TEKST

SARA KEKUŠ: Tijekom pandemije nužno je zaštititi i najranjivije skupine

 

O zdravstvenoj pandemiji i mjerama koje su poduzete da se zaštite izbjeglice u Hrvatskoj i šire, razgovarale smo sa Sarom Kekuš iz Centra za mirovne studije, ujedno aktivnom članicom Mreže antifašistkinja Zagreba. Osim koronakrize, dotakle smo se aktualne problematike militarizacije granica i hrvatske odluke o prihvatu djece izbjeglica bez pratnje, koja se trenutno nalaze u grčkim kampovima.

foto: CMS

Petra Šarin: S obzirom na zdravstvenu pandemiju, koje su mjere poduzete u zagrebačkom Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Porin, kako bi se zaštitilo 400 tražitelja azila koji ondje trenutno borave? Ima li u Porinu zaraženih osoba? Što će se dogoditi s ljudima koji u ovom razdoblju dobiju negativna rješenja o međunarodnoj zaštiti?

Sara Kekuš: U Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Porin donesene su pandemijske mjere, pa trenutno većina organizacija nema pristup prihvatilištu, odnosno tražiteljima se pružaju tek nužne usluge i higijenske potrepštine, za što je zadužen Hrvatski Crveni križ, te su im osigurani zdravstveni nadzor i podrška, koje provodi organizacija Liječnici svijeta. Upute za zaštitu od COVID-19 su, uz pomoć Hrvatskog Crvenog križa, prevedene na jezike tražitelja, a u zajedničkim su prostorijama postavljene markacije koje bi trebale osigurati propisanu prostornu distancu među stanovnicima (primjerice, na recepciji, u restoranu itd.). Među tražiteljima azila u Hrvatskoj nema zaraženih, što je službeno potvrdilo i Ministarstvo unutarnjih poslova nakon nekolicine ksenofobnih članaka kojima se širila panika po Dugavama. U ožujku je, na temelju Dublinske uredbe, iz Austrije vraćen tražitelj koji je trebao biti u samoizolaciji u Porinu, u prostoru predviđenom za karantenu. On se navodno nije pridržavao izrečenih mjera samoizolacije, zbog čega je poslan u samoizolaciju u detencijski centar Ježevo. S obzirom na to da ograničavanje slobodnog kretanja iz zdravstvenih razloga nije predviđeno u aktualnom Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, nije jasno zašto za tog čovjeka nije primjenjivana samoizolacija na Sljemenu, kao za ostatak stanovništva. Slali smo upit MUP-u vezano za navedeni slučaj, ali odgovor nismo zaprimili.

Ono što zabrinjava Centar za mirovne studije je trenutna praksa, prema kojoj osobe kojima je zaštita u drugostupanjskom postupku odbijena moraju napustiti Porin, a ne mogu napustiti državu, pa se nalaze u egzistencijalnoj krizi, kao i oni koji su dobili pozitivna rješenja i moraju napustiti Porin, ali u trenutnoj situaciji nemaju riješeno stambeno pitanje. Raste i broj izbjegličkih obitelji koje su zbog koronakrize izgubile poslove, a mnogima od njih ističe i dvogodišnja podrška države u vezi stanovanja. Tu su i strani radnici koji su zbog koronakrize ostali bez poslova na kojima su temeljili svoj boravak u Hrvatskoj, a nisu se u mogućnosti vratiti kući. Svi se oni trenutno nalaze u teškim egzistencijalnim problemima za koje, kao i mnogi drugi građani, ne znaju koliko će trajati. Pisali smo i MUP-u i Vladi te predlagali moguća rješenja stambenog zbrinjavanja i osiguravanja privremenog humanitarnog statusa, ili pak uvođenja portugalskog modela, koji bi im omogućio pristup zdravstvenim i socijalnim uslugama. Trenutno pozitivnih odgovora nema. Smatram da je u trenutnoj krizi nužno da Vlada zaštiti najranjivije skupine u društvu, koje su ujedno i najugroženije u slučaju zaraze – izbjeglice, beskućnike, osobe u riziku od siromaštva i dio romske populacije.

PŠ: U zagrebačkim je Dugavama nedavno podignuta žičana ograda oko Porina. Tako je simbolička kvartovska podjela, za cijenu od gotovo 700 000 kuna, postala fizička. Kako Centar za mirovne studije komentira ovaj pothvat?

