TEKST

Moćne kovačnice glazbene ljevice


Vrijedi se zapitati: zašto je sve ovo bitno? Zašto je bitna ideološka orijentacija unutar relativno opskurnih sfera underground glazbe? Odgovor je izrazito jednostavan ― koliko god minorna bila prisutnost fašistoidnih elemenata u metalu, ona je istodobno i odraz tendencija u društvu i generator potencijalnog budućeg zastranjenja. Zato zahtjeva odgovarajuću protutežu. Jačanje tzv. antifa trenda u metalskim krugovima sigurno neće imati trenutno vidljive posljedice na društvo u cjelini, ali bi itekako moglo spriječiti daljnju radikalizaciju osjetljivih skupina poput adolescentskih fanova ekstremnog metala. To je i više nego hvalevrijedan, i u široj slici stvari možda i presudan čin.

vizual: omot albuma ‘A Blaze in the Western Sky’ Marxthronea / izvor: marxthrone.bandcamp.com

Koliko ste puta čuli izjave kako politiku i glazbu treba držati odvojene ili da ideologiji nema mjesta u umjetnosti? Naravno, takve su izjave kratkovidne i ignorantske; svako je ljudsko djelovanje a priori politično. No, nakon značajnog pomicanja globalnog društva udesno sredinom desetih, izraženog ponajprije kroz Brexit i izbor Trumpa za američkog predsjednika, ali i generalnu tendenciju jačanja desnog autoritarizma diljem svijeta, od Poljske do Brazila, takvo razmišljanje postalo je ne samo odraz neoliberalnog statusa quo, nego i možda nesvjesno toksičnih tendencija ‘ideološke’ neutralnosti kao ideala konstantno umirućeg, ali nikad mrtvog dominantnog sustava kasnog kapitalizma. Ipak, kad promotrimo punk i metal kao najžilavije supkulture glazbenog undergrounda posljednjih nekoliko desetljeća, lako ćemo uočiti ne samo trend ‘depolitizacije’ koji je ionako dio glazbene industrije barem od šezdesetih, nego i izrazito jačanje fašistoidnih i šovinističkih tendencija.

Časopis Vice je nedavno objavio dva vrlo zanimljiva članka o jačanju i stanju unutar obiju scena, ali za detaljnije razumijevanje porasta regresivnih tendencija u metalu upućujem na zanimljiv tekst Rock Against Anything: How Metal Became So Fucking Reactionary R.M. Temina, koji daje vrlo dobar kronološki uvid u razvoj reakcionarnih tendencija unutar načelno transgresivnog žanra, zamišljenog kao konstantno rušenje i širenje društvenih konvencija. O potrebi za preispitivanjem načelno provokativnih političkih praksi unutar underground glazbe sjajno je prije koju godinu pisao Dylan Miller za The Quietus, zaključivši kako su “artistička transgresija i subverzija vitalni elementi svake društveno progresivne kulture, ali kako bezumno guranje granica onog što je prihvatljivo umjetnički, artistički i društveno, ne predstavlja nužno napredak”. Dodao bih još, parafrazirajući poznatu izjavu Georgea Carlina o stand up komediji, da se kritička i satirična oštrica uvijek treba okretati prema pozicijama moći, a ne onih koji su nje lišeni.

Koliko god je danas viđen kao namjerno provokativan, prazno kontroverzan i u najgorim slučajevima izrazito štetan i regresivan žanr, toliko se lako zaboravlja da je metal u skoro svim svojim oblicima često nosio implicitno ili eksplicitno političku poruku. Uostalom, rani rodonačelnici žanra Black Sabbath snimili su War Pigs, jednu od najmoćnijih antiratnih pjesama sedamdesetih, radovi brojnih thrash bendova osamdesetih prožeti su snažnim antireganovskim sentimentom, uključujući one današnjeg ‘metalskog Alexa Jonesa‘, odnosno Davida Mustainea iz Megadetha. Uz ovo treba spomenuti ‘pankerskiju’ stranu jednadžbe, u kojoj su se brojni crust, grind i hardcore bendovi gotovo isključivo bavili društvenim pitanjima, često ih vrlo uspješno spajajući s distopijskim elementima kojima žanr ionako prirodno naginje zbog žestine i retorike.

