TEKST

Što skriva etiketa Made in Europe?


U kakvim uvjetima rade radnice i radnici u hrvatskoj industriji odjeće, je li plaća dovoljna da bi pokrila životne troškove, rade li prekovremeno, s kojim kršenjima prava se suočavaju, jesu li sindikalno organizirani – to su neke od tema kojima se bavi najnovije istraživanje međunarodne organizacije za prava radnika u tekstilnoj industriji, kampanje Clean Clothes. O stanju naše odjevne industrije i najčešćim kršenjima prava, te o potencijalnim rješenjima, pročitajte u tekstu.

Tvornica Orljava, Hrvatska 2018.

Hrvatska industrija odjeće danas je rascjepkana na 832 tvrtke za proizvodnju (većinom u privatnom vlasništvu) i svedena na nešto više od 11 tisuća radnika (1991. je zapošljavala 81200 radnika). Industrija se promijenila – više nema giganata u kojima je radilo nekoliko tisuća ljudi, proizvodnja je u velikoj mjeri usmjerena stranom tržištu, umjesto domaćem, a proizvodi se najviše za brendove u vlasništvu talijanskih i njemačkih modnih kompanija. Više ne proizvodimo sve, od igle do mašine, i nemamo vlastite marke prepoznatljive na vanjskom tržištu. Proizvodnja se svodi na doradne poslove za strane naručitelje – sastavi košulju izrezanu u nekoj drugoj zemlji, porubi rukave, ušij gumbe, šalji nazad na prodaju van. Takav način proizvodnje stvorio je ovisnost o narudžbama iz zapadnoeuropskih zemalja i niskim cijenama po kojima modne kompanije plaćaju tvornicama, što se odražava i na uvjete rada i plaće radnica i radnika zaposlenih u industriji.

Stanje radničkih prava i radnih uvjeta u industriji odjeće tema jedanas objavljene publikacije Clean Clothes kampanje (CCC) i Novog sindikata, pod nazivom Profil zemlje Hrvatska 2020. Istraživači CCC-a razgovarali su s 38 radnika iz četiri tvornice odjeće. Benetton, Escada, Hugo Boss, Olymp, Sisley i Windsor najveći su modni brendovi za koje proizvode intervjuirani radnici. Veliku većinu zaposlenih (89 posto) čine žene. Radnice i radnici rade za najniže prosječne plaće u cijeloj prerađivačkoj industriji, suočavaju se s čestim kršenjima prava, rade za plaću nedostatnu za život, ne mogu se odmoriti i suočavaju se s pritiscima da rade brže i više.

Tvornica Orljava, Hrvatska 2018.

Najčešća kršenja radničkih prava

Rad za minimalac: Iako čl. 55. Ustava RH garantira svakom radniku “pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život”, ono se u praksi ne poštuje. Prema rezultatima istraživanja, prosječna plaća intervjuiranih radnika je 418 eura, tj. 3166 kuna. Oni kažu da je nemoguće preživjeti samo od plaće zarađene u tvornici. Ovise o financijskoj pomoći partnera, rodbine ili starije djece i k tome moraju raditi dodatne poslove – neki rade na crno ili poslove u fušu do kojih uspiju doći, neki šivaju i rade popravke za poznanike. Činjenica da intervjuirani radnici nisu znali koliko košta ulaznica za kino ili obrok u restoranu i da ih većina minimalno par godina nije bila na putovanju izvan mjesta gdje žive indikatori su siromaštva.

Radnici zarađuju 63 posto od iznosa službenog praga siromaštva za četveročlanu obitelj, što znači da na godišnjoj razini 12118 kuna moraju nekako skrpati da bi bili iznad granice siromaštva. Također, udio radničke plaće u dostojanstvenoj plaći je 34 posto, a to znači da bi radnici na mjesečnoj razini trebali zarađivati oko 6 000 kuna više. Pod pojmom dostojanstvena plaća (living wage) Clean Clothes kampanja podrazumijeva mjesečnu plaću zarađenu unutar standardnog radnog tjedna (max. 48 sati) koja bi radniku – jednom hranitelju u obitelji – omogućila da priušti hranu sebi i obitelji, plati režije, zdravstvenu skrb, odjeću, prijevoz i obrazovanje i da mu ostane nešto ušteđevine za nepredviđene situacije. Prema izračunu na temelju istraživanja, procijenjena dostojanstvena plaća za Hrvatsku jest 1246 eura mjesečno.

Osim toga, istraživači CCC-a ustanovili su da se događaju i kašnjenja plaća – u tvornici koja proizvodi za njemački brend Olymp intervjuirani radnici u vrijeme istraživanja (krajem listopada 2019.) još nisu dobili plaće za kolovoz. To znači da radnica koja se zaposlila početkom kolovoza mora raditi tri mjeseca da bi dobila prvu plaću, a ta tri mjeseca mora nekako preživjeti. Radnica zaposlena u maloj tekstilnoj radionici dio plaće dobiva u gotovini – to, osim što je ilegalno, znači da joj poslodavac dio ne mora isplatiti kad se nađe u frci, jer puni iznos plaće nije utvrđen nikakvim ugovorom.

