TEKST

Oprosti za kung-flu

 

Virus je objelodanio onaj čimbenik koji nas više od ičega čini ranjivom skupinom: jasno je tko steže remen, a tko planira napad na zakone o radu; tko riskira zdravlje i život ‘na prvoj liniji’ za crkavicu, a tko iz fotelje ubire svoj dio; tko leži u krcatoj javnoj bolnici, a tko se liječi u privatnoj klinici; tko se otima za WC papir, a tko ne može odlučiti u kojoj kući će se izolirati. Što prije sirotinja Zapada shvati da problem ne leži u sirotinji Istoka i obrnuto, već institucionalnim promašajima vladajuće svite, bit ćemo korak naprijed u sistemskom, a ne samo kozmetičkom rješavanju problema.

 

“Samo više nemojte dolaziti u EU!” / “Hvala, ne treba mi njihova podrška.” / “Dalje od nas. Neuredni i prljavi!” / “Vi ste nas i uvalili u ovo.. jedete mačke, pase, zmije, šišmiše.. ote ča” / “Vi kosooki ste za sve krivi, mamu vam nakaradnu”

Ovo su neki od komentara naših sugrađana na video podrške iz Kine u kojem Kinezi u hrvatskim dresovima šalju podršku.

Prije nego je virus COVID-19 stigao u Europu, kineski restorani i dućani već su bili gotovo prazni diljem Starog kontinenta. Ono što je bio jedan od najpopularnijih oblika egzotičnog kulinarstva postao je preko noći potencijalno leglo bolesti, kao da se iza kuhinjskih vrata krije pakao Wuhana u kojem leti perje i trče mačke. Kulinarski rečeno, kao da su nagomilavane predodžbe Istočnjaka kao barbara krčkale u loncu i kao da su se, kad je netko pojačao vatru, podivljale i prelile.

U SAD-u su u kratkom razdoblju prijavljene stotine slučajeva verbalnih i fizičkih napada na osobe azijskog podrijetla: vrijeđanje, pljuvanje uz uzvik ”Eto tebi koronavirus!”, udaranje, itd. Možda najslikovitiji primjer klasnog sljepila jest onaj u kojem čovjek verbalno napada Azijatkinju koja skuplja boce iz smeća: ”Eto zašto imaš jebeni virus. Samo kopaj po smeću, idiotkinjo!”. Čovjek koji je snimio taj video priznao je da je on vikao te uvrede, frustriran što je izgubio posao.

Kinezi, marš u Japan!

Kad već tjednima govorimo o ‘žutim’ krivcima, spomenimo prave: medije koji su širili dezinformacije i senzacionalističkim naslovima kumovali općoj panici. Metodom ‘cenzure kroz buku’ na ljude je poput suzavca bačena tolika količina informacija, dezinformacija, teorija zavjere i tračeva da više nitko nije siguran što je istina, a što laž. Uplašenima je lakše manipulirati. Viralni video koji je poslužio kao benzin na vatru bio je onaj Kineskinje koja jede šišmiša — no, malo tko se potrudio istražiti da je riječ o kineskoj travel vloggerici Wang Mengyun, koja je degustirala jedno od popularnih jela na svom putovanju u Palau prije četiri godine. Drugi video šetnje kroz wet market sa šišmišima, psima, zmijama itd. nije uopće snimljen u Wuhanu, već Indoneziji. Naravno, ovo ne mijenja trenutnu situaciju i činjenicu da su te tržnice tempirane bombe, no postavlja se pitanje koliko fake newsa na društvenim mrežama nesvjesno i pasivno upijamo na svakodnevnoj bazi i koliko utječu na stereotipne i rasističke generalizacije o drugima.

”Navikli smo koristiti rasu kao organizacijski princip za definiranje problema u ekonomiji, kulturi, politici… Kada se nađemo usred pandemije, ili bilo kakve zdravstvene krize, naše postojeće ideje o rasama oblikuju način na koji shvaćamo situaciju i tumačimo tko je zdrav, a tko zarazan. Taj proces nikad nije objektivan koliko mi to volimo misliti”, objašnjava Natalia Mona, profesorica urbanih studija i javnog zdravlja na Sveučilištu Južne Kalifornije. Prilikom pandemije kakvoj svjedočimo, za bolest je lakše okriviti Druge kao vidljive nositelje virusa.

