TEKST

Komodifikacija čiste savjesti

 

U uvjetima očitog rasta opasnosti od posljedica klimatskih promjena, briga za okoliš polako počinje ulaziti u mainstream političkog diskursa. Pritom dominantna ideologija inzistira da se problem može relativno lako riješiti putem slobodnog tržišta, kroz individualni izbor potrošača/ica i promjenu osobnih navika. Medijski prostor sve više ispunjavaju savjeti o načinima za smanjenje osobnog ugljičnog otiska poput prilagođavanja prehrane, odricanja putovanja, smanjenja temperature na termostatu i sl. Istovremeno se na policama supermarketa pojavljuje niz ekološki prihvatljivih brandova, organski uzgojene hrane, biorazgradivih vrećica i ostalih tržišnih odgovora na tekući problem. Iako je svaka promjena ponašanja vrijedna sama po sebi, pozadina ovog narativa mnogo je mračnija. 

Foto: @marjanblan na Unsplash

Iza ove poruke zapravo se krije aboliranje pravih krivaca od odgovornosti te njezino prebacivanje na potrošače/ice. To prebacivanje odgovornosti nije slučajnost, već rezultat ideološkog rata protiv mogućnosti kolektivne akcije. (1) Neoliberalna ideologija omogućava privatnim kompanijama da, u vječnoj težnji za nižim troškovima proizvodnje, neometano zagađuju okoliš, a istovremeno se krivnja za posljedice takvog djelovanja prevaljuje na kupce njihovih proizvoda. Poruka je eksplicitna: tih proizvoda ne bi ni bilo da za njima nema potražnje.

Tko je dakle odgovoran za zagađenje – proizvođač ili potrošač? S jedne strane, samo sto kompanija odgovorno je za 71% svih ugljičnih emisija. (2) S druge, činjenica je da potražnja sigurno snosi dio krivnje. Listu od sto spomenutih kompanija gotovo isključivo čine naftne i energetske kompanije. Zatvaranje tih poduzeća ne bi eliminiralo samo većinu svjetskog zagađenja, već i cijeli sustav modernog društva koji ovisi o njima: sav prijevoz, proizvodnju električne energije, poljoprivredu itd. Međutim, koliki utjecaj na poslovne odluke tih kompanija ima prosječan građanin, kao potrošač?

Odgovor je trivijalno jasan: nikakve. Većina građana/ki nikad ne posluje izravno ni s jednim od tih poduzeća, pa tako nema ni utjecaja na njihovo poslovanje. No zanimljivo je otići korak dalje i postaviti pitanje: koliki je utjecaj prosječnog građana/ke, kao potrošača/ice, na poslovanje svih kompanija u cjelini? Koliko pojedinac/ka uistinu može “glasovati dolarom” u uvjetima ekstremne nejednakosti današnjeg društva?

Globalna nejednakost i klimatske promjene

Prvo što je očito jest nejednakost u proizvodnji emisija stakleničkih plinova na globalnoj razini. Najveći pojedinačni zagađivač je NR Kina, s oko 30% svjetskih godišnjih emisija stakleničkih plinova. Nju slijede SAD (15%), Indija (7%), Rusija (5%) i Japan (4%). (3) Međutim, to ne znači da je Kina najveći krivac za trenutno stanje klimatskih promjena. Prvo, klimatske promjene izazvane su svim ukupno akumuliranima emisijama CO2 kroz povijest, a ne emisijama iz bilo koje pojedine godine. Promatra li se razdoblje od 1750. godine do danas, najviše CO2 proizveo je SAD – gotovo dvostruko više od Kine, jer je s industrijalizacijom započeo čitavo stoljeće prije Kine. (4) Drugo, važno je promatrati emisije po glavi stanovnika. Kina ukupno proizvodi dvostruko više emisija CO2 od SAD-a, ali ima i preko četiri puta više stanovnika. Tako je prosječan stanovnik/ca Kine u 2017. godini proizveo/la oko 7,0 t CO2, dvostruko manje od prosječnog stanovnika/ce SAD-a (16,2 t). (5) Visokorazvijene zemlje, uključujući i Kinu, proizvode više CO2 nego što im “pripada” prema udjelu prema broju stanovnika. S druge strane, udio Indije u proizvodnji CO2 značajno je manji od udjela prema broju stanovnika. (6)

