koje moraju platiti kada nekog zaposle za stalno su im toliki da im se financijski više isplati zaposliti dva freelancera nego jednu osobu na puno radno vrijeme. Šteta, u užurbanom berlinskom svijetu se čini da je kvantiteta bitnija od kvalitete. Upravo sam tako radila i ja, bezugovorno i slobodno. Moram priznati da mi je odgovaralo tako jer bih za rad četiri dana u tjednu po četiri sata dnevno zaradila mjesečnu hrvatsku plaću. Ali kada se od toga uzme 200 eura za zdravstveno osiguranje i manjak doprinosa koje bih morala za samu sebe platiti, dugoročno nije izgledalo bajno. Kao freelancer sam na kraju mjeseca uredno izdavala račun kao privatna osoba bez ugovora. Jedino što je bilo obavezno za izdavane računa je posjedovanje poreznog broja. I onda je došlo do administrativne zavrzlame koja me koštala druge sijede vlasi.

Da biste mogli raditi kao freelancer, morate imati porezni broj. Porezni broj se dobiva nakon što imate prijavljeno boravište, a boravište prijavljujete nakon što imate ugovor sa stanodavcem u kojemu se on obvezuje prijaviti vas iliti napraviti Anmeldung – riječ koju ćete naići u svakom oglasu za stan, a obično dolazi uz riječ keine. Uz to, kako biste mogli početi raditi, ali i dobiti potvrdu od banke da ste kreditno sposobni, morate imati njemački bankovni račun koji ne možete otvoriti ako nemate službenu njemačku adresu, odnosno ako nemate stan s Anmeldungom. Ako imate sreću pa znate nekoga u gradu, osoba vam može dati dopuštenje da se prijavite kod njih, ali rijetki imaju tu sreću. Možda i ne tako rijetki, no mi ju svakako nismo imali. Dakle, bez banke nema posla i stana, ali bez stana nema banke, a bez posla isto nema stana i tako iskombinirajte kako želite. Predrasuda o njemačkoj učinkovitosti i logičnosti odlepršala je kao lastavica u proljeće. U svakom slučaju, snašli smo se putem online banaka koje omogućavaju dobivanje računa bez boravišta, ali u cijelom smo tom administrativnom raju došli tek do pola puta jer se u oceanu njemačkih pravila ipak može naći pokoja rupa, pa tako imate vremena dobiti porezni broj ako zarađujete neoporezivu sumu. Valjda. Ako su poslodavke tako rekle, vjerovat ću im na riječ.

S obzirom na cijelu zavrzlamu oko papirologije, posla i računa, odlučili smo ponovno unajmiti kratkotrajni smještaj pa se još ozbiljnije prepustiti traženju stanova. Moj partner je već tada lagano posustajao (ah, ta vikinška upornost!) i počeo navijati za Leipzig kojeg smo posjetili u listopadu. Leipzig nam se na prvu svidio jer je kao mlađi brat Berlinu – manji, slađi i izrazito ugodne energije. Zbog sve većeg broja umjetnika te zanimljive kreativne scene, sve više ljudi ga zove novim Berlinom. Ja se ipak nisam dala smesti i još uvijek sam vjerovala da si možemo bolje posložiti život u Berlinu. Iako sam prije dolaska u Berlin kontaktirala prijateljicu koja tamo živi već tri godine i od nje dobila izrazito dobre savjete te sasvim iskrenu priču o njihovim poteškoćama sa smještajem, nekako smo mislili da nama ipak neće biti tako. No, kada smo se našli na pivi u lokalnom BrewDog-u i čuli detalje njihovog trogodišnjeg križnog puta do pronalaska stana, priznajem da sam se prvi puta osjetila obeshrabrenom.

Drugi smo kratkoročni stan unajmili u četvrti Schöneweide. S obzirom da sam ja radila u dvije škole koje su bile sat vremena udaljene od te četvrti, motivacija za pronalaskom nečeg drugog je bila velika. Schöneweide je bio sušta suprotnost Weddingu. Dosadni, sivi stambeni blokovi bili su prepuni umirovljenih žitelja istočnog njemačkog bloka, sve je odisalo nekom čudnom kombinacijom DDR-a i modernosti te moram priznati da nisam bila pretjerano zaljubljena u lokaciju. Jedino što mi se sviđalo su svakodnevna putovanja S-Bahnom i U-Bahnom. Da, srećom, jedna sam od rijetkih kojima je javni prijevoz bio izvor sreće. A kako i ne bi. Pri svakom ulasku u javno prijevozno sredstvo dočeka vas nešto novo, svaki dan se vidi ili čuje nešto zanimljivog, a s obzirom na to da mi je put bio podosta dug mogla sam uživati u glazbi i čitanju ako već nisam željela promatrati Berlince. U S-Bahnu su kulturološke razlike najviše dolazile do izražaja. Kod nas se u tramvajima i vlakovima češće može vidjeti nasmijana lica, a ako imalo čudno izgledate, možete računati na začuđene poglede i blago osuđivanje. Ne u Berlinu. Većina ljudi ima smrknute izraze lica, zaista je bilo teško naići na poneki osmijeh, ali nitko vas neće čudno pogledati čak ni ako se vozite u pidžami, u što sam se sama uvjerila. Sviđa mi se taj stav gdje nitko ne “vodi tuđu brigu”, imam osjećaj da smo mi tek na pola puta prema tome.