“Direktor pokrije sve naše plaće s isporukom koju napravimo u jednom tjednu. Ima posla, narudžbe stižu, završavamo na  vrijeme, a opet za nas nema novaca. Što više radimo, manje vrijedimo.” – ovako radnica Josipa (ime je promijenjeno) komentira mizerne plaće u industriji. Najviše profita stvorenog radom odjevnih radnika odlazi u  ruke modnih kompanija, naručitelja robe. Recimo, ukupan prihod Hugo Bossa u 2019. iznosio je 2.88 milijardi eura, a u 18 godina (od 2001. kada je iznosio 1,09 milijardi eura) povećao se za gotovo dvije milijarde. Plaće radnika za to su vrijeme ostajale iste – njihova primanja svedena su na goli minimum.

Vršenje pritiska na Vladu putem medija, društvenih mreža i aktivističkih kampanja da poveća minimalnu plaću i na modne kompanije da isplate radnicima dostojanstvenu plaću neki su od koraka prema adresiranju problema u javnosti. Za radnike u tvornicama prvi korak trebao bi biti organiziranje u borbeni sindikat i započinjanje pregovora za kolektivne ugovore, pravne dokumente kojima se može urediti niz pitanja iz radnog odnosa.

Prekovremeni rad: Intervjuirani radnici nerijetko moraju raditi prekovremeno – dio njih subotom mora dovršavati posao ili ostajati oko sat vremena duže redovnim radnim danima kako bi narudžbe dovršili u roku. Često se ti sati ne bilježe, što znači da se ni ne plaćaju. Radi se o nezakonitoj praksi, budući da Zakon o radu propisuje da se sav prekovremeni rad mora platiti. U tvornici koja proizvodi za Benetton i Sisley prekovremeni se plaćaju, ali naknada je neznatna. Dobavljač za Hugo Boss rad subotom plaća, ali ga bilježi kao ‘nagradu’, a ne kao prekovremene sate. To znači da poslodavac može manipulirati iznosom koji će platiti radnicima, jer nagrada nije određena zakonom, a još k tome pripada u neoporezivi dio plaće, pa poslodavac tako štedi. Subota je u ovoj firmi plaćena 140 kn, ali kad na posao dolaze subotom radnici većinu novca potroše na benzin i obrok, jer je vikendom javni promet rjeđi. Zbog loše financijske situacije neki za vrijeme posla ni ne jedu.

Zakon o radu (ZOR) propisuje naknadu za prekovremeni rad, ali ne i visinu naknade. To znači da poslodavac može radnicima isplatiti i jednu lipu više od redovne satnice. Problem se može riješiti tako da se kroz kolektivne pregovore ugovori i točno precizira povećanje.

Zakidanja na materijalnim dodacima na plaću: Dodaci na plaću poput naknade za prijevoz, noćni rad, topli obrok, otežane uvjete rada, porast plaće po godinama staža i dr. u tvrtkama u kojima je istraživanje rađeno uglavnom se ne isplaćuju. Nekim radnicima firma plati godišnju autobusnu kartu, a onima koji putuju vlastitim autom putne troškove ne plaćaju ili ih plaćaju djelomično. U tvornici koja proizvodi za Olymp radnici kao naknadu dobiju bonove koji se mogu potrošiti samo u tvorničkom dućanu. Naknada za noćni rad, ondje gdje ga ima, ne premašuje tristotinjak kuna mjesečno.

“Rad subotom plaćen je jako slabo. Dobijemo bonove za putne troškove, ali ih ne možemo iskoristiti jer se mogu upotrijebiti samo za kupnju košulja koje ne nosimo. Putujem autom petnaestak kilometara u jednom smjeru. Od svoje jadne plaće kupim gorivo i hranu. Ne znamo što su božićnice i uskrsnice. Ne možemo osnovne troškove pokriti s plaćom, ne znam gdje bih počela nabrajati. Pola ode na prijevoz, osobnu higijenu, i to je to. Da to bar nije rad na normu, u kojem glavu ne dižeš, nego samo razmišljaš hoćeš li ili nećeš napraviti normu do kraja”, opisuje radnica Marta (ime je promijenjeno) svoje iskustvo.

Uz naknadu za prekovremeni rad, kolektivnim ugovorom moguće je dogovoritii naknadu za druge spomenute dodatke, a tako i za otežane uvjete rada, porast plaće po godinama staža itd.

