TEKST

Korijeni i praznine: biciklistički putopis po Lici

Naime, nekoliko tjedana ranije nije mi bilo ni na kraj pameti da ću biciklom putovati po Lici – planirala sam ovo ljeto odvoziti savsku rutu do Beograda, i pridružiti se svom partneru koji će tamo boraviti na književnoj rezidenciji. Situacija s epidemijom i granicama se nakon dvostrukih izbora rapidno pogoršala, tako da od Beograda nije bilo ništa, ali sam zato odjednom odlučila kako je vrijeme za ideju koja me već godinama opsjeda: da obiđem Liku biciklom i onda se spustim do mora.

Posljednji pozdrav Lici

“Ne, to nije to” odgovara mi teta na Whatsappu. Trenutak ranije fotografirala sam kuću ispred koje sam se našla prema njenim uputama (“kad dođeš u Perušić cesta se na glavnom križanju odvaja desno, ima putokaz. Pratiš cestu, proći ćeš polje, nemoj skrenuti na desno skretanje pod 90 stupnjeva, nastavi dalje i vidjet ćeš račvanje na V, bit će mala uzbrdica, odi desnim krakom, druga, treća kuća je ta”). Kiša pada, ja s biciklom stojim pod olukom neke napuštene kuće u Malom Polju, rodnom selu svoje bake Kate, mame mog oca i tete s kojom upravo pregovaram o uputama. Tragam za  kućom tete Mandice, bakine sestre, koja je jedina bila ostala u selu. Sada je i ona pokojna, a ja sam očito negdje krivo skrenula. Kad čovjek kaže “malo selo u Lici” ne očekuje nužno da će između aglomeracija od po nekoliko kuća morati prolaziti i po nekoliko  kilometara. Odlučujem da ću malo prošvrljati uokolo, možda na nekog i naletim, možda je samo koja kuća dalje… U idućem je dvorištu auto, dobar znak. Stariji čovjek izlazi, kiša i dalje pada, ali izgleda da to njega manje smeta nego mene. “Vidio sam vas kad ste išli cestom, prepozno sam vas po kabanici!” Po kabanici, po činjenici da sam uz njega i poštara na motoru bila jedina osoba na cesti, i po činjenici da sam vozila natovareni bicikl, što je još uvijek prilično rijetka pojava u svim krajevima kojima sam prolazila. Na obali će biti dosta dnevnih biciklista, na cestovnjacima i u ultra opremi, ali za devet dana pedaliranja vidjela sam jednog cikloturista u Zadru, te dvojicu između Trogira i Kaštela. Nije mi čudno što me zapamtio. “Mandica, Mandica…. ah, bit će Jurković, od Crnje?!” Jest, to je ona! “Skroz se natrag moraš vratiti do križa, onda ravno pa …” prilično detaljne upute sam dobila, i malo kasnije uspjet ću naći pravu kuću. “A čija si ti?” “Od njene sestre Kate unuka, idem prema moru, pa sam odlučila posjetiti rodna sela svojih baka i djedova”. Oni su, naime, svi iz Like, i svi su, prije ili kasnije, iz Like otišli. Tatini u Karlovac, gdje je moj djed Luka imao namještenje kao šumar, mamini prvo na kolonizaciju u Slavoniju, a potom u Omiš, gdje je deda Gojko dobio mjesto kao milicajac. Omiš je i krajnje odredište mog putovanja, tamo planiram provesti ostatak ljeta.

U Lici sam do sad bila samo jedanput, s nekih deset, dvanaest godina, kada me deda Luka vodio da posjetim njegovo rodno selo Dunjevac i rodbinu koja je tamo još uvijek živjela. Posjetili smo tada i Malo Polje, ali se nisam sjećala ničega osim da mi se nakon Dunjevca činilo kao grad (asfalt!). “A je li Kata još uvijek živa? Znam da je Luja umrla…” nastavlja čovjek. “Baš sam mislio o njoj neki dan…” Nije, umrla je kao i njene sestre, kao i moji djedovi i druga baka. “Ah, tužno je to… evo sve manje ljudi, ovdje na prste jedne ruke možeš pobrojati tko još živi u selu”.