SK: Sredinom ožujka, taman uslijed pokretanja mjera za suzbijanje pandemije koronavirusa, podignuta je ograda oko Porina i mnogi su se preplašili da je to znak da Porin privremeno ili trajno postaje prihvatilište zatvorenog tipa. Međutim, gradnja navodno nije bila potaknuta pandemijom, već je prethodno dogovorena, a stanovnici Porina mogu izaći van ograde u šetnju ili do dućana, odnosno upućeni su pridržavati se mjera na jednak način kao i ostali stanovnici Hrvatske. Svakako je neprimjereno u jeku pandemije dizati ogradu oko tražitelja koji su i prije pandemije bili poprilično izolirani, a pogotovo nakon nekolicine ksenofobnih članaka i neutemeljene panike dijela lokalnog stanovništva o tome kako su tražitelji zaraženi i šire koronavirus po Dugavama. Valja se prisjetiti i toga da su prethodnih godina stanari u neposrednoj blizini Porina ogradili igralište i na njega stavili znak zabrane pristupa neovlaštenim osobama. Kada se sagledaju sve te okolnosti, onda se može razumjeti tuga i ogorčenost dijela stanovnika Porina potaknuta izgradnjom ograde, koja ih sada dodatno dijeli od ostatka četvrti.

PŠ: Izvještaj mreže Border Violence Monitoring, o kršenjima ljudskih prava izbjeglica na granicama Balkana iz ožujka opisuje zatvaranje izbjegličkih kampova zbog zdravstvene pandemije. Prošlog je tjedna Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, na prijedlog Ministarstva sigurnosti, donijelo odluku o ograničenju kretanja i boravka stranaca u BiH, s ciljem minimaliziranja posljedica i sprječavanja širenja koronavirusa. Što to znači za izbjeglice koje se trenutno nalaze u BiH i kakva je situacija u kampovima?

SK: Prema informacijama kojima raspolažem, u BiH trenutno nema zaraženih izbjeglica i migranata, koji se nalaze u prihvatilištima. Pet je osoba stavljeno u samoizolaciju zbog simptoma nalik COVID-19, a gotovo 200 ih se nalazi u preventivnoj izolaciji. Međutim, zbog izvanrednog stanja uvedena je potpuna zabrana izlaska iz postojećih kampova u BiH, odnosno ljudi su ostali zatvoreni u nehigijenskim i prenapučenim uvjetima. Na primjer, u kampu Blažuj kod Sarajeva, u kojem je smješteno gotovo 2.000 ljudi, uveden je policijski sat, što znači da nakon 20 sati osobe ne smiju šetati kampom, izuzev odlaska na zahod u grupama do četiri osobe. Policija patrolira i uz pse obilazi kamp tijekom podjele hrane, odjeće i drugih potrepština. Govorimo, dakle, o nehumanom tretmanu ljudi kojima Europska unija već godinama okreće leđa. Planira se također izgradnja novog centra Lipa kod Bihaća, šatorskog smještajnog kapaciteta za više od 2.000 osoba. Opravdana je bojazan da će takav kamp masivnog tipa, a bez adekvatnih sanitarija i usluga, te bez mogućnosti samoizolacije, ugroziti sigurnost ljudi koji će ondje biti smješteni. Cijela je situacija popraćena i nasilnim policijskim postupanjem prema osobama koje se nalaze izvan kampova. Trenutna medijska usmjerenost na pandemiju, nažalost, diljem europskog kontinenta omogućuje nastavak nezakonitih i nasilnih praksi bez adekvatne reakcije medija i šire javnosti.

PŠ: Početkom ožujka na slovensko-hrvatskoj granici (Dobova), u teretnom je vlaku, koji je prevozio glinu iz Srbije, pronađeno tridesetak migranata iz Sirije, Iraka, Irana i Afganistana, među kojima su gotovo polovica djeca uzrasta 5 do 14 godina te jedna žena u visokom stupnju trudnoće. Njihovo je fizičko stanje, zbog nedostatka kisika i postupnog sušenja gline, bilo kritično. Iako su mediji ovu vijest prenijeli stavljajući fokus na njihovo spašavanje, odnosno na ‘herojski’ poduhvat slovenske policije, ovakvi primjeri zapravo ukazuju na strukturno nasilje, koje se odražava u opasnim metodama kojima migranti pribjegavaju u potrazi za sigurnošću. Što se tim ljudima naknadno dogodilo?

