TEKST

Budućnost u doba korone


Pričalo se o nekim prehladama u Kini, tako je to rezoniralo u mojoj glavi dok sam rukom odmahivala na još jedno medijsko histeriziranje oko potencijalnog opasnog virusa. Sve te priče izgledale su kao ogoljene kosti koje se bacaju izgladnjelim medijskim psima kako bi barem donekle mislili da su im trbusi puni. I tako usred selidbe iz Berlina u Leipzig, pa kratkog putovanja u Poljsku, Wuhan se činio kao još jedan članak s nekog osrednjeg senzacionalističkog portala…

foto: we-guide-leipzig.com

Bila sam prezauzeta uređivanjem našeg dvosobnog stana da bih imalo ozbiljno shvatila što se događa. No, kroz dva tjedna i dva susreta s mojom lokalnom kazališnom grupom, bilo je očito da se pričanje o ‘koroni’ uplelo u svakodnevni život. Naš redatelj prečesto je imao virusne upadice izgovorene kroz nervozni smijeh, nekoliko je ljudi iz grupe s odmakom promatralo kolegicu iz Italije, a glumačke su se vježbe brzo iz fizički interaktivnih pretvorile u verbalne igre na odstojanju. Počelo se događati nešto čudno. Shvatili smo to najbolje kada nam je mama mog partnera, doktorica iz Švedske, dolazila u posjetu te rekla da je autobus bio poluprazan i da je zbog svog kroničnog kašlja odlučila piti sirup na bazi morfija kako se ljudi ne bi bojali jer su ju na najmanji teški udah gledali kao smrtnog neprijatelja. Kod nas je bila samo tri dana i u Švedsku se jedva vratila jer su autobusi i vlakovi bili masovno otkazivani te je putovanje koje inače traje 14 sati trajalo preko dan i pol. Bilo je jasno da je panika. Kazalište je prestalo raditi i druženja su neuspješno prebačena na e-mail, restorani i barovi su se zatvorili bez nekog velikog upozorenja, isto kao i škole. No dobro, mislila sam, bolje je pristupiti svemu ozbiljno. Nisam osjećala paniku, nije me bilo strah, zaista sam bila uvjerena da ljudi pretjeruju, ali, hajde, zanimljivo je promatrati tu masovnu histeriju.

I tek kada smo odlučili otići u standardnu dvotjednu nabavku hrane sam shvatila da je vrag odnio šalu. Normalno smo, kao i uvijek, otišli do lokalnog supermarketa; činilo nam se da je velika gužva ispred, ali nekako nismo povezali to s virusom. No, čim smo nogom stupili u objekt osjetila sam val panike kako preplavljuje svu moju racionalnost. Naime, nijednih kolica niti košare nije bilo za uzeti, stotine ljudi je manijakalno i bezglavo jurilo trgovinom, grabeći brašno, ulje i konzerve sa zastrašujućom histerijom. Nas dvoje smo samo stajali mirno usred kaosa koji bi se mogao usporediti s onim groznim videima snimljenima tijekom Black Friday rasprodaja u Americi. Moja je nepomična šokiranost samo dodatno raspirivala dojam straha koji je eruptirao nad Alt Lindenauom. Pogledali smo se i otišli doma. Razvili smo strategiju ― idemo rano ujutro kupiti zalihe graha, brašno nam nema svrhu jer nam je pećnica umrla čim smo se doselili u stan, tako da ću napokon moći vidjeti u čemu je fora s gluten-free prehranom, krumpiri i riža su isto prioritet, kao i pasirana rajčica i začini ― bit ćemo mirni do kraja pandemije. Provedba naoko jednostavnog plana bila je sve samo ne lagana jer je nestašica na policama trgovina trajala preko tjedan dana. A da ne spominjem činjenicu da smo ostali bez WC papira i sapuna taman kad je potražnja za istima dosegla povijesne razmjere. Kroz smijeh sam govorila da iz principa nećemo kupiti WC papir jer će susjedi pomisliti da smo možda jedni od toalet morona, ali sam se ipak potajno nadala jednoj roli, čisto toliko da se zadrži osjećaj normalnosti i normalna potrošnja vode.