Kiša je prestala padati otprilike u trenutku kada sam našla kuću tete Mandice. Slikam i šaljem teti. Odgovara “To je to! A čiji je ono auto u dvorištu?” baš kako  iz kuće izlazi čovjek u srednjim godinama u lovačkoj odjeći. “Jeste vi Đuka? Josipa, Mirkova najstarija” predstavljam se. Šokiran je, slučajno je tu, inače živi u Perušiću. Pokazuje mi šumu, šternu (bunar), kuću, vodi me na mjesto gdje je bila rodna kuća njegove mame Mandice i moje bake, tek par metara dalje od ove u kojoj je on odrastao. Pa mogla sam spavati tu, slobodno nek se vratim, nema nikakvih problema, nek se samo javim da me može pokupiti autom, što se nisam javila? Ma, u zadnji tren sam odlučila.

Naime, nekoliko tjedana ranije nije mi bilo ni na kraj pameti da ću biciklom putovati po Lici – planirala sam ovo ljeto odvoziti savsku rutu do Beograda, i pridružiti se svom partneru koji će tamo boraviti na književnoj rezidenciji. Situacija s epidemijom i granicama se nakon dvostrukih izbora rapidno pogoršala, tako da od Beograda nije bilo ništa, ali sam zato odjednom odlučila kako je vrijeme za ideju koja me već godinama opsjeda: da obiđem Liku biciklom i onda se spustim do mora. No, kako je Lika malo brdovitija od panonske ravnice koju sam bila planirala, nisam bila sigurna kako će se moja karantenska kilaža i kondicija izboriti s planinama, a dosta mi se hororičnim činio scenarij da slavodobitno najavim svoj rodbini u Lici da dolazim, a potom se s pola uspona na Kapelu samo okrenem i otkotrljam natrag. Osim toga, moji su se planovi mijenjali kako bi dan odmicao, ovisno o vremenu, terenu, ljudima, nisam znala koliko će cijelo putovanje uopće trajati niti kako će se rasporediti, tako da su takvi slučajni susreti imali i veću čar.

Čitala sam u karanteni blog Snežane Radojičić, pionirke cikloturizma na ovim prostorima, koja u svojim pedesetima već ravno devet godina živi na cesti i obilazi svijet biciklom.  Ako ona može preko Himalaje, zašto ja ne bih preko Kapele. Njezine su mi riječi bile i  moto: ako ne napraviš nešto onda kad za to prvi put imaš priliku, vjerojatno nećeš nikada. Sjetila sam se toga prvog dana na cesti: prva uvodna ruta vodila je meni već poznatom cestom iz Zagreba preko Pisarovine – više sam je puta prošla kad bih išla u posjet Karlovcu (u koji se prvo doselio deda Luka iz Dunjevca, potom iz Malog Polja doveo baku Katu, u kojem su se rodili moj tata i teta, u koji je moja mama došla raditi početkom osamdesetih, u kojem sam se rodila ja i moje sestre). Svaki put kad bi prolazila tom cestom najprije bih stala u Brezovici provjeriti jesu li nešto napravili po pitanju dvorca (nisu), a  kada bih stigla do Donje Kupčine pomislila bih kako su rode predivne (selo je naime poznato po gnijezdima bijelih roda) i kako moram posjetiti taj zavičajni muzej koji se tamo nalazi. Kako inače uvijek projurim i pomislim “drugi put”, sad sam odlučila stati: bio je zatvoren. Radi samo ujutro. Više će mi puta proći Snežanin moto kroz glavu na ovom putu: da li da odem prošetati koji kilometar do Ogulina nakon što sam dopedalirala do kampa na Sabljacima? Da, kad ću opet biti u prilici! Uostalom, kada sam prilazila Karlovcu vozila sam uz Kupu, uz Koranu živi moja mama, na Mrežnici sam se kupala i  kroz Duga Resu pratila je prema Lici; bilo je jedino ispravno da posjetim i Dobru, četvrtu u poslovičnom kvartetu karlovačkih rijeka. Da li da se vratim potražiti samo selo Vrebac, rodno selo bake Jele i dede Gojka, za koje mi je Google javio da sam ga ostavila iza sebe, ili mi je dovoljno to  što sam obišla groblje? Vratiti se, naravno. Da li se vratiti i fotografirati spomenik na skretanju za Teslinu rodnu kuću u Smiljanu, koji mi je u prolazu djelavao kao da je netko nalijepio grb NDH na spomenik NOB-u? Ma to ću kad se budem vraćala prema Gospiću. Treba li uopće napomenuti da se na cestu za Gospić natrag priključuje na sasvim drugom mjestu?

