TEKST

Kolektivna skrb: fragmenti za utopiju solidarnosti

 

Kad sam na Facebooku ugledala status svoje prijateljice koji kaže kako joj je dosta dnevnika iz karantene, jer može bez puno problema zamisliti kako svi mi provodimo dane, ali ne može misliti revolucionarne utopije koje bi se mogle suprotstaviti statusu quo, odlučila sam istražiti drugi mogući odgovor na epidemiju: onaj koji nalazimo u praksama različitih egalitarnih, anarhističkih, feminističkih, revolucionarnih zajednica. M, ovo je za tebe: fragmenti utopije kolektivizirane skrbi kao poticaj za maštanje i djelovanje, bazirani na postojećim praksama i znanjima, vječni work in progress.

Teško da ću ikoga iznenaditi kada kažem da sam zadnjih dana uglavnom doma: nismo li to svi? Peremo ruke, s nepovjerenjem gledamo ljude koji bez maske hodaju po dućanima, s nepovjerenjem gledamo ljude koji hodaju s previše dobrim maskama (gdje ju je samo kupila?! Sigurno ima neku političku vezu), ako i sretnemo nekoga poznatog održavamo distancu, mašemo si s dva metra razmaka, razgovaramo preko prozora ili Zooma, ne idemo mami u posjetu za Uskrs. Ukoliko, je li, nismo u situaciji da moramo biti na radnim mjestima ― u bolnicama, dućanima ili na ulicama, što u ovo vrijeme dolazi s posebnom vrstom psihoze. Sve to činimo kako bismo izravnali krivulju ― termin koji je odjednom postao iznimno učestao, kao dio novogovora epidemije, zajedno sa socijalnim distanciranjem, imunitetom krda, karantenom i samoizolacijom. Izravnavanje krivulje označava strategiju usporavanja širenja virusa među stanovništvom kako broj oboljelih na vrhuncu epidemije ne bi bio puno veći od kapaciteta zdravstvene skrbi (takovani talijanski scenarij, još jedan od novih pojmova koji su nam postali svakodnevica). Ukoliko se takvo što, naime, dogodi, najveću opasnost neće predstavljati virus korone: niz drugih bolesti koje su mogle biti jednostavno izliječene postat će smrtonosne, jer će sustav biti prenapregnut. Zato je princip izravnavanja krivulje nedvojbeno važan, ali se nameće još jedno pitanje: zašto su zdravstveni kapaciteti uopće tako slabi? I što je moguće učiniti da se ti kapaciteti povećaju?

Očigledan odgovor odjednom je postao itekako vidljiv u široj javnosti: teme privatizacije zdravstva, odlaska velikog broja liječnika u inozemstvo, propasti imunološkog zavoda ili čak, nakon iskustva potresa u Zagrebu, i ponovno otvaranje pitanja pljačke zvane Sveučilišna bolnica, našle su se i u mainstream medijima. Odjednom se državno preuzimanje kapaciteta privatnih bolnica u Španjolskoj čini kao sasvim smislen potez, a Jutarnji List (sic!) objavljuje članak pod naslovom Kad počne epidemija, više nema libertarijanaca. Suočeni sa svakodnevnim brojanjem umrlih i novozaraženih, odvojeni od prijatelja i obitelji, sa smanjenim prihodima i povećanim stresom, većina mojih prijatelja vrti se u mentalnim krugovima. Kad sam na Facebooku ugledala status svoje prijateljice koji kaže kako joj je dosta dnevnika iz karantene, jer može bez puno problema zamisliti kako svi mi provodimo dane, ali ne može misliti revolucionarne utopije koje bi se mogle suprotstaviti statusu quo, odlučila sam istražiti drugi mogući odgovor na epidemiju: onaj koji nalazimo u praksama različitih egalitarnih, anarhističkih, feminističkih, revolucionarnih zajednica. Umjesto da se samo oslanjaju na skrb koju nudi država ili privatni sustav, takvi kolektivi grade paralelne mreže kolektivizirane skrbi. M, ovo je za tebe: fragmenti utopije kolektivizirane skrbi kao poticaj za maštanje i djelovanje, bazirani na postojećim praksama i znanjima, vječni work in progress.

