TEKST

Yannick Giovanni Marshall: Rasistički mir


U tekstu izvorno objavljenom 7. lipnja na portalu Al Jazeera, Yannick Giovanni Marshall, pisac i profesor Afričkih studija na Knox Collegeu, ukazuje na negrofobnost i reakcionarnost mainstream framinga aktualnih ustanaka u SAD-u koji jedino “mirne prosvjede” priznaje kao legitimne. Autor oštro osuđuje pacifikacijsku ofenzivu medija, policije i liberalne javnosti čiji je cilj izbjeći sustavne promjene i omogućiti brz povratak na status quo kojemu je rasističko nasilje temeljno obilježje. Smještajući aktualne pokušaje kooptacije i delegitimacije otpora unutar historijskog okvira kolonijalizma i bjelačkog suprematizma, Marshall strastveno i borbeno poziva na obranu radikalnosti pobune.

Kada je na snazi njihov mir, Crnce i Crnkinje nekažnjeno se ubija. U tom razdoblju u koje se očajnički žele vratiti – koje pokušavaju vratiti silom uz pomoć helikoptera, interventne policije i vojske – Crnce i Crnkinje nekažnjeno se ubija. Kada vlada njihov uobičajeni poredak, Crnce i Crnkinje nekažnjeno se ubija. Dok se oni_e glasno smiju u kafićima, Crnce i Crnkinje nekažnjeno se ubija. 

Kada videozapisi koji prikazuju ubijanje Crnaca i Crnkinja začas nestanu iz ciklusa vijesti, Crnce i Crnkinje nekažnjeno se ubija. Dok je ovaj predsjednik na vlasti, Crnce i Crnkinje nekažnjeno se ubija. Kada ovaj predsjednik nije na vlasti, Crnce i Crnkinje nekažnjeno se ubija. Kada se “brane od pljačkaša”, nekažnjeno ubijaju Crnce i Crnkinje. U njihovim zatvorima, bolnicama, njihovim ulicama, njihovim policijskim postajama, Crnce i Crnkinje nekažnjeno se ubija.

U njihovim uličnim neredima Crnce i Crnkinje nekažnjeno se ubija.

Njihov mir, njihov uobičajen poredak stanje je u kojem se Crnce i Crnkinje nekažnjeno ubija.

Mir nije ono što im želim.

U kolonijama nikada ne vlada istinski mir. Mir robovlasnika nije mir porobljenih. Robovlasnika umiruje pogled na mase porobljenih koje za njega rade pod bičem nadglednika. Mir porobljenih plantaža je u plamenu.

Naš mir nije njihov mir. Njihov je mir bio naše prešutno prihvaćanje gomilanja leševa Crnaca i Crnkinja na našim ekranima. Nama je mir kada nas prestaju ubijati. Za nas će nastupiti mir onda kada više ne budu sigurni da će ubojstva proći nekažnjeno. Kada se ostatak života budu napinjali da dešifriraju svaki jezivi zvuk koji donosi vjetar, nadajući se da ih nije snašla loša sreća. Nama je mir kada ih se prisili da zastanu, da se po prvi put od izglasavanja Zakona o slučajnom ubijanju robova (1) zapitaju neće li ih možda snaći posljedice.

Nije mirno u zatvorima, u slamovima, pod uvjetnim otpustom, podzaposlenima ili uhićenima. Svoj su mir smatrali univerzalnim. Miješaju sigurnost svojih obitelji, lakoću s kojom žive svoje živote i vatru pod kojom mi živimo svoje s pravednim poretkom, s mirom za sve. Promatraju neprekidne valove naših smrti kao da gledaju kroz pozor s pogledom na plažu.

Pogibanje njihovih nevinih njima je povod za rat. Njihovi prosvjedi zbog ubojstva njihovih nevinih ratovi su protiv zemalja za koje kažu da štite teroriste i ratovi protiv zemalja za koje kažu da izgledaju kao da štite teroriste. Njihovi prosvjedi uključuju artiljeriju, 20-godišnje ratove, nasilno svrgavanja režima, preustrojavanje društava na svoju sliku, “šok i strahopoštovanje” kojima cijelom svijetu poručuju da takvo što neće ponovno dopustiti.

