TEKST

Nema rada bez rizika

 

Migrantska kriza je prije izbijanja globalne pandemije virusa COVID-19 bila jedna od najprisutnijih tema u Europi i ne samo Europi, posebno u državama na vanjskim granicama Europske unije, poput Hrvatske, no koronavirus ju nije izbrisao niti učinio irelevantnom; naprotiv, kriza je sada malignija nego ikad prije, a ionako težak položaj izbjeglica s Bliskog istoka i sjeverne Afrike postao je još gori i nepodnošljiviji. Kritički osvrt na međunarodnu izložbu Getting Across u splitskoj Galeriji umjetnina, koja se u području suvremene umjetnosti bavi ovom temom, a održala se u veljači i prvoj polovici ožujka, napisan je prije dolaska pandemije u Hrvatsku i proglašavanja zdravstvenih mjera, no kao što kriza još uvijek ne jenjava, tako je i tekst i dalje aktualan usprkos promjenama koje su uslijedile…

Davor Konjikušić: Aura F37 I (2015.—2018.)

Sve od dosadašnjeg vrhunca u zemljama tzv. balkanske rute 2015. godine, suvremena izbjeglička ili, relativno eufemistički rečeno, migrantska kriza, jedan je od najtežih problema s kojima se suočavaju periferna društva Europske unije, kao i zemlje centra. Ako ne i najteži. Nisu usamljeni glasovi koji govore da se radi o novovjekoj Seobi naroda, početku dugotrajnog procesa što ne da neće prestati sam od sebe, nego će, vrlo vjerojatno, pomalo potpuno promijeniti sliku i priliku Starog kontinenta. Mogao bih reći i ― s pravom. Zašto?

Bez zadrške, postaje sve jasnije kako živimo u vremenu kada europskim, no i prekooceanskim tzv. razvijenim zemljama, dolazi na naplatu i više od nekoliko novovjekih stoljeća kolonijalizma, posljedice čijeg se negativnog nasljeđa, što se tiče zemalja Zapadne Europe, trenutno najžešće osjećaju u bremenitom odnosu s državama Bliskog istoka i sjeverne Afrike, pogotovo nakon Arapskih proljeća. Dok lakonski nazvana ‘integracija migranata’ ostaje ključno pitanje njemačkog, francuskog, belgijskog i drugih bjelosvjetskih društava, Hrvatskoj je, čini se, ponovo namijenjena patetična uloga tzv. predziđa kršćanstva, otrcane i opasne metafore koja se ovaj put manifestira u implicitnoj najavi schengenskog utvrđivanja vanjske granice, ako i dalje mlada država poslušno iznova izvrši probuđenu stoljetnu zadaću Vojne krajine.

Dotle, s druge strane je Bosna, uvijek Bosna, taj ‘hrvatski Mexico’, zapravo europski, kako ju je jedan prijatelj otrovno ironično i bolno točno okrstio, to naličje europskog integracijskog projekta koje se matica uporno trudi ne vidjeti, jer ju nepogrešivo podsjeća na to što je trulo u njenim temeljima. S jedne strane europske i državne institucije koje požare gase bocama vode ili se prave da ih uopće niti nema, a s druge malobrojni aktivisti i potplaćene ili volonterske nevladine udruge, koje se pozivaju na ljudska prava kada novi izbjeglica ponovo strada od slučajno ili namjerno zalutalog policijskog metka, jer im drugo i ne preostaje. Na tom tragu, mada je jasno da su izbjeglice i izbjeglička kriza glavna tema mnogih sadašnjih i budućih dana, kao tema umjetničkog rada, posebno imajući na umu javno financiranje projektnim putem, postoji opasnost od gotovo ritualnog pranja ruku čvrstim stiskom srednje klase i društvenih elita, a kada međunarodnu putujuću izložbu na takvu temu producira jedna od središnjih kulturnih institucija jedne od ključnih zemalja koje pitanje krize moraju adresirati, tada strepnja od licemjerja postaje razumljiva. Srećom, nije uvijek i opravdana.