Pojam skrbi može se odnositi na različite prakse i oblasti: ekonomsku pomoć, psihološku dobrobit, zdravstvenu skrb i skrb o djeci, skrb o starijima, o osobama s kroničnim bolestima i invaliditetom kojima je potrebna tuđa njega i pomoć, sve aspekte onoga što se naziva društvenom reprodukcijom. Kolektivni silabus piratske skrbi koji već nekoliko mjeseci kroz niz aktivnosti sastavlja grupa vođena Valeriom Graziano, Marcellom Marsom i Tomislavom Medakom definira skrb na sljedeći način:

“Skrb nije intrinzično ‘fina i pristojna’, već uvijek uključuje odnose moći. Procesi discipliniranja, isključivanja i nanošenja štete mogu se odvijati unutar matrica skrbi.

Rad skrbi u sebi nosi potencijal da otkaže poslušnost moći i poveća našu kolektivnu slobodu. Zato, kad je taj rad organiziran na kapitalistički, patrijarhalan i rasistički način, on za većinu živih bića ne funkcionira. Nalazimo se u globalnoj krizi skrbi.

Ne postoje krivi ljudi. Ipak, skrb za ‘krive’ ljude sve se više društveno obeshrabruje, sve je teža, a također se i kriminalizira. Za mnoge, kriza skrbi tu je već dugo.

Skrb je rad. To je nužan i kvalificiran rad.

Rad skrbi u većini je društava nepravedno i nasilno podijeljen, prema rodu, porijeklu, rasi, klasi, invaliditetu i starosti. Neki su prisiljeni na pružanje skrbi, dok neki brane vlastitu privilegiju očekivanja usluga. To se mora promijeniti.

Radu skrbi mora se pružiti potpuni pristup resursima, znanju, alatima i tehnologijama. Kada su oni oduzeti, moramo ih vratiti.”

Ovako definirana, skrb postaje snažan politički koncept, za koji bi se očekivalo da će se među prvima naći na udaru vladajuće elite. To se i događa: taj se napad manifestira na više načina: kao državni teror (uhićenja, zatvaranja i zastrašivanja ljudi koji direktno pružaju skrb ― sjetimo se samo primjera Pije Klemp, ili optužnica podignutih protiv pojedinaca i organizacija koje su pomagale izbjeglicama na balkanskoj ruti, uhićenja osoba koje su pomagale pri pobačaju u zemljama gdje je to zabranjeno), kao teror koji se outsourcea različitim grupama (od lovaca na migrante i napada na volontere No Name Kitchena do molitelja ispred bolnica u kojima se obavljaju pobačaji), ili kao nasilno orodnnjavanje i devalorizacija rada skrbi, problem na koji feministkinje upozoravaju desetljećima. Takva se situacija iznimno lako razvija na podlozi kapitalističke i patrijarhalne ideologije individualizacije i atomizacije skrbi na razinu obitelji, gdje onda njen osnovni teret (s)nose žene.

Postojeće prakse kolektivne skrbi razlikuju se po svojoj usmjerenosti, fokusu, razini teorijske utemeljenosti i veličini, te ih je prilično teško klasificirati. Provizorno ću ih podijeliti na ekonomsku, psihičku, zdravstvenu i društvenu skrb. Prve tri kategorije relativno su jasne ― određene pitanjem na koji se način možemo kolektivno skrbiti za naše psihičko i fizičko zdravlje, te za zadovoljenje potreba pojedinaca, od hrane do stanovanja, od odjeće do umjetnosti. Četvrta kategorija obuhvaća skrb o zajednici ― od obrazovanja do procesa odlučivanja i rješavanja problema. U svakoj od ovih kategorija predstavit ću u vrlo kratkim crtama neke od postojećih alternativnih modela, i pozvati na kolektivno osmišljavanje utopije.

