TEKST

Kolekcija za pamćenje: nasilje počinje u obitelji

 

Istraživački i umjetnički rad Tanje Dabo Kolekcija za pamćenje (2019.), nedavno je predstavljen u Galeriji Prozori na Peščenici. Riječ je o dvije ručno uvezane knjige s dvadeset grafičkih listova drvoreza u kojima je Dabo, između ostalog, popisala poruke mržnje i reperkusije obiteljskog nasilja koje se dogodilo u Hrvatskoj u posljednjih pet godina. U ovom se tekstu obiteljsko nasilje problematizira kroz odnos rada ljubavi i nasilja protiv žena u kapitalističkom društvu.

Katalog izložbe “Kolekcija za pamćenje” / foto: Bojan Mrđenović

Istraživački i umjetnički rad Tanje Dabo Kolekcija za pamćenje (2019.), nedavno je predstavljen u Galeriji Prozori na zagrebačkoj Peščenici. Riječ je o dvije ručno uvezane knjige s dvadeset grafičkih listova drvoreza u kojima je Dabo popisala dio poruka mržnje i reperkusije nasilja koje se dogodilo u Hrvatskoj u posljednjih pet godina. Knjiga I dokumentira nasilje motivirano etničkom i rasnom netrpeljivošću (“TREBA TE ZAKLATI SVE SRBE TREBA OBJESITI I ZAPALITI”, Zagreb, 2017.), dok knjiga II okuplja slučajeve obiteljskog nasilja koji su rezultirali smrću najmanje jedne žene, a ponekad i drugih članova obitelji (“uspavala sam naše dijete zvao me da izađem UBIO ME s TRI HICA”, Vinkovci, 2015.). Jedina je umjetničina intervencija u tekst pridavanje prvog lica jednine iskazu, odnosno davanje vlastitoga glasa žrtvama. Knjige s pozlaćenim početnim i završnim stranicama postavljene su u staklene vitrine i nisu se mogle slobodno listati (1), već je svaki dan izložbe okretan po jedan list, a prilikom otvorenja i zatvaranja izložbe organizirana je izvedba čitanja.

Misleći da ću se tog ponedjeljka, 9. ožujka, pasivno smjestiti u publici i napraviti par bilježaka, vadim notes u koji neću zapisati ni riječ, jer je izvedba čitanja koncipirana tako da posjetitelji_ce zasebno čitaju tekst, dok Dabo navodi mjesto i godinu zločina. Performativnim činom koji izvodi u suradnji s publikom, umjetnica namjerno smanjuje interpretativni potencijal vlastitog vokala (dikcija, intonacija, pauze) i naglasak stavlja na transponiranje sadržaja u kolektivnu svijest, kako bi se konačno usvojila društvena odgovornost za opisano nasilje. I doista, po završetku čitanja – košmar osjećaja; ljutnja i tuga u tijelima posjetitelja manifestirale su se kroz pokoju suzu i dugu mučnu šutnju. Takvu reakciju kustosica izložbe Irena Bekić objašnjava: “Šutnja publike u Tanjinoj izvedbi, nije naprosto nijemost, već posvećenost traumi, stvaranje prostora za nju, za ne-buku u buci, ne-govor u govoru.” (2)

foto: B. Mrđenović

U ovom ću se tekstu ponajviše osvrnuti na problematiku knjige II, koja se bavi rodno uvjetovanim nasiljem. Davorka Perić (Vizura aperta), kustosica izložbe uz Bekić, upozorila je na normalizaciju opisanih zločina i naglasila kako kolektivnim čitanjem (i svim reperkusijama koje će ono proizvesti) zapravo u javnom prostoru djelujemo na način koji stvara nelagodu, jer je takvo djelovanje nepoželjno. Dugotrajan istraživački rad koji je prethodio izložbi, Perić je kontekstualizirala kao umjetnost dokaznog realizma. (3) Naime, riječ je o umjetničkim postupcima koji koriste istraživačku, dokumentarnu i forenzičku metodologiju s ciljem raskrinkavanja manipulativnih procesa, skrivenih sustava i odnosa moći u određenom društvu. Talijanski umjetnik i kustos Paolo Cirio u eseju Dokazni realizam (2017.) objašnjava važnost umjetničkog dekodiranja stvarnosti:

“The real is present and concrete, yet complexity, scale, speed, and opacity hide it from sight. The contemporary features of the social landscape are unintelligible at first glance. Although we see the shocking results of our social reality, we are nonetheless often unable to see the systems and processes that generate such conditions. Realism in art returns through intersecting documentary, forensic, and investigative practices that contemporary realist artists utilize to bring to light the unseeble beneath the formation of our society.”