SK: Radi se zapravo o kolektivnom protjerivanju iz Slovenije koje je, nakon pretraživanja grupe i uzimanja otisaka prstiju, izvedeno na ‘zakonit’ način, vraćanjem osoba u Hrvatsku sukladno readmisijskom sporazumu dviju zemalja. Prema svjedočanstvu, nakon vraćanja iz Slovenije, zadržani su u detenciji u postaji granične policije Harmica te su sljedećeg dana podijeljeni u tri policijska kombija i prevezeni u blizinu graničnog prijelaza Šid, do željezničkih tračnica, gdje im je naređeno da napuste Hrvatsku, odnosno gdje su nezakonito protjerani u Srbiju. Govorimo, dakle, o lančanom protjerivanju iz Slovenije, zatim iz Hrvatske u Srbiju. U skupini od ukupno 32 osobe nalazila se i trudnica i dvanaestero djece. Podsjetimo da je prije nekoliko godina sličan slučaj nezakonitog protjerivanja završio smrću djevojčice Madine. U CMS-u smo 6. ožujka poslali dopis Ministarstvu unutarnjih poslova i pitali je li ljudima omogućen pristup međunarodnoj zaštiti, je li im osiguran prevoditelj i pravna pomoć. Odgovorili su nam kako osobe tijekom postupka nisu izjavile namjeru za podnošenjem zahtjeva za međunarodnu zaštitu, niti su zatražile liječničku pomoć, te se prema njima poduzimaju mjere vraćanja sukladno nacionalnom i europskom zakonodavstvu.

PŠ: Ako izbjeglice ne mogu napraviti zahtjeve za vizu, kako da onda legalno prijeđu bilo koju granicu? Smatrate li opravdanima prijedloge militarizacije hrvatske, a nedavno i slovenske granice? Koje su (moguće) reperkusije takvih represivnih mjera? Centar za mirovne studije još je 2016. predlagao pokretanje postupka ispitivanja ustavnosti Zakona o obrani i Zakona o nadzoru državne granice Ustavnom sudu Republike Hrvatske, međutim do danas niste dobili odgovor.

SK: Često slušamo o tome kako bi izbjeglice trebale zakonito ući u zemlju i zatražiti azil, kako “i mi zakonito putujemo u druge zemlje, pa zašto bi za njih trebala vrijediti drugačija pravila”. Takve tvrdnje proizlaze iz nepoznavanja izbjegličke problematike i zato je neke činjenice bitno ponavljati. Izbjeglice nemaju mogućnosti u vlastitoj zemlji otići u veleposlanstvo druge zemlje i tamo zatražiti azil. Također, kada se osobe susretnu s oružanim sukobima ili protjerivanjem, u bijegu često nemaju mogućnost ponijeti sve potrebne dokumente. Čak i kada ih ponesu, nisu u mogućnosti dobiti vize koje većina građana_ki zemalja zapadnog svijeta može dobiti. Upravo zato međunarodno i europsko pravo, hrvatski zakoni također, zabranjuju sankcioniranje nezakonitog ulaska osoba koje žele zatražiti međunarodnu zaštitu. Izbjeglicama je zato zakonom omogućeno tražiti azil i na graničnom prijelazu, ali zakoni i praksa nažalost su dva različita pojma. Potrebno je pritom imati na umu i činjenicu da se čak 80% svjetske izbjegličke populacije zadržava u susjednim zemljama i zemljama iz njihove regije. Međutim, važno je razumjeti i da mnoge zemlje koje su im bliže od Europe ne prihvaćaju izbjeglice, kao i to da u mnogim zemljama uvjeti prihvata i zaštite nisu dostatni.

Situacija na vanjskim europskim granicama, kojoj svjedočimo posljednjih godina, a posebice posljednjih mjeseci, ukazuje na nespremnost zemalja Europske unije da solidarno i odgovorno prihvate ljude u potrazi za sigurnošću, umjesto pribjegavanja nasilju, nezakonitog protjerivanja, eksternalizacije migracija u treće zemlje i zazivanja vojske na granice. Slanje vojske na ljude koji bježe od sukoba i koji traže pomoć potpuno je nehumano i neadekvatno. Pitanje je također što bi vojska točno radila na granicama – nezakonito je pucati na civile, a legalno može samo stajati i promatrati. Adekvatnije bi, prema tome, bilo poslati institucije i organizacije koje bi ljudima omogućile pristup međunarodnoj zaštiti te implementirati međunarodno i europsko zakonodavstvo. Inzistiranje na militarizaciji i onemogućavanju pristupa međunarodnoj zaštiti samo pogoršava stanje i nerazumno je očekivati da će to dovesti do rješenja situacije. Može je samo pogoršati i dodatno ugroziti sigurnost i živote ljudi koji traže zaštitu.

