TEKST

Vrelina “hladovine” tijekom epidemije

 

Kada je ovaj tekst dogovoren situacija u Hrvatskoj je bila bitno drugačija, ali sada je epidemija koronavirusa došla i do nas. I dok je u trenutku kad ovo pišem Vlada već obznanila da će od četvrtka, 18. ožujka, uvesti restriktivnije mjere, a od 23. ožujka još restriktivnije, kojima želi spriječiti okupljanje velikih grupa ljudi, i samim time širenje virusa, te dok se polako počinjemo gušiti (ili nam bar ponestaje zraka) u našim izolacijama, samoizolacijama i karantenama, pozabavit ćemo se pitanjem zašto su zatvori i kaznionice posebno ranjivi na epidemije.

foto: Dipartimento Protezione Civile / Wikimedia Commons

Trenutno smo svi usmjereni na epidemiju koronavirusa i to s pravom ― ona već sada nepovratno mijenja naš svijet. Ako ništa drugo, ukazuje nam na važnost javnog zdravstva, Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, solidarnosti i instituta poput Imunološkog zavoda te pokazuje koliko naš svijet ― bez obzira na vapaje poduzetnika poput Saše Cvjetojevića i Nenada Bakića ― ovisi o onima koji nas liječe, podučavaju, prodaju nam mlijeko i kruh te čiste naše ulice. Koliko bi bez njih bili izgubljeni i kako brzo bi se naš svijet urušio. Kako isprazno sada zvuče floskule vrlih poduzetnika i onih najgorih ekonomskih redukcionista koji nam prodaju maglu o uhljebima. U ovom tekstu ćemo se osvrnuti na to kako se epidemije odražavaju na strukture i “institucije” poput zatvora i kaznionica.

Kako održavati socijalnu distancu i razmak u situacijama u kojima prostora za to nema?

Posljednjih dana često čujemo pojmove poput Covid-19, koronašoping ili socijalno distanciranje (razmak), koji se opisuje kao mjera kojom se želi postići da ljudi ne odlaze na mjesta s puno ljudi, gdje bi se virus mogao lakše širiti. Tako se savjetuje izbjegavanje masovnih događaja i okupljanja, održavanje razmaka od barem jednog metra kada se nalazimo vani i dva metra unutra.

Međutim, neka mjesta su posebno opasna za širenje virusa. Na nekim mjestima socijalno distanciranje i održavanje razmaka nije moguće. Na nekim mjestima ljudi nemaju jednostavan pristup sanitarnim čvorovima. Jedno od tih mjesta su i zatvori. Zatvori i kaznionice su ispunjeni ljudima koji su tijekom ovakvih epidemija u većem riziku od obične populacije. Svima nam posljednjih dana ili tjedana na uši izlaze riječi poput “karantene” ili “društveno distanciranje”, kao i “samoizolacija”, međutim, sve ove mjere nemoguće je poduzeti u zatvorima i kaznionicama. Zatvori u Sjedinjenim Američkih Državama, primjerice, strukturirani su vrlo različito od zdravstvenog sustava u toj državi. Državne agencije koje su krucijalne (kao što to uostalom vidimo i na primjeru Hrvatske) za borbu s epidemijom, poput državnih ureda za zdravstvo ili recimo Centra za kontrolu i prevenciju bolesti, ne postoje, te stoga veliki broj zatvora i kaznionica ne može zadovoljiti ni najbazičnije zdravstvene potrebe zatvorske populacije, a pogotovo im nedostaje zdravstvenih radnika, vještina i resursa za borbu s epidemijom.

Iran pustio 70.000 zatvorenika, u zatvorima u Italiji ― prosvjedi

Koliko je situacija ozbiljna svjedoči i činjenica kako je prije nešto više od tjedan dana Iran ― jedna od država koje su najviše pogođene epidemijom ― zbog toga pustio oko 70.000 zatvorenika na slobodu, dok su diljem Italije organizirane pobune u zatvorima. Talijanska vlada je, naime, u sklopu karantenske borbe s epidemijom zabranila i posjete u zatvorima, zbog čega su se zatvorenici pobunili. Brojke govore o šest zatvorenika koji su izgubili život u pobunama diljem Italije.

Zašto je Iran pustio toliki broj zatvorenika? Stručnjaci tvrde kako je jedan način da se pokuša smanjiti utjecaj i širenje virusa u zatvorima jest da se na slobodu puste oni koji se u zatvorima nalaze zbog lakših prekršaja. Stoga je Iran s ciljem sprječavanja širenja virusa pustio one za koje je smatrao da nisu prijetnja tzv. “društvenom poretku”. Zatvori su izgrađeni i funkcioniraju tako da se u malom prostoru nalazi velik ili bar veći broj ljudi (ovisno o popunjenosti kapaciteta, zatvori u SAD-u su nerijetko prenatrpani). Zatvorenici često nemaju pristup sredstvima za pranje ruku ili barem često pranje ruku.

