TEKST

DIJANA MATKOVIĆ: Pod Janšinom vladom protest je postao modus operandi slovenačkog naroda


Društvena stvarnost u Sloveniji posljednjih je mjeseci, za vrijeme korona krize, ispunjena napetošću između naroda i aktualne vlasti, predvođene premijerom Janezom Janšom i njegovim poslušnicima. Protiv sistemske nepravde na različitim društvenim poljima Slovenci već tri mjeseca protestiraju na takozvanim ‘biciklističkim protestima’, u gradovima i mjestima diljem zemlje.

Foto: Boštjan Pucelj

Dijana Matković, iskusna novinarka, prevoditeljica i književnica, jedna je od onih pojedinki koje u slovenskom medijskom i kulturnom polju stvaraju prostor otpora. S nekoliko svojih kolega Matković je prije nekoliko mjeseci pokrenula novi nezavisni portal Disenz koji se svojim sadržajem suprotstavlja konzervativnim i profaštističkim politikama aktualne vlasti u Sloveniji. S Matković razgovaramo o ovom novom medijskom projektu, političkoj situaciji u Sloveniji, slobodi medija, protestima, takozvanom ‘janšizmu’ i poziciji kulturnjaka i umjetnika.

Antonela Marušić: Na portalu Disenz objavili ste do sada cijeli niz zanimljivih komentara, ekskluzivni intervju s talijanskim filozofom Francom Berardijem Bifom i antropologom i anarhistom Davidom Graeberom… Pri površnom pregledu vašeg sadržaja vidljivo je da je riječ o web portalu na kojem pišete o rasizmu, fašizmu, neoliberalnom kapitalizmu, radničkim pravima. S kojim idejama ste pokrenuli portal, te kako je nastao, iz koje potrebe?

Dijana Matković: Ideja o Disenzu je nastala kad me Nika Kovač, poznata slovenačka aktivistkinja, pozvala da  smislim portal za UDESIN, koji je projekt Univerzitetne zaklade ing. Milana Lenarčiča, a ta raspolaže s ostavštinom spomenutog gospodina koji je već u četrdesetim godinama odlučio da će dio svojeg bogatstva namijeniti djelovanju socijalnog i demokratskog instituta UDESIN. Ja sam prije toga s kolegama koji su danas moji suradnici godinama maštala kako bi sjajno bilo uređivati nezavisni portal koji nije dio ni jedne političke opcije i ne financira se na neki od  birokratsko-tržišnih modela (jer te sve to gura u kompromise, koje ne možeš prihvatiti), ali sam svoja maštanja uvijek završavala s: “Ali šta kad kod nas nemamo prosvjetljenog mecena!” Ispostavilo se da nisam bila u pravu, imamo mecenu, trebalo je samo malo vremena da se stvari sklope i dođu na svoje mjesto.

Disenz je nastao iz nužde za otvaranjem prostora tekstovima o teorijama i praksama kojima je moguće preispitivati status quo, pogotovo danas, kada dobivaju skoro status kletve: to su anarhizam, komunizam, antifašizam, socijalizam ili, u nekim novim oblicima, na primer ‘acid komunizam’, kojeg je prije smrti počeo artikulisati MarkFisher, teoretičar kulture koji je za Disenz jako bitan i utjecajan i zbog njegovih drugih koncepata. Ne zanimaju nas ‘kapitalizam s ljudskim licem’, pop-feminizam i parlamentarna demokratija po svaku cijenu. Kritični smo i do nekih vidova postojeće demokracije, znajući da ona, sa svojom kulturom laissez-faire dijaloga na kojoj se temelji, omogućava fašiste jer ih se, kad i njima daje pravo na slobodu govora, izjednačava sa drugima i time legitimiše. Jedini način borbe protiv fašizma je antifašizam.

Jako brzo smo počeli objavljivati i na engleskom, pogotovo intervjue s velikim imenima kao što su spomenuti David Greaber, Franco Berardi Bifo itd. To se ispostavilo kao dobra praksa, jer su ti tekstovi doslovno čitani po cijelom svijetu. U budućnosti želimo istraživati i druge  mogućnosti objava na engleskom, zanima nas mogućnost stvaranja strane publike i toga što s tim dolazi.

A.M: Tko je, uz tebe, dio tima portala?