Slično sam se upitala i uz ornitološki rezervat na Vranskom jezeru. Bila sam na ivici odluke da se vratim na magistralu kada je nekom paru radnica iz parka prirode objašnjavala kako trebaju obići i Kamenjak i otići na kajake, a oni zaključili da danas to nisu sve planirali, pa da će se radije na jedan dan vratiti iz Zadra. Nasmijala sam im se u sebi, kladila bih se da se nisu vratili. Ja sam se pak zaputila prema Vrani, odakle ću kroz Ravne kotare uspon na Kamenjak svladati asfaltom, a onda se spojiti na makadam uz jezero pri silasku. Vrana me dočekala s ogromnim grafitom na nekoj staroj suhozidnoj gradnji: dobrodošli u Vranu – NDH. Sjetila sam se povratnika iz Vrebca koji su mi kuhali kavu i nagovarali da ipak nešto pojedem (ali ja ne jedem ništa životinjsko, kava je stvarno sasvim dovoljna… “ali ima janjetine!”), koji su proveli šest godina u izbjeglištvu u Srbiji tražeći načina kako da se vrate (“Kad se sjetim onog Tuđmanovog ‘Drage Hrvatice i Hrvati’, druge narode tko šiša. Što smo mi njima smetali? Zemlji nije bitno jesi Hrvat, Srbin ili Rom dok ju obrađuješ….”). Sjetila sam se svoje strine koja komentira fotografiju mog djeda, mladog i zgodnog u crnoj uniformi “Takva su to vremena bila…”. Vrana pruža previše prvoloptaške simbolike. Razrušeno, rijetko naseljeno selo iznimne povijesne slave, u kojem redovno staju turisti kako bi se opskrbili vodom i sokovima za obilazak Vranskog jezera, i usput u par minuta obišli dvije vranske znamenitosti. Prva je dvorac koji datira kao posjed hrvatskih vladara još iz devetog stoljeća, u ruševinama. nalazi uz cestu, i snažno rezonira s ruševinama kuća po selu. Vrana je izgubila skoro polovicu stanovništva između dva popisa, s tim da je 1991. imala 229 Srba (18,33%). 2011. na području cijele općine Pakoštane Srbima se izjašnjava njih 28. Druga je znamenitost Maškovića han, rezidencija lokalnog moćnika iz 17. stoljeća koji je postao drugi vezir na osmanskom dvoru u vrijeme kada je Vrana bila pod osmanskom vlašću (tada su u mjestu izgrađene i tri džamije, od kojih više nema nikakvog traga, kao ni od većine osmanske arhitekture na ovim prostorima). Maškovića han sad je heritage hotel (poštedit ću vas guglanja: posebna kategorija hotela u povijesnim zgradama koja za privatni profit eksploatira baštinu pod izgovorom da time posjetiteljima približava lokalne znamenitosti; ukoliko ima više od 25 soba recepcionar obavezno mora biti odjeven u povijesni kostim, nije šala), i reklamira se kao najzapadniji spomenik civilne islamske (sic!) arhitekture. Cesta se od Vrane lagano uspinje kroz ne-tako-ravne kotare da bi dovela do vidikovca Kamenjak sa suludim pogledom na dvije različite plave: Vransko jezero i more u pozadini. Dok sam gurala bicikl zadnjim strminama na gotovo 40 stupnjeva, a s vodom u bidonima mogla bez problema napraviti čaj, s priličnom sam nostalgijom maštala o pitomoj Lici.