PŠ: Hrvatska će, uz još 13 zemalja članica Europske unije, prihvatiti dio djece bez roditelja, od sveukupno 5.000 djece koja se trenutno nalaze u izbjegličkim kampovima u Grčkoj. Ministrica demografije, obitelji, mladih i socijalne politike Vesna Bedeković izjavila je kako su Zagreb-Dugave i Split-Brda centri koji u ovom trenutku imaju najbolje prostorne i kadrovske uvjete. Međutim, poznato je da se starija djeca bez pratnje već godinama smještaju u domove za odgoj djece i mladeži, odnosno u ‘popravne’ domove. S obzirom na traume, jezične i kulturne barijere djece izbjeglica, možemo li u tom slučaju govoriti o kršenju njihovih prava? Koje alternative predlaže Centar za mirovne studije?

SK: Prema trenutno dostupnim informacijama, nekolicina zemalja članica Unije – Luksemburg, Njemačka, Francuska, Finska, Litva, Irska i Hrvatska – obvezala se sudjelovati u prihvatu otprilike 1.600 djece bez pratnje. Svaka od navedenih članica trebala bi primiti između 12 i 300 djece bez pratnje. Luksemburg je već primio dvanaestero djece, a Njemačka pedeset. Spremnost za uključivanje iskazale su naknadno Belgija i Bugarska. Hrvatska još nije precizirala koliko će djece bez pratnje primiti, ali je Ministarstvo unutarnjih poslova najavilo odgodu premještaja zbog štete nastale u jednom od objekata za prihvat djece bez pratnje nakon potresa u Zagrebu. Navodno je riječ o domu za odgoj djece i mladih u Folnegovićevom naselju, iz kojeg su štićenici premješteni u druge dostupne objekte u Zagrebu, čime su trenutno smanjeni kapaciteti za prihvat djece bez pratnje iz Grčke. Smatramo kako je nužno hitno osigurati adekvatne specijalizirane objekte za prihvat djece bez pratnje, kako bi se što prije pružila pomoć djeci koja se nalaze u grčkim kampovima te kako bi se prestalo s neprimjerenim smještajem djece bez pratnje. Naime, djeca mlađa od 14 godina prema trenutnoj se praksi smještaju u domove za nezbrinutu djecu, a ona starija od 14 godina u domove za odgoj djece i mladih koji služe i kao tzv. popravni domovi, što svakako nije prikladno za ovu ranjivu skupinu.

Djeca bez pratnje su, osim prisilnih migracija, proživjela i razne traume na izbjegličkim rutama, a u kampovima se pak susreću s neadekvatnim životnim uvjetima. Smještanje djece izbjeglica u ustanove koje služe kao tzv. popravni domovi, samo ih može dodatno traumatizirati i stigmatizirati. Zakonom je predviđeno i udomljavanje djece bez pratnje, međutim, ono se još uvijek ne provodi. Čak je i pravobraniteljica za djecu u vlastitom izvješću o radu za 2019. istaknula kako je za djecu bez pratnje nužno osigurati odgovarajući smještaj u specijaliziranoj ustanovi te stvoriti uvjete za smještaj djece bez pratnje u udomiteljske obitelji, u skladu s odredbama Zakona o udomiteljstvu.

Osim toga, potrebno je sustavno raditi i na posebnoj edukaciji, superviziji i profesionalizaciji skrbnika te organizirati mrežu podrške u sustavu skrbništva za djecu bez pratnje, kako bi se što bolje odgovorilo na specifične potrebe ove ranjive skupine i osiguralo zdrave uvjete za njihov daljnji razvoj i uspješno uključivanje u društvo. Djecu bez pratnje u Hrvatskoj još uvijek se ne uključuje u osnovne i srednje škole, a ako ih se uključi, to je najčešće nakon zakonskog roka od 30 dana od dolaska, a tada se suočavaju s neadekvatnom podrškom u pohađanju nastave i savladavanju hrvatskog jezika. Zakašnjelim uključivanjem djece u škole ili pak njihovim potpunim isključivanjem iz obrazovnoga sustava, djeci se onemogućuje prirodan razvoj u krugu vršnjaka te se ugrožava njihova daljnja mogućnost kvalitetnog obrazovanja, osposobljavanja, zapošljavanja i osiguravanja vlastite egzistencije u zemlji u kojoj ne raspolažu društvenim kapitalom, koji imaju mnoga domaća djeca. Sve navedeno svakako ukazuje na to da se djeci bez pratnje u Hrvatskoj krše prava zajamčena Konvencijom o pravima djeteta, odnosno da trenutne prakse ne poštuju njihov najbolji interes.

 

Razgovarala: Petra Šarin

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close