Nakon tri tjedna bezuspješne kupovine toaletnog papira, pomirili smo se s činjenicom da ćemo guze sanirati na drugačiji način jer je jedino strašnije od prljave guze upravo prljava ljudska priroda kojoj solidarnost nije na pameti u trenucima kada bi trebala biti prioritet. Naravno, priča s maskama je bila gotovo identična s pričom o toaletnom papiru. Bilo je nemoguće naći maske koje su postale obavezni dio svakodnevnog života. Bez maske se nije moglo obaviti ništa u gradu pa smo za prvu ruku nespretno motali šalove oko lica, a to je bilo iznimno neugodno. Ikakvo duže nošenje šala maglilo je naočale, teško se disalo pod tom tkaninom, nakon par minuta je šal obavezno počeo padati pa smo htjeli-ne htjeli još više dirali lice rukama što je veliki faux pas u doba korone. Nisam imala izbora, pa sam odlučila sašiti maske od pamuka. S obzirom na to da sam si dala kreativnog oduška, moje su maske na kraju bile kariranog uzorka, neke s čipkom, neke crne , neke su izgledale kao gaće, neke kao prave maske, neke kao podrapani materijal. Nisam bila jedina koja je pomislila da bi izrada maski možda bio lukrativan posao pa sam ih počela izrađivati i za prijatelje, a čak je i pas postao žrtva mog kreativnog zanosa.

No, bez obzira što je pandemija rasplamsala moj šivački (anti)talent, manjak brige za druge oko nas koji se manifestirao zgrtanjem resursa me rastužio, pa sam odlučila pokušati učiniti nešto po tom pitanju i pomoći ljudima koji u vrijeme pandemije nemaju privilegiju samoizolacije. Pročitala sam da pučke kuhinje trebaju volontere te sam veselo nazivala okolo nudeći svoju pomoć, ali svi su me bezobrazno odbili, što zbog ispodprosječno lošeg njemačkog, što zbog iziritiranosti konstantnim pozivima ljudi koji žele ponuditi pomoć. Učlanila sam se i u lokalne Facebook grupe nudeći pomoć starijim ljudima pri kupovini i ostalim riskantnim radnjama, no jedino što sam dobila bile su mnogobrojne poruke u inbox od napaljenih gastarbajtera koji su mi nudili spojeve, cuge i kuće na moru u zamjenu za žensko društvo. Moje razočaranje bilo je neupitno. I kako se Njemačka sve više zatvarala, a grad postajao sinonim za prazninu, odlučila sam iskoristiti ovo vrijeme za kreativnost. Napravila sam si raspored pisanja, učenja jezika, šetnja sa psom i izrade kolaža, bila sam u kontaktu s mnogim umjetnicima i pjesnicima čije sam karantenske radove objavljivala na stranici svoje udruge kako bi kroz umjetnost olakšali ljudima samoizolaciju, ali je moj pokušaj dostizanja zenarazbijen u najsitnije komadiće jednog jutra kad sam, odmah nakon buđenja, vidjela poruku od tate na kojoj piše: “Dobro smo”. Bez ikakve veze o čemu on priča, ja mu odgovorim: “I mi smo dobro.”, na što je uslijedio poziv. Potres u Zagrebu.