Ekonomska skrb

The Institute for Precarious Consciousness iznosi prilično zanimljivu tezu: da je skriveni kolektivni afekt aktualne faze kapitalizma anksioznost. Za rani kapitalizam devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća to je bila ojađenost, protiv koje su se radnici borili organiziranjem za bolje uvjete i radnička prava, za onaj druge polovice dvadesetog stoljeća, u kojima je dobar dio radnika te uvjete i živio, skriveni afekt postala je dosada. Situacionistička borba protiv dosade prizvala je, kako je to Mark Fisher nazvao, duha iz boce koji ispunjava želje naopako. Kažete, ne želite raditi isti dosadni posao u istom poduzeću cijeli život? Riješeno. Prekarnost je danas osnovni kapitalistički princip, dok je anksioznost njegov afekt. Mogućnost radničke organizacije, osnovni preduvjet da zajednice imaju kapaciteta maštati bolju budućnost, leži u pronalasku odgovora na anksioznost. To je posebno teško stoga što kapitalistička kooptirajuća mašina ne posustaje: prepoznavši anksioznost kao problem, ona nudi tečajeve mindfulnessa i yoga izazove (zaista, za nekoga tko je anksiozan još jedan ‘izazov’ možda i nije najbolja ideja). No, prvi korak prema osjećaju sigurnosti jest onaj ekonomski: ukoliko smo sigurni da imamo krov nad glavom, jelo na stolu, osnovne predmete i usluge koji su nam potrebni, puno ćemo se lakše moći opustiti i bolje sagledati širu sliku.
Međunarodna mreža Food not bombs (u Zagrebu organizirani kao kolektiv Hrana, a ne oružje) kreće od principa da nitko ne smije biti gladan:

“Kad je svakog dana gladno milijardu ljudi, kako možemo potrošiti ijedan dolar na rat? Hrana, ne oružje volonterski je pokret koji spašava hranu koja bi se inače odbacila, te dijeli besplatne veganske i vegetarijanske obroke gladnima u preko 1000 gradova u 65 zemalja u znak protesta protiv rata, siromaštva i uništenja okoliša. Mi nismo humanitarna organizacija, već smo posvećeni nenasilnoj direktnoj akciji. Naš pokret nema sjedišta ili vođa, a odluke donosimo konsenzusom.”

Epidemija korone poslužila je kao katalizator koji je omogućio da postanemo svjesni kako brojnih problema, tako i niza mogućih odgovora. Kako je, primjerice, porastao broj osoba koje si ne mogu priuštiti obrok, otvara se sve veći broj solidarnih kuhinja, koje se organiziraju na različite načine: neke preuzimaju profesionalne kuhinje privremeno zatvorenih restorana, dok neke organiziraju dislocirano kuhanje na više adresa s kojih se potom hrana skuplja, dijeli i razvozi. U Hrvatskoj su se na samom početku epidemije ljudi samostalno organizirali oko pomoći pri kupnji namirnica i lijekova za ugrožene skupine u inicijativu Jedni za druge. Jedan od zadataka koji su volonteri preuzeli jest i dostava hrane određenom broju korisnika pučke kuhinje koji nisu bili u mogućnosti doći po obrok. Uskoro je postalo očito da je mnogima od njih to i jedini obrok koji imaju, te je organizirana ad hoc akcija kojom se za njih skupila hrana i higijenske potrebštine.

“Svjesna činjenice da su struktura i svrha ključni faktori u naporima za međusobnu pomoć, Cooperation Birmingham je nedavno spojila nekoliko grassroots organizacija i radničkih kooperativa kako bismo stvorili solidarnu kuhinju. Financirani smo donacijama koje smo skupili preko online platforme i nudimo tople obroke ljudima u samoizolaciji u Birmighamu. Ne postavljamo pitanja i ne uzimamo novac, prakticiramo solidarnost bez uvjeta.”

