TEKST

Antikapitalističke politike u vremenu virusa COVID-19

 

Marksistički geograf David Harvey tvrdi kako je četrdeset godina neoliberalizma ostavilo javnost potpuno nespremnom na zdravstvenu krizu veličine ove pandemije koronavirusa. “Ako Kina ne može ponoviti svoju ulogu iz 2007.—’08. godine, teret izlaska iz trenutne ekonomske krize se prebacuje na Sjedinjene Države i evo krajnje ironije: jedine politike koje će djelovati, ekonomski i politički, daleko su socijalističkije nego sve što bi Bernie Sanders mogao predložiti, a ovi će se programi spašavanja morati pokrenuti pod okriljem Donalda Trumpa, vjerojatno unutar krilatice ‘učinimo Ameriku ponovno velikom’.”

foto: Robert Crc / Subversive Festival

U pokušaju tumačenja, razumijevanja i analiziranja dnevnog toka vijesti, sklon sam traženju onoga što se odvija u pozadini dvaju osebujnih, ali isprepletenih modela funkcioniranja kapitalizma. Prva razina je preslikavanje unutarnjih kontradikcija cirkulacije i akumulacije kapitala s tokom novčane vrijednosti u potrazi za profitom kroz različite ‘trenutke’ (kako ih naziva Marx) proizvodnje, realizacije (potrošnje), distribucije i ponovnog ulaganja. Ovo je model kapitalističke ekonomije kao spirale beskrajne ekspanzije i rasta. Postaje prilično složen kad se promatra, primjerice, kroz leće geopolitičkih rivalstava, neujednačenog geografskog razvoja, financijskih institucija, državnih politika, tehnoloških preslagivanja i promjenjivih mreža podjela rada i društvenih odnosa.

Zamišljam ovaj model ipak ugrađenim u širi kontekst društvene reprodukcije (u domaćinstvima i zajednicama) u kontinuiranom i stalno evoluirajućem metaboličkom odnosu s prirodom (uključujući ‘drugu prirodu’ urbanizacije i izgrađenog okoliša) te raznim kulturnim, znanstvenim (odnosno utemeljenim na znanju), religijskim i spontanim društvenim tvorbama koje ljudska populacija obično stvara kroz prostor i vrijeme. Ti potonji ‘trenuci’ uključuju aktivno izražavanje ljudskih želja, potreba i žudnji, želju za znanjem i smislom te razvijanje potrage za ispunjenjem u kontekstu promjenjivih institucionalnih uređenja, političkih prigovora, ideoloških sukoba, gubitaka, poraza, frustracija i otuđenja, a sve to u svijetu izrazite geografske, kulturne, društvene i političke raznolikosti. Ovaj drugi model tvori moje trenutno razumijevanje globalnog kapitalizma kao zasebne društvene tvorbe, dok se prvi odnosi na kontradikcije unutar ekonomskog motora koji pokreće ovu društvenu tvorbu na određenim putovima njezine povijesne i geografske evolucije.

Nekontrolirani rast

Kad sam 26. siječnja 2020. prvi put čitao o koronavirusu koji se sve više širio u Kini, prvo na što sam pomislio su posljedice globalne dinamike akumulacije kapitala. Iz proučavanja ekonomskog modela znao sam da će blokade i poremećaji u kontinuitetu protoka kapitala rezultirati devalvacijama, a ako devalvacije postanu raširene i duboke, to će signalizirati početak krize. Također sam bio svjestan da je Kina drugo najveće svjetsko gospodarstvo i da je zapravo spasila globalni kapitalizam nakon krize 2007.-2008., tako da bi svaki udar na kinesku ekonomiju trebao imati ozbiljne posljedice za globalnu ekonomiju koja je u svakom slučaju već bila u teškom stanju. Postojeći model akumulacije kapitala bio je, činilo mi se, već u velikoj nevolji. Prosvjedni pokreti odvijali su se gotovo svugdje (od Santiaga do Bejruta), a mnogi su bili usredotočeni na činjenicu da dominantni ekonomski model ne pogoduje većini stanovništva. Ovaj neoliberalni model sve više počiva na fiktivnom kapitalu i velikoj ekspanziji u ponudi novca i stvaranju duga. Već se suočava s problemom nedovoljno djelotvorne potražnje da bi ostvario vrijednosti koje kapital može proizvesti. Pa kako bi dominantni ekonomski model, sa svojom nestabilnom legitimnošću i osjetljivim zdravljem, mogao apsorbirati i preživjeti neizbježne posljedice onoga što bi moglo postati pandemija? Odgovor je uvelike ovisio o tome koliko će dugo poremećaji trajati i koliko će se širiti jer kako je istaknuo Marx, gubitak vrijednosti ne nastaje zato što se roba ne može prodati, nego zato što se ne može prodati na vrijeme.