Ta mi je vijest bila gora od stotine pandemija. Obitelj mi je u tančine ispričala stravične detalje, sve zvukove, padanje ormara i trčanje na dvorište. Sestra je iskreno rekla da je bila uvjerena da je to sada to. Ja sam samo pokušavala progutati cijelu tjeskobu koja mi se iz trbuha penjala prema ustima, ne, neću ti dati da izađeš van. Naravno, moja je obitelj cijelo vrijeme ponavljala kako su sretni što nisam u Zagrebu jer od malih nogu imam paničan strah od potresa, iako, realno, ne vjerujem da postoje ljudi koji taj strah nemaju. Dapače, kao dijete sam imala neprekidne noćne more u kojima je Sljeme bilo vulkan i kontinuirani potresi su nas iznova ugrožavali i ubijali. Moje su noćne more bile takvog intenziteta da sam imala konvulzije, u vrućici bih buncala i ne bih se mogla otrgnuti strahu pa sam neko vrijeme čak i bila u bolnici zbog tih večernjih halucinacija. No, ipak, mislila sam da bi me možda povratak u Zagreb ojačao i suočio s vlastitim strahovima. Ali naravno, s obzirom na zatvorene granice, moj Šveđanin u jeku pandemije nije imao dopuštenje ući u Hrvatsku, a ostaviti ga samog usred ovog ludila, u gradu koji nije stigao postati sasvim naš, nije dolazilo u obzir. Jedino što mi je preostalo je svaki dan u grozi čitati vijesti te lijegati i buditi se s neopisivim osjećajem panike i straha. Zavidim jakim ljudima koji su se uspjeli othrvati takvim mislima, i meni je uspješno išlo nekoliko tjedana, ali taj direktni strah od opasnosti za obitelj i prijatelje je bio previše. Nikada nisam osjećala takvu nemoć. Ne mogu ni zamisliti kako su se Zagrepčani osjećali ― pandemija, pa potres, pa snijeg… Postala sam definitivno uvjerena da živimo u simulaciji i da je osoba koja upravlja simulacijom otišla na godišnji te svoje radno mjesto prepustila nekome tko je lagao u životopisu. Da je ovo film, rekla bih da je čisto sranje, jer se redatelj očito nije mogao odlučiti kakav film želi napraviti ― horror, akciju, dramu ili crnu komediju.

Bilo kako bilo, nezavidan je broj ljudi ostao bez posla ili bio na prisilnom godišnjem. Zaista me ni najmanje ne čudi da je najveća ekonomska kriza pogodila Njemačku baš kad sam ja odlučila pokušati živjeti u njoj. Okej, Dojčland, razumijem.

Moj V. pak radi kao programer za tvrtku kojoj je izvor zarade i interesa nogomet i točno prije pandemije smo komentirali kako je jedino na što se čovjek može osloniti baš vječnost nogometa jer nijedno od nas ne pamti nikakve priče o otkazivanju sporta na globalnoj razini. Kadli, eto, nogomet je otkazan diljem svijeta. Tvrtka gubi sve prihode. Tu je došlo vrijeme za smijeh, ali onaj smijeh o kojemu govori Kierkegaard, smijeh koji nastaje iz apsurda života. Na sreću, Švedska je država uređena do te mjere da je svaka tvrtka pogođena pandemijom mogla podnijeti zahtjev te dobiti pozamašnu novčanu pomoć, pa je V. tako nastavio raditi 40% vremena uz punu plaću sve do kraja pandemije. Možete li zamisliti da vam Hrvatska plaća ‘nerad’, a da niste političar? Da, ne mogu ni ja.

