TEKST

May you live in interesting times

 

Mjesec dana je trebalo da apsolutno svi, ne samo oni early adopters koje smo tajno ili javno tračali i voljeli smatrati paničarima, nego baš svi, shvatimo da je pandemija stvarna, da se ljudi razbolijevaju, umiru i dobivaju otkaze (što je u kolektivnoj imaginaciji gotovo jednako strašno), da se život oko nas, onakav kakvog znamo, gasi. I onda, u nedjelju, dogodilo se još jedno ‘čudo’…

 

Krmeljavi smo ispali iz svojih kreveta jer je Zagreb (ali i okolni gradovi i mjesta) doživio najjači potres u zadnjih 140 godina. Opet smo se, kao toliko puta u zadnjim danima i tjednima, zapitali: “Je li ovo stvarno?”. Ali, Matrix je već bio tu, shvatili smo da smo već odavno uzeli ‘krivu’, crvenu pilulu, i nova stvarnost je bila neumoljiva, sranja su se samo nizala jedna za drugim.

May you live in interesting times, prijevod je kineske kletve, koji se široko upotrebljava u engleskom jeziku, iako nema pravih historijskih ili lingvističkih dokaza o njenom kineskom porijeklu. Apokrifna priča kaže da je ovo bila najveća kletva koju su Kinezi upućivali neprijatelju, želeći mu, umjesto razdoblja mira i stabilnosti, razdoblja neprestane dinamike i prijelomne događajnosti.

Mi danas, ovoga trenutka, živimo upravo u tim ‘zanimljivim vremenima’.

Telefon mi zvoni, čujem ga kroz san, dok još ne razumijem koliko je sati niti da je to telefon koji zapravo zvoni. Zvoni i dalje i dalje, izuva me iz kreveta i sada se već dižem, ovlaš bacim pogled kroz prozor i shvatim da je još uvijek rano, rano jutro. Dolazim do kuhinjskog stola i vidim na telefonu Mutti, što znači da zove moja majka i odmah se smrznem jer se sjetim svih poziva iz prošlosti u ovakva nezgodna i neobična vremena – kad je bio rat i granice se zatvorile, kad je otac prijateljice završio u zatvoru, kada je umro moj otac, i u stanju pred-napada panike, ipak se javljam očekujući potpunu katastrofu: “Spremi se i izađi van, potres je”, kaže majka, jednako paničnim glasom, ali trudeći se zvučati pribrano, iako sam ja u Rijeci, ona u Sisku, a potres je, kako u idućim minutama saznajem, zapravo u Zagrebu.

Televizije i portali od ranog su jutra prenosili slike ‘zanimljivih vremena’: rodilje u spavaćicama, s bebama u naručjima, izletjele su ispred Petrove, stropovi u stanovima su popucali, a cigle se stropoštale u dnevne boravke probudivši ukućane. Neki su se, unatrag gledajući, možda osjetivši nešto u zraku, sami probudili i uz jutarnju kavu shvatili da se pokućstvo miče, a cijela zgrada ljulja kao brod u oluji, a najluđi nisu nipošto pomislili na potres, već da je ovo konačni dokaz da su poludjeli. Drugi možda još uvijek sjede s roditeljima u svojim autima, jer im se pola kuće srušilo i treba im vremena da shvate gdje su i gdje je najbolje sad otići. Ministri zdravstva i policije obilazili su i ovaj, novi ‘požar’, a ja sam lagodno prešla preko svojih partijskih linija i bilo mi ih je onako, ljudski žao. Vijesti su bile kontradiktorne: “Izađi van” u jednominutnom se razmaku miješalo s onim “Ostani doma”. I svi su, jednoglasno, proklinjali ‘zanimljiva vremena’.