Ipak, posljednjih dvadesetak godina čini se da se metal jednostavno u skoro svim svojim podvrstama odlučio odvojiti od sociopolitičkog komentara bilo koje vrste, bježeći u povijesne, fantasy ili čak intimističke teme. Iznimka od ovog pravila je sad već gotovo podrazumijevajuće antikršćanstvo, odnosno sotonizam ili paganizam, koji je u ranim danima služio prije svega kao promotivna dosjetka za bildanje imidža. No tijekom vremena, a posebno s usponom norveškog blacka, prerastao je u otvoreno flertovanje s fašizmom i nacionalizmom, često iza individualističkih i nihilističkih filozofija sakrivajući čisti rasizam, najbolje očitovan u nacionalsocijalističkom black metalu, najprisutnijem u Poljskoj, Rusiji i Ukrajini. Regresivnih stavova u žanru ima daleko izvan tako opskurne niše kao što je NSBM, pa se stoga moglo očekivati da će se unutar žanra punog smrti, nasilja, povijesnog revizionizma i naslanjanja na klasične formule ‘mač i magija’, pojaviti bendovi koji će sličnu glazbenu i vizualnu estetiku okrenuti u suprotnom smjeru.

Ono što slijedi u nastavku teksta je osobni odabir metal bendova iz raznih podžanrova čija bi se recentna ostvarenja mogla okarakterizirati kao ‘ljevičarska’, ako ne eksplicitno u samim pjesmama, onda u imidžu i kontekstu koji okružuje izvođače. Također, izbor se ne odnosi nužno na najbolje i najvažnije, premda svako od odabranih ostvarenja smatram makar solidnim, nego mi je cilj prije svega pokazati kako se naizgled dobro znana, često i namjerno destruktivna estetika može koristiti za drugi, po mom mišljenju, daleko pozitivniji tip poruke bez gubitka na snazi i intenzitetu izvedbe.

Panopticon: Kentucky (Flenser, 2012.)

Ovo je najstarije ostvarenje na listi, no smatram da uvijek vrijedi podsjetiti koliko je Kentucky sjajan album. Multiinstrumentalist Austin Lunn otprije je poznat u underground metal krugovima, no s ovim albumom je postigao jedinstven spoj tradicionalne folk glazbe iz Apalačkog gorja i black metala. No ne čini bešavan spoj dvaju naizgled nespojivih glazbenih estetika ovaj album jedinstvenim; uostalom Lunn je nastavio s daljnjim istraživanjem obaju žanrova na ostatku svoje vrlo profilične diskografije, već prije svega tematika. Naime, Kentucky je prosvjedni album protiv industrije ugljena i to do te mjere da uključuje semplove govora nezadovoljnih rudara i obradu poznatog sindikalističkog napjeva Which Side Are You On?. Kombinacija antikapitalističke poruke, tradicionalne glazbe i vrlo atmosferičnog, ali nikad dosadnog black metala urodila je albumom koji nadilazi žanrove što su ga inspirirali i djeluje kao jedinstveni umjetnički i aktivistički dokument.

Iskra: Ruins (Southern Lord, 2015.)

Ovakva lista jednostavno ne bi bila potpuna bez spomena Iskre, sad već legendarnog kanadskog anarhističkog crust punk benda, koji je s vremenom ubacivao u svoju glazbu sve više elemenata black metala. Ruins je njihov zasad posljednji album čiji je bijes pakiran u nevjerojatno čvrste i kompaktne pjesme. Vokali su skoro potpuno nerazumljivi, ali skrivaju rječite antikapitalističke manifeste koje nije zgoreg pročitati uz slušanje da se dobije puni dojam namjera ovog benda.

Power Trip: Nightmare Logic (Southern Lord, 2017.)

Nightmare Logic teksaških crossover thrash revizionista nije samo fantastično zabavan podsjetnik na neizbrisivu glazbenu ostavštinu metala osamdesetih, nego i tekstualno nastavlja slične teme propitivanja moći pojedinaca i institucija, izvedene kroz tipično prenaglašeni jezik ‘postnuklearnog doba’ koji je, baš kao i dobar thrash rif, jednako aktualan danas kao što je bio i u osamdesetima.

Woe: Hope Attrition (Vendetta, 2017.)

Kad se pojavio četvrti album njujorškog black metal benda, u lijevo orijentiranim metalskim krugovima dočekan je kao svojevrsni prosvjedni antitrampovski album. No Hope Attrition je puno više od toga. Bend svira amerikaniziranu verziju black metala čiji su nesmiljeni tempo i prepoznatljivi tremolo dijelovi suptilno, ali vidljivo prilagođeni urbanom okruženju i strahovima. U tom smislu djeluju i tekstovi, frenetično odurlani apstraktni stihovi puni klasičnog metalskog patosa, no jasno usmjereni prema životnim strahovima.