Dugo sam odbijao ideju ‘prirode’ kao nečega odvojenog i izvan kulture, gospodarstva i svakodnevnog života. Zauzimam više dijalektički i relacijski pogled na metabolički odnos prema prirodi. Kapital mijenja okolišne uvjete vlastite reprodukcije, ali to čini u kontekstu nenamjernih posljedica (poput klimatskih promjena) te autonomnih i neovisnih evolucijskih sila koje neprestano mijenjaju uvjete okoliša. S ove točke gledišta, ne postoji potpuno prirodna katastrofa. Virusi zasigurno neprestano mutiraju, no okolnosti u kojima mutacija postaje opasna po život ovise o ljudskim postupcima.

Postoje dva relevantna aspekta u vezi s tim. Prvo, povoljni okolišni uvjeti povećavaju vjerojatnost jakih mutacija. Izgledno je očekivati ​​da intenzivni ili nestalni sustavi opskrbe hranom u vlažnim suptropima mogu tome pridonijeti. Takvi sustavi postoje na mnogim mjestima, uključujući Kinu južno od Jangcea i jugoistočne Azije. Drugo, uvjeti koji pogoduju brzom prijenosu putem tijela domaćina uvelike se razlikuju. Čini se da je ljudska populacija visoke gustoće naseljenosti laka meta virusima u potrazi za domaćinima. Poznato je da, primjerice, epidemije ospica procvjetaju samo u većim centrima gradskog stanovništva, ali brzo izumiru u rijetko naseljenim regijama. Načini ljudskog kretanja, međusobnog djelovanja, samodiscipline ili zaboravljivosti oko pranja ruku utječu na prijenos bolesti. U novije vrijeme čini se da su SARS, ptičja i svinjska gripa potekli iz Kine ili jugoistočne Azije. Kina je također bila dosta pogođena svinjskom gripom u posljednjih godinu dana, što je dovelo do masovnog klanja svinja i eskalacije cijena svinjskog mesa. Ne kažem sve ovo da bih optužio Kinu. Puno je drugih mjesta visokih rizika za mutaciju i difuziju virusa. Španjolska gripa 1918. godine možda je nastala u Kansasu, Afrika je možda inkubirala HIV/AIDS i zasigurno pokrenula Zapadni Nil i ebolu, dok denga groznica cvjeta u Latinskoj Americi. No ekonomski i demografski učinci širenja virusa ovise o postojećim pukotinama i ranjivostima unutar dominantnog ekonomskog modela.

Nisam bio pretjerano iznenađen što je COVID-19 prvotno pronađen u Wuhanu (iako nije poznato potječe li odatle). Očito su lokalni učinci bili značajni i s obzirom na to da je ovo ozbiljan proizvodni centar, vjerovao sam će doći do globalnih ekonomskih posljedica (iako nisam imao pojma o njihovoj veličini). Veliko je pitanje bilo kako se zaraza može širiti i koliko dugo će trajati (dok se cjepivo ne nađe). Ranije iskustvo pokazalo je da je jedan od nedostataka sve veće globalizacije to što je nemoguće zaustaviti brzo međunarodno širenje novih bolesti. Živimo u izuzetno povezanom svijetu u kojem gotovo svi putuju. Ljudske mreže za potencijalno širenje su ogromne i otvorene. Opasnost (ekonomska i demografska) krila se u tome da će poremećaj trajati godinu dana ili više.