Pojedini komentatori uporno su virus oslovljavali s ‘kineska gripa’, a konzervativni političari u SAD-u poput Kevina McCarthyja i Mikea Pompea koristili su naziv kineski tj. wuhanski corona virus. Donald Trump predstavio je napore za suzbijanjem ‘stranog’ virusa najagresivnijim u modernoj povijesti, pa glatko prešao preko burnih reakcija tweetom kako bismo ”totalno trebali zaštititi Amerikance azijskog podrijetla”. Weijia Jiang, CBS-ova dopisnica iz Bijele kuće izjavila je kako službenici koronavirus zovu ‘kung-flu’.

Dok u Hrvatskoj rasizam spram Azijata uglavnom ne poprima razmjere veće od gunđanja nad robom iz Kine i loših fora na račun ‘žutih’ turista (iako nam gotovo petina BDP-a ovisi o turizmu), SAD imaju dugu povijest stereotipa o Kini, djelomično poduprtu ideološkim i geostrateškim sukobima. Kroz povijest su se bolest i slabost lakše opravdavale rasnom inferiornošću nego klasnim odnosima — neke insinuacije su preočite, stoga ćemo se držati samo ‘zdravstvenih’ primjera. Godine 1900. u gradu Honolulu izbila je kuga — bez okolišanja najprije je stavljen u karantenu, a potom uništen lokalni chinatown, uz vjerovanje kako su imigranti plodno tlo za boleštine. Sličan scenarij odvio se desetljeće kasnije s chinatownom u Nevadi prilikom procesa ‘čišćenja’.

Rasizam u plastičnim rukavicama

U Atlanticovom članku Zašto Trump namjerno krivo imenuje koronavirus navodi se istraživanje američke spisateljice i aktivistkinje Susan Sontag. Ona u svojim knjigama Bolest kao metafora i AIDS i njegove metafore opisuje različita shvaćanja bolesti kroz povijest uz tezu da ih povezuje ”zamišljanje bolesti i zamišljanje stranca koje leži u konceptu poimanja krivog, dakle nečeg stranog”. Kao primjer navodi sifilis u 15. stoljeću. Tada je, tvrdi, postojala potreba da se strašnu bolest etiketira stranom — Talijani su je nazivali francuskom bolešću, Francuzi njemačkom, Japanci kineskom itd. Šablona po kojoj bolesti dobivaju imena država bacajući time krivnju na njih, nastavlja se i kasnije: ruska gripa, španjolska gripa… Zanimljivo je da španjolska gripa nije dobila naziv jer je nastala u Španjolskoj ili tamo uzrokovala najveću štetu. Razlog leži u tome što je nastala krajem Prvog svjetskog rata kada je neutralna Španjolska imala slobodnije medije i otvorenije izvještavala o istoj gripi koja je zadesila i druge europske zemlje, no koje su zbog ratnog stanja prakticirale cenzuru i zataškavale štetu. Kad ju više nisu mogli ignorirati, Španjolska je poslužila kao žrtveni jarac iako je bolest navodno nastala — u SAD-u. I da, Španjolci su je nazivali francuskom gripom.

Prvo ime koje je nosio AIDS bilo je ‘homoseksualna imunodeficijencija’ (kolokvijalno: gay kuga, gay rak i sl.), a uz homoseksualce su u SAD-u 1980-ih okrivljeni i imigranti s Haitija za koje se vjerovalo da šire bolest. Nakon masovnih otkaza i društvene izolacije, liječnici su ustvrdili kako je haićanska populacija ipak premalena da bi bila prijetnja te su ih skinuli s liste ‘visokog rizika’. Međutim, šteta je već bila nanesena.

Današnju hajku na Kineze vidjeli smo i tijekom epidemije SARS-a 2003. godine. Tada su, zbog traljavog medijskog izvještavanja utemeljenog na tračevima propali brojni azijski restorani i dućani, čak i u kineskim naseljima gdje bolesti nije bilo, a Toronto je pokazao sjenu svog multikulturalnog naličja. Mediji su koristili slike Azijata sa zaštitnim maskama, ljudi nisu htjeli ući u chinatown ni kineske restorane — slično kao što danas svjedočimo tragikomičnim prizorima Tajvanaca koji hodaju ulicama s natpisom ‘Nismo Kinezi’, a portal Index.hr za svoju ‘stručnu’ reportažu uzeo je nasumičnog Kineza (doslovan naslov: Kinez za Index objasnio…) — kao da ga njegovo ‘kinestvo’ automatski čini stručnjakom za virologiju.