Epidemija korona virusa učinila je vidljivijima i nejednakosti u stanovanju. U posve se različitim stiuacijama nalaze bogati vlasnici kuća s vrtom od žena koje su prisiljene biti zatvorene sa svojim zlostavljačima ili ljudi u neformalnim naseljima koji nemaju pristup niti osnovnim higijenskim uvjetima. I pored nebrojenih hotela koji zjape prazni pogođeni od potresa smještaju se u studentske domove (iz kojih su istovremeno izmješteni stanari i njihove stvari), ljudi se samoizoliraju u automobilima jer u svome domu nemaju uvjete, dok beskućnici i migranti uopće nemaju dom, pa ni neadekvatan. Kriza stanovanja na koju se upozorava već godinama, dodatno potaknuta eksplozijom kratkoročnih najmova turistima, dovela je do strelovitog rasta cijena stanova i najma; u trenutku kada brojni ljudi uslijed krize ostaju bez primanja, a nemaju mogućnost lako naći zamjenski posao, ta se kriza multiplicira. Neki se odgovori formiraju kroz potragu za boljim zakonskim okvirom (primjer toga je inicijativa platforme Pravo na grad Podstanari za podstanare), neki se nalaze u teoriji i praksi skvotanja praznih prostora ili borbi protiv deložacija. Krov nad glavom jedna je takva mreža organizacija i pojedinaca i pojedinki koja se zagovarački i aktivistički bori za pravo na stanovanje.

“Naš cilj nije samo borba protiv prinudnih iseljenja, već i borba za zauzimanje nekorišćenih zgrada i stanova, za očuvanje javnih prostora, ukidanje sistemskih nepravdi i demokratizaciju društva odozdo. Borba za adekvatno stanovanje podrazumeva ne samo pravo na četiri zida i krov, već i pravo na vodu, struju i grejanje, finansijski pristupačne komunalne usluge i sve ono što čini dostojanstven život. Smatramo da je neophodno ukidaje tržišne logike kao jedinog regulatora stambene politike i da svako društvo treba da bude organizovano tako da krov nad glavom, hrana, obrazovanje i zdravstvene usluge budu dostupni svima. Jedino zajedničkim naporima se možemo izboriti da ova prava nikome ne budu uskraćena.”

Osim hrane i stanovanja razvijaju se i različiti alternativni ekonomski principi. Jedan od njih jesu i banke vremena (timebanks): sustav u kojemu članice nude svoje znanje i usluge za vremenske bodove, koje pak ponovo mogu zamijeniti za neke usluge koje su njima potrebne. Tako primjerice netko može ponuditi instrukcije iz matematike, pomoć pri popravku bicikla ili pravni savjet, netko drugi satove pjevanja, kuhanje ili znanje sastavljanja životopisa: za svaki sat vremena rada dobit će jedan vremenski bod kojim će moći platiti nešto drugo. Zbog principa da svaki rad vrijedi jednako vremenski bodovi označavaju upravo vrijeme provedeno u radu, te prepoznaju i rad koji se često ne vrednuje. Na taj način netko može dobiti uslugu koju si novcem ne bi mogao priuštiti, bilo zato što ga nema dovoljno (primjerice za pravni savjet ili instrukcije iz stranog jezika) bilo zato što se ne prepoznaje kao rad uopće (primjerice emocionalni rad za koji se često od žena očekuje da ga pružaju bez naknade u prijateljskim i ljubavnim odnosima, čak i na radnim mjestima). Istovremeno, prepoznaje se da svatko ima znanje i vještine kojima može pridonijeti zajednici, čak kada ih kapitalizam ne prepoznaje kao poželjne i isplative.

“Vrijednost. Svatko od nas posjeduje nešto vrijedno što može podijeliti s drugima.

Redifiniranje rada. Postoje oblici rada koje nije moguće jednostavno zamijeniti za novac, poput gradnje snažnih obitelji, revitalizacije susjedstava, osiguravanja demokracije i društvene pravde. Vremenski bodovi napravljeni su da nagrade, prepoznaju i vrednuju taj rad.

Reciprocitet. Dvosmjerno pomaganje osnažuje sve uključene ― onoga koji prima kao i onoga koji daje. Pitanje ‘Kako ti mogu pomoći?’ mora se promijeniti tako da pitamo ‘Hoćeš li i ti nekome pomoći?’. Prosljeđivanje kompenzacije za rad omogućuje da zajednički pomognemo jedni drugima da izgradimo svijet u kojem svi živimo.

Društvene mreže. Pomaganjem jedni drugima ponovo tkamo zajednice podrške, snage i povjerenja. Zajednice se grade puštanjem korijenja, izgradnjom poverenja, stvaranjem mreža. Korištenjem banaka vremena možemo osnažiti i podržati takve aktivnosti.