Izvor: https://ourworldindata.org/share-co2-emissions

Treće, potrebno je promatrati i tzv. “uvezeni CO2”, odnosno emisije CO2 nastale proizvodnjom robe u jednoj zemlji, a potrošene u drugoj. Tako bi emisije SAD-a bile oko 6% veće kad bi mu se pripisalo i zagađenje nastalo proizvodnjom robe koju uvozi, i oduzelo zagađenje nastalo proizvodnjom robe koju SAD izvozi. (7) Obrnuto, emisije Kine prilagođene za trgovinu bile bi oko 13% manje od trenutnih. Većina od tih 13% odnosi se na proizvodnju robe koja se potroši u razvijenim zemljama svijeta. Smanjenje proizvodnje CO2, kojim se razvijene zemlje vole hvaliti, najčešće je rezultat autsorsanja prljave industrije u manje razvijene zemlje. Najveći proizvođači CO2 u 2017. godini, mjereno po glavi stanovnika, bile su države proizvođači nafte: Katar (49 t po stanovniku), Trinidad i Tobago (30 t po stanovniku), Kuvajt (25 t po stanovniku) i UAE (25 t po stanovniku). Kao i u slučaju sto kompanija – najvećih zagađivača, nije korektno svu odgovornost na zagađenje svaliti na proizvođača, s obzirom na to da se proizvedena nafta uistinu najviše koristi izvan ovih zemalja. S druge strane, ponovno kao i u slučaju navedenih sto kompanija, proizvođači ubiru značajan profit na proizvodnji ove robe, ne plaćajući pritom za troškove nanesene okolišu, pa je korektno tražiti od proizvođača i određenu dozu odgovornosti za nanesenu štetu.

Ekonomska moć pojedinca u uvjetima ekstremne nejednakosti

Ne živite li u nekoj od najrazvijenijih zemalja svijeta, vaše odluke nemaju značajan utjecaj na klimatske promjene. Međutim, čak i unutar jedne države, nejednakosti u dohotku neizbježno stvaraju i nejednakosti u potrošnji. Prema studiji Oxfama, najbogatijih 10% ljudi odgovorno je za 50% svih emisija ugljika, a najsiromašnijih 50% za samo 10%. (8) To nije neobično s obzirom na razinu ekonomske nejednakosti. Primjerice, 64% ukupne imovine svih stanovnika SAD-a nalazi se u rukama 10% najbogatijih. (9) Toliko bogatstvo omogućuje im i veću potrošnju na robe i usluge, a time i veći učinak na proizvodnju stakleničkih plinova. Tu leži sva bizarnost svaljivanja odgovornosti za globalni problem na “prosječnu osobu”. Kakva je svrha našeg odricanja ako šačica ljudi neometano proizvede višestruko više zagađenja nego svi mi zajedno? Ima li smisla smrzavati se u vlastitom stanu, ako istovremeno grijanje jedne vile proizvede više nego grijanje stotine stanova? Ima li smisla odricanje vožnje autom, ako jedan izlet jahtom zagadi planet više nego godine naše vožnje? Nije li efikasnije spriječiti vožnje jahtom ili grijanje vila?

Nadalje, sama ideja da izbor postoji je svojevrsna iluzija. Dio potrošnje u kojem postoji “čišća opcija” trivijalan je dio ukupne potrošnje. Na najveće stavke prosječni građani/ke zapravo nemaju utjecaj. Računi za struju, grijanje i gorivo značajan su dio potrošnje stanovništva, a na učinkovitost i osviještenost onih kojima plaćamo nemamo nikakav utjecaj. “Glasovanjem novčanikom” možda se može, u idealnom svijetu, potaknuti dućan da nabavlja više organskih prehrambenih proizvoda, ali kako natjerati proizvođača električne energije ili benzinsku pumpu da kupuje naftu od “ekološki osviještenog” proizvođača? Kapitalizam nam nudi opciju smanjivanja potrošnje struje, ali ne i odabira načina proizvodnje te struje. Prema tome, naš utjecaj na poslovanje “top 100 zagađivača” je nikakav.

U obzir treba uzeti i potrošnju države. Tako samo vojska SAD-a proizvede jednaku količinu CO2 kao čitav Peru ili Portugal. (10) Ukupno, oko 16% vrijednosti svjetske potrošnje na robe i usluge čini potrošnja države. (11) Na “ekološku osviještenost” te potrošnje kao pojedinci možemo utjecati samo neizravno, kroz politički proces.