Iako je na globalnim burzama došlo do trenutnog pogoršanja po objavljivanju prvih vijesti, tržišta su iznenađujuće mjesec i više dana kasnije dosegla nove vrhunce. Činilo se da je vijest ukazivala na uobičajeno poslovanje svugdje osim u Kini. Izgledalo je kao da ćemo doživjeti ponavljanje SARS-a koji je prilično brzo obuzdan sa slabim globalnim učinkom iako je imao visoku stopu smrtnosti i stvorio nepotrebnu (u retrospektivi) paniku na financijskim tržištima. Kad se pojavio COVID-19, dominantna reakcija je bila prikazati ga kao reprizu SARS-a, što bi paniku učinlo suvišnom. Činjenica da je epidemija bjesnila u Kini, koja je brzo i nemilosrdno poduzimala sve kako bi obuzdala posljedice, dovela je do toga da ostatak svijeta pogrešno tretira problem kao nešto što se događa ‘tamo’ i zbog toga izvan vidokruga i promišljanja (sve je bilo praćeno nekim zabrinjavajućim znakovima protukineske ksenofobije u određenim dijelovima svijeta). Klip koji je virus podmetnuo u inače pobjedonosnu priču o rastu u Kini čak je s radošću dočekan u određenim krugovima Trumpove administracije.

Međutim, počele su kružiti priče o prekidima u globalnim proizvodnim lancima koji su prolazili Wuhanom. One su uglavnom ignorirane ili tretirane kao problemi za određene proizvodne linije ili korporacije (poput Applea). Gubici vrijednosti bili su lokalni i izdvojeni, ne sistemski. Znakovi pada potražnje potrošača također su minimizirani, iako su korporacije poput McDonald’sa i Starbucksa, koje su imale velike pogone na kineskom domaćem tržištu, morale na neko vrijeme zatvoriti svoja vrata. Preklapanje kineske Nove godine s izbijanjem virusa zamaskiralo je njegov utjecaj tijekom siječnja. Zadovoljstvo ovakvim razvojem događaja bilo je potpuno pogrešno.

Prve vijesti o međunarodnom širenju virusa bile su povremene, s ozbiljnim izbojima u Južnoj Koreji i nekolicini drugih žarišta poput Irana. No talijanski je slučaj izazvao prve burne reakcije. Pad burze koji je započeo sredinom veljače donekle je oscilirao, ali do sredine ožujka došlo je do neto devalvacije od gotovo 30 posto na burzama širom svijeta. Eksponencijalna eskalacija infekcije izazvala je niz često neusklađenih, a ponekad i paničnih reakcija. Predsjednik Trump izveo je imitaciju kralja Knuta Velikog usprkos potencijalnom porastu zaraze i smrti. Neki od odgovora bili su čudni. Niže kamatne stope Saveznih rezervi činile su se čudnim, čak i kad je prepoznato da taj potez treba ublažiti tržišne učinke, a ne zaustaviti napredak virusa.

Tijela javne vlasti i zdravstveni sustavi gotovo su posvuda uhvaćeni nespremni. Četrdeset godina neoliberalizma diljem Sjeverne i Južne Amerike te Europe ostavilo je javnost potpuno izloženu i nepripremljenu za suočavanje s javnozdravstvenom krizom takve vrste, iako su prethodne ugroze SARS-a i ebole pružila obilna upozorenja kao i pouke o tome što bilo bi potrebno učiniti. U mnogim dijelovima pretpostavljenog ‘civiliziranog’ svijeta, lokalne samouprave i regionalne / državne vlasti, koje neizbježno tvore prednju liniju obrane u izvanrednim situacijama javnog zdravlja i sigurnosti, ostale su bez sredstava zahvaljujući politici štednje namijenjenoj financiranju smanjenja poreza te subvencijama korporacijama i bogatima.

Velike farmaceutske korporacije nemaju nimalo interesa za neisplativa istraživanja zaraznih bolesti (poput cijele klase koronavirusa koji su poznati još od 1960-ih). Velike farmaceutske tvrtke rijetko ulažu u prevenciju. Imaju malo interesa ulagati u pripravnost za javnozdravstvene krize. No zato obožavaju osmišljavati lijekove. Što smo bolesniji, to više zarađuju. Prevencija ne donosi vrijednost dioničarima. Poslovni model primijenjen na javno zdravstvo eliminirao je višak kapaciteta za suočavanje koji bi bili potrebni u hitnim slučajevima. Prevencija nije bila dovoljno zanimljivo polje rada da bi se tražilo javno-privatno partnerstvo. Predsjednik Trump smanjio je proračun Centra za kontrolu bolesti i raspustio radnu skupinu za pandemije u Vijeću za nacionalnu sigurnost u istom duhu u kojem je srezao sredstva za sva istraživanja, uključujući klimatske promjene. Kad bih htio biti antropomorfan i metaforičan oko ovoga, zaključio bih da je COVID-19 osveta prirode za četrdeset godina grubog i uvredljivog maltretiranja u rukama nasilnog i nereguliranog neoliberalnog ekstraktivizma.