Dabo rezultate svojeg umjetničkog istraživanja dokumentira u drvorezu, mediju koji ne odaje dojam slučajnog odabira, već što se dulje o njemu razmišlja, čini se kao vrlo logičan izbor. Drvorez se izrađuje tako što se nožem (potencijalno oružje za ubojstvo) izdubljuje glatka drvena ploča na način da netaknuta mjesta budu nosioci boje prilikom otiskivanja, a izrezbarena površina ostaje bijela. Prema tome, postupak izrade drvoreza prilično je brutalan, u odnosu na druge likovne tehnike. Istovremeno, tipografija odražava izgled anonimnih poruka urezanih u drveće u javnom prostoru, koje su trajni podsjetnici na nasilni čin.

Tanja Dabo: Kolekcija za pamćenje (2019.)

Ovom feminističkom intervencijom Dabo podsjeća da umjetnost nije ahistorijska pojava, odcijepljena od aktualnih društvenih problema, jer ih kroz različite medije i metodologije analizira, propituje i kritizira. Tako Bekić u predgovoru navodi da Kolekcija za pamćenje ujedno dokumentira i krizu institucionalnog aparata. (4) Unatoč izmjenama Kaznenog zakona i Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, koje su rezultat građanskog pritiska (primjerice, incijativa #spasime i prosvjedi u brojnim hrvatskim gradovima) i ratifikacije Istanbulske konvencije, postoje brojni problemi povezani s nasiljem protiv žena: nedovoljna senzibiliziranost stručnjaka/kinja u pravnom sustavu; sekundarna viktimizacija žrtava; dugački i mukotrpni postupci; nedovoljan broj sigurnih kuća i neadekvatna podrška; propitivanje kredibiliteta žrtve (5); niske kazne (6); itd. Upravo je to bila jedna od tema adresiranih na ovogodišnjem Noćnom maršu u organizaciji feminističkog kolektiva fAKTIV. Uoči Marša aktivistica Petra Kurtović istaknula je neke od razloga zbog kojih i dalje marširamo:

“Rodno uvjetovano nasilje u Hrvatskoj 2020. godine i dalje prolazi nekažnjeno. Gotovo svaka žena tijekom svog života doživi neki oblik seksualnog nasilja, a čak jedna od pet doživi pokušaj silovanja. Nije zato čudno da većina žena proživljava strahove na svakodnevnoj razini – da će ih zlostavljati psihički i fizički, da će ih netko napasti dok šeću same, silovati, a možda i ubiti. Žene su danas najčešće ubijane od strane partnera i bliskih muških osoba. Pritom država ne preuzima apsolutno nikakvu odgovornost, a sudeći prema primjeru slučaja osuđenog nasilnika Alojza Tomaševića ni takozvano nezavisno sudstvo nema namjeru sankcionirati zlostavljače, budući da on danas slobodno šeta svojim gradom.” (7)

Mnogo je sličnih primjera (ne)osuđenih nasilnika, koji se ne poboljšavaju ni s izmjenama zakona, a zabrinjavajuća je statistika koja pokazuje da je od 2013. do 2018. u Hrvatskoj ubijena 91 žena, što čini polovicu ukupnog broja ubojstava! Pored toga, prošle je godine bilo prijavljeno jedno silovanje tjedno u Hrvatskoj, međutim seksualno nasilje jedno je od najmanje prijavljivanih kaznenih djela koje doživljava 1 od 5 žena. Unatoč svemu tome, problematika seksualnog i obiteljskog nasilja i dalje je tabu tema u određenim sredinama. Tek je nedavno iz privatne sfere prevedena u pitanje od javnog interesa, odnosno pitanje kolektivne društvene odgovornosti. U tom smislu jedan pogled na odnos nasilja protiv žena i rada ljubavi, pa i uloge države u čitavoj problematici, donosi talijanska teoretičarka Giovanna Franca Dalla Costa u knjizi Rad ljubavi (1978.), koja je prošle godine prevedena na hrvatski jezik.

foto: B. Mrđenović

Rad ljubavi ključno je feminističko djelo koje problematizira odnos neplaćenog kućanskog rada i nasilja protiv žena u kapitalističkom društvu. Analizom položaja žene, kao neplaćene kućanske radnice i, s druge strane, robinje, Dalla Costa zaključuje da iako je kućanska radnica slobodnija od robinje, njezina sloboda nije jednaka slobodi izbora slobodnog radnika (primjerice njezinog muža ili oca). Autorica to objašnjava na sljedeći način: “budući da [žena] nije ta koja prima nadnicu, ona ne može težiti zadovoljavanju vlastitih potreba – izuzev onih osnovnih, povezanih s pukim preživljavanjem. Ona može osigurati svoje preživljavanje samo ako reproducira čitavu obitelj.” (8) Ovdje je važno pojasniti razliku između produktivnog i reproduktivnog rada. Dok prvi stvara profit i najamni radnik za njega dobiva plaću, potonji je neplaćen, besplatan i beskrajan rad, koji obuhvaća reproduciranje (rađanje) i održavanje obitelji (kućanski poslovi, odgoj, briga, emocionalni rad, itd.). Dalla Costa iznosi centralnu tezu tvrdeći da je taj prisilni ženski rad mistificiran od samog začetka postojanja radničke obitelji u kapitalističkim društvima putem specifične ideologije ljubavi: “Nužnost zadovoljavanja tuđih potreba kako bi se ostvarilo zadovoljavanje vlastitih mistificirana je pred očima žene kao ljubav što je dio jedne specifične ideologije ljubavi koju je kapital ustanovio i reproducira da bi opravdao kućanski rad kao besplatni rad.” (9)