Poštivanje. Poštivanje je u podlozi slobode govora, slobode vjeroispovijesti, i svega što nam je vrijedno. Poštivanje je srce i duša demokracije. Težimo poštivanju ljudi onakvih kakvi su u datom trenutku, a ne onakvih kakvi se nadamo da će postati u nekom budućem.”

Princip redifiniranja rada i vrednovanja različitog seta znanja i vještina ovih dana prepoznajemo na nekim sasvim neočekivanim mjestima. Primjerice, nakon zagrebačkog potresa dimnjake uz vatrogasce i dalje rastavljaju volonteri i volonterke različitih provenijencija: dolaze iz alpinizma i speleologije, plesa na svili.

Prekarne pozicije nisu specifične samo za ljude, već i za organizacije, posebice one koje ovise o javnom financiranju, i/ili koje djeluju u kulturi ili u civilnom društvu. Kako bi preživjele, nameće im se princip natjecanja za ionako nedostatna sredstva, čime se i radništvo dovodi u još prekarniji položaj, a istovremeno se otežava solidarnost i organiziranje. Na ovaj problem u polju kulture su prošle godine upozorile radnici i radnice u kulturi okupljeni u inicijativu Dosta je rezova, dok ga je aktualna epidemija učinila posebno vidljivim, što je ponukalo Inicijativu da se se ponovno okupi i proširi djelovanje pod nazivom Za KRUH (Kulturne radnice ustaju za nadnice). Mogućnosti odustajanja od principa natjecanja na polju umjetnosti vidjeli smo prošle godine kada je četvero finalista i finalistica za prestižnu Turnerovu nagradu odbilo pristati da se izabere pobjednik, te su zahtijevali da se nagrada podijeli između njih četvero. Slična se inicijativa kao sustavni princip odustajanja od natjecanja pojavila u Ujedinjenom Kraljevstvu: sindikati solidarnosti sastojali bi se od manjeg broja organizacija u kulturi koje bi se sve natjecale za novčane potpore, u poljima gdje svaka od njih djeluje, međusobno bi se podržavale u procesu pisanja prijava, te dijelile dobivene potpore.

“Formirajte sindikate solidarnosti! Odbijte natjecanje! Ili svatko od nas ili nitko od nas!”

Zdravstvena skrb

Zdravstvena skrb u Hrvatskoj je dobrim dijelom, zahvaljujući izgradnji sustava javnog zdravstva za vrijeme socijalizma, još uvijek dostupna. Barem na papiru: realno je stanje, znamo to dobro, da će liste čekanja za dijagnostički pregled onaj dio pacijenata koji si to mogu priuštiti poslati kod privatnika. Ipak, i ovakav sustav ostaje neusporediv sa, primjerice, situacijom u Sjedinjenim Državama, u kojima deseci milijuna ljudi zapadaju u astronomske medicinske dugove. Ipak, neka su tijela uvijek manji prioritet: pitanje (ne)reproduktivnih prava žena ili trans osoba koje se odlučuju za medicinsku tranziciju i u najboljem su slučaju nisko na listi prioriteta, a nerijetko im je medicinska skrb i potpuno nedostupna: u kolektivnoj svijesti su i dalje prisutne žene koje su znale izbrati pravu travu za prekid trudnoće. U svijetu postoji velika povijest organizacije medicinskih klinika, bilo mobilnih, bilo smještenih u društvenim prostorima koje omogućuju besplatnu zdravstvenu skrb pojedincima i zajednicama koje ju inače ne mogu dobiti: migrantima, beskućnicima, siromašnima. Zdravstvena skrb unutar favela u Rio de Janeiru organizirana je oko grupa ‘anđela zdravlja’ koji žive u tim zajednicama, te obavljaju niz kućnih posjeta. Crne pantere su svojedobno pak razvijale i zdravstvenu skrb u zajednici: ustanovile su čak 13 besplatnih klinika, a zdravstvenu skrb uvrstile su i u svoj program:

“ŽELIMO POTPUNO BESPLATNU ZDRAVSTVENU SKRB ZA SVE CRNE I POTLAČENE LJUDE

Vjerujemo da vlada mora osigurati, besplatno, za narod, zdravstvene ustanove koje neće samo liječiti naše bolesti, od kojih je većina rezultat naše potlačenosti, nego će i razviti preventivne medicinske programe kako bi osigurale naše buduće preživljavanje.”