Možda je simptomatično da su najmanje neoliberalne zemlje poput Kine i Južne Koreje, Tajvana ili Singapura do sada u pandemiji prošle bolje od Italije, mada će Iran opovrgnuti ovaj argument kao univerzalni princip. Dok postoje brojni dokazi da je Kina sa SARS-om postupala prilično loše s puno početnih nijekanja i demantija, ovaj put je predsjednik Xi zahtijevao transparentnost u izvještavanju i testiranju, baš kao i Južna Koreja. Usprkos tome, u Kini je izgubljeno dragocjeno vrijeme (samo nekoliko dana čini razliku). Ono što je u Kini bilo posebno je suzbijanje epidemije u provinciji Hubei s Wuhanom kao središtem. Epidemija se nije preselila u Peking, na zapad ili još dalje na jug. Mjere poduzete za ograničavanje virusa bile su drakonske. Bilo bi ih gotovo nemoguće ponoviti drugdje iz političkih, ekonomskih i kulturnih razloga. Izvješća koja dolaze iz Kine sugeriraju kako su postupci i politike bili sve samo ne brižni. Kina i Singapur odveli su svoje ovlasti osobnog nadzora do invazivne i autoritarne razine. No čini se da su u konačnici bili iznimno učinkoviti, iako modeli sugeriraju da su se mnogi smrtni slučajevi mogli izbjeći da su mjere uvedene koji dan ranije. Ovo je važna informacija: u bilo kojem eksponencijalnom procesu rasta postoji točka otklona, izvan koje rastuća masa potpuno izlazi iz kontrole (ovdje ponovo imajte na umu značaj mase u odnosu na stopu). Činjenica da je Trump dangubio toliko tjedana možda će tek biti skupo plaćena u ljudskim životima.

Ekonomski učinci sada izmiču kontroli i u Kine i izvan nje. Smetnje koje rade kroz vrijednosne lance korporacija i u određenim sektorima pokazale znatniji sistemski učinak nego što se prvobitno mislilo. Dugoročni učinak može biti skraćenje ili diverzifikacija lanaca opskrbe uz istodobno kretanje prema manje radno intenzivnim oblicima proizvodnje (s ogromnim posljedicama za zapošljavanje) i većem oslanjanju na proizvodne sustave pogonjene umjetnom inteligencijom. Prekid proizvodnih lanaca povlači za sobom otpuštanje ili stavljanje radnika na čekanje, što smanjuje krajnju potražnju, dok potražnja za sirovinama smanjuje proizvodnu potrošnju. Ti bi učinci na strani potražnje sami po sebi stvorili barem blagu recesiju.

No najveće ranjivosti nalazile su se na drugim mjestima. Modeli konzumerizma koji su eksplodirali nakon 2007.—’08. srušili su se s razornim posljedicama. Ovi su se oblici temeljili na smanjenju vremena prometa potrošnje što je moguće bliže nuli. Poplava investicija u takve oblike konzumerizma imala je veze s maksimalnom apsorpcijom eksponencijalno rastućih količina kapitala u oblike konzumerizma koji su imali najkraće moguće vrijeme prometa. Međunarodni turizam postao je simbolom ovakvog oblika konzumerizma. Međunarodni posjeti povećali su se s 800 milijuna na 1,4 milijarde između 2010. i 2018. Ovaj oblik instatnog konzumerizma zahtijevao je velika infrastrukturna ulaganja u zračne luke i aviokompanije, hotele i restorane, tematske parkove, kulturna događanja i slično. Ovaj način akumulacije kapitala već je mrtav: zrakoplovne tvrtke su blizu bankrota, hoteli su prazni, a masovna nezaposlenost u ugostiteljstvu neminovna. Restorani i barovi su na mnogim mjestima zatvoreni. Čak i dostava izgleda rizično. Ogromna vojska radnika u ekonomiji honoraraca (gig economy) ili u drugim oblicima prekarnog rada otpušta se bez vidljivih sredstava podrške. Otkazuju se događaji poput kulturnih festivala, nogometnih i košarkaških turnira, koncerata, poslovnih i profesionalnih konvencija pa čak i predizbornih političkih okupljanja. Događaji kao oblik iskustvenog konzumerizma su otkazani. Prihodi lokalnih samouprava su pali. Zatvaraju se sveučilišta i škole.