(Ne)sanitarni uvjeti

Sanitarni uvjeti, pogotovo u SAD-u gdje ima doslovno svega, su često jako loši. Zatvorenici često nemaju pristup ni mjestima za pranje ruku, a sredstva za dezinfekciju se uglavnom ne mogu koristiti te su de facto zabranjena jer sadržavaju alkohol (alkohol se može odvojiti od gela, postoji strah od zloupotrebe). Kako se navodi u ovom članku na portalu The Marshall Project koji se bavi jedino i isključivo zatvorima i zatvorskom politikom (prison policy): “iza rešetaka je jako teško implementirati neke najjednostavnije mjere za prevenciju bolesti ili su te mjere jednostavno protivne pravilima”. Kako se dalje navodi ― Homer Venters, bivši voditelj zdravstvenog odjela u zloglasnom njujorškom zatvoru Rikers Island, plastično oslikava: “zatvori i kaznionice često su prljavi i vrlo često skoro uopće ne mogu zaustaviti širenje infekcije. Puno ljudi koristi kupaonice i wc-e kojih je malo. Velik broj umivaonika je razbijen ili se ne koriste. Možda imate pristup vodi, ali ničemu sa čime možete oprati ruke ili nemate pristup sapunu”. Ono što nam proteklih tjedana i dana svi savjetuju, a to je pojačana higijena i pranje ruku, zatvorenicima je vrlo često nedostupno. Upute za sprječavanje širenja zaraze su da se izbjegava bliski kontakt s ljudima koji su bolesni, pokriju usta maramicom, često dezinficiraju površine i često peru ruke. No ove preporuke je u zatvorima i kaznionicama gotovo nemoguće ispoštovati. Teško je zamisliti kako mali postotak alkohola u sredstvima za dezinfekciju zatvorima predstavlja veći rizik od same zaraze koronavirusom.

No, bez obzira na zabrane korištenja dezinficijensa, on je danas veoma tražen, stoga se neke savezne države u Americi, primjerice New York, nisu libile iskoristiti rad zatvorenika kako bi ga proizvodili. Zatvorenici dakle rade za doslovno nekoliko kuna po satu kako bi proizveli dezinficijens koji će se kasnije skupo prodavati, a kojega sami vrlo vjerojatno neće moći koristiti.

Što bi se moglo napraviti?

Kako bi se bar donekle pokušao smanjiti rast zaraženih, zatvor bi trebao osigurati jedno područje za one koji se osjećaju dobro / nisu bolesni i jedno za one koji nisu bolesni, ali su izrazito ugroženi te još jedno dodatno područje za one koji su razvili simptome određene bolesti. No, ako su zatvori puni ili većinom puni, izrazito je teško ili čak nemoguće omogućiti tako nešto te one sa simptomima držati podalje od onih bez simptoma. A s obzirom na iskustvo iz Wuhana, gdje vidimo koliko je problematično što su neke obitelji zajedno stavljene u karantenu jer je to zapravo značilo da se cijele obitelji podlijegale bolesti, možemo i stoga vidjeti zašto takav problem postoji u zavorima.

Naime, bolnice u Wuhanu su u jednom trenu zbog prekapacitiranosti počele odbijati pacijente sa simptomima te ih slale natrag kućama. Zbog činjenice da su obitelji bile u malim prostorima i visoke stope zaraznosti virusa, obolijevale su cijele obitelji. Poznat je slučaj redatelja Changa Kaija koji je umro, kao i cijela njegova obitelj ― majka, otac i sestra. Svi su bili u karanteni u svom domu. Stoga ako ne možete one zdrave, tj. bez simptoma, držati podalje od onih sa simptomima, dobit ćete potpuno novi način transmisije.

Postupak Irana, tj. puštanje na slobodu onih zatvorenika koji su u zavorima zbog manjih prekršaja je isto pohvalno, jer se tako smanjuje broj ljudi u zatvorima te samim time i smanjuje mogućnost zaraze. Također, u SAD-u je, kako piše Quartz, između 1999. i 2016. godine broj zatvorenika starijih od 55 godina narastao za 280 posto, a znamo koliku prijetnju koronavirus njima predstavlja.

Hrvatsko pravosuđe i Zakon o izdržavanju kazne zatvora razlikuju pojam zatvora i kaznionice. U kaznionicama u Hrvatskoj se izdržavaju kazne duže od šest mjeseci, dok se u zatvorima izdržavaju one kraće. U ovom smo ta dva pojma koristili kao jednoznačnice, budući da smo se usredotočiti na to kakav utjecaj epidemije i pandemije ovakvog tipa imaju na strukture poput zatvora.

 

M.G.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close