“Jesam ja ovdje mogla vidjeti vuka?” pitam stričeve u Dunjevcu. U rodnom selu dede Luke bila sam jednom kao dijete, ostalo mi je tek nekoliko slika: strina koja mi govori pri dolasku da ću se umiti sutradan na izvoru jer po noći ima divljih životinja, janje koje je ostalo bez majke i koje je od mene prihvatilo bočicu kad su ga već otpisali, i vuk koji se prošetao ispred prozora. Nisam više bila sigurna je li to pravo sjećanje ili fabrikacija potaknuta književnošću. “Da jednog!” smiju se. Dan ranije probudila sam se u Brinju, spremna da nakon prelaska Kapele započnem centralni dio svog puta. Nisam znala gdje je točno Dunjevac, ali sam pamtila da je deda Luka spominjao da je kod Krasnog. Malo Polje i Vrebac već je i Google pronalazio. To popodne su najavljivali kišu pa mi je plan bio stići ranije u Kuterevo, tamo se stacionirati i sutradan kada kiša stane otići do Dunjevca. Znala sam da je Krasno na par kiometara od Kutereva, koji tjedan ranije preovela sam tamo vikend u posjeti skloništu za medvjede s kolektivom Žene ženama. Kada sam rekla našem domaćinu Ivanu odakle su moji, za Dunjevac nije bio čuo (što mi je već trebao biti prvi znak, hvalio se da poznaje svaki dio tog kraja), ali za Vrebac jest. “Aha, tako znači. Sad razumijem”. Meni je ipak za razumijevanje trebalo malo više. “Znaš li ti”, započeo je Ivan iz Kutereva novu priču, jednu od mnogih, uglavnom osebujnih, ali nikad dosadnih, “da je Lika kolonizatorski naziv? To su Austrijanci sva ova plemena strpali u isti koš da bi lakše vladali. Ali Ličani su samo oko rijeke Like, ovdje oko Gacke nisu”. Realno, to mi je zaista trebao biti drugi hint. Jer kad sam na putu iz Brinja, prvi puta napuštajući Jozefinu i skrećući na ličku magistralu kod Žute Lokve konačno nazvala svoju tetu da je pitam za put (“Di si?! Biciklom?! Sama?!”) ispostavilo se da sam krivo zapamtila: prvo veće mjesto u blizini Dunjevca nije Krasno, nego Klanac, trebam proći cijelu Gacku dolinu kako bih došla do Perušića, od kojeg su i Malo Polje i Dunjevac tek na par kilometara, odmah uz rijeku Liku. To je značilo da ću ipak proći kroz Otočac. Javila sam se N., koji se vratio nedavno u rodni Otočac nakon što je nekoliko godina živio u Rijeci i Zagrebu, da popijemo kavu u kafiću koji u centru mjesta vodi sa sestrom i mamom. “Tu sam sad natrag na godinu-dvije. Onda se selim u Francusku, to mi je san. Učim jezik na Duolingu cijeli dan”. Nikola je po struci frizer, i briljantan samouk slikar, poster child tzv. generacije Z. “Otočac je lička Rijeka, najtolerantniji grad.” tvrdi. “To je, ja vjerujem, i zbog mene i mojih prijatelja. Kad sam jednom šetao gradom s bivšom i njenom curom i neka trojica pijanih frajera su nam krenuli nešto dobacivati, poludio sam, krenuo sam ih braniti, i one su se isto tako postavile. Nije me bilo briga što su oni u tridesetima, a ja imam 14. Mislim da su se stvari ipak pomakle s takvim akcijama”. U Otočcu je stvarno ugodno, kava je ukusna, a pogled na centralni gradski park s dvije crkve lijep. Fotografiram bližu, zatvorenu. “To je pravoslavna crkva” Nikola će kao da mi odaje tajnu ispod glasa. “Znaš, moja majka je pravoslavka. Nije to lako u Otočcu, čim nisi ‘normalan’”. Dijalektika ličke Rijeke.

Polako napredujem Likom, prolazim Gacko polje, skrećem do Mitrinog hrama da tamo ručam i da mu ostavim kakav zavjet za sretan put. Mitra je bio posebno popularan među rimskom vojskom i birokracijom, koji su cijele živote provodili na putu, možda zato što je osiguravao globalni osjećaj pripadanja, nevezan za krv i tlo. Ja se pak približavam selima gdje su rođeni moji bake i djedovi, Ličanka bez Like, po nacionalnosti neopredijeljena (na zgražanje popisivača stanovništva), s mrežom prijateljstava, rada i osobne povijesti koja se prostire na više jezika i kontinenata, bez jasne ideje što zapravo tamo tražim. Možda razrješenje tinejdžerskog angsta, kada sam, mogao je to biti možda sam početak srednje škole, briznula u plač nakon što sam pročitala Camusovog Prvog čovjeka i jecala svojoj majci (srećom naviknutoj na takve ispade) kako “ja nemam korijena”. “Svi ih imamo”, odgovorila je tada.