 

Nedostatak medicinske opreme, posebno stoga što ona u većini svijeta ovisi o uvozu, postao je jedna od glavnih tema doba korone. Zabrane izvoza, tvrdoglavo odbijanje SAD-a da digne sankcije Kubi za uvoz respiratora i kineske donacije ponukali su ljude na propitivanje potpune ovisnosti o uvozu (u Hrvatskoj se, recimo, nekoliko godina nije bio proizvodio etilni alkohol sve dok proizvodnja nije pokrenuta zbog epidemije). Samoorganizirani odgovori na nedostatak opreme dolazili su u vidu šivanja pamučnih maski, ali i 3D printanja. Printali su se viziri (i velikim akcijama sakupljale plastične folije iz uredskih rezervi), ali i dijelovi respiratora. Posebno je indikativan slučaj Brescie, čijoj je bolnici u pomoć priskočila lokalna tvrtka koja je isprintala potrebne ventile, i kojoj zbog toga sada prijeti tužba za povredu copyrighta. Ipak, kako 3D tehnologija postaje sve šire dostupna, sve je lakše dizajnirati i besplatno dijeliti nacrte za različitu medicinsku opremu i pomagala.

Psihička skrb

Vrijeme krize u kakvom trenutno živimo vrijeme je i pojačanog pritiska na mentalno zdravlje ljudi. To nas ne treba čuditi uzmemo li u obzir da je mentalno zdravlje duboko vezano za društvenu strukturu u kojoj ljudi žive: već je Wilhelm Reich tvrdio kako neuroze ne nastaju unutar osobe, već u postoru odnosa između više ljudi. Dijagnostički priručnik za mentalne poremećaje (DSM) na prilično je lošem glasu ― zbog patologizacije rodnih i seksualnih identiteta u prošlosti, ali i npr. zbog nedavnog uvođenja dijagnoze ‘opiranja autoritetu’ kod adolescenata. Postoje mnogi slučajevi u kojima su psihijatrijska dijagnoza i lijekovi nužni, ali i brojni u kojima se nešto što je politički problem, i problem zajednice, individualizira i patologizira. Autorice knjige Od melanholije do pobune pišu:

“Pored toga što ukazujemo da bi zdravstveni sistem trebalo da bude adekvatan i dostupan svima, smatramo da je neophodno da u raspravama o mentalnom zdravlju zahtevamo dostojanstvene uslove rada, dostojanstvene plate, dostupno, adekvatno i nediskriminatorno obrazovanje, dostupne javne i stambene prostore, zdravu i dostupnu hranu, vodu, itd. (…) polazimo od postavke da su mentalno zdravlje i normalnost neodvojivi od politike i dominantnog sistema vrednosti u kojem se definišu. Emocije su naša svakodnevica i od našeg odnosa prema njima zavisi svako naše delovanje, uključujući politički angažman. (..) emocije [su] inherentni deo nas kao političkih bića, povezane sa našim rodnim i socijalnim ulogama, sa stidom od siromaštva, sa traumama koje smo imali u detinjstvu, sa privilegijama i diskriminacijama koje imamo ili svakodnevno proživljavamo.”

Kolektivizacija brige o mentalnom zdravlju tako ide u nekoliko pravaca. Prvi je povećavanje pristupa psihoterapiji (pogotovo onoj koja u obzir uzima politički i društveni kontekst). Mnoštvo je faktora koji određenim ljudima taj pristup otežavaju: osobama iz LGBT zajednice, posebno trans osobama koje su još uvijek snažno patologizirane, teško je pronaći psihoterapeuta_kinju s kojom će osijećati sigurnima; siromašni nemaju pristup skupim privatnim psihoterapijama, te se oslanjaju na javno zdravstvo (koje uvodi grupne i individualne psihoterapije kao normu, ali koje često nema dovoljno kapaciteta s obzirom na potrebu, te se i dalje snažno oslanja na lijekove. Za vrijeme epidemije, kao odgovor na povećanu potrebu, veliki broj terapeutkinja i terapeuta ponudilo je besplatna online savjetovanja. Drugi se pristup sastoji u traženju mogućnosti izgradnje robustnih zajednica koje mogu odgovoriti na potrebu zaštite i prevencije u domeni psihičkog zdravlja. Jedan od takvih pokreta je Icarus, mreža autonomnih grupa potpore. Oni kažu:

