TEKST

Divljanje Berlinom


Moj susjed migrantskog podrijetla jedne večeri s prozora ljutito viče “Ich hasse Deutschland!” (“Ja mrzim Njemačku!”), nabrajajući koliko dugo ovdje živi, a što je sve prošao. I dok se Berlin još uvijek kiti titulom “ovo nije Njemačka”, oni pesimističniji među nama, bez jasne ideje što neki “prošli” Berlin znači, strahuju da se Berlin mijenja. Scheiße!

foto: Tihana Gamulin Ulaga


“ICH BIN KEIN NAZI nur weil ich mit Nazis gegen Coronavirus massnahmen demonstrieren” (“NISAM NACIST jer sam s nacistima demonstrirao protiv koronavirusa”), navodno piše jedan na svom Facebook profilu. Tu je rečenicu u svom statusu podijelila Sara Hershkowitz, operna pjevačica, spisateljica i aktivistkinja s berlinskom adresom. Ima nas dosta ovdje s berlinskim adresama koji i dalje zbunjeno bauljamo po njemačkim medijima: izgubljeni u prijevodu posežemo za Google Translate ekstenzijom u pretraživaču i pokušavamo doći do nekih suvislih informacija i sadržaja koje možemo razumjeti.

U svom se statusu Sara narugala svom berlinskom poznaniku, njegovim “jebenim hipijevskim hlačama iz indijske trgovine”, dredlocksima i parfemu od pačulija, sankrstskoj tetovaži i pojasnila: “Ti si nacist ako marširaš rame uz rame s nacistima.” Je li Sara izmislila svog poznanika koji vikende provodi ekstatično plešući u šumi u kombinaciji s Ashtanga radionicama? Vjerojatno. Može li on biti stvaran? Vjerojatno.

Otkako su se u maju prvi put organizirale demonstracije protiv tzv. ‘korona mjera’ u njemačkom glavnom gradu, puno je postavljenih i neodgovorenih pitanja. Svako tko se našao u blizini jednog od sad već mnogobrojnih prosvjeda protiv ‘diktature korona mjerama’, mogao je vidjeti da je šarolikost znakovlja i parola vrijedna pažnje. Već su slike s prvih prosvjeda nahranile gladne njemačke medije: prosvjednik s nacističkim obilježjima, dakle nacist, u prisnom zagrljaju s prosvjednikom s plavim dredovima, čini se ujedinjeni u borbi protiv državne opresije, prisilnog čipiranja i cijepljenja, pod egidom borbe za slobodu.

Korona-mjere u Njemačkoj su se od početka izbijanja pandemije uvelike razlikovale. U prvim žarištima mjere su bile restriktivnije, u područjima s boljom epidemiološkom situacijom, manje restriktivne. Glavni njemački grad nikada nije imao lockdown kakav smo gledali u talijanskom i španjolskom scenariju, a opušteniji je bio i od seta mjera u Hrvatskoj. Pa ipak, od samih početaka prosvjeda protiv korona-mjera opetovano se pojavljuju transparenti poput “Stop korona-diktaturi”, “Nitko mene neće cijepiti” i sličnih. Još od maja, skupine krajnje desnice, uključujući Alternativu za Njemačku (AfD), kontinuirano su organizirale tzv. ‘higijenske demonstracije’ širom zemlje, okrivljujući Židove i migrantske zajednice zbog širenja COVID-19 u Njemačkoj. Skupinama krajnje desnice otpočetka se priključuju i teoretičari zavjera, huligani, protivnici cjepiva te skupine poput Querdenken 711, Widerstand (Resistance) 2020 i druge.

Ovaj desničarski čušpajz je za lokaciju odabrao ni manje ni više nego berlinski trg Rose Luxemburg. Progresivne i antifašističke skupine u Njemačkoj osudile su ‘higijenske demonstracije’ i 23. maja organizirale protudemonstracije na trgovima Rosa Luxemburg i Alexanderplatzu pod sloganom “Držite distancu od desnice”.

Protesti protiv korona-mjera nastavili su se i kroz sljedeće mjesece, sve dok Grad Berlin nije 26. augusta donio odluku o zabrani prosvjeda koji su planirani za nadolazeći vikend, 29. augusta. Desničarska rulja je pobjesnila, iz ekstremno desne stranke AfD odluku su komentirali kako je to pokušaj državnog aparata za “stvaranjem diktatorskih uvjeta”. Perverzno je koliko su radikalno desnim grupacijama koje otvoreno koketiraju s nacizmom odjednom puna usta diktature. Samo koji dan kasnije, pokrajinski je sud dao zeleno svjetlo za održavanje masovnih prosvjeda, nakon što je grad Berlin iste demonstracije zabranio.