Njihov je prosvjed obrok sa svim sljedovima. Kada odblaguju, nama udijele “mirne prosvjede”, kosti i hrskavicu i iznutrice njihova prosvjeda, bačene poput smjese za tov pilića u straćare robova. Toliko gladan nisam.

Na mirnim prosvjedima žrtve pola tisućljeća pogroma moraju se naučiti bojiti unutar linija. Moraju nas okružiti ljudi protiv kojih prosvjedujemo, koji će osigurati da ne gazimo po travi. Moramo stati radi snimanja fotografija na kojima nas grle. Moraju nas koriti ljudi koji im plješću kada kleče i slušati kako je to obećavajuće.

Ne smijemo biti sumnjičavi_e; moramo voditi kampanju za osvajanje srca i umova. Naše prosvjede protiv policije mora nadgledati policija. Kada se protivimo, policija nas mora opkoliti. Kada nam naređuju da budemo mirni, mnoge od nas to podsjeća na policajca s pištoljem koji naređuje da se ne mičemo – jer to i jest ista stvar.

Mirni prosvjedi ne trpe pljačkaše – pritom je izraz “pljačkaši” (looters) rasistička i klasistička uvreda koja, poput ranijih “lutajućih bandi mladih crnji”, služi tome da one koji izražavaju otpor pretvori u legitimne ciljeve državne i civilne paljbe.

Mirni su prosvjedi stoga vrijedni pohvale kada prosvjednici i prosvjednice preuzmu ulogu policije, uhvate osobe koje “izazivaju nered” i predaju ih policiji koja čeka sa strane. Dobri_e, mirni_e prosvjednici i prosvjednice su oni_e koji_e vjeruju da policija pravedno postupa s osobama koje “izazivaju nered”. Ili su zaboravili_e na aktivista Joshuu Williamsa iz ustanka u Fergusonu, zatočenog u zatvoru u Pacificu, Missouriju, ili možda vjeruju da mu tamo i jest mjesto.

Dobri_e i mirni_e prosvjednici i prosvjednice kao razbojnike će otjerati sve one koji_e “izazivaju nered”, sve neposlušne, “pobunjenike”, “vandale”. Njima radikali i radikalke poručuju isto ono što je Joshua Williams rekao predsjedniku: “Ljudi koje vi nazivate razbojnicima, ljudi koje vi nazivate zločincima, to su moji ljudi.”

Bilo bi zanimljivo čuti što dobri prosvjednici i prosvjednice misle kad crni radikali i radikalke skandiraju “sloboda za sve ratne zarobljenike” i “sloboda za sve političke zarobljenike” te misle li da je to skandiranje dovoljan razlog da ih prijave vlastima.

Civiliziranje ustanka u prosvjed, njegova deradikalizacija i pretvaranje u tobožnji mir pogrešno zapamćene nenasilne “kampanje za građanska prava” istovremeno je poziv da ga preplave dobri_e prosvjednici_e u ulozi policije, doušnici_e i budući izdajice. Teško je zamisliti mase na ulici u prvim danima alžirske revolucije ili borbe protiv aparthejda u Južnoj Africi kako predaju “vandale” i “lopove” policiji kolonije. Liberalni govor o “mirnim prosvjedima” nalog je za uhićenje.

Kada nam narede da mirno prosvjedujemo, poručuju nam da smijemo tražiti da nas se manje ozljeđuje isključivo u pristojnom i uglađenom tonu. Veličati mirne prosvjede znači braniti pravo onih protiv kojih se bunimo da određuju etičnost otpora – njihovo pravo da zapovijedaju otporom i da ga usmjeravaju, njihovo pravo da određuju kako se otpor smije provoditi.

Pravo da zapovijedaju Crncima i Crnkinjama – čak i pobunjenim Crncima i Crnkinjama – tako je apsolutno u bjelačko suprematističkom društvu da si medijske ličnosti i policija bez oklijevanja uzimaju za pravo da odrede kada je prosvjed protiv njih “okaljan” i da odvoje dobar od lošeg otpora.