Tako je u splitskoj Galeriji umjetnina do 8. ožujka 2020. bila postavljena internacionalna manifestacija Getting Across ― Izložba o granicama, putujuća umjetnička produkcija Goethe Instituta koja je nakon premijere u indijskom New Delhiju još 2016. godine, svoje drugo izdanje doživjela upravo u Splitu. Nastala neposredno nakon prvog vrhunca izbjegličke krize u našim krajevima, izložba do Hrvatske ni pod razno nije došla prekasno, dapače, pogođen je trenutak kada se sve skupa, nažalost, iznova zahuktava, s mogućim dalekosežnim utjecajem. To što je prva sljedeća stanica izložbe bila domaća, ishod je dobre suradnje Goethe Instituta Kroatien s Galumom i Jasminkom Babić, kustosicom hrvatskog izdanja izložbe uz asistenticu Anu Čukušić, dok su izvorni kustosi sa njemačke strane bili Leonhard Emmerling i Kanika Kuthiala. Pored pažljivog smještanja sadržaja u kompleksni lokalni kontekst, ne samo u jezičnom smislu, osnovna razlika između originalne izložbe i Galumovog izdanja je ta što je ostvarena mogućnost da u postav bude uvršten jedan rad domaćeg umjetnika; a na temelju prijedloga hrvatske kustosice, izbor inozemnih partnera pao je na fotografa Davora Konjikušića i njegov projekt Aura: F37, realiziran od 2015. do 2018. godine te već višeput izlagan, ali, koliko znam, ne i u međunarodnoj koncepciji. Konjikušićev izbor je dobrodošao i opravdan: kao umjetnik koga u velikoj mjeri intrigiraju etički i geopolitički aspekti elektronske i fotografske slike, i prije kurentnog rada bio se dubinski posvetio kako pitanjima stvarnosti migranata tako i problemu prelaženja ili prevladavanja državnih i drugih granica; a da pritom nikad nije gubio iz vida presudnu novu prošlost regije, tijekom koje je i njega i njegovu obitelj označilo gorko migrantsko iskustvo.

Davor Konjikušić: Aura F37 II (2015.—2018.)

Promatrana iz pozicije inozemnih izbjeglica, ova tema je kod Konjikušića postala snažno prisutna od starijeg rada Sveti ljudi, prije izlaganja u galerijama i muzejima ostvarenog na ulicama Zagreba, koje su svojedobno preplavile fotografije plakatnih formata s uvećanim portretima očitih stranaca, provučenih kroz biometrijsku optiku prisutnu pri provjeri identiteta prilikom graničnih prijelaza i sličnih nazovi rubnih situacija. U vrijeme prvog vrenja izbjegličke krize, Sveti ljudi predstavljali su jaki glitch u javnom prostoru, ispunjenom građanima koji sa slojevitom sudbinom istočnih pridošlica većinom nisu htjeli imati ništa, što se nastavilo do danas, ali sa sve češćim i ozbiljnijim ispoljavanjem otvorene agresije. Iz osobnog iskustva spomenut ću samo primjer pisca iz Brazila, prijatelja koji je u Zagrebu posve legalno i službeno par mjeseci proveo na umjetničkoj rezidenciji, da bi potkraj svog boravka, na sam Božić, od strane smjernih i bijelih kršćana zbog boje svoje kože bio jasno verbalno napadnut te izbačen iz same katedrale, u koju je ušao tek tako, znatiželjno, da bi razgledao njezin slavni interijer. Konjikušić je među prvim u Hrvatskoj problem konceptualno uvjerljivo i etički nesporno artikulirao u kontekstu suvremene umjetnosti.

Za rad Aura: F37 obrnuo je perspektivu, te izbjeglice uspio prikazati iz očišta graničnih policajaca koji njihove noćne prelaske schengenske zelene granice snimaju tzv. termovizijskim kamerama, sofisticiranom tehnologijom što razaznaje toplinu živih bića i proizvodi elektronsku sliku gdje dehumanizirane izbjeglice bez odredivih identiteta izgledaju poput fantoma u tami, nejasnih plavih prilika svedenih na taj jedini, goli pokušaj preživljavanja. Do tog materijala Konjikušić je uspio doći dok je kao fotoreporter-novinar pratio stanje na granici i uspio uvjeriti neimenovanog policajca da mu dopusti snimiti prizore s njegove kamere, koji su u galerijskom okružju kao preuzete, ready-made slike postali potresan dokument vremena, odraz svijeta u kojem se ljudi, da se ne lažemo, ponovo prečesto dijele na dvije grupe: lovce i lovinu. Pritom je rizik što ga je umjetnik preuzeo de facto ilegalno objavljujući povjerljivi službeni materijal u mediju iznimno promišljene fotoinstalacije jamstvo da ovdje nema pretvaranja i laži. Jer, po mom mišljenju, bez preuzimanja određenog osobnog rizika se pravi rad na temu posrijedi ne može ni napraviti.

