TEKST

Nevolje u raju ― slučaj Zanzibara (dio I)


Nakon što smo prvi put 2018. godine osjetile zavodljivost putovanja u neeuropske zemlje i bivanje daleko od svega poznatog i bliskog, prijateljica i ja smo se navukle na taj osjećaj i obećale si da ćemo svake godine ušparati neki novac i otputovati u nepoznato. Došla je 2019. godina i vrijeme da obećanje održimo ― rezerviramo avionske karte i otisnemo se daleko. Jedan od kriterija u odabiru destinacija bio je da baš ništa ne nalikuje onome na što smo navikle i s time na umu odabir je pao na Zanzibar, poluautonomni otok u Tanzaniji, dvadesetak puta manji od Hrvatske. Stižemo ti, majko Afriko!

Nungwi, Zanzibar / Tanzanija (foto: Sara Sharifi)

Zanzibar je daleka i egzotična destinacija, ali već poprilično otkrivena i europskim i američkim turistima, što je cijelu pripremu za putovanje prilično olakšalo. Provele smo sate istražujući što sve trebamo vidjeti i znati, označile na karti popularne destinacije i atrakcije, posložile rutu, odredile budžet i bile spremne za afričku avanturu. Naš plan i program gotovo ni po čemu nije se razlikovao od mnogih o kojima smo čitale na raznim travel blogovima, ali smo čvrsto i pomalo idealistički odlučile postići razliku tako da svoj novac investiramo u turizam koji nude lokalni stanovnici, što nam se zbog intenzivne resortifikacije otoka i velike stope siromaštva stanovništva o kojima smo čitale činilo jako važno. Kad smo stigle, shvatile smo da je važnije i teže nego što smo mislile.

Kud s parama?

U Zanzibar smo sletjele iz Zagreba, s presjedanjem u Dohi. Nakon leta od 24 sata stigle smo u Stone Town, glavni grad otoka u kojem je već u 8 ujutro bilo vruće kao u paklu, a zrak je škrtario kisikom. Na malom, kršnom aerodromu u kojem se svi presijavaju od znoja, suočile smo se s klimom koja nas čeka naredna dva tjedna i ispunile formulare za ulazak u zemlju. Kao prave muzungu, pokupile smo svoje Decathlon ruksake i posložile prioritete: razmijeniti novac, kupiti karticu za internet i pronaći taksi. Prvi šok uslijedio je već na aerodromskoj mjenjačnici. Izvadile smo svoje dolare, za koje smo prethodno morale osigurati da nisu stariji od 2013. godine i ljubazno zatražile konverziju u tanzanijske šilinge. Jedan dolar iznosio je 2300 tanzanijskih šilinga, a najvećih novčanica, onih od 10000 šilinga koje krasi slonovska glava, imale smo hrpu. Čak toliko da od debljine bunta nismo sve uspjele pohraniti u novčanike, nego smo dio spremile u ruksake i neslano se našalile da napokon i mi jednom ‘ne znamo kud bi s parama’. Ovime ne želim reći da smo imale nezavidnu svotu novca sa sobom (što jesmo, pogotovo kada su u pitanju zanzibarske prilike), nego koliko je devalvirana ta afrička valuta. Dapače, spada u jednu od slabijih na svijetu, a Tanzaniju i Zanzibar stavlja na popis najsiromašnijih zemalja.

U prolazu

Čim nas je napustilo tupilo od 24-satnog putovanja, izašle smo na ulice glavnog grada Zanzibara, naravno, u potrazi za hranom. Stone Town je malen grad, dovoljna su dva dana za prehodati ga cijelog i pretpostavljam da je to razlog zbog kojeg se turisti ne zadržavaju dugo u njemu. Čitajući o Zanzibaru, stekle smo dojam da je većini turista Stone Town ili baza za odlaske na izlete ili tranzitno mjesto na putu za resorte koji ispunjavaju zapadni dio Zanzibara. Naš plan je bio drugačiji ― nismo htjele samo ‘prehodati’ Stone Town, ovjeriti sve atrakcije i zaputiti se dalje ― htjele smo se negdje udomaćiti i osjetiti puls grada. Kako bi rekla moja prijateljica i suputnica, “pa ne ideš na putovanje samo da bi uživao”. Nije nas privlačila ideja odmora kao cjelodnevnog izležavanja na ležaljkama u resortima dok mladi Zanzibarci titraju oko nas. Resorti su kradljivci bilo kakvog autentičnog doživljaja i mogućnosti upoznavanje lokalne kulture, kao i ubojice održivog turizma. Većina resorta za vrlo malen novac nudi all inclusive usluge, zbog čega njegovi gosti ne istražuju ostatak otoka ― ne probaju hranu koja se nudi na noćnim tržnicama, ne kupe suvenire koje na mjestu izrađuju lokalci i ni na koji način svojim dolarima ne redefiniraju sliku o bijelcima kao bezglavim turistima (‘muzungu’) koji su krcati lovom i nemilice ju troše. Osim toga, većina resorta nije u vlasništvu lokalnog stanovništva, što popularnu priču o turizmu u Zanzibaru kao slamki spasa za ekonomiju i lokalno stanovništvo čini još neukusnijom.