Ferat Kocak, antifašist, aktivist i lokalni političar Die Linkea koji na Instagramu pod imenom Der Neukoellner svakodnevno objavljuje aktivističke video sadržaje, u danima koji su prethodili skupu 29. augusta, dijelio je upozorenja o broju neonacista koji su najavljivali svoj dolazak u Berlin na demonstracije. Skupilo se oko 38.000 ljudi. Kako je na svom Twitteru zapisala jedna protuprosvjednica, na prosvjedu su dominirali QAnonovci, domaći neonacisti i antivakseri. Teško je objasniti atmosferu tog vikenda. Jasno je da u gradu te veličine to i dalje čini tek mali broj od ukupnog broja stanovnika. Ipak, dok se s jedne strane činilo da se baš ta subota nije previše razlikovala od drugih, s druge je potpuno nemoguće zaboraviti da se neonacisti šeću među nama. Svastike se tetoviraju na prsa, da su bliže srcu, i možda ne sijevaju sa svačijih mišica, ali osim svastike, postoji cijeli spektar manje očitih i kudikamo suptilnijih nacističkih simbola.

Dok su se zastave njemačkog Reicha vijorile ispred zgrade parlamenta, prosvjednici su pokušavali provaliti u zgradu. Miriše na trideset treću, kaže se. Posljednji put kad su nacisti provalili u zgradu parlamenta, sami nacisti su iskoristili paljenje Reichstaga za potpuno preuzimanje vlasti i stvaranje sustava u kojem je Hitler imao neograničene ovlasti. Policija je na demonstracijama privela nekoliko stotina prosvjednika, ali nije upotrijebila silu i suzavac koje je, primjerice, samo par tjedana ranije upotrijebila na mirnim prosvjedima protiv gentrifikacije u berlinskoj četvrti Neukölln.

Dok berlinski prosvjedi, čini se, inspiriraju prosvjede u drugim gradovima, a razularena rulja se tobože bori protiv komadića tkanine na licu, iako su stvarne namjere prosvjednika zastrašujuće, Berlin već neko vrijeme potresa val neonacističkog nasilja usmjerenog prema migrantskim skupinama. U već spomenutom Neuköllnu, sad već sa statusom popularne multikulturalne berlinske četvrti, ovo je ljeto do temelja spaljen voljeni restoran s bliskoistočnom kuhinjom, Al Andalus. Četiri ozlijeđena, od kojih dvoje teško, izgorjela zgrada, oštećene fasade stanova. U tom je restoranu svatko mogao pojesti uvjerljivo najjeftiniji kebab za tek malo više od jednog eura. Prije koji mjesec zapaljen je i dostavni kombi ispred sirijske pekare u istoj ulici, Sonnenallee. Svako toliko, na ulicama Neuköllna dižu se u zrak i pale automobili, i premda su njemački tabloidi uvijek spremni okriviti sukobe između bandi, Ferat Kocak i drugi aktivisti upozoravaju na pristranost i aljkavost policije u borbi protiv neonacističkog nasilja. Prije dvije godine, i njegov je auto zapaljen u južnom dijelu Neuköllna, parkiran ispred zgrade gdje živi s roditeljima.

Aktivisti/kinje upozoravaju da se ovakav ulični teror događa dok je sjećanje na teroristički napad u Hanau još svježe. U svom je luđačkom pohodu na shisha barove 19. februara desni ekstremist Tobias Rathjen ubio devetero i ranio petero ljudi. Deseta žrtva bila je ubojičina majka, koju je ubio kod kuće prije nego je sebi oduzeo život. Imena ubijenih se svako toliko mogu pronaći na zidovima neuköllnških haustora i kafića, a održana je i protestna akcija šest mjeseci nakon napada.

Važno se prisjetiti i kako je punih 13 godina njemačkoj javnosti bila nepoznata neonacistička teroristička skupina National Socialist Underground (NSU). Njihovi pripadnici, Uwe Böhnhardt i Uwe Mundlos, za koje je policija itekako znala da su neonacisti, izveli su bombaške napade i pucnjave između 2000. i 2007. godine, u kojima je ubijeno devetero ljudi migrantskog podrijetla i jedan policajac. Mediji i vlasti o ovim su slučajevima izvještavali u ključu etničkih sukoba. Tada nepoznati osumnjičenici su u javnosti nazivani “ubojicama kebaba”, okrivljujući tursku ili kurdsku mafiju za zlodjela u vlastitom podzemlju, iako su postojali značajni dokazi i obavještajni podaci koji su ukazivali na umiješanost neonacista. Kad je NSU ćelija bila prisiljena na bijeg nakon pljačke banke u studenom 2011., Böhnhardt i Mundlos počinili su samoubojstvo. Beate Zschäpe, treća članica grupe, tek je u srpnju 2018. osuđena na doživotni zatvor zbog uloge u ubojstvima. Ovi su događaji inspirirali njemačkog redatelja turskog podrijetla Fatiha Akina da 2017. snimi film In the Fade (Aus dem Nichts).

“Moramo shvatiti da su desničarski ekstremistički stavovi duboko ukorijenjeni ovdje, u društvu, također i u državnim strukturama”, pojašnjava Kocak u razgovoru za Taz.

Moj susjed migrantskog podrijetla jedne večeri s prozora ljutito viče “Ich hasse Deutschland!” (“Ja mrzim Njemačku!”), nabrajajući koliko dugo ovdje živi, a što je sve prošao. I dok se Berlin još uvijek kiti titulom “ovo nije Njemačka”, oni pesimističniji među nama, bez jasne ideje što neki “prošli” Berlin znači, strahuju da se Berlin mijenja. Scheiße!

Hana Grgić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close