Cijela izložba prikladno je uravnotežena i uspješna zato što su kustosi pametno izbjegli fokus isključivo na temu najrecentnijih migracija i zahvatili puno širi povijesni slijed koji se tiče čitave druge polovice 20. st., doba kada se konsolidirao svijet kakav danas poznajemo; i tako su došli do uopćene perspektive koja doprinosi posjetiteljevom dubljem razumijevanju kompleksnih uzroka izbjegličkih valova, stoga je ostvarena i edukacijska zadaća koja ovakvim postavima u pravilu nedostaje. Heterogenost glasova i pogleda, uglavnom sadržajnih jer je u pitanju većinom fotografska i video-izložba, ohrabrujuće je osvježila kustoski tretman možda i najosjetljivije teme današnjice, neizravno, no čitljivo upućujući posjetitelje na spoznaju da smo i sami itekakav dio ove priče, doista onaj koji nas skupa s izbjeglicama mlađima od nas svrstava na gubitničku stranu povijesti, koliko god si u svojoj uskogrudnosti voljeli tepati da je drugačije. Emancipacija putem inkluzivne i empatične edukacije o drugima i drukčijima, koliko god zvučala kao projektna floskula, čini mi se jedinim mogućim putem naprijed u smjeru kakve bolje, ljudskije Europe, a siguran sam da nije moguća bez emotivnog angažmana privilegiranih, koji sa sobom nužno nosi spomenuti rizik, koje god točno bio vrste.

Mike Parr: Zatvorite koncentracijske logore (2002.)

U tom smislu, među ostalim umjetnicima uključenima u hrvatsku varijantu izložbe, a to su Roman Signer, Javier Tellez, Bani Abidi, Halil Altindere, pokojni Kishor Parekh, Mike Parr, Sumit Dayal, Eva Leitolf i Ande Lutzen, ukratko bih izdvojio Parra i Dayala kao one čije umjetničke odluke doista utjelovljuju iskreni i beskompromisni društveni angažman. Parr, jedan od najpoznatijih australskih umjetnika uopće, u svom ključnom radu Zatvorite koncentracijske logore iz 2002. je izabrao formu radikalnog protestnog performansa kako bi poslao snažnu poruku o nužnosti bezuvjetnog kraja postojanja logora za ilegalne migrante u svojoj zemlji, tako što su mu u izložbenom prostoru asistenti šivali oči i usta za uši i obrnuto, na tragu stare izreke o tri mala majmuna koji niti vide, niti čuju, niti govore. Obvezujući čin dokumentiran je videom i prepiskom između umjetnika-izvođača i kustosa te podrazumijeva rijetko autentičan iskaz solidarizacije kulturnog radnika s ljudima na samom rubu društva i države, gotovo usporediv sa čuvenim samospaljivanjima budističkih redovnika, mada Parrov život nije bio izravno ugrožen.

Sumit Dayal: Kashmir — na putu kući (2009.—2012.)

Dayal stavlja točku na i fotografskim ciklusom Kašmir ― na putu kući, snimanim od 2009. do 2012., kojim se bavi izazovnom sadašnjošću svoje regije, što ju od 1947. svojataju i Indija, Kina i Pakistan. Vrijednost njegovih fotografija jest u sirovom emotivnom uplivu insidera, umjetnika koji krvari sa svojom temom i zna ju izraziti ne nudeći nužno šokantne prizore boli i krvoprolića. Nego, u maltene nadrealnom ključu, podastire niz osebujnih detalja s ulica i polja, što priču o području podijeljenom geopolitičkim interesnim sferama pripovijeda rječitije od velebnih novinskih zaključaka i upućenih televizijskih komentatora. Poput nepostojećeg nastavka Mad Maxa, poharani polurbani krajevi svjedoče o potpunoj periferiji koja je svugdje ista, neovisno radi li se o dijelu Dalekog istoka ili Balkanu. Povezuje ih činjenica da žive od otpada bogatih i moćnih, čekajući sljedeći rat što će ih iznova rasuti na sve strane svijeta.

 

Tekst: Bojan Krištofić
Fotografije: Robert Matić

Tekst je izvorno emitiran u emisiji Triptih Trećeg programa Hrvatskog radija.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close