D.M: Moji najuži suradnici su dvije osobe s kojima sam i prije uređivanja portala raspravljala o svim dilemama i pitanjima koje imam kao spisateljica, prevoditeljica, urednica ili prosto biće koje se trudi razmišljati o svetu u kojem se nalazi. To su novinar Lenart J. Kučić i pisac eseja odnosno teoretičar Rok Plavčak. Kad ih združite, dobijete nevjerojatnu količinu znanja, a kad dodate najužoj ekipi i urednički savjet, u kojem su već spomenuta Nika Kovač, aktivistkinja za ženska i radnička prava te pisac kolumni, spisatelj i odvjetnik Dino Bauk, dobivate skoro dream team kombinaciju. Tu su i lektori, prevoditelji, novinari, kolumnisti: Mišo Mićić, Deja Crnović, Andrej Nikolaidis, Miha Poredoš i mnogi drugi s kojima se tek dogovaramo za saradnju. Jedna od ideja nam je i to da želimo novinarima koji napuštaju svoja radna mjesta u mainstream medijima – zašto je to tako je problematika za sebe – dati mogućnost pisanja o temama za koje imaju istinsku strast i na kojima mogu raditi duže vrijeme.

Foto: Inštitut 8. marec

A.M: Kakvim procjenjuješ stanje u nezavisnim medijima Slovenije: postoji li dovoljan broj ovakvih medija i kakav je doista njihov utjecaj ‘na terenu’, među narodom Slovenije?

D.M: U posljednjih par godina je kod nas u porastu istraživačko novinarstvo, kojim se bave novinari koji su prije radili za časopise kao što su Delo, Dnevnik itd. Jedna novinarka, koja će postati i naša suradnica mi je nedavno dobro rekla: “Morala sam napustiti posao kao novinarka takvog časopisa jer previše volim novinarstvo.” Nezavisni mediji kod nas pokušavaju raditi posao, kojeg zbog svoje vlasničke korumpiranosti ili činjenice da žive od prodaje, već dugo ne obavljaju mainstream mediji. O utjecaju medija ‘na terenu’ je u svim smislovima teško govoriti, jer ga je teško izmjeriti. Kod nas imamo taj paradoks da smo s jedne strane čitani po cijelom svijetu, a u Sloveniji nas većinom čitaju ljudi iz Ljubljane, o čemu poručuju i kolege iz drugih nezavisnih medija. Bojim se da najveći utjecaj na narod trenutačno i sve više imaju partijski propagandni mediji koji propagiraju ideje nacionalizma, ksenofobije, homofobije itd. i šire se po čitavoj Sloveniji sa svojim objavama u lokalnim partijskim medijima kao neki virus kojeg je nemoguće zaustaviti. Ti mediji, ako ih možemo tako nazvati, ne poznaju novinarsku etiku, ne zanimaju ih činjenice, ne mare za istinu. Protiv toga se jako teško boriti, jer kao što znamo, u sukobu često pobjedi onaj koji je primitivniji i pokvareniji zato što ga u dosezanju njegovih ciljeva ništa ne zaustavlja. To je inače dio šireg problema ljevice – kako pobijediti u borbi protiv populizma? – zajedno sa vašim pitanjem, kako dobiti utjecaj ‘na terenu’.

A.M: Janez Janša često javno iskazuje simpatije prema mađarskom premijeru Orbanu. U krugovima prosvjednika cirkulira izraz ‘janšizam’ kojim se opisuje autoritarna politika Janšine vlade. Koja su njegova glavna obilježja? Taj je izraz u jednom trenutku bio kriminaliziran, tj. policija je mogla privesti onoga tko ga javno ističe na transparentu?

D.M: Janša je dobar učenik (i podanik) ne samo Orbana (zbog čega su ga neki počeli zvati ‘mali Orban’, što  je vjerojatno najgore što se može desiti njegovom egu), nego i Trumpa. Često se ni toliko ne potrudi da bi njihove ideje upakovao na svoj način, nego ih direktno kopira. Odmah kad je Trump Antifa razglasio za teroriste – sa čime je, da se razumijemo, pokazao svoju fašističku prirodu, jer samo fašist može biti protiv antifašista – Janša je počeo pisati tvitove o opasnosti od antifašista i anarhista na slovenskim protestima koji po njegovom jedva čekaju na priliku za nasilje. ‘Janšizam’ je ta vrsta iskrivljavanja historijskih činjenica: antifašisti odjedanput postanu fašisti, a neonacisti su domoljubi, koji državu brane od novinarske, umjetničke, aktivističke gamadi. Janšizam je korupcija, maskirana u ulogu narodnog heroja i žrtve ‘duboke države’. Janšizam je stvaranje unutrašnjeg neprijatelja, smanjivanje ugleda i utjecaja nacionalnih institucija kao što su javna RTV, protukorupcijska komisija, sud itd., napadanje manjina i običnih građana kroz svoje partijske medije, veličanje vojske i policije, ograđivanje političke elite od naroda, uzimanje države za taoca ličnih interesa, te drugi znakovi dolaska fašizma koje su mnogi mislioci već odavno definirali. Uzalud, izgleda.