Neckbeard Deathcamp: White Nationalism is for Basement Dwelling Losers (Prosthetic Records, 2018.)

Neckbeard Deathcamp su jedini bend na ovoj listi koji na njoj nije zbog glazbe. Glazba je očajna nakupina simplificirane, predistorzirane buke i ako je vjerovati članovima benda to je posve svjesna stilska odluka, budući da je u pitanju parodija bestijalnog war metala koji često privlači fašistoidne tipove. Naravno, zbog toga što živimo u društvenoj klimi u kakvoj živimo, ova zajebancija je privukla više pažnje nego mnogi ‘ozbiljni’ bendovi na listi. Naslovi poput The Left Are Real Fascists, Please Respond (I Showed You My Penis) ili The Fetishization of Asian Women Despite a Demand for a Pure White Race govore sami za sebe i predstavljaju ovaj bend kao svojevrsni ljevičarski Anal Cunt za post gamergate alt right klimu. Ideja je smiješna, ali dosjetka se isto tako brzo potroši.

Vile Creature: Cast of Static and Smoke (Halo Of Flies, 2018.)

Kanadski doom metal duo Vile Creature radi puno osobniju i introspektivniju glazbu od mnogih ovdje spomenutih. Apstraktni tekstovi koji ponajprije govore o suočavanju s rodnim ulogama i prihvaćanju sebe su također inherentno politička stvar. Iako mi se povremeno čini da je sintagma “osobno je političko” postala izlika suvremene ljevice da se ogradi od svih onih pitanja koje se ne mogu riješiti svođenjem na identitet, to nipošto ne znači da on nije bitan, a posebice postaje bitan u ovakvom kontekstu. Mislim da bez rizika od upadanja u stereotipove postoje glazbene forme koje su jednostavno više queer friendly, poput raznih oblika popa i klupske glazbe, ponajviše zbog svoje strukture i povijesti konteksta u kojem su nastale. Doom metal je pak jedan od mačoidnijih žanrova uopće i naći u njemu prostor za metaforičnu, ali opet i direktnu ekspresiju koju njeguju Vile Creature je nešto posebno. Pomaže u svemu i zaglušujući volumen instrumenata prenoseći sve ove osjećaje daleko bolje od riječi.

Allfather: And All Will Be Desolation (Rotting Throne Records, 2018.)

Drugi album britanskog sludge metal benda Allfather zvuči kao rani Mastodon ili High On Fire, čijeg legendarnog gitarista Mikea Pikea na svojoj Bandcamp stranici navode među uzorima. Album je prepun ogromnih rifova i groovea koji nosi sve pred sobom i zapravo je bolji sa svakim novim slušanjem. No ovdje se nalazi prije svega zbog Lampeduse, fenomenalne jedanestominutne završnice u kojoj uspijevaju uklopiti proimigrantsku, antirasističku i antikolonijalnu poruku u briljantan komad metal epike.

Vodun: Ascend (New Heavy, 2018.)

Britanski stoner trio Vodun u svojoj glazbi sadrži snažnu antikolonijalističku crtu potpomognutu velikom dozom afričkog misticizma. Uvrstio sam ih ponajprije jer njeguju nevjerojatno originalan zvuk. Kombinacija soul vokala preko stoner rifova i afrobeatom nadahnutih bubnjeva ne bi trebala funkcionirati ovako dobro, no bend sve to pretvara u gotovo iscrpljujuće himnične pjesme. Nije mi jasno kako nisu popularniji.

Ithaca: Language of Injury (Holy Roar, 2019.)

Language of Injury bio je je jedan od najzanimljivijih prošlogodišnjih metal debija. Ovi Britanci su uspjeli metalcore, žanr koji sve više zvuči kao da ga sviraju algoritmovi, a ne ljudi, učiniti užasno emotivnim. Osim što je glazba nepredvidljiva i dinamična, veliki dio zasluga pripada vokalistici Djamili Azzouz čiji intenzivni pristup dodatno uspijeva prodati pjesme koje možda nemaju izravnost kolega sa scene poput slično feministički usmjerenih Svalbard, no zato nude dozu sofisticiranosti i atmosferičnosti posve netipičnu za žanr.

False: Portent (Gilead Media, 2019.)