“Vjerujemo da ljudi ne pripadaju rasteru i kutijama usamljenih monokultura bez korijena. Ljudi su prilagodljiva bića, ali dok mnogi uče kako da se prilagode, neki od nas u modernom svijetu ne mogu funkcionirati, bez obzira na količinu psihijatarskih lijekova ili godina školovanja, ili programa promjene ponašanja kroz koje su nas proveli. Svaki realistiačan model mentalnog zdravlja treba početi od toga da prihvati kako ne postoji standardni model uma i da nitko od nas nije zasebna jedinica projektirana za jednostavno rukovanje i efikasnost. Bez obzira na toliko si otuđen od svijeta oko sebe, bez obzira na to koliko se izmaknuto ili deprimirano i nepovezano osjećaš: nisi sama. Tvoj život podržavaju bezbrojna bića, od mikroba u tvojim trepavicama do ljudi koji su asfaltirali tvoju ulicu. Svijet je puno kompliciraniji i puno ljepši nego što djeluje na površini.”

Pitanje odgovora zajednice na izazov održavanja psihičkog zdravlja je iznimno važno u aktivističkim krugovima, u kojima je diskrepancija između ideala za koje se bore i svijeta oko njih iznimno visoka te koje su podvrgnute velikim pritiscima dok istovremeno nemaju adekvatnu podršku u tradicionalnom zdravstvenom sustavu. U takvoj su se situaciji našli aktivisti i aktivistkinje u Brazilu za vrijeme fašističke diktature, a u svrhu podrške aktivističkim grupama i jačanja kapaciteta i rezilijentnosti stvorena je soma.

“Soma nije konvencionalna psihoterapija, gdje govoriš i slušaš terapeuta. Sesije some u osnovi se sastoje od dva dijela. Prvo, sudionici_e igraju igre kako bi doživjele situacije koje će otvoriti pitanja o njihovoj svakodnevici (…). Proizvode različite odgovore koje nam omogućuju promatranje načina na koji reagiramo u situacijama povjerenja, odgovornosti, dijeljenja, suradnje, samouvjerenosti, konflikta, brige itd. Nakon što su se zajedno igrali, sudionici_e sjede u krugu kako bi razgovarali o svojim osjećajima i percepcijama (…) nužno je napustiti dva kamena temeljca psihologijske znanosti: interpretaciju i sud. To postaje ponovno učenje umijeća slušanja drugih. (…) ukoliko se riješimo kapaciteta ili autoriteta da interpretiramo i prosuđujemo, (…) možemo postavljati zanimljiva pitanja, otvarati različite prozore, ponuditi različita gledišta.”

Društvena skrb

Društvena reprodukcija koncept je iz teorije marksističkog feminizma, koji označava materijalnu (kuhanje, pospremanje, rađanje) i nematerijalnu (emocionalni i seksualni rad) brigu oko obnavljanja radne snage. Pandemija čini vidljivijom i količinu rada potrebnog za održavanje života ― kako onog nadničarskog (učiteljica, medicinskog osoblja, radnika u dućanima), tako i onog neplaćenog (kuhanje obroka, briga o djeci). Taj je rad većinom orodnjen, i žene su te koje su u situaciji epidemije najizloženije, bilo kao radnice u bolnicama, trgovinama, domovima za starije, bilo kao radnice u kućanstvu. Marksistički feministički kolektiv nudi sedam teza o društvenoj reprodukciji i COVID-19 u kojem pokazuje kako kapitalizam…

“…degradira i nedovoljno vrednuje upravo one koji proizvode stvarno društveno bogatstvo: medicinske sestre i druge radnike_ce u bolnicama i u sustavu zdravstvene skrbi, radnike_ce u poljoprivredi, u tvornicama hrane, supermarketima, dostavama, sakupljače otpada, učiteljice, odgojitelje, one koje skrbe o starijima. To su rasijalizirane, feminizirane radnice koje kapitalizam ponižava niskim plaćama i često opasnima uvjetima rada. Ipak, trenutna pandemija jasno pokazuje kako naše društvo bez njih ne može preživjeti.”

