TEKST

Bliže i dalje prekrajanje radništva

 

Zbog pandemije koronavirusa, odnosno problema koje je izazvala, radnici tekstilne industrije na globalnoj razini našli su se u još težem položaju nego inače. Tekstilna industrija notorna je po mizernim plaćama, a modne kompanije koje zarađuju milijarde zahvaljujući radnicima sada se odriču ikakve odgovornosti za njih. Mnoge tvornice se zatvaraju i ostavljaju ih bez plaća, a u onim tvornicama koje rade zaštitne mjere su slabe i radnici su u strahu od zaraze. Situacija se može svesti na jednu rečenicu – ako ne umru od korone, umrijet će od gladi. U tekstu pišemo o situaciji u tekstilnoj industriji zemalja Trećeg svijeta – Indije, Bangladeša, Kambodže i Burme, i osvrćemo se na situaciju u Europi – u Albaniji, Srbiji i Hrvatskoj.

foto: Fabrics for Freedom / Wikimedia Commons

Čitava tekstilna industrija pogođena je pandemijom koronavirusa – mnoge tvornice se zatvaraju jer je prekinut opskrbni lanac i nedostaje sirovina, a modne kompanije koriste klauzulu više sile iz ugovora s dobavljačima da bi otkazale narudžbe, te odbijaju preuzeti i platiti već proizvedenu robu. Modni giganti izgradili su svoja carstva na poslovnom modelu kojemu je suština outsourcing proizvodnje u zemlje s jeftinom radnom snagom i stjecanje profita na temelju smanjivanja troškova proizvodnje (primarno cijene rada) s jedne, a povećavanja dodane vrijednosti na proizvode kroz brendiranje i reklame s druge strane. Sad se odriču bilo kakve odgovornosti za radnike koji proizvode za njih, nastojeći sačuvati profit.

Trenutna situacija u azijskim zemljama može se svesti na jednu rečenicu – ako radnici ne umru od korone, umrijet će od gladi. Narendra Modi, premijer Indije, proglasio je 24. 3. karantenu u trajanju od 21 dana, samo četiri sata prije njezina početka. Obavijest je u zemlji koja ima 1,3 milijardu stanovnika izazvala kaos i paniku. Imućniji su počeli skladištiti hranu i lijekove, a deseci tisuća radnika pokušali su uhvatiti mjesta u zadnjim autobusima kako bi se vratili u sela gdje su njihove obitelji. Mnogi su živjeli i prehranjivali se u krugu tvornice u kojoj su radili, a zatvaranjem svega što nije neophodno privremeno su ostali bez posla, mjesta za prespavati i mogućnosti prehrane. Mnoge firme nisu isplatile plaće i radnike su ostavile bez resursa. Oni koji su ostali bez prijevoza krenuli su pješke na put kući dug između 100 i 1500 km. Mnoge koji su pokušali otići iz Delhija pretukla je policija i vratila natrag. Mediji su zabilježili slučaj masovnog špricanja radnika dezinfekcijskim sredstvom napravljenim od klora i vode.

Mizerne nadnice radnicima u Indiji ne omogućavaju štednju za crne dane, a zbog rada u prenapučenim tvornicama i nehigijenskim uvjetima dodatno su ranjivi. U skučenim jednosobnim spavaonicama u kojima je istovremeno nekoliko ljudi nemoguće je održavati socijalnu distancu i često prati ruke, jer je voda dostupna samo u zajedničkim slavinama, a dezinficiranje gubi smisao, čak i kad bi imali novca da kupe teško dostupna dezinfekcijska sredstva. Dan prije proglašenja karantene indijska vlada objavila je da će dijeliti nacionalni paket pomoći vrijedan 23 milijarde dolara. Paket se sastoji od nešto hrane i 18 dolara po osobi. No, radnici iz udaljenih mjesta koji rade u Delhiju ili okolici nisu mogli primiti pomoć, budući da je vezana uz registraciju u nacionalnoj bazi zaposlenih u koju mnogi nisu upisani jer pripadaju neformalnom sektoru, ili uz kućnu adresu, koju mnogi nemaju. Imućniji Indijci koji imaju vlastite kuće, pristup pitkoj vodi i internetu sada su borci protiv korone (corona warriors), a u isto vrijeme stotine tisuća radnika stradava na ulicama.

Bangladeš, drugi svjetski izvoznik tekstila koji izrađuje odjeću za zapadnoevropske zemlje, zapošljava četiri milijuna radnica i radnika u proizvodnji, a tekstilna roba činila je više od 90 posto ukupnog njegova izvoza prošle godine. Prema do sada dostupnim podacima Bangladeškog udruženja proizvođača i izvoznika odjeće (BGMEA) modne kompanije su otkazale narudžbe u vrijednosti 3.16 milijardi dolara, što ima utjecaja na 1140 tvornica i 2.26 milijuna radnika.