U Malom Polju Đuka mi je pokazivao prazan prostor na kojem se nalazila bakina rodna kuća. Slično će biti u Vrepcu kad budem fotografirala brisani prostor na kojem se nalazila kuća moje prabake Mileve, i njezinih troje djece, Nikole, Sofije i najstarijeg, Gojka, mog djeda. Možda se tu nalazi i neka metafora, ali svakako kompleksna i nimalo prvoloptaška. “Baš je tužno kad tako vidiš te prazne prostore” pisala mi je mama na kad sam slala slike s puta i javljala da sam na sigurnom, suhom i da me nije pojeo medvjed. Meni su upravo te praznine imale neku snažnu centrifugalnu privlačnu silu. Male crne rupe.

“Znam ja Lukinu, kako da ne! Glasovit je on kao mladić bio, glasovit!”. Sjedim u dvorištu kuće na pola puta od Klanca do Dunjevca. Teta i Đuka su me uputili kako da od Malog Polja dođem do Dunjevca a da se ne vraćam na Perušić, sve je odgovaralo uputama, ali sam, poučena gubljenjem po Malom Polju, ipak zastala da provjerim i ostala na kavi i soku. Po čemu glasovit? “Joj mlađa sam ja nešto ipak, starije su cure bile oko njega, ali glasovit!”. Deda Luka se oženio tek s 37 godina, moja baka je bila deset godina mlađa. “Volio je on jako ovaj narod ovdje”. Jest, najviše od svih je bio vezan za svoje rodno mjesto. Imao je pravu malu etnološku zbirku u svojoj sobi u karlovačkoj socijalističkoj osmokatnici: šarenicu, ličku kapu, vreteno, peglu na žar. “To će tebi ići kad ja umrem, ti se zanimaš za te starine”. Meni su ti predmeti kao djetetu bili potpuno fascinantni i strani – pegla bez struje, predivno izrezbarena drvena ploča koja nekako pretvara ovčje runo u vunu. Jednako kao što mi je bilo fantastično kada bi baka Kata, u rijetkim prilikama kada se prisjećala ličkih dana, demonstrirala pastirske igre: žongliranje narančama i brzo zabijanje noža između ispruženih prstiju dlana na drvenoj dasci. Meni je bilo dozvoljeno da probam s olovkom to isto, prsti bi mi završili posve išarani.

Nakon što sačekam da se stado ovaca prestane panično vrtiti u krug, produžujem dalje. Put uskoro prelazi u makadam, i takav je idućih par kilometara – asfalt još uvijek nije stigao  u Dunjevac. Računam da ću u selu naći stričeve, trojica tatinih bratića još uvijek tamo žive, iako opet ne uspijevamo uspostaviti poziv preko mobitela. Signal se u Lici ne uzima uvijek zdravo za gotovo. Na ulazu u selo prilazim čovjeku na ljestvama, čisti oluk. Jeste li vi Lulić? “Jesam, a bome si i ti. Vidi ti se na kilometar”.

Sjedimo u kuhinji, na zidovima lovački trofejij, u staklo od kredenca zataknuto desetak fotografija. “Hoćeš vidjeti sliku svog djeda kad je imao 20 godina?” Naravno. Deda je jako bio ponosan na svoj izgled, pričao je kako je spavao s glavom preko  ruba kreveta kada je trebalo sačuvati frizuru, kako je bio izabran za mistera i kako je obožavao plesati kola kada se omladina skupljala u Klancu. “Glasovit čovjek”, prisjećam se gospođe Anke par kilometara ranije. Deda je kicoš i na ovoj fotografiji, za razliku od svog brata koji je zakopčan do grla, njemu je košulja blago otkopčana, kragna izvađena iz uniforme, crna kapa prebačena preko desnog uha. “Takva su vremena bila”, ubacuje se strina, vidjevši iznenađenje na mom licu. “Imam ja poslije fotografiju s Titom”.

Stric prepričava kako sam mu se ranije javila i kako me odmah prepoznao, “vidi ti se da si Lulićka. Ali i mater ti je slična”. Pa njeni su iz Vrebca, to je tek par desetaka kilometara dalje. “Imaš pravo”, smije se stric, “uostalom ko zna, svi smo mi ovdje miješani. A kuda ćeš dalje?” Do Gospića, pa Vrebca. “Hoćeš li preko Žitnika?” Ne, preko Smiljana, hoću vidjeti Teslinu kuću. Znam da moj odgovor nije bez naboja – Smiljan je srpsko selo, a Žitnik je rodno mjesto Ante Starčevića, koji mi je k tome i rod, preko djedove majke. “Znaš li da je i mama od Ante Starčevića iz Vrebca?” pitaju na odlasku. Nisam znala, uostalom i nije, provjerila sam te večeri na Wikipediji –  iz Široke Kule je. Ali, samo mjesto nije važno:  važan je kod.