Velik dio najsuvremenijeg modela kapitalističkog konzumerizma u današnjim je uvjetima neizvediv. Stremljenje onome što André Gorz opisuje kao ‘kompenzacijski konzumerizam’ (u kojem će se otuđeni radnici oporaviti kroz paket aranžman na tropskoj plaži) je otupljeno.

Suvremena kapitalistička gospodarstva u 70 ili čak 80 posto slučajeva pokreće konzumerizam. Povjerenje i osjećaji potrošača u posljednjih četrdeset godina postali su ključ za mobilizaciju učinkovite potražnje, a kapital postaje sve usmjereniji na potražnju i potrebe. Ovaj izvor ekonomske energije nije bio podložan divljim fluktuacijama (s nekoliko izuzetaka, poput islandske vulkanske erupcije koja je blokirala transatlantske letove nekoliko tjedana). No COVID-19 ne predstavlja divlju fluktuaciju, već svemoćni raspad oblika konzumerizma koji dominira u najmoćnijim zemljama. Spiralni oblik beskrajne akumulacije kapitala propada u svim dijelovima svijeta. Jedino što ga može spasiti jest masovni konzumerizam koje vlade financiraju i potiču iz ničega. To će, primjerice, zahtijevati pomicanje cijele ekonomije u Sjedinjenim Državama prema socijalizmu, bez da ga se tako nazove.

Prve linije

Postoji prikladan mit da zarazne bolesti ne priznaju klasne ili druge društvene prepreke i granice. Kao i kod mnogih sličnih izreka, i ovdje postoji doza istine. U epidemijama kolere u devetnaestom stoljeću pomicanje klasnih barijera bilo je dovoljno dramatično da je stvorilo pokretanje higijene i javnog zdravstva (kasnije profesionaliziranog) koje postoji do danas. Nije uvijek bilo najasnije je li taj pokret zamišljen da zaštiti sve ili samo više klase. Današnji različiti klasni i socijalni učinci i utjecaji pričaju drugačiju priču. Ekonomski i društveni učinci filtrirani su kroz ‘uobičajene’ diskriminacije o koje se mogu naći posvuda. Za početak, radna snaga za koju se očekuje da brine o sve većem broju bolesnih ljudi je u većini dijelova svijeta uglavnom rodno, rasno i etnički strukturirana. Ona zrcali klasno određenu radnu snagu koju nalazimo, primjerice, u zračnim lukama i drugim logističkim sektorima.

Ova ‘nova radnička klasa’ je na prvim linijama i u najvećoj opasnosti da se zarazi na poslu ili da ostane bez njega zbog ekonomskih posljedica virusa. Postavlja se, na primjer, pitanje tko može raditi kod kuće, a tko ne može. To izoštrava društvenu podjelu, kao i pitanje tko si može priuštiti izolaciju ili karantenu u slučaju kontakta ili zaraze. Na potpuno isti način na koji sam naučio nazivati potrese u Nikaragvi (1973.) i Mexico Cityu (1995.) ‘klasnim potresima’, tako i COVID-19 pokazuje sve karakteristike klasno, rodno i rasno usmjerene pandemije. Iako su napori ublažavanja prikladno skriveni retorikom ‘svi smo u ovome zajedno’, prakse, posebno one nacionalnih vlada, sugeriraju mračnije motivacije. Suvremena radnička klasa u Sjedinjenim Državama (koju čine pretežno Afroamerikanci, Latinoamerikanci i žene na nadnici) suočena je s ružnim izborom zaraze u ime brige i održavanja otvorenih ključnih mjesta nabave (poput trgovina hranom) ili nezaposlenosti bez ikakvih naknada (poput odgovarajuće zdravstvene zaštite). Osoblje na plaći (poput mene) radi kod kuće i prima svoje plaće isto kao i prije, dok predsjednici uprava lete naokolo u privatnim avionima i helikopterima.