Odlučili smo da ćemo pokušati uživati što više možemo jer nas očito čeka puno straha i nesigurnosti, pa smo tako svakodnevno išli na piknike uz rijeku, što je po njemačkim propisima društvenog distanciranja u redu jer je članovima istog kućanstva dopušteno zajedno izlaziti iz kuće u paru. Iskreno, iznenadila me količina ljudi koji su nakon nekoliko tjedana pridržavanja mjera odlučili jednostavno ne mariti te su se okupljali ispred crkve uz pive i glazbu u većem broju. Naravno, lokalni su policajci takve mini tulume brzo rastjerali što je pridonosilo nezadovoljstvu ljudi. Počeli su se organizirati prosvjedi protiv karantene, ljudi su izlazili na ceste prosvjedujući protiv deprivacije slobode, a njima se pridružio AfD, crna mrlja njemačke politike. I tako je ekstremna desnica postala glavni zagovaratelj građanskih sloboda u nadi da će dobiti na većoj popularnosti, iako je u Saksoniji, na žalost, druga najpopularnija stranka. Prosvjedi su odjednom postali kombinacija borbe za ljudska prava te bune protiv vladavine Angele Merkel i ‘prisilnih’ cijepljenja. Moram priznati da nisam razumjela problem društvenog distanciranja jer je ono direktna solidarnost s ugroženim skupinama, kao i sa zdravstvenim djelatnicima i općenito cijelim sustavom koji ne bi uspio izdržati eksponencijalni rast zaraženih duže no što je izdržao. Naravno, razumijem da su karentena i društvena izolacija zapravo privilegije bogatog zapadnog društva i smetalo mi je to što su sve ostale svjetske vijesti postale pometene pod tepih zbog neprestanog bombardiranja infomacijama o pandemiji, no smatram da jednako tako kao privilegirani Europljani imamo dužnost ponašati se društveno odgovorno jer i to direktno utječe na manje privilegirane. Lako je vidjeti kako brzo stvari eskaliraju čak i u Europi, konkretnije u Italiji i Španjolskoj. Dapače, moj prijatelj iz Madrida često bi nazvao u očaju zbog izolacije koja je bila daleko većih razmjera od vrlo liberalne izolacije u Leipzigu, gdje se moglo otići van baviti se sportom, šetati psa i ići u dućan, ali u grupama po dvoje. Moj je prijatelj suznih očiju čekao trenutak kad će smjeti izaći iz kuće na dva sata. Na dva sata. Dakle, on je u potpunoj izolaciji bio pet tjedana, smio je s posebnom propusnicom ići kupiti namirnice i potom se vratiti u stan iz kojeg nije niti provirio. U toj situaciji razumijem da je lako oboljeti na živce, no Njemačka je ipak sve mjere malo labavije implementirala. Ili se barem meni tako činilo. Lokalne su tvrtke dobile pomoć od države, kao i slobodni umjetnici i freelanceri.

No, bilo kako bilo, samoizolacija je svakome bila drugačija. Neki su pravila poštivali, neki nisu, neki su ekonomski bili netaknuti, nekima je teško, a mislim da smo svi morali obratiti veću pažnju na same sebe. Ja sam i dalje pokušavala držati glavu iznad vode svakodnevnim zezancijama poput davanja imena svim prostorijama u stanu da zvuče kao gradovi, organizacijom koncerta u dnevnom boravku, izradom pandemijskog slikovnog dnevnika koji je prestao nastajati zbog prestanka rada printera, a misija pandemije bila je otkriti način za izradu kruha bez pećnice i moram priznati da su moje tava-kifle odlične. Naravno, naš vjerni metalni pastuh, koji nas je prošlo ljeto proveo Balkanom, a ove zime s nama prešao pola Europe, nije preživio pandemiju. Na putu do jednog od piknika je otkazao poslušnost. Nakon ponovnih konzultacija s autostručnjacima, zaključili smo da je vrijeme da se oprostimo od njega. Cijela se samoizolacija doimala kao jako dug godišnji odmor jer, na sreću, što više vremena provodim sa svojim partnerom, to se bolje slažemo. Zato je bilo gotovo tužno kada su se mjere počele ukidati. Leipzig se u roku od dva dana sasvim opušteno vratio u staru normalu, nitko se osim trgovina više ne pridržava mjera distanciranja, ljudi u čoporima piju, okupljaju se uz roštilj, guraju se na tramvajskim stanicama. Jedini podsjetnik na cijelu noćnu moru su strašne brojke koje još uvijek rastu te maske koje se moraju nositi u zatvorenim prostorima. Nakon cijelog ovog iskustva i očekivanja drugog vala zaraze zaključili smo da je došlo vrijeme za pravi odmor, kako bismo pomogli hrvatskoj ekonomiji i oporavili se od ove nježne traume, a tko zna, možda sa sobom nećemo ponijeti samo kofere već i planove za budućnost, ako ona uopće postoji u doba korone.


Vedrana Pavlak

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close