Godišnji odmor i odlazak na bolovanje: Prema Zakonu o radu radnik ima pravo na 20 dana godišnjeg tokom cijele godine, od toga mora imati barem dva tjedna odjednom. To se pravo u jednoj od tvornica krši, a u drugima se odlazak na godišnji otežava – radnik teško može dobiti slobodno onda kada bi htio. U slučaju da moraju uzeti bolovanje zbog pretraga radnici radije uzimaju godišnji, jer poslodavac u slučaju bolovanja oduzima dio plaće, odnosno isplaćuje samo 70 posto, što je u skladu sa Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju. U Benettonovoj firmi poslodavac prijeti neisplatom regresa i božićnice ako je radnik bio na bolovanju više od 15 dana – zbog toga su radnici prisiljeni štetiti vlastitom zdravlju i ne koriste bolovanje kad bi trebali. Također, u istraživanju su zabilježeni i slučajevi da nadređeni zovu radnike za vrijeme bolovanja ili godišnjeg i pitaju ih kad će se vratiti na posao – na taj način miješaju se u njihov privatni život i uznemiravaju ih.

Broj dana godišnjeg odmora moguće je povećati kolektivnim ugovorom, a također i dogovoriti povećanje po godinama staža (npr. jedan dan za svakih pet godina staža) ili prema socijalnim uvjetima (npr. jedan radni dan za samohranog roditelja). Po ZOR-u radnik ima pravo na ukupno sedam dana plaćenog dopusta za osobne potrebe (sklapanje braka, rođenje djeteta i sl.), a kolektivnim ugovorom može se povećati broj dana i proširiti broj slučajeva za koje je dozvoljeno uzeti slobodan dan.

Neadekvatni uvjeti u tvornicama: Iscrpljenost, velika vrućina u pogonu ljeti, prašnjava i zagušljiva radna mjesta, bez klimatizacije i dobrog sustava provjetravanja uzrokuju malaksalost, nesvjesticu i ozljede – posjekotine, šivanja i nagnječenja prstiju. Štedi se na higijenskim potrepštinama poput WC papira i sapuna, nema dovoljno WC-a na broj radnika, WC-i se ne čiste dovoljno često, a u jednoj od tvornica radnici su morali sipati vodu kantama jer vodokotlići nisu radili.

“Nisam zadovoljna radnim uvjetima. Nemamo prozore, a vrata od hale su 50 metara od nas pa je zagušljivo. Sve je puno prašine i vlage. Imamo čučavce koji su i prljavi”, kaže jedna radnica.

Dugi radni sati i neadekvatna zaštita na radu ostavljaju posljedice na fizičko i psihičko zdravlje radnika. Bolovi u leđima i proširene vene radi dugog sjedenja, uklještenje živaca, upale očiju i ušiju, iritacija kože, očiju i dišnih puteva zbog prašine, samo su neke od profesionalnih bolesti od kojih radnici boluju.

Zakon o zaštiti na radu definira osnovna pravila zaštite, a povjerenik radnika za zaštitu na radu obvezan je zastupati interese radnika u tom području. Radi se o pravu koje treba koristiti – poslodavac je obvezan povjereniku osigurati potrebno vrijeme i uvjete za obavljanje dužnosti, davati mu sve potrebne obavijesti i omogućiti uvid u sve propise i isprave iz zaštite na radu. Ne smije mu bez pristanka radničkog vijeća ili sindikalnog povjerenika otkazati ugovor o radu niti ga na drugi način staviti u nepovoljniji položaj u odnosu na dotadašnje uvjete rada i ostale radnike. Povjerenik ima pravo na naknadu plaće za obavljanje dužnosti najmanje tri sata tjedno. Uz navedeno, zaštitu na radu moguće je poboljšati i kolektivnim ugovorom, npr. ugovoriti da je poslodavac dužan radnicima osigurati kvalitetniju zaštitnu opremu. Bolesti uzrokovane radnim uvjetima teško je izbjeći, ali moguće ih je ublažiti navedenim mjerama i mjerama poput povećanja plaće i smanjenja radnog tjedna, jer se tako povećava efikasnost radnika.

Dodatno, radnici se suočavaju s velikim stresom, pritiscima da rade brže i verbalnim nasiljem koje provode nadređeni, poput vrijeđanja i nazivanja radnika neradnicima, lijenčinama i sličnim pogrdnim imenima.

“Ponašaju se kao da smo bezvrijedni i niškoristi, ali mi smo ti koji proizvode. Džaba i programer i direktor, ako nema nas da proizvedemo robu i pazimo na proizvodni proces. Mi stvaramo profit”, citat je borbene radnice iz brošure. Isto tako, ako nema sindikata u koji bi se radnici udružili i zajedno izborili za veća prava, bit će prepušteni pojedinačnim borbama koje vrlo vjerojatno neće biti uspješne. Sindikalno organiziranje put je i do kolektivnog ugovora, a uz to je važno aktivno sudjelovati u sindikatu i raditi na razvoju solidarnosti i zajedništva, te ustrajati u svojim zahtjevima. Onda kad radnici poslodavcima pokažu da su složni i preuzmu moć u svoje ruke, prestat će omalovažavanja. Kad postanu svjesni moći koju imaju, moći će se izboriti i za veće plaće i bolje radne uvjete.


Aca Vragolović

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close