Pitanje društvene skrbi vezano je i za zaštitu članova zajednice od nasilja. Mehanizmi na koje se danas oslanjamo u velikoj se mjeri temelje na autoritetu policije, sudstva i cjelokupnog sustava, koji generalno nije naklonjen žrtvama, a često ih i dodatno viktimizira u samom procesu, dok im istodobno ne uspijeva pružiti zaštitu. Posebno su ranjive skupine koje su i inače na društvenoj margini: Romi, LGBT populacija, izbjeglice. Njima zvanje policije često nije prihvatljiva opcija. Princip pravde u zajednici počiva na premisi da ukoliko se dogodi interpersonalno nasilje, nije pogođeno samo to dvoje ljudi: pogođena je cijela zajednica, i cijela zajednica mora biti uključena u proces transformacije nasilja i zacijeljivanja. Ann Russo definira pravdu u zajednici ovako:

“Odgovornost zajednice može biti stvaranje zajedničke podrške za one koje su pogođene, i/ili kolektivno prekidanje, suprotstavljanje, zaustavljanje i preokretanje nasilnog ponašanja i pozadinskih sustava koji ga podržavaju. Ključan je kolektivni rad zajednice umjesto oslanjanja na vanjske autoritete i opresivne sisteme. Ne radi se o formulaičnom setu odgovora, nego o odgovorima koji organski izrastaju u odnosu na specifične ljude i odnose. I, poput transformativne pravde, pokušavaju adresirati pozadinske sustave moći koji su zapravo korijen uzroka nasilja.”

foto: Vestigium

Društvena skrb također obuhvaća i sve one institucije koje polako izumiru u kapitalističkom sustavu, poput društvenih centara, narodnih knjižnica, besplatnih vrtića i prostora za edukaciju djece i odraslih, brigu za ugrožene skupine. Za vrijeme epidemije spontano organiziranje najprije se dogodilo upravo oko kupovine namirnica i lijekova starijima i kroničnim bolesnicima i osobama u izolaciji. U samo nekoliko dana inicijativa grupice prijatelja pretvorila se u masovnu grupu koja je stvorila široku organiziranu bazu volonterstva u više gradova. Međutim, organiziranje društvenih centara odozdo princip je koji npr. Vestigium već godinama održava u zagrebačkom kvartu Vrbani.

“Zato jer naš kvart nema društvena okupljališta poput tržnice, knjižnice i kulturnog centra ― Vestigium diše kao DRUŠTVENI CENTAR u rukama građana i organizira pomalo ― sve to!

Možete donijeti knjige u našu SLOBODNU KNJIŽNICU ― koja služi za to da se knjige razmjenjuju i čitaju, da ne stoje i skupljaju prašinu. Potičemo ljubav prema čitanju ♥

Možete posjetiti dodatni program ― prema najavi ― kreativne radionice, osobni razvoj, radionice recikliranja i brige o okolišu, radionice kuhanja, sajmići razmjene igračaka i odjeće… Hvala što podržavate malo i lokalno ― zbog toga naše zajednice cvjetaju i rastu! ♥”

foto: Vestigium, 2

Kako dalje?

Draga M, nadam se da su ti ovi fragmenti utopije utemeljeni u postojećim praksama pružili poneku mogućnost za promišljanje, razmišljanje i zamišljanje izvan postojećih okvira, ali i da nam svima mogu poslužiti kao poticaj. Dok čekamo na revoluciju, kreiranje malih autonomnih zona u kojima možemo živjeti barem djelić utopije može se ispostaviti kao upravo ono što nam nedostaje da raskinemo s vlastitim začaranim krugovima. Ako ništa, organizirali smo minimalističku banku vremena s prijateljima i susjedima kako bismo izbjegli svakodnevno kuhanje, ili smo iskoristile svoje organizacijske vještine da spojimo radnice u bolnicama, staračkim domovima i trgovinama s DIY zaštitnom opremom: imat ćemo se za nešto uhvatiti kako bi se usudili maštati bolji svijet.

 

Josipa Lulić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close