Kinezi su se na #Yellowalert rasističke napade morali braniti s ‘Ja nisam virus’ kampanjom, dok su se navedeni Azijati po Europi pak branili od čudnih pogleda ‘Nismo Kinezi’ kampanjom. Ironično, tajlandski ministar zdravstva nedavno se požalio da zapadnjački turisti ne paze na svoje ponašanje i tako usporavaju proces suzbijanja pandemije — maske koje azijski turisti često nose na putovanjima smatraju se zaštitom (ali i solidarnom gestom prema drugima), Zapadnjaci shvaćanju neozbiljno. Obrušio se na ‘nevjerojatne Europljane’ koji odbijaju maske čak i kad im se nude, te pozvao na izbacivanje neodgovornih turista iz zemlje. Kasnije se ispričao sa svoj politički nekorektan ispad, tvrdeći kako se osjećao isprovociran jer je očekivao ‘poštovanje i suradnju, a ne okretanje leđa i poglede s visoka’.

Način na koji Trump danas govori o koronavirusu žalostan je jer ne samo da podsjeća na već viđena stigmatiziranja i američki slavni odnos prema ‘vidljivim’ imigrantima, već i zato što pokazuje potpunu nesposobnost rješavanja problema. Dok se on sprda s Kinom, žarište se preselilo u zapadnjačko dvorište i ne jenjava. Tako, dok je u Kini pandemija — prema trenutnim podacima — uspješno stavljena pod kontrolu, Trumpovo rješenje bilo je otkupiti patent na cjepivo koje bi se razvilo u Njemačkoj, gradonačelnici Italije doslovno hodaju po cesti i preklinju ljude da se vrate u kuću, a komšija Vučić javno obrazlaže svoj genijalni plan muljanja Nijemcima o broju respiratora.

Made in China?

Tinjajući rasizam spram Azijata donekle ima temelje u nepovjerenju i gađenju spram tzv. wet markets i nehigijenskim uvjetima s kojima se poistovjećuje život u Kini i na Dalekom Istoku, a koji je zataškan od strane autoritarne komunističke vlasti. Pokušaji znanstvenika da istraže i predoče točan uzrok problema zatrpani su dekama medijskog gađenja spram kineske (ne)kulture, poduprtog ranije spomenutim videima i tračevima bez pokrića. Rezultati kojima sada raspolažemo upućuju da problem leži u mješanju mesa domaćih i divljih, egzotičnih životinja — virus, koji je sklon mutiranju, skače sa životinja na ljude i tako se prenosi dalje.

Kada govorimo o istočnjačkim tržnicama kao posljednjim krugovima pakla, koje inače kao putnici i turisti Dalekog Istoka volimo posjećivati i udovoljavati ‘tko će pojesti gadniju stvar’ izazovima, trebalo bi hladne glave pokušati shvatiti njihovu funkciju i razloge postojanja, koje ne sačinjava samo lokalna sljepoća za svjetlost našeg božanskog tehnološkog napretka. To su tržnice koje su često jedini outlet za male privrednike u ruralnim dijelovima Kine koji si ne mogu priuštiti posrednika, te izvor svježe organske hrane za domaće stanovništvo.

Neka prodaju šišmiše

Peter Li, profesor i doktor znanosti specijaliziran za kineska pitanja, pružio je detaljan socio-ekonomski presjek situacije: tijekom liberalizacije kineskog tržišta prije pola stoljeća, odgovornost za distribuciju mesa prebačena je s države na pojedinca i privatne tvrtke. S obzirom da su tvrtke u svojim rukama držale većinu proizvodnje standardne hrane (žitarice, piletina, govedina, svinjetina), mali privrednici djelomično su se okrenuli lovu i prodaji divljih životinja poput zmija, štakora, kornjača i dr., za koje su dobivali više novca. Uz potporu države, koja je tolerirala uzgoj divljači kako ne bi na grbači imala siromašne i gladne seljake, ono što je bilo sredstvo preživljavanja postalo je uhodan biznis, s vremenom proširen u ilegalnu zonu opravdan lažnim vjerovanjima u ljekovitost mesa ugroženih životinja. Meso bi dobilo na cijeni i statusu ukoliko bi životinja bila ubijena na licu mjesta jer se smatralo svježijim i zdravijim. No, većina običnih ljudi u Kini ne jede divlje životinje — to je privilegija manjine koja si može priuštiti taj luksuz, a omogućilo ju je tržište, tj. nastojanje malih proizvođača da sačuvaju posao udovoljavajući željama kupca.

