TEKST

Nove protestne pjesme


Od tradicionalnih narodnih pjesama svih krajeva svijeta preko folka i bluesa pa do modernog folk pokreta definiranog na prijelazu između pedesetih i šezdesetih možemo uočiti snažan naglasak na probleme zajednica i kolektiva. Možemo stoga zaključiti da su problemi jednako dio masovnog ukusa i svijesti kao što su to potreba za zabavom i plesom. I naravno, kao što su to zorno pokazali Fela Kuti ili Funkadelic, jedno nužno ne isključuje drugo – dapače, često se izvrsno dopunjuju. Glazba je na koncu svega jedna od najuniverzalnijih, najneposrednijih formi komunikacije i zato, čak i kad nam se čini da neće imati značajniji učinak na širu sliku stvari, uvijek postoji mogućnost da će nečiji stih, rif ili ritam posijati zrno aktivnosti u nečijoj glavi.

Foto: radiox.co.uk

Turbulentna 2020. skrenula je pozornost na formu pop glazbe pomalo zaboravljenu u doba neoliberalizma – protestne pjesme. Nakon zlatnog razdoblja u šezdesetima, kad su istovremeno djelovali brojni kantautori koji su se otvoreno pozivali na tradiciju folka i talking bluesa dvadesetih i tridesetih, jazz glazbenici nadahnuti pokretom za građanska prava i ratom u Vijetnamu te iziritirani rock glazbenici, forma je tijekom sedamdesetih gotovo iščezla. Tijekom reaganovskih osamdesetih uglavnom se nastanila u anarcho-punk i hardcore undergroundu da bi tek na kraju desetljeća stidljivo isplivala na svjetlo mainstreama, što kroz distopijske teme thrash metala, što kroz tzv. “crni CNN” ranog hip hopa.

Bez obzira na vrlo prisutne eksplicitno politične glazbenike poput Rage Against The Machine, Manu Chaa ili Bad Religion, devedesete su ostale zapamćene kao apolitične, dobrim dijelom zato što se Fukuyamin “kraj povijesti” pretočio u dualni “treći put” Clintona i Blaira, popkulturno vidljiv unutar različitih žanrova kao što su g-funk, britpop, grunge ili bubblegum pop. O iznenađujućoj odsutnosti prosvjedne glazbe tijekom prve (post-9/11) polovice nultih upućujem na odličan video esej Lindsay Ellis Protest Songs Of The Bush Era u kojem je poprilično dobro prikazana prevladavajuća društvena klima u SAD-u za vrijeme ratova u Iraku i Afganistanu zbog koje ne čudi da je dan-danas najprepoznatljiviji oblik protesta bio i ostao American Idiot Green Day. Ta praksa pop apolitičnosti nastavila se duboko u desete, uz jednu veliku iznimku – izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a. No dok je ta traumatična 2016., godina Trumpa i Brexita, uglavnom rezultirala hrpom bezubih “Trump sucks” pjesama, ova još traumatičnija 2020. dala je, kreativno gledano, daleko bolje rezultate.

U ovom kratkom pregledu namjerno sam preskočio period vladavine Baracka Obame jer njegov mandat zapravo utjelovljuje ono što možemo detektirati kao glavni problem prosvjednih pjesama – performativnost, ili još gore ono što što bi desnica nazvala “virtue signaling“. Predsjednik koji je izbore dobio na platformi “nade” i “promjene” uz zvukove Fake Empire The National, pokazao se puno bolji u PR-u negoli u korjenitim promjena. U isto vrijeme dok je odobravao napade dronovima u bliskoistočnim zemljama i prešutno gledao jačanje sistemskog rasizma, Obama je vrijedno objavljivao svoje ljetne playliste koje bi redovno privukle medijsku pažnju. Sudeći po njima, Obama ima dobar, eklektičan ukus, a činjenica da je izjavio da mu je Kendrick Lammar najdraži reper, kao i to da su se neke od dolje navedenih pjesama našle na njegovoj ovogodišnjoj playlisti, upućuje na to da voli i društveno osviještenu tematiku. Protivnici prosvjednih pjesama, posebice oni koji dolaze s ljevice, stoga mogu mire duše zaključiti kako je sve to ionako poza i nastaviti slušati što god žele, od Drakea do Bube Corellija. No, pomalo mi je zabavno da upravo “poptimisti” kao najveći današnji zagovaratelji pristupa “neću politiku u svom playeru” zaboravljaju na jedan vrlo važan aspekt prosvjednih pjesama – populizam.

