TEKST

Zašto ne idu na službeni granični prijelaz?

 

“Ljudi su počeli trčati nizbrdo, dok je jedan od muškaraca bio jako spor jer je u rukama nosio dvoje djece. Jedan od policajaca repetirao je pištolj, prislonio ga na muškarčevu sljepoočnicu, pretvarajući se da će ga upucati. Umjesto toga, udario je čovjeka drškom pištolja i gurnuo ga nizbrdo. Muškarac se spotaknuo i pao, a u padu jedan od dječaka je ozlijedio ruku. Djeca su bila prestravljena i plakala. Dvojica policajaca naganjala su grupu do rijeke, vičući ‘Fuck you, fuck you!’ i pričekala sve dok grupa nije prešla malu rijeku gdje Hrvatska graniči sa Bosnom i Hercegovinom.”

fotomontaža: Radio Student

Unatrag nekoliko godina, kad god čujemo novu vijest o pucnjavi, prebijanju, ili smrti na našim granicama, uvijek možemo očekivati ista pitanja. “Zašto nije išao na službeni granični prijelaz?” Ponekad, dakako, uz ono bešćutnije: “sam si je kriv.” (1)

Kao pokvarena ploča, već godinama, ponavljam(o), pristup sustavu međunarodne zaštite sistemski se onemogućava osobama koje dolaze na teritorij RH, a zatim ih se ilegalno izbacuje iz zemlje preko zelene granice. Brojne tako protjerane osobe i dalje tvrde da im hrvatska policija oduzima vrijedne stvari, razbija mobitele te uzima cipele prije nego što ih natjera da hodaju natrag u Srbiju ili BiH. Oni koji izgube nešto materijalnih vrijednosti, mogu se smatrati sretnicima. Naime, mnogi trpe psihičko i često fizičko nasilje, koje godinama prolazi nekažnjeno, a nije za isključiti opciju da je upravo zbog toga i eskaliralo.

U siječnju 2020., Border Violence Monitoring Network (BVMN), objavila je izvještaj u kojem, analizirajući podatke o nasilnim pushbackovima tijekom 2019. godine, jasno prikazuje kako sustavno nasilje koje se odvija na našim granicama uključuje i jasne slučajeve mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja. Hrvatska je među 162 zemlje koje su ratificirale Konvenciju protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja. U Članku 2, Konvencija isključuje mogućnost pozivanja na neku izvanrednu okolnost, bez obzira je li to ratno stanje, prijetnja ratom, unutrašnja politička nestabilnost ili bilo koje drugo vanredno stanje, kako bi se opravdalo mučenje.

Na papiru su u Republici Hrvatskoj ljudska prava zaštićena Ustavom, međunarodnim ugovorima koje je RH potpisala, kao i zakonima. Članak 3. Ustava Republike Hrvatske zaštitu prava čovjeka navodi kao najvišu vrednotu ustavnog poretka RH.  Ustav Republike Hrvatske  također jasno propisuje da “niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbi Ustava o pravu na život, zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja”.

Europska pak Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – inače sastavni dio hrvatskog pravnog poretka – kaže da se nitko ne smije podvrgnuti mučenju, ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni. Deklarativne zakonske odredbe, jasno, nisu dovoljne kako bi ljudska prava bila zagarantirana. Dužnost je države i zakonodavaca da iskroje jasne kaznene, civilne i administrativne postupke koji pružaju i pravne lijekove za žrtve i sankcije za one koji ljudska prava krše. Hrvatska je zemlja članica EU, čije su osobe koje djeluju u službenom svojstvu optužene za mučenje. Hrvatska je zemlja članica EU, koja svjedočanstava ljudi koji navode da su mučenje pretrpjeli – ne istražuje.

Generalni konsenzus jest: da bi se radilo o mučenju, bol ili patnja moraju biti namjerno naneseni. A bol i patnja koje opisuju ljudi  u svojim svjedočanstvima nikako ne mogu biti slučajne. Ljudi su prema svojim navodima pretrpjeli korištenje elektrošokera (2), prisilno skidanje, korištenje pretjerane i nesrazmjerne sile, prijetnje ili pretjeranu silu počinjenu uz pomoć vatrenog oružja, detenciju, kao i nehumani tretman unutar policijskih vozila. U izvještaju, BVMN navodi kako su najčešći tip svjedočanstava koja prikupljaju prilikom dokumentiranja pushbackova koje provodi hrvatska policija ona o nasilju, zlostavljanju i korištenju nesrazmjerne sile.

Jedno od svjedočanstava tako navodi:

“Obitelj koju su sačinjavali majka (28), otac (30), dva sina (blizanci, 5 god) i djevojčica (3), u pratnji dvojice muškarca (37, 32) i jednog dječaka (16) ušla je na teritorij Republike Hrvatske nakon tri dana hodanja kroz šumu. Glad i umor su ih natjerali da šumu napuste i potraže hranu. Šestog svibnja, oko 3:30 ujutro, dok su prelazili cestu u blizini Veljuna, zaustavila su ih dva hrvatska policajca. Policajci su ljude pretražili, djeci ponudili nešto keksića, i sačekali petnaestak minuta dok se nije pojavila još jedna ekipa od dvojice policajaca u policijskom kombiju. Svih osmero ljudi smješteni su u stražnji dio kombija bez prozora i u njemu su proveli oko sat vremena, sve dok nisu stigli u blizinu hrvatsko-bosanske granice.