Što se tiče famoznih šišmiša — oni nisu novost na menijima zemalja Pacifika i Azije, centralne Afrike i Južne Amerike, ali većina Kineza ih neće ni vidjeti za svoga života budući da nisu tradicionalno jelo. Da, Kina je jedna od najpoznatijih zemalja svijeta u terminima egzotične hrane i inspiracija za kuhare poput Jamie Olivera koji je i sam posjetio jednu mokru tržnicu dok su još bile samo orijentalni turistički mokri san. Priče o nastranoj kulturi ne drže vodu: meso egzotičnih životinja i neobična hrana postoje diljem svijeta i njihova konzumacija ovisi o klimatskim uvjetima, bioraznolikosti, vjerskim običajima ili zabranama, društveno konstruiranom shvaćanju luksuza i neukusa itd. Samo neki od njih su: ptičja jaja s embrijima (Filipini), istrunuli sir s ličinkama muha (Talijani dok im EU nije zabranila), oči tune (Japan), glava ovce: cijela (Južna Afrika), smoothie od žabe (Peru, Bolivija), mozak vjeverice (Kentucky, SAD: nema ga u KFC-u, entuzijazam je opao nakon otkrića da sadrži oblik kravljeg ludila), nos losa u želatini (Kanada), pljesan kukuruza i tacosi sa crvima (Meksiko), šišmiš pašteta (Tajland), aligatori (SAD), pržene tarantule (Kambodža), skakavci (od Izraela pa sve istočnije), kava od mačjeg izmeta (indonežanski specijalitet dostupan u Zagrebu), Hakarl ⸻ ‘pršut’ od morskog psa (islandski specijalitet pun amonijaka, nosioc titule apsolutno najodvratnije stvari koju je Anthony Bourdain jeo), sirova koža kita i stinkheads tj. istrunule riblje glave (Aljaska), ovca okrenuta iznutra na van punjena kamenjem (Mongolija), meso deve, klokana, pingvina itd.

Govoreći o neupitnom problemu mučenja životinja u Kini, ipak treba uzeti u obzir veličinu zemlje i njen ogroman broj stanovnika, od kojih većina ne sudjeluje u tim praksama. Stvari se po tom pitanju ipak rapidno mijenjaju posljednja dva desetljeća: dok 1990. godine nisu uopće postojale grupe za zaštitu životinja, danas se većinom mlado urbano stanovništvo priključuje stotinama njih, kritizirajući vlast i zahtjevajući zakone koji će kažnjavati zlostavljanje životinja.

Stoga nije vrijeme za moralnu paniku ni kulturološko nadimanje, već zajedničko, solidarno pronalaženje izlaza i načina da se ovakvi scenariji ne ponove. Kina je donijela privremenu zabranu rada tržnicama s divljim životinjama, no ostaju neriješeni problemi: ovaj potez će obitelji na rubnim područjima ostaviti bez prihoda i izvora hrane, a ukoliko bi zabrana postala konačna, crno tržište bi najvjerojatnije podivljalo.

Kinesko, a svjetsko

Svjetska zdravstvena organizacija izjasnila se protiv imenovanja virusa po geografskim lokacijama jer radi veću štetu nego korist, stvarajući više stigme nego bolesti. Ne radi se o mazanju očiju javnosti i lažnoj političkoj korektnosti, ali ni odricanju od zajedničke političke odgovornosti odmahivanjem ruke na ‘kineski problem’ (kao što se radilo kad je epidemija počela) već razumijevanju kompleksnih uzroka pandemije. To nije nominalna geografska kolijevka virusa već društveno-ekonomski odnosi koji su ga začeli: loš zdravstveni sustav, ogromne klasne podjele, rapidna urbanizacija i polarizacija na razvijene i nerazvijene krajeve, globalna industrija prehrane koja je problematična na više razina… Pandemija je samo jedna od posljedica uz, primjerice, zagađenje okoliša.

Na kraju krajeva, i izlaz iz krize će se pokazati u tom svijetlu. Virus je objelodanio onaj čimbenik koji nas više od ičega čini ranjivom skupinom: jasno je tko steže remen, a tko planira napad na zakone o radu; tko riskira zdravlje i život ‘na prvoj liniji’ za crkavicu, a tko iz fotelje ubire svoj dio; tko leži u krcatoj javnoj bolnici, a tko se liječi u privatnoj klinici; tko se otima za WC papir, a tko ne može odlučiti u kojoj kući će se izolirati. Što prije sirotinja Zapada shvati da problem ne leži u sirotinji Istoka i obrnuto, već institucionalnim promašajima vladajuće svite, bit ćemo korak naprijed u sistemskom, a ne samo kozmetičkom rješavanju problema.

 

Tekst i fotografija: Lidija Čulo

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close