“Josipa?!? Aaaaa, križanka! Znači tata Hrvat, mama Srpkinja!” u Vrepcu su eksplicitni, a moje ime odjednom više nije neutralno. Ponovo sjedim u ličkoj kuhinji, odbijam ponuđenu janjetinu, pokušavam raspetljati jesmo li u rodu. Skoro sam promašila selo, slijedila sam cestu od Gospića prema Gračacu koja vodi paralelno s ličkom magistralom, prošla tablu na kojoj je pisalo Vrebac, naišla na spomenik NOB-u (s cvijetom), razrušenu školu s oglasnom pločom (pozivaju se stanovnici na čišćenje prostora oko škole, te na sastanak da se odluči o radovima u selu), bunar, potom i groblje (pronašla sam sva prezimena na koja me mama uputila – Ćurčić, Milekić, Todorić, Dragosavac…), te na kraju na tablu izlaska iz sela. Okrenula sam bicikl i krenula natrag, te naletila na čovjeka koji je dolazio iz šume autom. “Slijedi me, pokazat ću ti ja gde su kuće. Imaš i Milekića i Ćurčića u selu, samo kreni ravno, nemoj skrenuti kod…” ponovno detaljne upute kako da se ne izgubim po makadamskim prilazima. Znam da za razliku od Dunjevca i Malog Polja u Vrebcu nema nikoga od naše rodbine: bakin je otac završio u Francuskoj (navodno se i ponovo oženio i dobio djecu), mama joj je umrla dok je rađala njenu sestru, koju će ustaše ubiti. Brat joj je završio u Beogradu, druga sestra u Petrinji (pa i oni devedesetih u Beogradu). Dedina familija – majka Mileva i njeno troje djece (muž joj je poginuo u nekoj nesreći) – već su 1946. otišli na kolonizaciju u Slavoniju, nitko se nije vratio u Vrebac. Ipak se pitam kako li je izgledalo to selo gdje su rasli, pamti li ih tko? U prvoj kući gdje se raspitujem (“i moja baka je bila Milekić, otac joj je Dane bio, što je otišao u Francusku!”) čini se da baš i ne: duge su godine između, svašta se dogodilo. “Iza rata su otišli kažeš? Sad ovog?” “Ma onog rata, Miloše” breca se njegova žena, “mani Oluju”. Ali malo po malo povezuje – prva lampica se upalila na spomen djedove majke, Mileve. “Ah, naravno, da! Ona je Todorić bila djevojački! Koja žena! Sama sve radila, orala, vodila konje, a divna, visoka crna….”. Uspijevamo raspetljati i drugu stranu: “Pa Dancelov Đuro, što je aviomehaničar bio u Beogradu!” sjetio se bakinog brata. “Pa to je kuća ova preko puta, gdje je sad vikendica, to je Đuro nekim rođacima iz Rijeke prodao”. Evo i bakina rodna kuća, odnosno mjesto gdje se ona nalazila. U Omišu sam razgledajući fotografije naišla na žuti sitno ispisani papir s bakinom biografijom, koji je vjerojatno prilagala pri prijavi za posao, ili kad su joj trebali priznati u staž vrijeme provedeno u NOB-u (“pomagala sam u tome što sam za partizane skupljala robu, hranu, te sam je nosila na položaje, prenosila sam raznu partizansku poštu, te sam učestvovala u nošenju municije za NOV-u na položaje, izvlačila sam ranjene drugove iz položaja itd.”), koji spominje da je njena rodna kuća spaljena još 1943, ali to je ta lokacija. Još jedna praznina. Biografija je datirana 1957, a na dnu piše “vlastoručno”, iako to nije mogao biti slučaj, rukopis je previše ispisan (“osnovnu sam školu počela pohađati u selu Vrebcu 1930. god, te sam prekinula dalje školovanje 1931. god. iz razloga što me maćeha nije bila u stanju da me dalje školuje, te me je kao dijete od osam godina dala da služim”). Te je ‘57 baka je već četiri  godine u Omišu, a  trudna je sa svojim jedinim djetetom koje će preživjeti porod, mojom mamom. Ja s biciklom nastavljam još dublje u selo, Miloš me uputio gdje je Milevina kuća bila (uvijek samo Milevina, pradjed Jovo se rječju ne spominje; “baka je bila feministica”, piše mi mama) i gdje da nađem tetu Koviljku koja će sigurno znati više detalja. Na putu srećem dvije žene, majku i kćer, s malim psom. Ne djeluju kao da žive u selu Pričam im što tražim. “Pa i mi smo Ćurčić! Znaš kako tata spominje kuću od tete Mileve, to bi to moglo biti! Svrati do nas kad obiđeš tetu Kovu”. Starija žena izgleda kao bivša gimnastičarka. Sutradan ću se sjetiti kako je tetina prijateljica Nada kod koje sam prespavala tu noć u Gospiću spomenula da se njena profesorica iz tjelesnog prezivala bila Ćurčić. Dolazim do kuće, u vrtu je neka žena. “Jesi ti Mira?” dovikuje mi. “Ulazi, ulazi!”. Koviljkina kćer, Ljiljana. Nisam Mira, ona mi je mama, ali kako znate? Javio Miloš, a one su povezale, za razliku od njega Koviljka se dobro sjeća i moje bake i djeda, i tetke Soke (“kako je samo pjevala!”) i strica Nikole (“tako drag i veseo”) i naravno, Mileve (“koja žena! snažna i pametna, sve je sama radila”), pratila je vijesti o njima kada su otišli iz sela (“imam negdje i sliku tvoje mame!”). “Koja žena” ponavlja i Jovo, suprug profesorice tjelesnog. “Snažna, pametna, pismena!”. Ona je bila i u AFŽ-u? “Ma ne samo AFŽ-u! Ona je za vrijeme rata sve u selu organizirala.” Nekoliko dana kasnije tražim njene fotografije u obiteljskim albumima. “Ima li tu lulu na fotki? Ja ju pamtim s lulom” govori mi mama.