Revolucija ne može biti okaljana. Ustanak ne može biti okaljan. Miran prosvjed uvijek to jest.

Ako je prosvjed moguće okaljati, onda on i nije prosvjed, već predstava koja glumi prosvjed. To je kazališna plejada koja se izvodi pred publikom koja sama odlučuje želi li slušati ili ne. To nije prosvjed; to je molitva.

Ako su u ovoj koloniji prosvjedi na kojima se “iznose prigovori” jedino legitimno mjesto za suprotstavljanje nepravdi; ako se obrana crnačkih života mora prilagoditi bjelačko suprematističkom građanskom poretku; ako se borba za život bez zlostavljanja mora svesti na predstavu uglađenosti, onda prosvjede treba ukinuti.

To je u redu jer “prosvjedi zbog Georgea Floyda” i nisu prosvjedi. To je ustanak koji toliko revno biju gumenim mecima i fotografijama klečeće policije da je preostalu kašu lako pobrkati s ceremonijalnim prosvjedom bez zuba. Ali nije; to je ustanak. Ustanak zbog Georgea Floyda, ali isto tako i zbog svih onih koji_e nisu imenovani_e.

Zbog Crnaca i Crnkinja koji nisu ubijeni_e pred kamerom, u ciklusu vijesti o Amy Cooper i Ahmaudu Arberyju, koje nije ubio policajac koji se nije zamarao uvjerljivom porecivošću, zbog onih koje nisu bile muškarci, čije smrtne krikove nitko nije čuo, koji_e nisu ubijeni_e za društvenog previranja u jeku koronavirusa ili koje se, iz bilo kojeg razloga, nije smatralo dovoljno važnima za pokretanje revolucije.

Svesti taj ustanak na “ljutnju zbog smrti Georgea Floyda” jest kao da svedete Arapsko proljeće na “ljutnju zbog smrti Mohameda Bouazizija”. U Tunisu i u Minnesoti ljudi bijesni zbog ubojstva izašli su na ulice, sukobili se s policijom i suočili se sa suzavcem. Tisak u SAD-u naziva jedno Tuniskom revolucijom, a drugo “prosvjedima zbog Georgea Floyda”. O “nasilju” jednoga govori se kao o razumljivoj posljedici opresije; “nasilje” drugoga prikazuje se kao nešto što diskreditira mirne prosvjede ili kao dokaz kriminaliteta prosvjednika_ca.

Tisak u SAD-u ne može priznati da je “prosvjed” ustanak, jer bi taj ustanak mogao biti usmjeren protiv protucrnačkog kolonijalnog poretka kojemu tisak duguje svoje postojanje i čija mu je obrana svrha. Kada to nazivaju prosvjedom zbog smrti Georgea Floyda, borbu protiv cijelog protucrnačkog poretka, rasista_kinja i njihovih negrofobnih paramilitarnih institucija mogu prikazati kao izljev bijesa zbog nepravedne smrti Georgea Floyda i kao pokret koji zahtijeva “reformu kaznenog pravosuđa”.

Smješteni unutar okvira javnog žaljenja, “prosvjedi” će biti dopušteni samo dok traje period žaljenja (ako ispaljivanje gumenih metaka i bacanje kanistara suzavca možemo tumačiti kao davanje ljudima prostora za žaljenje). Uskoro će dužnosnici_e reći, “Čuli_e smo vas, reformirat ćemo sustav. Ali da bismo to postigli_e, moramo ponovno uspostaviti red”. Ili, ako su konzervativniji_e, “Vratite se na posao!” I mi bismo se s gorčinom vratili_e na status quo, znajući da nam je vrijeme isteklo.

Za razliku od mirnih prosvjeda koje se može svesti na specifičan prigovor, revolucije nemaju rok trajanja. Stoga, baš kao policija koja prati mirni prosvjed, tisak mora flankirati narativ pobune, tvrdeći da ga štiti dok ga malo po malo udaljuje od neuralgičnih točaka protucrnačke kolonije. Moraju razoružati ustanak. Jezik mirnih prosvjeda stavlja lisičine na pobunu.

