TEKST

Ljubav i socijalizam

 

S razvojem kapitalizma, dolazi do formiranja ‘buržoaske’ obitelji; proletarijat nije imao imovinu za prenošenje, i stoga za njega nema koristi u obiteljskim jedinicama razvedenima od ostatka zajednice. Kraj matrijarhalnih odnosa i uspostavljanje obiteljske jedinice Engels naziva ‘povijesnim porazom ženskog spola’. Stvaranju patrijarhalne obitelji prethodio je kapitalizam, u kojem je obitelj postala temelj ekonomske i socijalne strukture. Ideološki, to je naturalizirano kao jedini način izražavanja i organiziranja ljubavnih odnosa.

ilustracija: sovjetski plakat za Dan žena iz 1961,

Alexandra Kollontai bila je jedna od najplodnijih boljševičkih spisateljica o pitanjima roda, ljubavi i braka. Kao i svaki dobar marksist, Kollontai je ljubav vidjela ne kao vječni i nepromjenjivi osjećaj, već kao povijesni konstrukt ― koji se s vremenom drastično promijenio. Ljubav ima povijest, a kroz istu se koristila za organiziranje društva u interesu male, vladajuće klase. Kao što Kollontai tvrdi u svom tekstu Make Way for Winged Eros, u “svim fazama povijesnog razvoja, društvo je uspostavilo norme koje određuju kada je i pod kojim uvjetima ljubav zakonita (odnosno odgovara interesima danog društvenog kolektiva) te kada i pod kojim je uvjetima ljubav grešna i zločinačka (tj. suprotna zadacima društva).”

Podrijetlo obitelji, privatno vlasništvo i država Friedricha Engelsa pokušava znanstveno pratiti razvoj nuklearne obiteljske jedinice koja vodi do buržoaske obitelji. Tvrdi da prije nastanka privatnog vlasništva, društva nisu bila organizirana na temelju obiteljskih jedinica te nije postojala stroga podjela između jedne obitelji i druge; umjesto toga, grupe su kolektivno organizirane radi reprodukcije i odgajanja djece. Tek se pojavom privatnog vlasništva stvorila obiteljska jedinica radi njegovog prenošenja s koljena na koljeno. Kasnije, s razvojem kapitalizma, dolazi do formiranja ‘buržoaske’ obitelji; proletarijat nije imao imovinu za prenošenje, i stoga za njega nema koristi u obiteljskim jedinicama razvedenima od ostatka zajednice. Kraj matrijarhalnih odnosa i uspostavljanje obiteljske jedinice Engels naziva ‘povijesnim porazom ženskog spola’. Stvaranju patrijarhalne obitelji prethodio je kapitalizam, u kojem je obitelj postala temelj ekonomske i socijalne strukture. Ideološki, to je naturalizirano kao jedini način izražavanja i organiziranja ljubavnih odnosa.

Ljubav u kapitalizmu

Kao što većina ljudi može reći, individualizam i konkurencija važni su za kapitalističke društvene odnose. Iako je to istina, to je tek dio priče. Stalo nam je ne samo do pojedinaca, već do pojedinačnih obiteljskih nukleusa. Za razliku od plemenskih zajednica, središnji građevni blok kapitalističkog društva je nuklearna obitelj. Izvađen iz bilo kakve kolektivne svijesti, kapitalizam diktira kako brinemo o supružniku i svojoj djeci više nego o drugim ljudima u našoj zajednici, i značajno više nego o drugim ljudima u svijetu. Ako je nuklearna obitelj sastavni dio održavanja sustava eksploatacije i privatnog vlasništva, ljubav u kapitalizmu predstavlja smetnju za ekonomske funkcije obiteljskih jedinica. Kollontai kaže: “Svjesni prioriteta stabilnosti obitelji ― ekonomske jedinice na kojoj počiva buržoaski sustav ― buržuji su zahtijevali su da se njezini članovi povezuju primarno ekonomskim vezama. Revolucionarne ideologije rastuće buržoazije propagirale su novi moralni ideal ljubavi koji je prigrlio i tijelo i dušu.”

Drugim riječima, modernu ljubav povezanu s brakom izmislio je kapitalizam. Uostalom, obiteljska jedinica osigurava brigu o djeci, hranu, pranje rublja i dr. bez ikakvog troška državi ili kapitalistima, čiju većinu trebaju pružiti žene; obitelj osigurava konkurenciju izvana te nesebičnost iznutra, posebno u obliku neplaćenog ženskog rada. Kao što Kollontai tvrdi: “Čitav moral buržoazije bio je usmjeren prema koncentraciji kapitala. Ideal je bio da bračni par radi zajedno kako bi poboljšao svoju dobrobit i povećao bogatstvo svoje obiteljske jedinice, rastavljene od društva.”