Nastavljam put prema Gračacu, cesta prolazi kroz srpska sela, gotovo posve napuštena. Izbjegavam rupe u cesti sve dok se uz put ne izgubi ćirilica i spomenici NOB-u, a ne pojave raspela. S njima stiže i novi sloj asfalta. Pada mi na pamet komentar povjesničarke umjetnosti Sanje Horvatinčić kada je vodila terenski posjet u Partizansku Drežnicu: prema stanju infrastrukture točno možete prepoznati koji su srpski krajevi, rekla je. Iz Gračaca se penjem, pa potom spuštam prema Zadru, prijelaz iz Like u Dalmaciju očit je u pejzažu, temperaturi, u zanimljivostima kraj puta (na strmoj nizbrdici kod skretanja za Obrovac gotovo se zabijam u kavez s nojem), u količini prometa. Obala je tek druga priča: nakon tjedan dana u Zadru zaputila sam se prema Omišu, pijem kavu uz šibensku katedralu, ručam s pogledom na Vransko jezero, kupam se u Rogoznici. Nakon prvog dana stajem u Pirovcu u kampu koji vodi simpatična žena desetak godina starija od mene. Priča o planovima za radionicu eteričnih ulja i kuhanja sa samoniklim jestivim biljem, miru jutarnjih kavi na plaži za razliku od stresa svakodnevnog života u Zagrebu ili Berlinu. “Ja sam uvijek nasmijana. Lako se razljutim, ali me odmah i prođe”. Možda je do toga što nema akumuliranog stresa, predlažem – pričala je kako je ovdje cijeli život. Smije se. “Ja sam ovdje devedestih sama vodila noćni klub za vojsku. Repetirali su mi jednom pištolj u glavu. Vjeruj mi, puno ti mogu pričati o stresu” Prolaze mi kroz glavu Kata koja je izbjegavala pričati o detaljima iz djetinstva, ali jednom kad je otišla iz Like nikad se više nije okrenula, Mileva koja odlazi u potpuno nepoznati kraj sama s troje djece da ponovo gradi život, Jela koja je s osam godina otišla nepoznatim ljudima kao služavka. Postoji li generacijski stres? A opet, ne pamtim ih tako: meni su bake šalša i pole, igračke i čokolade, kupanje u moru i plahte na kojima se suši lipa za čaj, utočište od stresa.

Moram ponovo pročitati Prvog čovjeka. Hoće li mi korijeni držati ako rastu u prazninama kuća koje više ne postoje?

Josipa Lulić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close