TEKST

Žene protiv države i patrijarhata

 

Uoči 8. marta feministički kolektiv fAKTIV i Centar za ženske studije organizirali su tribinu pod nazivom Od jutra ću stat’ — perspektive ženskog štrajka. Tribina je održana u utorak, 3. ožujka 2020. u Centru za ženske studije (Dolac 8, Zagreb) s početkom u 18 sati. Moderatorica je bila Vedrana Bibić iz tjednika Novosti, a o mogućnostima organizacije i potencijalu ženskog štrajka govorile su Lina Gonan iz feminističko-marksističkog kružoka Fematik, Ana Tuškan iz Sindikata hrvatskih učitelja i Ivana Živković iz fAKTIVa.

foto: Benjamin Strike / fAKTIV

Moderatorica je najprije objasnila zašto je ženski štrajk odabran kao tema tribine. Prije pet godina u Zagrebu je organiziran prvi Noćni marš, a paralelno se u svijetu događaju akcije značajne za ženski pokret. Godine 2016. više od 100.000 Poljakinja napušta svoja radna mjesta i maršira protiv kriminalizacije pobačaja. Štrajk je organiziran dijelom po uzoru na štrajk na Islandu 1975. godine, kad je 90% žena odbilo raditi kako bi istaknule nejednakost u plaćama i svoju važnost u društvu. Štrajkački val 2016. proširio se na Argentinu, Italiju, Brazil, SAD, Meksiko i pedesetak drugih zemalja, a godinu poslije na 8. mart različite nacionalne feminističke akcije ujedinju se u internacionalni pokret.

I u iduće dvije godine akcije na ovaj datum se šire i jačaju — štrajkovi su propitivali i neplaćeni i plaćeni rad, klimatske promjene, uzimali su u obzir i trans prava, bili su i antikapitalistički i lijevi, a događa se i povezivanje sa sindikalnim organizacijama. Knjiga koja se osvrće na sve učestalije masovne prosvjede i štrajkove žena unazad nekoliko godina je manifest Feminizam za 99%, preveden prije godinu dana na hrvatski jezik. Zbog svega navedenog organizatori su smatrali da je potrebno postaviti pitanje o potencijalu ženskog štrajka (štrajka upozorenja koji se organizira na jedan dan kad žene ne rade u kući ni na poslu) i u domaćem kontekstu.

Lina Gonan iz Fematika govorila je o pitanjima koje treba postaviti prije organizacije štrajka i o načinu na koji se nasilje nad ženama provodi putem države u kapitalizmu. Neka pitanja koja se javljaju prilikom organizacije štrajka su: na što štrajk reagira, što napada, da li se štrajkom traži nešto od države ili se državu napada, imamo li zahtjeve koje očekujemo da država ispuni, ili zauzimamo antikapitalističku perspektivu i postavljamo zahtjeve na koje ona ne može odgovoriti, dovodeći je tako u krizu, je li štrajk kritika radnih uvjeta ili rada općenito, npr. iz feminističke perspektive, tražimo li prava na osnovi građanskog statusa ili su zahtjevi revolucionarniji.

Gonan je navela da je prilikom masovnih obustava rada potrebno odgovoriti kako pristupiti pitanju rada — ona smatra da je potrebno afirmirati i reproduktivni rad, uz pitanja radnih uvjeta. Spomenula je pokret “Nadnice za kućanski rad” (feministička inicijativa pokrenuta u Padovi početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća), kao jedan od najvećih pokreta za bolje uvjete socijalne reprodukcije, koji je bio usmjeren prema dokidanju reproduktivnog i produktivnog rada. Iako se zahtjev može činiti utopijskim, pokret je okupio ogroman broj ljudi, za razliku od pokreta koji su imali specifičnije zahtjeve. Pitanje je, dakle, i imamo li reformističku ili radikalniju poziciju.

Drugo pitanje na koje treba odgovoriti jest kako se odnositi prema državi koja u kapitalizmu potiče nasilje nad ženama i queer osobama, a koje se održava posredstvom obitelji i nekih drugih instanci. Svakako treba od države tražiti novac za servise koji nam trebaju i obraniti postojeća prava, ali važno je biti svjestan uloge države. Ne smijemo pomisliti da bi država mogla zaštititi žene, a primjer su kazne za silovanje — ako je maksimalna kazna za silovanje do tri godine, jasno je da država nema namjeru prevenirati taj tip nasilja. Zaključno, Gonan je navela da prije nego pristupimo organiziranju moramo imati i jasniju agendu s kim se solidariziramo i čije su borbe kompatibilne s našima.

Ana Tuškan iz Sindikata hrvatskih učitelja govorila je o svom iskustvu organiziranja i sudjelovanja u štrajku prosvjetnih radnika iz studenog 2019., a najviše se osvrnula na pripremni dio štrajka, održavanje pozornosti medija i angažiranje manjih mjesta. Štrajk u prosvjeti značajan je, između ostalog, i zato što su se neka nova, ženska lica, osmjelila govoriti u javnosti.