Od tradicionalnih narodnih pjesama svih krajeva svijeta preko folka i bluesa pa do modernog folk pokreta definiranog na prijelazu između pedesetih i šezdesetih možemo uočiti snažan naglasak na problemima zajednica i kolektiva. Možemo stoga zaključiti da su problemi jednako dio masovnog ukusa i svijesti kao što su to potreba za zabavom i plesom. I naravno, kao što su to zorno pokazali Fela Kuti ili Funkadelic, jedno nužno ne isključuje drugo – dapače, često se izvrsno dopunjuju. Glazba je na koncu svega jedna od najuniverzalnijih, najneposrednijih formi komunikacije i zato, čak i kad nam se čini da neće imati značajniji učinak na širu sliku stvari, uvijek postoji mogućnost da će nečiji stih, rif ili ritam posijati zrno aktivnosti u nečijoj glavi. Upravo zato je ogroman skok u kvantiteti prosvjednih pjesama tijekom ove godine dobar znak. S jedne strane, radi se o ispušnom ventilu unutar traumatičnih okolnosti, no s druge je jasno da tolika količina buke i angažmana mora reflektirati određenu promjenu kolektivne svijesti. Možda vam se sve ovo čini pretjerano optimističnim; ne tvrdim da prisutnost određene tematike unutar pop pjesama može rezultirati konkretnom materijalnom promjenom, ali može poslužiti kao vjesnik određenih novih, progresivnih ili čak samo potencijalnih društvenih tendencija i u tom smislu ovako raširena prisutnost prosvjednih i društveno osviještenih pjesama u rasponu od najdubljeg undergrounda do najšireg mainstreama jedna je od rijetkih dobrih vijesti 2020.          

Isprva sam namjeravao pisati samo o pjesmama vezanima i inspiriranima policijskom brutalnošću i antirasističkim prosvjedima nakon ubojstva Georgea Floyda, no shvatio sam da se nekoliko tematika neizbježno isprepliće – lockdown, antirasizam, klimatske promjene, #metoo, LGBTQ i napokon, ali nikako najmanje važno, kritika kasnog kapitalizma i mogućih (već viđenih) mjera štednje. Jedan od razloga zašto je odjednom i kvaliteta prosvjednih pjesama porasla krije se u zakonu velikih brojeva. Naime, u pripremi teksta naišao sam na Spotify playlistu u koju je jedan korisnik marljivo složio čak 170 pjesama s prosvjednom ili makar političkom porukom iz ove godine, a on čak ne uključuje sve iz mog izbora najboljih prosvjednih pjesma objavljenih tijekom ove godine. Pjesme nisu odabrane po klasičnoj metodi top lista, nego su prije svega tu da ilustriraju širinu perspektiva, žanrova i tematika koje su prevladavale tijekom prvih osam mjeseci ove, mogli bismo reći beskrajne godine.

Pig Feet – Terrace Martin feat. Denzel Curry, Daylyt, Kamasi Washington, & G Perico

Jazz i hip hop često dijele istu zvukovnu i idejnu DNA, no rijetko zvuče tako organski spojeni kao u Pig Feet, pjesmi koju je multiinstrumentalist i producent Terrace Martin snimio u suradnji s reperima Denzelom Curryjem i Daylytom. U svoje četiri minute pjesma uspijeva uhvatiti bijes i nemoć policijskog nasilja nad Afroamerikancima upravo zato što kroz svoj nesputani tekstualni i zvučni napad niti ne pokušava zvučati artikulirano, već nudi izboj čiste frustracije vrlo primjerene situaciji.

Meek Mill – Otherside of America

Otherside of America je moćna jer u njoj Meek Mill ne ide direktno na posljedice, nego na uzroke rasizma, koncentrirajući se na siromaštvo i razorene obitelji kao osnovni razlog afroameričkog kriminaliteta. Krajnji rezultat je komad dramatičnog, filimičnim jezikom ispričanog narativa koji vam se automatski ureže u glavu nakon dva slušanja.   