Spomenuti sustav postavlja niz važnih ograničenja ljubavi, uključujući ekonomsku potrebu da ostanete u vezama i nedostatak vremena za intimnost. Socijalizam bi značio oslobađanje od tih ograničenja; to bi značilo da će oslobađanje ljubavi biti “krilati eros” koji Kollontai opisuje.

Socijalizam i kraj obitelji

Boljševicima su slobodna ljubav i oslobađanje žena bile neke od središnjih komponenti socijalističke revolucije. O toj su temi pisali i raspravljali, donoseći najnaprednije zakonodavstvo o ženskim pravima koje je svijet ikad vidio. Boljševici su legalizirali pobačaj i razvod, te dekriminalizirali homoseksualnost, a država je počela umanjivati neplaćeni rad žena putem javnih kantina i centara za brigu o djeci.

To su bili samo prvi koraci prema boljševičkoj ideji o kraju obitelji, koja se smatrala i kapitalističkom i patrijarhalnom. Bili su to samo prvi koraci prema ukidanju obaveznog kućnog rada, socijalizaciji reproduktivnog rada i uključivanju njega u planiranu ekonomiju. Trocki piše: “Revolucija je učinila herojski napor da uništi takozvano ‘obiteljsko ognjište’: onu arhaičnu, zagušljivu i ustajalu ustanovu u kojoj žene tijekom teškog radnog staža od djetinjstva do smrti obavljaju porodične radove. Mjesto obitelji kao zatvorenog malog poduzeća trebao je, prema planovima, zauzeti gotov sustav socijalne skrbi i smještaja: rodilišta, vrtići, škole, socijalne blagovaonice i praonice, stanice za pomoć, bolnice, sanatoriji, atletske organizacije, kinodvorane, itd.

Potpuna apsorpcija socioekonomskih funkcija obitelji od strane institucija socijalističkog društva, ujedinjujući sve generacije u solidarnosti i uzajamnoj pomoći, trebala je donijeti ženi, a samim time i ljubavnom paru, pravo oslobođenje od tisuću godina starih poroka.” (Trotsky, Revolution Betrayed).

Ljubavno drugarstvo: ljubav u socijalizmu

“Moderna ljubav uvijek griješi jer upija misli i osjećaje ‘voljenih srca’ i izolira zaljubljeni par od kolektiva. U budućem društvu takva razdvojenost postaje ne samo suvišna, već i psihološki nezamisliva.”

Kraj obitelji kao društvene i ekonomske jedinice činit će temelj slobodne ljubavi, gdje će ljudi moći ući i izaći iz odnosa po svojoj volji i bez straha od ekonomskih posljedica. To će biti osnova jednakosti muškaraca i žena te ukloniti strukturalni imperativ rodnih uloga. Otvorit će društvo za ljubav kao ekspanzivno zajedništvo, a ne kao privatni posjed. Kao što Kollontai tvrdi, ljubav unutar kruga kapitalizma nije ograničena na brak; od prijatelja, preko izvanbračnih veza do ljubavnih trokuta, ljubav puca po šavovima. U socijalizmu, širenje ljubavi izvan romantične veze dijelilo se sa socijalizmom te je moglo ojačati i učvrstiti novorođeni Sovjetski Savez. Kollontai piše: “Zasigurno je važno i poželjno, sa stajališta proletarijata, da bi emocijama ljudi trebali razvijati širi i bogatiji raspon? I zasigurno bi složenost ljudske psihe i mnogostranost emocionalnog iskustva trebali pomoći u jačanju osjećajnih i intelektualnih veza koje kolektiv čine jačim?” Ljubav izvan braka suprotstavlja se kapitalizmu, dok bi se u socijalizmu ljubav širila i postajala nešto što se ni Kollontai nije usudila temeljito opisati.