Neke od kompanija su Primark (otkazao narudžbe u iznosu 273 milijuna dolara), C&A (166 milijuna dolara), Inditex, tj. Zara (109 milijuna dolara), Marks&spencer (39 milijuna dolara) i druge. Neke kompanije obećale su platiti proizvedenu robu, a druge su rekle da tako postupaju iz nužnosti. Uprava Primarka tvrdi da nisu imali izbora, jer gube mjesečnu prodaju u vrijednosti 815 milijuna dolara, a plaćanjem naručenog preuzeli bi zalihu koju ne bi mogli prodati. U 2018. Primark je imao prihod u vrijednosti 7,8 milijardi funti. Vlasnik Primarka, prehrambeni div Associated British Food, prijavio je 15,8 milijardi funti prihoda i 1,4 milijardu funti profita prošle godine.

Bangladeš je proglasio karantenu i zatvorio zemlju 26.3., a 5.4. dozvoljeno je izvozno orijentiranim tvornicama odjeće da ponovno otvore, iako je broj zaraženih i broj smrti rastao. Deseci tisuća radnika došli su u glavni grad Dhaku i okolna područja u nadi da će im biti plaćene plaće za ožujak i da će nastaviti raditi nakon desetodnevne pauze. Radnike su dočekala zatvorena vrata jer su poslodavci tokom noći odlučili zatvoriti tvornice do 11.4. pod pritiskom bangladeških udruženja proizvođača i izvoznika odjeće i pletenine (BGMEA i BKMEA), bez ikakve obavijesti, što govori o potpunoj ignoranciji situacije u kojoj se radnici nalaze.

Uz to što su na putovanje morali bespotrebno potrošiti dio teško zarađenog novca, radnici ne znaju hoće li im plaće biti isplaćene u cijelosti ili djelomično, jer bangladeški zakon dopušta da ih se plati manje dok se tvornice ne otvore, pa isplata pune plaće ovisi o volji poslodavaca. Neke modne kompanije obećale su pomoći radnicima, no ništa još nije realizirano. Zbog nemogućnosti preživljavanja radnici su prisiljeni prosvjedovati za vrijeme trajanja karantene, zahtijevajući plaće za ožujak – prosvjed radnika petnaestak tvornica iz Savara, Narayanganja i Gazipura koji je započeo 13.4. samo je jedan od primjera.

Kambodžanska odjevna industrija zapošljava oko 850.000 radnika. U prom valu otpuštanja, uzrokovanom nedostatkom sirovina i tekstila iz Kine, suspendiran je rad 55 tvornica, a privremeno zatvaranje zahvatilo je 15.000 radnika. Nakon što se Kina počela oporavljati od epidemije, a sirovine stizati u Kambodžu 20 tvornica nastavilo je s radom. Zbog širenja virusa na Europsku uniju i SAD, najveća izvozna tržišta Kambodže, sektor se opet nalazi u problemima, jer kupci otkazuju narudžbe. Među kompanijama koje naručuju robu iz Kambodže su Adidas, C&A, H&M, Levi’s, Puma, Zara.

Suspendirani radnici dobit će naknadu od 70 dolara mjesečno, trećinu minimalne plaće koja iznosi 190 dolara. I u najboljim vremenima radnici ne mogu preživjeti s tom plaćom i moraju raditi prekovremeno kako bi skrpali kraj s krajem. Mnogi se susreću s problemom otplate duga – kambodžanski prosječni mikrodug po dužniku iznosi 3800 dolara, što ga čini najvišim na svijetu i dvostruko većim od prosječne godišnje plaće. Iako je proglašeno izvanredno stanje, dio tvornica i dalje je otvoren, a radnici se plaše za zdravlje, ali ne mogu dati otkaz jer nemaju drugih mogućnosti. “Nismo životinje, nismo strojevi. Hoće li se itko pozabaviti s našom sigurnosti?” pitaju se kambodžanski radnici.

S otpuštanjima i neisplatama plaća susreću se i tekstilne radnice Burme, a vlasnici nekih tvornica koriste pandemiju za obračun sa sindikatima. Pod izlikom smanjenog obujma posla iz tvornice Myan Mode u glavnom gradu Yangon otpušteno je 520 radnica koje su bile članice sindikata, nakon sastanka sindikata s upravom oko zahtjeva za obustavom obaveznog prekovremenog rada zbog povećane izloženosti mogućoj zarazi. Preostalih 700 radnika je zadržano i tvornica radi uobičajeno. Sindikat čije su članove otpustili ima dugu povijest štrajkova za povećanje plaća i poboljšanje uvjeta, a u tvornici Myan Mode izborili su povećanje dnevnice sa standardnih minimalnih 3,5 na 4,75 dolara, i neka druga poboljšanja.

Radnice Myan Mode-a odbile su prihvatiti otkaze i počele kampirati ispred tvornice. Vlasnik tvornice ponudio je naknadu onima koje su prihvatile otkaze i napustile kamp, što je za posljedicu imalo osipanje sindikalnog članstva. Uprava je popustila 3.4. i obećala svima isplatiti plaće za ožujak, no većina i dalje zahtijeva da ih se vrati na posao. “Ne znam kako ćemo prehraniti obitelji ako nam ne vrate poslove. Ako ne zaštitimo sindikat, smanjit će nam plaće, teret rada uništit će naše zdravlje, i neće biti zaštite. Za nas nema budućnosti bez sindikata”, kaže Moe, predsjednica sindikata.