“Ekološka osviještenost” privatnih poduzeća je floskula, marketinški trik koji je poduzetnicima vrijedan samo dok je prihod ostvaren dodatnom reklamom veći od troška uzrokovanog strožim standardima proizvodnje. Kad to ne bi bilo tako, tržišni mehanizmi bi se pobrinuli da jeftiniji proizvođači kojima nije stalo do ekoloških standarda izguraju s tržišta one skuplje i čišće. Sukladno tome, “ekološki osviještene” kompanije mogu biti samo one koje proizvode finalni proizvod, onaj koji se prodaje krajnjem kupcu. Zato, primjerice, postoji niz “ekološki osviještenih” proizvođača hrane, ali ne i rudnika ili građevinskih poduzeća. Najveći zagađivači kao što su proizvođači nafte nikad neće dobrovoljno uvesti strože ekološke standarde, jer njihovi klijenti nisu obični građani, već druge tvrtke. A te druge tvrtke, čak i ako tvrde da su ekološki osviještene, fokusirat će svoj aktivizam na dio procesa koji je vidljiv kupcima, dok onaj nevidljivi dio – transport, nabava goriva, korištenje električne energije – ostavljaju po strani. Ako ga ne ostavljaju, uništit će ih “atraktivnija” konkurencija. Dobar je primjer građevinski sektor, značajan izvor proizvodnje CO2. Zbog neposjedovanja savršene informacije, nemoguće je znati koliko je energije utrošeno na proizvodnju čelika i stakla korištenog za izgradnju zgrade, ili koliko su ekološki prihvatljivi građevinski strojevi. Stanovanje je u pravilu najveći pojedinačni trošak u životu prosječne osobe. Kupci su ponekad spremni platiti simbolički višu cijenu za proizvod koji smatraju ekološki prihvatljivijim, ali gotovo nikad značajan iznos više za najam stana, koliko god izgradnja ekološki prihvatljiva ili ne. Mogućnost bojkota takvih proizvoda također je ograničena. Osobnim izborom može se bojkotirati nepoželjna hrana, ali može li se odbiti ulazak u zgradu ako ne zadovoljava osobne ekološke standarde?

Komodifikacija čiste savjesti

Postoji samo jedan učinkovit način na koji pojedinci mogu utjecati na zaustavljanje klimatskih promjena: politički pritisak. Ako uistinu želimo smanjiti emisije stakleničkih plinova, trebaju nam drastične i koordinirane javne politike, na nacionalnoj i internacionalnoj razini. Potreban je javni nadzor svih faza proizvodnje, uvođenje strogih pravila koja ne ovise o dobroj volji proizvođača ili kupca. Neprihvatljivi proizvodi ne smiju niti imati priliku da se pojave na tržištu.

Problem klimatskih promjena izravno je vezan za problem nejednakosti. Šačica ultrabogatih uopće ne bi smjela biti u poziciji da proizvede više zagađenja od milijuna, pa i milijarde nas ostalih. Ekonomska akcija nema učinka ako je ekonomska moć pojedinca zanemariva. Zato je nužno vratiti diskurs s akcije pojedinca na kolektivnu akciju. U demokratskom društvu, barem bi načelno svaka osoba trebala imati jednaku političku moć. Iako to u praksi nije istina, čak je i ograničena politička moć prosječne osobe višestruko veća od njezine ekonomske moći. Pritom izbori mogu biti prvi korak kolektivne akcije, ali nikako ne smiju biti i posljednji. Informiranje, organiziranje, prosvjedovanje i direktna akcija nužan su nastavak borbe.

Iako je promjena kupovnih navika plemenit čin, nije dovoljan. Istinski relevantan i informiran izbor jednostavno nije moguć. Pozivanje na osobnu odgovornost u najbolju je ruku diverzija koja skreće pozornost s pravih krivaca, a u najgoru, performativan čin privilegiranih koji potiče elitizam, a krivnju za klimatske promjene prebacuje na tradicionalno obespravljene klase koje nisu u mogućnosti dodatno platiti – ne za brigu za okoliš, već za komodifikaciju čiste savjesti.

 

J.R.

(1) https://www.theguardian.com/environment/true-north/2017/jul/17/neoliberalism-has-conned-us-into-fighting-climate-change-as-individuals
(2) https://www.theguardian.com/sustainable-business/2017/jul/10/100-fossil-fuel-companies-investors-responsible-71-global-emissions-cdp-study-climate-change
(3) https://www.activesustainability.com/environment/top-5-most-polluting-countries/
(4) https://www.vox.com/energy-and-environment/2019/4/24/18512804/climate-change-united-states-china-emissions
(5) https://ourworldindata.org/co2-and-other-greenhouse-gas-emissions
(6) https://ourworldindata.org/share-co2-emissions
(7) https://www.carbonbrief.org/mapped-worlds-largest-co2-importers-exporters
(8) https://www.oxfam.org/en/press-releases/worlds-richest-10-produce-half-carbon-emissions-while-poorest-35-billion-account
(9) https://www.marketwatch.com/story/the-richest-10-of-households-now-represent-70-of-all-us-wealth-2019-05-24
(10) https://qz.com/1655268/us-military-is-a-bigger-polluter-than-140-countries-combined/
(11) https://data.worldbank.org/indicator/NE.CON.GOVT.ZS


Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close