U vezi kriminalizacije termina ‘janšizam’: u pitanju su bili transparenti sa napisom ‘smrt janšizmu’, o kojima on – majstor igranja uloge žrtve – tvrdi da su napadi direktno na njega, da je to poziv na atentat. Mislim da čak neke ljude tuži zbog toga. Janša voli biti na sudu. Naravno – kad njemu koristi.

Policija privodi 8. marec (foto: Inštitut 8. marec)

A.M: Možeš li prokomentirati biciklističke prosvjede koji se od marta događaju u Sloveniji svakog petka i koji traže ostavku vlade Janeza Janše? U pitanju je dosjetljiv i vrlo dobro organiziran model protestiranja u javnim prostorima, ali i na internetu, na čijoj je organizaciji i koordiniranju umreženo radio cijeli niz organizacija civilnog društva. Što je, po tebi, postignuto ovim protestima do sada?

D.M: Kao prvo, sigurno se svi koji protestiraju slažu da mora pasti korumpirana, autoritarna vlada Janeza Janše, ali ima i mnoštvo drugih razloga zbog kojih ljudi svaki petak protestiraju. Katkad i tijekom tjedna protestiramo i mi kulturni radnici, protestiraju aktivisti za prirodu, pod Janšinom vladom je protest postao modus operandi slovenačkog naroda. E, da, protestiraju i njegovi dokazani neonacisti, iza kojih, ako mene pitate, stoji dobra PR služba, jer se nijedna ‘ljudska masa’, a pogotovo ne nacionalisti, kojima problem predstavlja već sam slovenački jezik, ne može organizovati i promovirati tako dobro kao oni. Podržavaju ih, naravno, i partijski mediji, koji objavljuju ‘ekskluzivne’ intervjue s njima, među kojima su neki dokazani članovih neonacističkih grupa. Ali šta želim da kažem: mnogi znamo da ostavka vlade Janeza Janše nije dovoljna za promjene koje slovenačko društvo treba. To smo već doživjeli poslije protesta 2012. Padne njegova vlada i na kraju dobijemo neke lijeve političare ili one desnog centra, svejedno, koji nastavljaju sa istom neoliberalnom politikom, postavljanjem ograda na granicama, istim iskorištavanjem radnika, istim rezovima u proračunu za kulturu, socijalu, koji isto nemaju ideje kako riješiti problematiku stanovanja (stanarine su nam dosegle visinu minimalne plate) itd. To, dakle, nisu samo protesti protiv Janšine vlade, nego i protiv samog sistema koji vrijeđa osnovno ljudsko dostojanstvo. U protestima učestvuju i bakice koje su osamdesetih podržavale Janšu i danas ljute shvaćaju da su bile prevarene, kao i studenti, različite organizacije, dolaze cijele obitelji itd., to je jedna jako šarolika grupa ljudi.

U smislu političkih posljedica s protestima, nažalost, nismo postigli još ništa. Nitko još nije dao ostavku, ni jedan zakon se nije promijenio. Vlast te proteste ne samo da ignoriše, nego prosvjednike čak ismijava i lično napada. Proteste su pokušavali na sve načine kriminalizirati, ali u tome nisu uspjeli, pa su sad poslali svoje neonaciste, maskirane u samoorganizovane domoljube, da potaknu nasilje i da bi ideje protesta relativizirali. Odjedanput smo se našli u situaciji gdje nije problem ako si neonacist, nego je problem ako neonacistima pokažeš guzicu, kao što je to bio nedavni slučaj jednog učitelja koji je zbog toga morao dati ostavku. To je problem kojeg donosi zloupotreba kulture strpljivosti i dijaloga, kojeg sam spomenula na početku: bitno je da ne vrijeđamo ničije emocije i da se ponašamo kulturno, čak i ako su u pitanju emocije neonacista. Našli su način da ideali ljevice počnu raditi za njih.

Kako god, mislim da su protesti, ako ništa drugo, za sada bitni za mentalno zdravlje onih koji se protive politici kakvu predstavlja Janez Janša, bitni za osećaj opunomoćenja. Zamislite da samo sjedimo kod kuće i šutke pratimo sve to šta se dešava. To dokazano vodi u depresiju i anksioznost. 
Protesti nam daju mentalnu snagu za nastavljanje s borbom na svim razinama, javno i intimno.