Kad već pričam o javnom prijevozu, zaista je famozna povezanost tako divovskog grada. Dok sam u Zagrebu 10 kilometara od Maksimira do Črnomerca prolazila i po sat vremena, u Berlinu bih 20 kilometara od Schöneweide do Charlottenburga prešla u cca 50 minuta. Kažem cca jer ono što me izluđivalo je kašnjenje. Svaki dan je bar jedno prijevozno sredstvo nenadano kasnilo, gužve u gradu su nesnosne pa se kasni i kada se ide taksijem, učenici kasne na nastavu, legende o njemačkoj točnosti su se pokazale kao neutemeljeni mit koji me često tjerao da živčano grizem nokte u S-bahnu, dok čekam da se napokon nešto pokrene kako ne bih zakasnila na posao. A kada se to jednom i dogodilo, svi su samo odmahnuli rukom i rekli “događa se”. Aufiedersehn, predrasude!

Berlinski javni prijevoz je toliko specifičan da se BVG ove godine kandidirao za mjesto na UNESCO-voj listi svjetske baštine te me svojim ludim reklamama nasmijavao do suza. Svojom su se kampanjom narugali modernom Berlinu, tvrdeći da ne postoji grad koji se tako jako promijenio kao on te da je jedini pravi Berlin upravo u njihovim vozilima. Kroz zezanciju su se dotakli hipstera koji dolaze u grad, kao i količine stranaca koja tamo živi, bez da znaju ili uopće žele naučiti njemački, ali su se bome i dotakli bahatosti svojih vozača, vlastitoga kašnjenja i ostalih negativnih strana. Iznenadila me količina samoironije i duhovitosti koju su pokazali i zaista bih htjela da taj cirkus od BVG-a postane priznato kulturno dobro. Kao što je majica jednog od zagovornika kampanje rekla “Machu Picchu, Taj Mahal & BVG”.

No, vratimo se mukotrpnom traženju stanova. Schöneweide nam je bio dom dva i pol mjeseca i nekako smo se uspjeli organizirati kako bi nam potraga za Svetim gralom, tj. Stanom, bila uspješna. Nabavili smo printer, ispisali sve papire, otvorili njemačke bankovne račune, od stanodavaca smo dobili potvrde o plaćanju stanarine (iako smo kod njih tek privremeno bili) i sve je djelovalo kao da imamo neke šanse naći stan. Dva su mjeseca prošla, Božićne smo praznike iskoristili za obiteljska okupljanja u Švedskoj i Hrvatskoj te smo se s novim elanom i mojim psom Buckleyjem vratili u treći privremeni smještaj, ovog puta u Neuköllnu.

Neukölln je dobar primjer fenomena koji pogađa većinu glavnih svjetskih gradova – gentrifikacije. U Berlinu se gentrifikacija ne manifestira samo ulickavanjem pročelja i gradnjom novih stanova, već se u ovim postojećim starogradnjama stanarine dižu do nebesa kako bi se stare stanovnike, obično manjih primanja, primoralo da ustupe svoj životni prostor onima dubljeg džepa. U većini stanarskih ugovora vidjet ćete i stavku koja stanovlasniku daje za pravo svake godine povisivati stanarinu. Kontinuiranom rastu stanarina doprinosi i činjenica da je dotok ljudi u grad ogroman pa se sukladno tome povećavaju i cijene, tako da se nekoć jeftine četvrti sada nalaze u cjenovnom rangu stanova u centru. Stvari u Berlinu su toliko rapidno eskalirale da su se ljudi masovno počeli buniti protiv povisivanja stanarina. Organizirani su brojni prosvjedi i nedavno je najavljeno petogodišnje zamrzavanje rasta stanarina te je propisan posebni cjenik koji stanodavci mogu koristiti pri stavljanju svoje nekretnine na tržište, ali to se u praksi još može veselo čekati.