No, gdje se u tom procesu javlja poveznica obiteljskog nasilja i neplaćenog kućanskog rada? Nasilje je za Dallu Costu sam radni odnos u kojemu je žena prisiljena obavljati reproduktivni rad bez novčane naknade u okviru kapitalističke ekonomije. Muškarac koji je izravni primatelj i korisnik kućanskog rada, glavna je karika u tom odnosu iskorištavanja između žene i kapitala, a ujedno i onaj koji disciplinira rad žene kroz psihičko, fizičko i seksualno nasilje. Ukoliko nije zadovoljan načinom ili količinom obavljenog kućanskog rada, tj. ako je žena prekršila ljubavni ugovor, budući da joj nadnicu ne može uskratiti jer ona ne postoji, jedino sredstvo prisile jest fizičko nasilje. Dodatni korak u mistifikaciji nasilne strukture samog odnosa, primjena je sljedeće argumentacije na koju upućuje Dalla Costa, a koja se nerijetko može čuti kao obrana muškaraca optuženih za obiteljsko nasilje:

“On naime voli suprugu te ima pravo očekivati da supruga tu ljubav uzvrati. […] Dapače, on je upravo zbog ljubavi ovlašten koristiti fizičko nasilje protiv žene. On je udara ne zato što ona više ne radi, nego zato što ga ona ne voli dovoljno. On ima neosporno pravo na tu ljubav i žena mu je, prema uvjetima samog bračnog ugovora, ne može uskratiti. Kod rada ljubavi se ne može ni smanjiti intenzitet rada ni štrajkati. Ženu koja se usudi to napraviti muž će s pravom udariti.” (10)

Raspon represivnih funkcija koje muškarac vrši nad ženom, proteže se od šamara do ubojstva. Autorica prepoznaje i značajnu funkciju države u perpetuiranju nasilja protiv žena, kada brakom kodificira uloge i organizaciju rada unutar obitelji, odnosno legitimira nejednake materijalne uvjete života, a posljedično i asimetriju moći između žena i muškaraca unutar obitelji i društva. (11)

Iz toga proizlazi da je ključno demistifikacijom (uvriježenih) vrijednosnih kategorija i strukturnom analizom odnosa moći, obiteljskom nasilju nastaviti pristupati kao rodno uvjetovanoj, društvenoj problematici, koja odražava šire sistemsko nasilje. U praktičnom smislu to znači da sustav podrške žrtvama valja kontinuirano nadograđivati i nastaviti zahtijevati pravdu, promjene i društvenu jednakost na svim razinama.

 

Petra Šarin

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

 

(1) Dabo je taj postupak natpisom na vitrini objasnila ovako: “Zbog nasilništva, brutalnosti, govora mržnje i neprimjerenog rječnika nasilnika koji su počinili ova nedjela, te posljedične uznemirenosti koje čitanje može izazvati, knjige se ne mogu slobodno vidjeti ili listati.”
(2) Irena Bekić, “Iskazivanje traume”, katalog izložbe Kolekcija za pamćenje; str. 6; Vizura Aperta; Zagreb, 2019.
(3) Davorka Perić, “Strategije usvajanja istine”, katalog izložbe Kolekcija za pamćenje; str. 19; Vizura Aperta; Zagreb, 2019.
(4) Irena Bekić, “Iskazivanje traume”, str. 3.
(5) U tom smislu valja istaknuti odličnu analizu Borisa Postnikova za tjednik Novosti: Jelena Veljača i pet tipova, 26.10.2019. Također, američka serija Unbelievable (2019.) donosi multiperspektivan prikaz manjkavosti sustava u tretmanu žrtava seksualnog nasilja.
(6) “Prosječne [kazne za silovanje] su 4 godine, s tim da se u 15% predmeta primjenjuje institut ublažavanja kazne, što znači da su suci išli ispod zakonskog minimuma”, rekla je u razgovoru za jednu hrvatsku televiziju dr. sc. Ivana Radačić, članica Radne skupine UN-a o diskriminaciji žena u zakonima i praksi, te dodala kako se “u oslobađajućim predmetima radilo o bliskom odnosu između žrtve i počinitelja.” (listopad 2019.)
(7) Više o presudi protiv Alojza Tomaševića: https://www.index.hr/vijesti/clanak/imamo-presudu-protiv-zupana-tomasevica-jada-se-da-je-zrtva-zenu-tukao-godinama/2158047.aspx.
(8) Giovanna Franca Dalla Costa, Rad ljubavi. Kućanski rad i nasilje protiv žena; Multimedijalni institut; Zagreb 2019. [Prvo izdanje 1978.]; str. 20.
(9) Ibid.
(10) Ibid., str. 31.
(11) Ibid., str. 53.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close