A.M: Možemo li i na koji način povući paralelu između protesta koji se događaju u Sloveniji i Srbiji, premda su slovenski unaprijed organizirani, a srpski su nagonski i spontani izraz otpora naroda prema totalitarnim vlastima? Također, slovenski protesti su za sada mirni, a srpski izrazito nasilni, no i jedni i drugi pokazuju spremnost naroda u regiji da traže i zahtijevaju društvenu pravdu.

D.M: Ne usudim se praviti paralele između protesta u Srbiji i Sloveniji, iako su Janša i Vučić simpatizeri istih politika. Srpska situacija je komplikovana, vjerojatno previše komplikovana za nekog tko gleda izvana. Umjesto da objašnjavam tuđu situaciju, napravila sam ono što po mom mišljenju mora napraviti dobar urednik: naručila sam dva teksta iz Beograda, jedan će biti analiza političke situacije, drugi reportaža sa protesta. Treba znati kad govoriti, a kad je mnogo bitnije šutjeti, dati prostor drugima i slušati.

Foto: Inštitut 8. marec

A.M: U Hrvatskoj, u samom startu karantene, premijer Andrej Plenković je pozvao na tajni sastanak urednike svih hrvatskih mainstream medija, s očitim ciljem davanja uputa o medijskom izvještavanju za vrijeme pandemije. Kod vas je situacija, čini se, nešto drugačija, javni TV servis (uoči karantene) nije bio pod vidljivom kontrolom vladajućeg establishmenta?

D.M: Javni servis kod nas i dalje pokušava djelovati nezavisno, zbog čega je krucijalno da ga kao takvog obranimo i zbog čega ga Janša želi uništiti. U vreme karantene su o dešavanjima poručivali jasno i precizno, referirajući ne samo na javne izjave vlade, nego i nezavisne grupe stručnjaka koji su skupljali i objavljivali podatke i analize, zbog čega vlast nije mogla – kao što je to na primjer bio slučaj u Srbiji – manipulirati s podacima. Svako se mogao dobro informirati, kako mora postupati da bi izbjegao mogućnost zaraze ili da ne bi zarazio druge. Zanimljiv fakt: vlada je kao glasnogovornika rehabilitirala Jelka Kacina koji je imao istu ulogu za vreme osamostaljenja Slovenije, valjda zbog toga da bi napravili paralelu s vojnim uslovima u kojima su oni kao spasitelji naroda.

Inače, jedno od najboljih dostignuća javne RTV u to vreme bila je emisija u kojoj su uz pomoć zviždača Ivana Galeta pokazali kako je vlast iskoristila krizne situacije i kroz nabavu maski i respiratora posredno ili neposredno punila vlastite džepove državnim novcem. Te primjere sada istražuje policija. Ali za sada nitko zbog toga nije dao ostavku.

A.M: Ovih je dana slovensko Ministarstvo kulture donijelo prijedlog zakona kojim bi se financiranje RTV Slovenije smanjilo za 5%, a taj bi se novac preusmjerio na prorežimske medije. U pitanju je praksa slična onoj kakvu provode i zagovaraju i hrvatske vlasti: oduzimaju i smanjuju sredstva za rad neprofitnim medijima i daju ih komercijalnima. Povodom toga u Ljubljani je ovih dana održan i protest za slobodu neovisnih medija, na kojem su se okupili brojni novinari i predstavnici civilnog društva. Slovenski neovisni mediji među najstabilnijima su u regiji, može li to u budućnosti doći u pitanje i kako takvo što spriječiti?

D.M: Skoro svaki put kad se promijeni vlast, ta vlast mijenja ili barem pokušava promijeniti ljude na vodećim pozicijama u medijima, tako da teško govorimo o stabilnosti slovenskih medija. Možda situacija do sad nije bila tako brutalno očigledna kao u regionu, ali idemo u tom pravcu. Po tome što možemo vidjeti, vlada uvodi mađarski model, što u praksi znači da jedna politička opcija preuzme vlast i onda putem zakona podređuje javne medije, a privatne medije kupuju oligarsi bliski vladajućoj stranci. Onda se javni novac preusmjeri u te medije. To je ugrubo primijenjen mađarski model, kojeg između ostalog s novim prijedlogom zakona apliciraju na slovensko medijsko polje. Stvar nije samo figurativna jer su mađarski vlasnici iz Orbanovog kruga već doslovno tu. Oni su vlasnici medijskog sistema Janšine SDS, a sad su kupili i Planet TV. Kako to spriječiti? Ne znam. Mađarsko vlasništvo već stalno problematizira opozicija i spomenuti nezavisni istraživački mediji, ali politika ništa ne čini u vezi toga. Fun fact: ministar unutrašnjih poslova nam je bivši direktor propagandne partijske televizije Nova24 koju su Mađari prvu kupili. Izgleda da će nam ta domoljubna vlast uskoro emitirati vijesti na mađarskom. Ili mađarske vijesti na slovenskom.