Lucinda Williams – Man Without Soul

Pjesme protiv Donalda Trumpa u 2020. zvuče potrošeno i nepotrebno, no ne ako se ste Lucinda Williams. Otpjevana njenim vječno umornim glasom koji žvače slova i slogove, pjesma ima neodoljivu dozu otrova, gorčine i bijesa. “You bring nothing good to this world / Beyond a web of cheating and stealing / You hide behind your wall of lies / But it’s coming down” nije najoriginalniji refren na svijetu, no iz usta Lucinde Williams svaka riječ siječe poput noža.  

Steve Earle & The Dukes – It’s About Blood

Legendarni country kantautor Steve Earle snalazi se u prosvjednoj tematici. Ne samo da je napisao brojne pjesme o radnicima i gubitnicima, što je ustalom tradicionalna tematika country glazbe prije nego ju je zamijenila veličina zastave ispred kuće i felgi na kamionima, nego je i autor jedne od najsnažnijih protubuševskih pjesama, John Walker’s Blues. It’s  About Blood singl je s njegovog novog, konceptualnog albuma Ghosts of West Virginia, posvećenom desetorici rudara koji su izgubili živote u rudarskoj nesreći 2010. Na prvi pogled to nema neke veze s aktualnim događajima, no Earle podsjeća na snažnu, tešku vezu između radničkih obitelji i tradicije otvorenog izrabljivanja. 

Anderson Paak – Lockdown

Fantastična Lockdown talentiranog Andersona Paaka uspijeva spojiti psihozu zbog lockdowna uzrokovanog Covidom-19 sa strahom od rasnog nasilja. Lockdown pritom posjeduje vrlo poznat, trenutan osjećaj klaustrofobije i dislociranosti, a sve to preko prepoznatljivog funk hopa koji s lakoćom povezuje pjesmu s tradicijom afroameričke prosvjedne glazbe, kojoj je groove podjednako važan kao i tekst.    

Public Enemy – State Of The Union (STFU)

Ova je godina toliko čudna da je uspjela izvući relevantnu i energičnu pjesmu iz desetljećima kreativno zamrlih Public Enemy. Istina, u pitanju je samo još jedna pjesma protiv Trumpa, no  klasični boom bap beat DJ Premiera i fantastično nadopunjavanje Chucka D-ja i Flavor Flava imaju nešto od one magije zlatnog doba s kraja osamdesetih. Šteta što su trebale sve ove grozote da je izvuku na površinu.

Bob Mould – American Crisis

Bob Mould vratio se u dane Hüsker Dü s ovim jednostavnim, ali efektnim brzacem koji pomalo očekivano povezuje odrastanje u osamdesetima s današnjicom. Tekst možda ne kaže ništa novo, no ne znači da sve otpjevano nije istina, zapakirana u dozu simpatične nostalgične buke.

Run The Jewels – Walking in the Snow

O remek djelu RTJ4 pisao sam već na više mjesta pa sve što još trebam reći jest da je  strofa Killer Mikea iz Walking in the Snow sve što trebate znati o stanju rasne (ne)pravde u SAD-u 2020.

Fiona Apple – Under the Table

Dosad su svi ili spoznali briljantnost Fetch The Bolt Cutters ili su to jednostavno odbili učiniti, no pjesma poput Under The Table zorno svjedoči o genijalnosti ovog albuma. Gorka, sarkastična prosvjedna pjesma o tihom, sustavnom zlostavljanju koje traje godinama ostavit će traga i daleko nakon što pokreti poput #metoo prestanu biti medijski zanimljivi. Bilo bi lijepo da ovakve pjesme s vremenom postanu upozorenja, a ne svjedočanstva. 

Algiers – Dispossession

Britansko-američki soul post punkeri dobro su poznati po svojoj političnosti, a iako je objavljena na samom početku godine, Dispossession je balada idealna za zagušujuću atmosferu koju proživljavamo.