Prosvjedi nisu mirni; njih se pacificira. Oni su ugušeni ustanci, ukroćene pobune. Govor Baracka Obame, performativni bijes voditelja_ica vijesti, prikazivanje revolucionarne akcije kao da je moderni pokret za građanska prava – sve to čisti pokret od “opasnih” radikala_ke koji_e su vodili_e ustanke u Minnesoti, Baltimoreu, Fergusonu itd., i predaje ga onima koji_e žele samo reformu.

Nedotjerane, mobitelom snimljene videozapise aktivista_kinja s megafonima na automobilima zamijeni se poliranim fotografijama ljudi koji se vesele i dižu šake u znak pozdrava klečećoj policiji. Čin “izbacivanja svinja iz kvarta” pacificira se u čin prepoznavanja zajedničke čovječnosti. Cilj okončanja negrofobnog ubojstva kao sporta izmjestit će se kako bi se činilo da nam je cilj oduvijek bio da nas se čuje.

Kada bi se to ostvarilo, ljudi bi se uputili kući, pokrenuli bi se “razgovori i dijalozi”, eventualno utemeljili neki instituti i otvorilo poneko radno mjesto, a uobičajen red negrofobnog ubijanja – uobičajeno protucrnačko stanje – bilo bi, na olakšanje svih osim prvotnih aktivista_kinja i meta zločina, očuvano. Njihov je mir rasistički mir. Njihovi osjećaji ružičaste, univerzalne ljubavi naš su pritvor.

Rasisti_kinje sada samo čekaju svoju priliku. Nadaju se brzom povratku uobičajenom redu. Čekaju da se vrati na snagu onaj mir u kojemu se Crnce i Crnkinje nekažnjeno ubija. Poznati_e liberali_ke sada na svjetskoj pozornici pokušavaju preoteti narativ o ustanku od radikalnih aktivistkinja i aktivista poput Sabae Folayan, Damona Davisa i Brittany i Alexis iz Fergusona.

Nadaju se brzom kompromisu s bjelačkim suprematizmom: obećanje da će smanjiti prekomjerna, javna policijska ubojstva i eventualno ublažiti najgore nejednakosti kaznenopravnog sustava, u zamjenu za povratak uobičajenog poretka u kojem se Crnce i Crnkinje nekažnjeno ubija. Zatim će nam ponuditi sporazum o priznanju krivnje za nevine, u nadi da nitko od nas nije radikalan kao Kalief Browder.

Njihov je mir rasistički mir. Njihov je uobičajen poredak stanje u kojem se Crnce i Crnkinje nekažnjeno ubija. Mediji, policija i liberalno društvo udružuju se u represiju kojoj je cilj zaustaviti radikalan ustanak protiv kolonije koja ubija Crnce i Crnkinje. Preusmjeruju marš koji vodi prema kraju kolonijalizma u marš prema otvorenom dijalogu. To nije ono što smo tražili_e. Govorili_e smo vatrom.

Ovo su revolucionarna vremena. Zanemarite sve što su vam govorili. Vrijeme je za drugačiji mir. U naše vrijeme mira, svaki je zatvor anakronizam; svaki je policajac zalutao u pogrešnu eru. Pro-policijske TV serije sa smiješnim crnačkim sporednim likovima, knjige i filmovi u kojima je patnja Crnaca i Crnkinja smještena u narativ američkog iskupljenja, mahanje doseljeničkim zastavama i sve institucije doseljeničkog kolonijalizma u jednakom su raskoraku s vremenom kao čovjek koji bi danas šetao Bostonom u punom ruhu kralja Georgea III.

Velečasni Al Sharpton upozorio nas je da je ovo drugačiji trenutak i drugačije doba. Istina. A crni radikali i radikalke iskoristili_e su taj trenutak.

U njihovo vrijeme mira Crnce i Crnkinje nekažnjeno se ubija. U naše ne. Pogledajte van. Prekrasan je dan.


Odabrala i prevela Veronika Bauer.


(1)  Zakon iz 1669. jamčio je da robovlasnici neće snositi zakonske posljedice za “slučajno” ubijanje robova (op. prev).


Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close