Tuškan je rekla da su pripreme za štrajk počele još 2017. godine, kad je SHU kroz ankete tražio subjektivno mišljenje radnika o radnim uvjetima. Njihove odgovore su analizirali i oblikovali u zahtjeve koje su predali Vladi. Iz analize je bilo jasno da je nenastavno osoblje najneplaćeniji dio sustava, stoga su odlučili da žele povećanje plaća u čitavom sustavu, iako je pravnog temelja bilo samo za nastavno osoblje. Taj zahtjev povlači za sobom veliku potrebu za zajedništvom, pa je bilo jako važno na terenu upoznati ljude s ciljevima i uvjeriti ih u snagu zajedništva. Također je bilo bitno doći do radnika koji žive izvan centra i misle da je sramota izaći u javnost, i uvjeriti ih u suprotno.

Kad su ocijenili da je teren za akciju sazrio i da je nezadovoljstvo dovoljno veliko, započeli su s organizacijom cirkularnog štrajka. Na početku je bilo puno nezadovoljstva takvim načinom organizacije i trebalo je proći neko vrijeme da postane jasno da se tako gubi manje u nastavi i manje iscrpljuje. Kad je prošla faza nezadovoljstva cirkularnim štrajkom, počela je stizati podrška, tu su pomogle i društvene mreže i grupa “Podrška roditelja nastavnicima u štrajku”, zbog pritisaka poput pitanja gdje će roditelji s djecom ako nema škole.

Na dan okupljanja Europske pučke stranke štrajkačima su bili zabranjeni prosvjedi, pa su osmislili alternativnu akciju — “Potrubi za obrazovanje” — koja je bila zanimljiva i medijima. Zaključno, Ana Tuškan rekla je da je za uspješan štrajk potrebna dobra priprema, odnosno potrebno je odrediti cilj, ići na teren, educirati žene da nije sramota govoriti i da trebaju govoriti u javnosti, kako bi ih osposobili da same govore u svoje ime. Javnost ne može ostati imuna na njihove priče, a na taj se način razvija masovni pokret. Također treba pridobiti i one koji oklijevaju uključiti se u štrajk.

Ivana Živković govorila o perspektivi štrajka radnica “iz ljubavi”, produktivnom i neproduktivnom radu i aktualizirala problem formalnog i neformalnog rada na primjeru programa Zaželi. Produktivni rad definirala je kao najamni rad, rad za koji dobivamo plaću i koji stvara profit, a reproduktivni rad je rad koji je potreban za održavanje ljudskih bića, u biološkom, materijalnom (čišćenje, kuhanje) i društvenom smislu (odgoj). On je besplatan i beskrajan. Dovela je reproduktivni rad u vezu s kapitalističkim sustavom, rekavši da kapitalizam poslove poput kuhanja i čiščenja pretvara u brigu i na taj način dobiva dva radnika, radnicu koja radnika dovodi u stanje da može raditi i radnika kojeg plaća.

Potom je objasnila kako ekonomske krize inherentne kapitalističkom sustavu utječu na kućanski rad — pogađaju kućanske budžete i tjeraju žene na tržište rada, na slabo plaćene poslove ili u dulje angažmane. Žene najčešće rade kao čistačice ili u brizi za starije osobe. One koje ostaju u kući tjera se u rad na crno, npr. šivanje za susjede. Kapitalizam ne vrednuje kućanski rad, ali u slučajevima kriza ga iskorištava za daljnju reprodukciju, i tada ga vrednuje mizerno. Tu pripada i projekt Zaželi, koji je Živković okarakterizirala kao komodifikaciju reproduktivnog rada. Također, ona smatra da je projekt refleksija odluke države da ne ulaže u javne servise, a kroz “omogućavanje zaposlenja teško zapošljivim ženama”, što je predstavljeno kao nešto pozitivno, peru ruke od neulaganja. Zapravo se radi o iskorištavanju žena. Izlaganje je zaključila isticanjem nužnosti uključivanja kućanskih radnica u obranu javnih dobara zajednice — one se oslanjaju na borbu protiv mjera štednje, za obranu javnih dobara zajednice, i zato je njihov potencijal okupljanja širih masa velik. Uz to, imaju i političku moć, koja je sažeta u krilatici: “Ako stanu žene, stat će i cijeli svijet.”

Pod tim sloganom sve žene i djevojčice, ali i dječaci i muškarci, bili su pozvani da dođu na 5. Noćni marš u Zagrebu, ali i drugdje, kojem je tribina bila jedan od uvoda, a par dana poslije Osmog marta može se reći da su ponovo glasno, borbeno i jasno marširale/i u tisućama, “za svakodnevne borbe unutar četiri zida, na radnim mjestima, u ginekološkim ordinacijama, rodilištima, školama, za borbe koje su bile i borbe koje će tek biti.”

 

Aca Vragolović

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close