Problem koji je povezan s vrtoglavim rastom stanarina u posljednjih deset godina je beskućništvo. Nije moguće biti u javnom prijevozu bez da vam se barem jednom netko ne obrati za pomoć, gotovo na svakoj stanici možete vidjeti evidentno zapuštene ljude kako pokušavaju skupljanjem boca ili nekim drugim načinom zaraditi koji euro za život, a ceste su prepune improviziranih kreveta po kojima spavaju beskućnici. Problem je toliko raširen da smo se osjećali dužnima nekako doprinijeti poboljšanju situacije tako da smo jedan dan organizirano dijelili hranu i potrepštine ljudima bez doma. S organizatorima smo porazgovarali o pozadini tog problema i zapravo nismo saznali mnogo toga. Berlin ima nekoliko svratišta, ali u njih je nemoguće ući bez identifikacije, a kao što znamo, identifikacijske papire se ne može dobiti bez prijavljenog boravišta. Opet zatvoreni krug njemačkog administrativnog sustava. Iznenadila sam se i kada sam saznala da su brojni beskućnici Poljaci. Mnogi su od njih malo porazgovarali s nama, ali obično nismo razglabali o pričama koje su ih dovele u ovu situaciju, već o aktualnim problemima i potrebama. Osjećala sam se izrazito razmaženo što sam se žalila na tešku situaciju sa stanovima, a zapravo sam si mogla priuštiti smještaj bez problema, samo što nisam željela izdvajati previše novca, dok su ovi ljudi bili primorani svoje dane provoditi na ledenim berlinskim cestama. No, problem beskućništva neće se riješiti toplim obrokom koji im odnesemo jednom tjedno, već kontinuiranim radom na izmjenama zakona i građanskog mentaliteta koji bi omogućili ljudima adekvatnu pomoć, jer se svatko od nas lako može naći na cesti. U Hrvatskoj je situacija s beskućnicima daleko bolja nego ovdje ili pak u Budimpešti koja me uvijek nanovo iznenadi, ali ne znam koliko će dugo tako biti ako nastavimo pratiti svjetske trendove poskupljivanja stanarina i nezaposlenosti.

Naše posljednje berlinsko gnijezdo iznajmili smo od kantautora u usponu koji je otišao na turneju Amerikom. Nije neobično da glazbenici i umjetnici žive u Neuköllnu bez obzira na ogromne stanarine, jer i dalje ima reputaciju hip kvarta. Na svakom se uglu nalazi neki zanimljivi kafić, postoje mala kina, barovi s open mic večerima i svakakve ostale interesantne sitnice. Dio oko Sonnenallee oko kojeg smo mi obitavali nije bio baš tako bajan – sve je bilo prepuno smeća i ljudi sumnjivih namjera, što je bilo i dokazano i provalom u auto. Naime, naš je plavi kabriolet dobio porezotinu na krovu i šipku u prtljažnik. Je li to bila kap koja je prelila čašu? Nije. Taj trenutak je bio posjet stanu koji se činio idealnim, lokacija je bila blizu posla, cijena je bila razumna, a životinje su bile dobrodošle. Veselo smo pripremili svu dokumentaciju i bili uvjereni da je to taj stan koji čekamo sve ovo vrijeme. Kad smo došli ispred zgrade, u dvorištu je bilo tridesetak ljudi. Tužno smo se pogledali ali hajde, imamo šanse. I onda smo shvatili da tih 30 ljudi čeka u redu kako bi došli do stana na 6. katu zgrade kroz koju se protezao mravinjak ljudi. Kad smo došli do stana, ljudi su bili natiskani kao sardine u njemu, a broj pridošlica je samo rastao. Otprilike smo pobrojali 150 ljudi. To je bilo to. Ne želimo živjeti u gradu koji nas ne želi. Odlučili smo da je Berlin, koliko god bio dinamičan i zanimljiv, potpuni promašaj. Zaključili smo da nema smisla izdvajati cijelu jednu plaću za smještaj samo kako bismo mogli biti u gradu gdje kvaliteta života zapravo nije na visokoj razini. Nakon vaganja i prevagivanja te još nekih neočekivanih faktora, posložili smo si prioritete i odlučili smo našeg ozlijeđenog metalnog pastuha ponovno natrpati mjesecima neraspakiranim koferima i sreću potražiti u Leipzigu. Nije bilo lako nakon pet mjeseci napustiti “projekt Berlin” i divne ljude koje smo tamo upoznali, kao i predivne poslodavke i klince koje je lako zavoljeti, ali kada ti svemir otvoreno poručuje nešto, nekada je bolje saslušati nego ići glavom kroz zid.

I zaista, Leipzig nas je dočekao otvorenih ruku. U tjedan dana smo našli pet friendly, dvosobni stan na samo dvadesetak minuta od centra u “umjetničkoj” četvrti. Cijena? Prava sitnica. Tako je nekako tekla naša berlinska avantura. Krenuli smo s velikim idejama, naišli na prepreke na koje smo bili upozoreni, ali nismo vjerovali da su zaista tako teške. A da je bilo zabavno? Zaista je. Pripremiti smo se mogli bolje, no zapravo mi se i sviđa doza naivnosti koju nosimo u sebi. Borili smo se s birokracijom i nismo odustali nego se odlučili za bolje: ugodan život, razumne stanarine i manje neorganizirani grad u kojem ćemo moći živjeti tempom kojeg si sami postavimo i posvetiti više vremena jedno drugome. A hoćemo li uspjeti? Tek ćemo vidjeti.

 

Vedrana Pavlak

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close