Alice Bag – Sister Dynamite

Sister Dynamite je klasična riot girrl pjesma i u tome nema ništa loše. Loše je što su nam takve pjesme u 2020. jednako potrebne kao i u 1993., da nas podsjete na fragilni maskulinitet iz stihova.

Jeff Rosenstock – No Dream

S antiimperijalističkom tematikom i pop punk / power pop zvukom, No Dream bi se s lakoćom uklopila u Bushevu eru. No činjenica da i danas djeluje jednako svježe podjednako je zasluga Rosenstockovog zaraznog autorskog rukopisa i trajnih, makar i skrivenih imperijalističkih tendencija.

The Chicks – March March

Povratnički album megapopularnog country trija koji je dospio na crnu listu zbog antibuševskih komentara u nezgodno vrijeme i u glazbenom i u tekstualnom smislu zvuči kao nešto što nisu mogle napraviti dok su bile ovisne o country radiju. March March nije samo zgodna, premda pomalo uopćena prosvjedna pjesma, nego i pravi pop biser koji pokazuje raskošni talent i samog benda, kao i superproducenta Jacka Antonoffa.

LIl Baby –  The Bigger Picture

The Bigger Picture je značajna jer prikazuje drugu stranu prosječnog mladog trapera. Ono što nam se u jednu trenu učini kao isprazni nihilistički trend materijalizma, droge i nasilja u drugom pjesmom poput ove dobija novu dimenziju, pozadinu koja otkriva generacije žrtva zatvorskog industrijskog kompleksa. Unutar sistema koji tretira sitne prijestupnike kao jeftinu radnu snagu, ne treba se čuditi zatvorenim krugovima kriminala, nasilja i zatvora. No pjesma poput ove, koja je po izlasku postala veliki hit, pokazuje da svijest o sistemskom problemu itekako postoji. Život izvan zakona nije  odabir u stilu ‘crnog kuma’, kako je to često  predstavljeno u hip hopu, nego nametnuta okolnost u društvu koje je zakazalo.

Beans on Toast – Strange Days

Mogao sam na ovu listu staviti neku od pjesama Davida Rovicsa ili Ryana Harveya, folk suvremenika Jaya McAllistera a.k.a Beans on Toast. Sva trojica rade vrlo spartansku glazbu oslonjenu na spoj ispovjednog i dokumentarističkog pristupa, često ispunjeni gotovo naivno zvučećim humanizmom. No to je prigovor koji bismo jednako tako mogli uputiti i Woodyju Guthrieju. Razlog zašto sam izabrao Strange Days je smisao za humor koji Beans on  Toast skriva ispod ove svoje kronike karantenskih dana. Možda se ova forma “čovjeka s akustičnom gitarom koji grinta o stanju svijeta” čini pomalo demode, no meni i dalje ostaje najneposredniji i najčišći oblik prosvjedne glazbe

Riz Ahmed –  The Breakup (Shikwa)

‘Ljubavna’ pjesma državi koja je tvoja, a ne želi te, glumca i repera Riza Ahmeda puno je više od postbrexit komentara. Ona je podsjetnik kako ono što se negdje percipira kao dominantni identitet sustavno i dugo prodire u one manjinske, sve dok ti ne oduzme osjećaj pripadnosti, osobnosti i ljudskosti. Premda se radi o tretmanu pripadnika azijskih naroda u Britaniji, postavka ove pjesme je univerzalna i može se primijeniti na bilo koji nacionalni i lokalni identitet.  

Više o protestnim pjesma diljem svijeta pročitajte ovdje:

https://theconversation.com/hip-hop-is-the-soundtrack-to-black-lives-matter-protests-continuing-a-tradition-that-dates-back-to-the-blues-140879?curator=MusicREDEF

https://www.npr.org/2020/06/27/884213562/a-look-at-songs-inspired-by-the-2020-protests-for-racial-justice?curator=MusicREDEF

https://variety.com/2020/music/news/protest-playlist-2020-george-floyd-ll-cool-j-leon-bridges-meek-mill-t-i-terrace-martin-1234629030/?curator=MusicREDEF

https://www.npr.org/2019/12/11/778227017/10-songs-that-rallied-resistance-around-the-world?curator=MusicREDEF

Karlo Rafaneli

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close