Pa ipak, ona koristi koncept ‘drugarstva’ za opisivanje ljubavi u socijalizmu. Za boljševika, drugar je najviši izraz poštovanja ― to su bili ljudi s kojima ste bili spremni umrijeti u borbi; simbolizira najdublje veze i solidarnost s tisućama ljudi, od kojih su mnogi bili stranci ujedinjeni revolucionarnim ciljem. Kollontai kaže: “Novo komunističko društvo gradi se na principima zajedništva i solidarnosti. Solidarnost nije samo svijest o zajedničkim interesima; ovisi i o intelektualnim i emocionalnim vezama koje povezuju članove kolektiva. Da bi se društveni sustav mogao graditi na solidarnosti i suradnji, ključno je da ljudi budu sposobni za ljubav i tople emocije. Proleterska ideologija, dakle, pokušava obrazovati i ohrabriti svakog člana radničke klase da bude sposoban odgovoriti na nevolje i potrebe drugih članova klase, osjetljiv pri razumijevanju drugih, s prodiranjem svijesti o odnosu pojedinca prema kolektivu. Sve ove ‘tople emocije’: osjetljivost, suosjećanje, simpatija i reakcija proizlaze iz jednog izvora ― oni su aspekti ljubavi, ne u užem seksualnom smislu, već u širokom značenju riječi.” Ljubav koju Kollontai opisuje ne želi nikoga posjedovati, jer će za vrijeme komunizma ideja o posjedovanju biti zastarjela. Nema više ‘biti moj’, nema više pokušavanja da se posjeduje nečije tijelo ili želje. Umjesto toga, društvo bi poticalo ljubav, brigu i suosjećanje za sve.

Mnogo je rečeno o epidemiji depresije u kapitalizmu. The Guardian je objavio članak Neoliberalizam stvara usamljenost, tvrdeći da masovna epidemija depresije i anksioznosti ima svoju osnovu u kapitalizmu. Kaže: “Ljudska bića, ti ultradruštveni sisavci, čiji su mozgovi ugođeni tako da reagiraju na druge ljude, ogoljuju se. Iako je naša dobrobit neraskidivo povezana sa životima drugih, svugdje nam se kaže da ćemo napredovati kroz konkurentski osobni interes i ekstremni individualizam.” Vrsta kolektivizma i ljubavi prema drugarima/icama, koju Kollontai opisuje, jedino je što može zaustaviti prazninu naših izoliranih i fragmentiranih života. Nitko ne može biti naša druga polovica, ispuniti sve naše potrebe i zacijeliti sve naše rane, unatoč inzistiranju kapitalizma da mogu. Kollontai kaže: “Kolektivizam duha tada može pobijediti individualističku samodostatnost, a nestat će ‘hladnoća unutarnje samoće’ iz koje su ljudi buržoaske kulture pokušali pobjeći pomoću ljubavi i braka.” U socijalizmu će se shvatiti da je ljubav prema prijateljima, susjedima i obitelji važna jednako kao i romantična ljubavi; ovako ćemo popuniti neoliberalnu prazninu koju The Guardian opisuje.

U kapitalizmu smo ekonomski izolirani, stalno tražeći i rijetko nalazeći istinske društvene veze. U socijalizmu će društvene i privredne strukture provesti veze, solidarnost i razmjenu dobara među ljudima.

Put prema naprijed

Pa kako graditi društvo u kojem je moguć ‘krilati eros’? Društvo u kojem je moguća drugarska ljubav? Čak i unutar postojećeg sustava, možemo i trebamo uzeti lekcije iz Kollontaine vizije ― odbacujući ljubomoru, posjedovanje i imperativ da svoje romantične partnere stavimo na prvo mjesto. Ipak, ljubav pod kapitalizmom ― nepotpuna, manjkava i krupna ― vrlo je korisna buržujskoj klasi. Stoga se vrsta ljubavi koju Kollontai opisuje može ostvariti tek nakon socijalističke revolucije koja uništava kapitalističku državu. Drugarska ljubav bit će hegemona samo u komunizmu, kad obitelj kakva danas postoji bude daleka uspomena i nastanu materijalni uvjeti za ulaske i izlaske iz odnosa, za eksperimentiranje, za slamanje srca i za duboko zaljubljivanje u prijatelje, ljubavnike i sve između toga.

U Sovjetskom Savezu pokušaji izgradnje nove vrste društva nisu uspjeli zbog nedostatka materijalnih uvjeta za komunizam i staljinističke birokratizacije, koja je iznova nametala tradicionalizaciju obitelji, što ne znači da se ne bismo trebali boriti za takvo društvo u kojem bi napredovao ‘eros bez krila’. Preostaje nam to da se borimo za ‘krilati eros’: da gradimo drugarsku ljubav ovdje i sada, borimo se i organiziramo za komunističku budućnost ― jedinu vrstu društva u modernoj povijesti u kojoj je najistinitiji izraz ljubavi prevladao.

 

Tekst: Tatiana Cozzarelli
Prijevod: Darija Bokulić
Izvor: https://www.leftvoice.org/Love-and-Socialism

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close