Taman kad nam se činilo da su nam ekrani, zbog praćenja korone, ušli u očne duplje, dogodio se i taj potres, a mi smo shvatili da sad više stvarno nema nazad – ušli smo u kontinuirani, dnevno-noćni, breaking news mode. Od sada nadalje, imamo biti prikopčani cijelo vrijeme, na svim platformama i uređajima, po mogućnosti s ‘beeperima‘ ili ‘smart watchevima‘, jer će se nešto katastrofično dogoditi kad se najmanje nadamo, dok spavamo, jebemo se ili jedemo.

May you live in interesting times, učinkovita kletva, primorala nas je da prevrednujemo vlastite živote. I ne , nitko nije priželjkivao globalnu pandemiju, zdravstvenu i ekonomsku katastrofu i prateći potres. Ali mnogi su bili umorni, depresivni, mnogi su se osjećali kao junakinje filma Sati, spremni pobjeći, ubiti se ili na neki manje bolan način – nestati. Mnogi su u vlastitoj, svakodnevnoj praksi živjeli neslavnu ‘TINU’ odnosno slogan There si no alternative, koji je koristila Margaret Thatcher, želeći podcrtati konačnu dominaciju, moralnu i ekonomsku, tržišne ekonomije i suvremenog kapitalizma. Mnogi su mislili da izlaza ili goreg od sadašnjeg (sada već prošlog) nema.

Poneki su, garantiram vam, jer znam i sebe i vas, u onim prvim danima, kad još nisu shvaćali ozbiljnost situacije, bili pomalo i sretni. Jer nije teško poželjeti da taj globalni sistem doživi pad, da mašina stane, da se život prevrednuje, da se zemlja očisti, da shvatimo što je ono dobro i korisno u nama i oko nas. I na trenutak se činilo da nam je život dao dar – da živimo u tim ‘zanimljivim vremenima’. Vrlo brzo – nakon prvog oboljelog, nakon prvog otpuštenog – nastupio je stari, dobri strah. S potresom u Zagrebu nastupila je potpuna bespomoćnost. Prijašnji život izgubio je patinu mašinske monotonije i dobio sasvim novu boju, onu mira i (iluzorne) stabilnosti. Odjednom smo se našli u košmaru drugog, odnosno prvog reda, poput izokrenute slike učenika onih spiritualnih lidera koji zazivaju ‘buđenje’ (awakening) čovječanstva. Više ništa nije bilo isto i vi sami, bez obzira pristupali situaciji intuitivno ili analitički, znate da nikada neće biti isto.

U kriznim vremenima, strategije su razne, česta su traženja uporišta u ezoteriji i perenijalnoj filozofiji. Na tom tragu, prijateljice i prijatelji (priučeni) astrolozi kažu: I told you so. Naime, odavno su to najavljivali, a u subotu ujutro, u 3 h se i dogodilo. Saturn je ušao u vodenjak, službeno je započelo novo doba, doba radikalnih potresa, promjena i transformacija, u kojima će najviše nastradati oni koji se drže starog, jer novo ništa neće moći spriječiti da se silovito rodi. Doba je to u kojem će brutalni individualizam morati popustiti pred kolektivnim, jer će sam opstanak čovječanstva biti u pitanju. Tako bar kažu.

Ne znam ništa o astrologiji ili odnosima Saturna i vodenjaka, ali u ovom zadnjem voljela bih da su u pravu. Znam samo onu pjesmu iz Kose, još jednog ‘zanimljivog vremena’ koje je imalo svoje potrese, uspone i iznevjerena očekivanja. Na nama je da od ovih ‘zanimljivih vremena’ izvučemo najbolje. Da nam očekivanja budu veća od ovih užasa koje trenutačno živimo. Digli smo letvicu onoga što nam se za naših malih i relativno kratkih života uopće može dogoditi. Vrijeme je da letvicu dignemo u suprotnom pravcu, upravo sada, kako god bizarno zvučalo, oko onoga što si dopuštamo sanjati o životu kakav bi željeli živjeti.

 

Lela Vujanić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close