Radna snaga u većini dijelova svijeta već je dugo socijalizirana tako da se ponaša kao dobar neoliberalni podanik (što znači da krive sebe ili Boga ako nešto pođe po zlu, ali se nikada ne usuđuju sugerirati da bi kapitalizm mogao biti problem). No čak i dobri neoliberalni podanici mogu vidjeti da nešto nije u redu s načinom na koji se reagira na ovu pandemiju.

Veliko je pitanje: dokad će ovo trajati? Moglo bi trajati više od godine dana i što duže traje, to će vrijednost biti manja, uključujući i ona radne snage. Razina nezaposlenosti gotovo će se sigurno popeti na razine slične tridesetim godinama 20. stoljeća ako ne bude velikih državnih intervencija koje će se morati suprotstaviti neoliberalnoj praksi. Neposredne posljedice za gospodarstvo i za društveni svakodnevni život su višestruke. No nisu sve loše. Suvremeni konzumerizam postao je pretjeran do te mjere da se oslanjao se na ono što je Marx opisao kao “pretjeranu i suludu potrošnju koja će rezultirati monstruoznim i bizarnim padom” cijelog sustava. Nepromišljenost ove pretjerane potrošnje igrala je veliku ulogu u degradaciji okoliša. Otkazivanje letova avioprijevoznika te radikalno obuzdavanje prometa i kretanja imali su pozitivne posljedice na emisije stakleničkih plinova. Kvaliteta zraka u Wuhanu znatno je poboljšana, kao što je to slučaj i u mnogim američkim gradovima. Ekoturistička mjesta imat će vremena za oporavak od brojnih nogu koje su kroz njih prošle. Labudovi su se vratili u kanale Venecije. Suzbijemo li nesmotreni i besmisleni prekomjerni konzumerizam, moglo bi doći do nekih dugoročnih koristi. Manje smrti na Mount Everestu je, na primjer, dobra stvar. Nitko to ne kaže naglas, no demografska pristranost virusa može utjecati na dobne piramide dugoročnim učincima na sustave socijalne zaštite te budućnost ‘industrije skrbi’. Svakodnevni život će se usporiti, a to će za neke ljude biti blagoslov. Predložena pravila društvenog distanciranja mogla bi, ako se nastave dovoljno dugo, dovesti do kulturnih promjena. Jedini oblik konzumerizma koji će gotovo sigurno imati koristi je ono što nazivam ‘Netflix ekonomijom’, koja se ionako obraća kompulzivnim gledateljima, odnosno konzumentima.

Na ekonomskom planu, odgovori su uvjetovani načinima izlaska iz krize 2007.—’08. To je podrazumijevalo izuzetno labavu monetarnu politiku spašavanja banaka, dopunjenu dramatičnim povećanjem potrošnje u proizvodnju uvjetovane velikim povećanjem infrastrukturnih ulaganja u Kini. Potonje se ne može ponoviti na stupnju koji je potreban. Paketi za spašavanje uspostavljeni 2008. usmjereni su na banke, ali su također podrazumijevali de facto nacionalizaciju General Motorsa. Možda je značajno da se u svjetlu nezadovoljstva radnika i značajnog pada potražnje na tržištu, tri velika proizvođača automobila u Detroitu barem privremeno zatvaraju.

Ako Kina ne može ponoviti svoju ulogu iz 2007.—’08. godine, teret izlaska iz trenutne ekonomske krize se prebacuje na Sjedinjene Države i evo krajnje ironije: jedine politike koje će djelovati, ekonomski i politički, daleko su socijalističkije nego sve što bi Bernie Sanders mogao predložiti, a ovi će se programi spašavanja morati pokrenuti pod okriljem Donalda Trumpa, vjerojatno unutar krilatice “učinimo Ameriku ponovno velikom”.

Svi oni republikanci koji su se tako otvoreno usprotivili spašavanju iz 2008. godine, morat će progutati knedlu ili prkositi Donaldu Trumpu. On će, ako bude mudar, hitno otkazati izbore i proglasiti izvanredno predsjedništvo kako bi spasio kapital i svijet od “nereda i revolucija”.

 

David Harvey
Preveo: Karlo Rafaneli

Tekst je izvorno objavljen na portalu Jacobin: https://jacobinmag.com/2020/03/david-harvey-coronavirus-political-economy-disruptions

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close