Sekstet iz Minneapolisa ironičnog imena ima zanimljiv pogled na black metal. U jednom od rijetkih intervjua tvrde kako “nas svaka institucija izda uključujući onu black metala“. Istovremeno zvuče kao nadogradnja i subverzija zvuka kakav su primjerice patentirali Emperor. Njihov recentni album Portent epsko je je djelo širokih struktura, iznimne dinamike i tekstova koje život u kasnom kapitalizmu predstavljaju kao neprekidni niz egzistencijalnih strahova.

Dawn Ray’d: Behold Sedition Plainsong (Prosthetic Records, 2019.)

Članovi britanskog black metal trija Dawn Ray’d uvijek se deklariraju kao anarhisti, a iz doslovce svakog intervjua je jasno da pojam nisu tek tako pokupili. Ime su uzeli iz pjesme anarhističke autorice Voltairine de Cleyre, dok njihova glazba asocira na specifičnu notu engleske arhaične melankolije, iste one koja je bila prisutna u tako različitim opusima kao što su oni Coila ili Pentanglea. Jedan od glavnih razloga za to je violina vokalista Simona Barra. Dajući pjesmama tradicionalistički prizvuk, ona zapravo samo naglašava sirovost ostatka zvučne slike. Behold Sedition Plainsong je tek drugi njihov album, ali ima sve odlike definitivnog zvuka. Bijes i melankolija prožimaju se kao prirodni saveznici, što zapravo i jesu, pružajući istodobno otpor i nadu.

Venom Prison: Samsara (Prosthetic Records, 2019.)

Samsara je jedini death metal album na ovoj listi, ali kao za vraga je i najfeminističkije orijentiran. Čak i površni poznavatelji žanra znaju da je on poznat po eksplicitnoj, grotesknoj mizoginiji najočitije prisutnoj u opusu Cannibal Corpse. No frontmenica Venom Prison Larissa Stupar uzima sve tekstualne zakonitosti žanra, ponajviše izrazito nasilne pjesničke slike, i okreće ih naglavačke u pjesmama koje potpuno ‘metalskim jezikom’ govore protiv izborne politike, zatiranja prava žena i homofobije. Sve to popraćeno je iznimno brutalnom glazbom koja funkcionira kao frontalni napad na slušatelja i vokalnom izvedbom koja nosi sve pred sobom.

Bull of Apis Bull of Bronze: Offerings of Flesh and Gold (A Moment Of Clarity Records, 2019.)

Black metal duo iz Colorada predstavio se lani impresivnim debijem Offerings of Flesh and Gold. Najbliža usporedba koja mi se nameće je bend s kojim zapravo glazbeno i nemaju pretjerano veze, legendarni kanadski post rock anarhisti Godspeed! You Black Emperor. Baš kao oni, Bull of Apis Bull of Bronze kombinacijom izravnih poruka u promo materijalima i apstraktne, ali izrazito intenzivne i ritualističke glazbe, postižu da doslovno svaka nota zvuči izrazito politično.

Cloud Rat: Pollinator (Arttofact, 2019.)

Grind trio iz Michigana djeluje već desetak godina i Pollinator je njihov četvrti album, uz more EP-jeva, splitova i svega što ide uz tu vrstu metal undergrounda. Bend njeguje kaotični, dinamični zvuk na rubu metala i screamo bendova iz devedesetih, a taj utjecaj je posebno čujan u izvedbi vokalistice Madison čiji se anksiozni vokal s lakoćom probija kroz buku ostatka benda i prenosi mješavinu osobnih i društvenih problema. Uz navedeno, na ovom albumu dodatno ide poprilično fatalistički pogled na stanje okoliša. Unatoč frenetičnoj svirci, bend pametno nudi i trenutke predaha koji sprječavaju album da upadne u za žanr klasičnu zamku pretjeranog napada na osjetila.

Naposljetku, vrijedi se zapitati: zašto je sve ovo bitno? Zašto je bitna ideološka orijentacija unutar relativno opskurnih sfera underground glazbe? Odgovor je izrazito jednostavan ― koliko god minorna bila prisutnost fašistoidnih elemenata u metalu, ona je istodobno i odraz tendencija u društvu i generator potencijalnog budućeg zastranjenja. Zato zahtjeva odgovarajuću protutežu. Jačanje tzv. antifa trenda u metalskim krugovima sigurno neće imati trenutno vidljive posljedice na društvo u cjelini, ali bi itekako moglo spriječiti daljnju radikalizaciju osjetljivih skupina poput adolescentskih fanova ekstremnog metala. To je i više nego hvalevrijedan, i u široj slici stvari možda i presudan čin.

Karlo Rafaneli

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close