Desetak policajaca u tri službena vozila čekalo ih je prilikom izlaska iz kombija. Koristili su svjetiljke kako bi zaslijepili ljude jakom svjetlošću i prisilili muškarce da skinu cipele. Počeli su pucati iz pištolja u zrak, vičući ‘Go, go!’, pritom ih mlateći pendrecima i tjerajući ih nizbrdo ka granici. Ljudi su počeli trčati nizbrdo, dok je jedan od muškaraca bio jako spor jer je u rukama nosio dvoje djece. Jedan od policajaca repetirao je pištolj, prislonio ga na muškarčevu sljepoočnicu, pretvarajući se da će ga upucati. Umjesto toga, udario je čovjeka drškom pištolja i gurnuo ga nizbrdo. Muškarac se spotaknuo i pao, a u padu jedan od dječaka je ozlijedio ruku.

Djeca su bila prestravljena i plakala. Dvojica policajaca naganjala su grupu do rijeke, vičući ‘Fuck you, fuck you!’ i pričekala sve dok grupa nije prešla malu rijeku gdje Hrvatska graniči sa Bosnom i Hercegovinom.”

Repozitorij izvještaja o nasilju koje je tijekom tri godine prikupio Border Violence Monitoring Network trenutačno sadrži 663 slučajeva i više od 6328 žrtava. Više od 80% svjedočanstva prikupljenih tijekom 2019. godine sadrže barem jedan, a često i više elemenata koji ukazuju na to da se radilo o mučenju, okrutnim, neljudskim ili ponižavajućim postupcima.

Ne zaboravimo i na službeno priopćenje (3) Komesarijata za izbjeglice i migracije Republike Srbije iz rujna 2019. godine, u kojem iznose teške optužbe protiv hrvatske policije. Komesarijat u priopćenju navodi da je šesnaestogodišnji dječak iz Afganistana navodno izdvojen iz grupe, pretučen i zatvoren u prostoriji gdje je nad njim vršena psihička i fizička tortura. Torturu opisuju ovako: nakon zatvaranja u prostoriju, dječak je natjeran da se svuče, a zatim je puštena voda od koje je nastala lokva. Natjeran je da stane u lokvu, nakon čega je puštena struja preko elektrošokera, od čega je izgubio svijest. Komesarijat u priopćenju dalje navodi kako je dječak zadobio prijelom rebara, unutarnje krvarenje i hematome glave. Podsjetimo još jednom da se ne radi o CIA-inom black siteu, već vjerojatno o nekoj garaži u Republici Hrvatskoj.

Granice smo zatvorili zbog straha od drugog, zbog straha od terora, zbog straha od toga da suživot nije moguć. Još se uvijek kolektivno nismo zapitali kakav je suživot moguć sa našim sugrađanima koji teror provode nad najranjivijim od najranjivijih? Radi li se još uvijek samo o službenicima koji provode naredbe i politiku vlasti ili moramo osvijestiti činjenicu da su to osobe koje su pritom svjesno odabrale cijeloj ilegalnoj praksi dodati i nehumanu dimenziju?

Sjedim pred ekranom, i gledam u truplo čovjeka koji je neko vrijeme proveo u rijeci. Ne znam kakav su ga očaj ili nada natjerali na put. Ništa nije prepoznatljivo, osim prstena usječenog u ostatke kože. Prsten s velikim crvenim kamenom, kao onaj kojeg nosi O. Mama mu ga je dala kad je odlazio. Nekad ga zove i od suza ne može govoriti. A ona zna da joj je sin na sigurnom. Sjedim pred ekranom i gledam u truplo čovjeka koji je neko vrijeme proveo u rijeci i pitam se zove li ga majka uzalud na telefon kojeg rijeka polako pretvara u sediment.

Gasim sve, prije nego još jednom čujem da si je sam kriv, mogao je na službeni granični prijelaz.

 

Tajana Tadić

(1) Uvijek muškarac, kukavica jer nije ostao braniti svoju zemlju, a predstavlja opasnost jer je došao osvojiti našu.
(2) Unatoč izjavama ministra Božinovića u EU parlamentu kako hrvatska policija apsolutno ne koristi elektrošokere, Uredba o vrstama naoružanja i opreme policijskih službenika Ministarstva unutarnjih poslova (Narodne novine, broj 42/06) u članku 6 navodi “električni paralizator” kao specijalnu policijsku opremu.
(3) http://rs.n1info.com/Vesti/a522046/Komesarijat-Hrvatska-policija-ubacila-u-baru-migranta-i-pustala-elektroskove.html

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close