A.M: Kakvi su u uvjeti u kojima žive i rade slovenski kulturni radnici i radnice? U vrijeme karantene održane su tri protestne akcije pred Ministarstvom kulture, u posljednjoj je 150 kulturnih radnica i radnika leglo na asfalt, da bi simboličnom gestom upozorili na manjkave kulturne politike i nepostojanje ‘žive kulture’. Ove je proteste organizirao Aktiv radnika i radnica u kulturi i zahtijevaju mjere pomoći samozaposlenim kulturnjacima. U kakvom su oni danas položaju i jesu li oni umjetnici i kulturnjaci koji imaju službeni status umjetnika prošli nešto bolje, dobili kakve potpore?

D.M: Dobili su jednaku potporu kao i ostali samozaposleni u Sloveniji, što je problem jer područje ima mnogo svojih specifičnosti. Čak i te potpore više nema, a teatri i dalje ne rade, javne diskusije su opet smanjene na deset posjetitelja… Ne mogu ni zamisliti kako je ljudima koji se bave plesom, organiziranjem festivala, snimanjem filmova, glumom itd. Uz to su zbog ‘rebalansa proračuna’ blokirane i isplate financija projektima kojima je država već bila potvrdila financiranje. Sve to znači da su kulturni radnici praktično sasvim nezaštićeni, mnogi ljudi su ostali bez osnovnog dohotka.

Vlast je na primjer došla na ideju rješavanja slovenačkog turizma s takozvanim ‘vaučerima’, gdje je svaki državljanin dobio 200 eura koje može potrošiti na turističke aktivnosti, dok za područje umjetnosti i kulture nema nikakvog plana rješavanja. Tokom jednog od tih protesta pred Ministarstvom jedan se moj drug našalio: “A što ako je ministar već tri mjeseca mrtav, samo nam to još nisu javili?” Samo što je situacija zapravo još gora: ta vlast nije samo pasivna, nego direktno mrzi umjetnike i kulturnjake i najdraže bi joj bilo kad bi sutra svi nestali i ostala bi samo ljubiteljska, amaterska kultura. Ali vjerujem da je slovenačka kulturno-umjetnička scena previše jaka da bismo dozvolili da se tako nešto dogodi. O tome svjedoče i jako inventivni protesti s kojima dajemo do znanja da smo tu i da ne idemo nigdje. Još stojimo.

A.M: I sama se baviš umjetnošću i kulturom, prevoditeljica si i književnica, u prekarnom i samozaposlenom statusu. Što ti takva pozicija omogućuje u novinarstvu, ali i književnosti?

D.M: Znam da je prekarni status za mnoge problem jer ne omogućava osnovna prava koja imaju radnici u redovnim oblicima zaposlenja i ne daje nikakve sigurnosti, ali meni je lakše prihvatiti tu nesigurnost nego alternativu. Ne mogu ni zamisliti da radim negdje od 9 do 17 h, za jednog jedinog nadređenog koji raspolaže s mojim vremenom i koji – jer zna, da od njega zavisim – postavlja uslove, koje je često u etičkom smislu nemoguće prihvatiti, ali moraš, jer imaš taj kredit za stan, za auto ili šta god. Kao što kaže Bifo – jedini način istupa iz kapitalizma je kidanje veza zavisnosti od njega. Jer nemam kredita ne treba mi ni redovan posao. Problem nastaje kada s prekarnim radom ne možeš platiti ni osnovne troškove – to mi se desilo prije par godina i morala sam se vratiti na selo, srećom u kuću koja je prazna, ne roditeljima, kao što se dešava nekim mojim vršnjacima. Ipak, željela bih vjerovati da i dalje mogu barem jednom nogom da stojim van sistema, gdje sama raspolažem svojim vremenom, svojim životom i da mi ta pozicija omogućava određene uvide u djelovanje društva. Za taj otočić slobode se vrijedi boriti.

Razgovarala: Antonela Marušić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close