Prošlogodišnji val štrajkova i poboljšanje radnih uvjeta kroz sindikalnu borbu povećalo je broj članstva u sindikatima u Burmi na oko 50.000, no sada vlasnici tvornica koriste priliku da ih se riješe. Taktika se ponavlja posljednjih nekoliko godina u mnogim sindikalno organiziranim tvornicama u jugoistočnoj Aziji – vlasnici nakratko zatvore tvornice i ubrzo ih ponovno otvaraju pod novim imenom, obavljajući i dalje proizvodnju odjeće. Jedina promjena je eliminacija sindikata.

U zemljama u kojima se od plaća ne može živjeti, seksualno nasilje je vrlo rašireno, sigurnosna mreža nikakva, a radno zakonodavstvo slabo. Zbog toga je sindikalni pokret najbolja šansa za bijeg od života u sweatshopovima. O kršenjima radničkih prava u jugoistočnoj Europi izvještava Clean Clothes kampanja, organizacija koja se bori za prava radnika u tekstilnoj industriji.

U Albaniji je oko 100.000 radnika zahvaćeno problemima uzrokovanim koronavirusom, a stotine su poslane kući, ne znajući hoće li im biti isplaćene plaće. U tvornicama koje su još otvorene nisu poduzete sigurnosne mjere. Kao odgovor na prosvjede u Tirani započete u brizi za zdravlje vlasnici tvornica radnicima su rekli da ne moraju doći na posao, ali neće biti plaćeni. Neki vlasnici tvornica u južnoj Albaniji uvjeravaju radnike da su mediji preuveličali opasnost od virusa. Tvornica ProDyn u Tirani nastavila je s radom i nakon što je potvrđen slučaj zaraze. Samo tri dana poslije deset radnika nije došlo na posao zbog simptoma zaraze, i tek tada je uprava odlučila suspendirati rad na dva tjedna.

U Srbiji je dio tvornica zatvoren, a dio radi u smanjenom obujmu. Jedna tvornica otežava uzimanje dopusta radnicama i radnicima koji moraju brinuti o djeci dok su škole zatvorene. U drugoj tvornici rad je obustavljen tek kad je potvrđen slučaj zaraze. Uprava je najavila da će te dane oduzeti od dana godišnjeg i da će otpuštanje biti nužno, a prvi su na redu oni zaposleni na određeno. U niškom Olimpiasu, Benettonovom dobavljaču, radnici rade u tri smjene, uključujući i vikende, bez ijednog slobodnog dana. Zaštitna oprema je je osigurana, ali preporučenu udaljenost u nekim dijelovima nije moguće osigurati. U nekoliko tvornica u istom krugu, također dobavljača Benettona, radnici u strahu od gubitka posla i dalje rade. Također sumnjaju da jedna tvornica zataškava 14 zaraženih radnika. Rad u tom pogonu nije prekinut, a prostorije nisu dezinficirane.

Tekstilne tvornice u Hrvatskoj većinom su otvorene i rade u manjem obujmu ili su imale kraće pauze u radu. Zabilježen je slučaj osječkog Olimpias tekstila koji radi u punom pogonu, uz iznimku slanja starijih radnika kući. Radnice i radnici u Olimpiasu nisu zadovoljni zaštitnom opremom niti činjenicom da uopće moraju dolaziti na posao te su postavili pitanje je li proizvodnja džempera važnija od njihova zdravlja i zdravlja njihove obitelji. Tvornice će vjerojatno dobiti potporu za očuvanje radnih mjesta u sektorima pogođenim koronavirusom, koja iznosi 4000 kn za travanj i svibanj po radniku/ici, pa neće imati opravdanja za neisplatu plaća.

Kršenja radničkih i ljudskih prava za vrijeme globalne epidemije koronavirusa su nebrojena, a kapitalistička klasa krizu koristi za dodatno srozavanje radničkog statusa. Vrijeme kad su ljudi uplašeni i očajni idealno je za guranje politike koja odgovara korporacijama. To trenutno rade modne i mnoge druge tvrtke – traže pomoć od države, oproste dugova, porezne olakšice, subvencije za plaće radnika, rezanje plaća bez pristanka radnika, lakše otkazivanje i odluke o preraspodjeli radnog vremena i godišnjem odmoru – ne bi li se neke od tih mjera zadržale i nakon krize. Podsjetimo samo na nedavni pokušaj Vlade RH da uvede ‘korona-zakon’ koji bi izvan snage stavio Zakon o radu i omogućio jednostrano suspendiranje prava iz kolektivnih ugovora. Zbog takvih pokušaja ne smijemo dopustiti da se s nama manipulira. Trebamo se informirati o postojećim pravima i organizirati u borbi da ih zadržimo i izborimo nova.

 

Aca Vragolović

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close