U Stone Towneu smo ostale nekoliko dana, zatim istražile ostatak otoka i vratile mu se ponovo. Upravo zato što je tako malen, ljudi vas ubrzo upoznaju, sjete vas se ako ste par puta prošli pored njihovih dućana ili restorana i s njima razmijenili ‘mambo!’ i ‘poa’ te ubrzo počinjete osjećati nešto čemu se vjerojatno nikada niste nadali ― snažnu kemiju s malim gradom na dalekom otoku u Indijskom oceanu. Grad su obilježili arapski, europski, iranski i afrički utjecaji, a zbog prekrasno usklađenih različitih kultura danas se nalazi na UNESCO-vom popisu zaštićene svjetske kulturne baštine. Da su njegovu povijest pisale društvene silnice iz različitih dijelova svijeta vidljivo je na ulicama koje krase sultanske palače, džamije, katedrale i perzijski hammami, načinu na koji se priprema hrana i ispija kava te kako se ophodi s ljudima. U uskim prašnjavim ulicama naći ćete tipična zanzibarska jela poput chapatija, debelih masnih palačinki, a već iza ugla netko kuha indijski curry. Stanovnici Zanzibara uglavnom su muslimani i žene ulicama hodaju pokrivene, ali umjesto dugih crnih burki i hijaba, srest ćete ih odjevene u jarke nijanse i neponovljive uzorke afričkih kangi, koje svjedoče o stilu i karakteru. U brojnim trgovinama u koje će vas pozivati da uđete i pri tom vikati ‘karibu!’ (dobrodošli) možete kupiti arapske ćilime, zanzibarsku kavu i magnete koji prikazuju Masaia, tradicionalnog tanzanijskog i kenijskog ratnika. Međurim, europski se utjecaj najviše osjeti u ovoj modernoj varijanti ― Stone Town krcat je restorančićima, kafićima i bistroima u kojima možete jesti europsku hranu, ali na zanzibarski način, jer, budimo realni, teško je oponašati ono što nikada nisi probao u originalu.

Zalazak sunca u Stone Towneu doživljaj je za sebe ― ne samo zbog sunca koje lijeno upada u ocean, a nebo se prošara svim nijansama narančaste i ljubičaste, nego i zato što se šetnica pretvori u pozornicu na kojoj okupljaju mladići i izvode impresivne vratolomije skačući u more, a oduševljena publika nikada ne propušta taj događaj. Svaki dan, bez greške ― isto mjesto, isto vrijeme. Nismo ga propuštale ni mi. Večeri u Stone Towneu rezervirane su za uličnu hranu i uličnu zabavu. Tržnica Forodhani otvara se predvečer i prekrasan je kaos koji okuplja lokalce i turiste oko hrpetine štandova s najrazličitijim morskim plodovima po kojima je Zanzibar poznat. Kuhari vas neumorno vuku za rukav i obećavaju da je baš kod njih najfriškija riba i najbolja takozvana zanzibarska pizza, a osvježenje nude u soku od šećerne trske koji pomoću metalnih preša cijede pred vama. Nakon noćne tržnice, ljudi sjedaju po ulicama i parkovima kamenog grada, gdje mladi, i to uglavnom muškarci, puštaju komercijalne hitove sa svojih bluetooth zvučnika i čagaju kao najbolje istrenirana plesna trupa, kao da žele opravdati činjenicu da i sam Freddie Mercury potječe iz njihova grada. Stone Town je prilično nevjerojatan mali grad i vrlo brzo vas konzumira svojom ‘pole-pole’ filozofijom. ‘Pole-pole’ znači pomalo, i pomalo baš je.

Na svakom uglu Stone Townea možete čuti poznatu mantru ‘hakuna matata’ (nema problema), ali prije nego li je postao otočki grad u kojemu nikome nigdje ne žuri, Stone Town bio je centar surove trgovine robljem, i to do kraja 19. stoljeća kada je barbarska praksa ukinuta zbog pritiska Britanaca. S obzirom na to da je bio glavna luka za trgovinu robljem, kamenim bi gradom prošlo 50 000 afričkih robova godišnje i svoj put iz Istočne Afrike preko Zanzibara nastavljali dalje prema svojim američkim i bliskoistočnim vlasnicima. Već i sam put do otoka bio je čudovišan i deseci tisuća robova nisu ga preživjeli, kao ni put od otoka prema destinaciji za koju su kupljeni. Povijest porobljavanja i trgovine robljem u Africi i Zanzibaru podrobno je prikazana u Muzeju ropstva u Stone Townu, s vrlo zornim opisima svega što su zatočeni ljudi proživljavali ― koliko su vrijedili, kako su prodavani, kako su živjeli i kojom su lakoćom umirali. Bili su jeftini ― odrastao rob vrijedio je koliko i metar obične pamučne tkanine, a dijete duplo manje. Oni koji ne bi preživjeli ostavljani su da trunu na putu kojim su još brojne karavane prošle, prije i poslije njih. Danas su ulice Stone Townea ukrašene štrikovima na kojima vise šarene tkanine i nevjerojatno je da je prije nešto više od 100 godina bilo moguće neku od njih zamijeniti za ljudsko biće. Recentna je to povijest koja se osjeća i danas ― ne samo bolnim nasljeđem, nego i ljudima koji su dolazili iz svih dijelova Afrike, zadržali se u Zanzibaru jednom kada su dobili slobodu i promijenili ga zauvijek.

Naučena bespomoćnost

Nakon nekoliko dana provedenih u istraživanju grada i privikavanju na sasvim drugačiju kulturu i klimu, odlazimo na selo. Izbor na pao na Jambiani na jugoistočnoj strani otoka. Jambiani je uistinu selo veselo u kojem vladaju mekane pješčane plaže, raskošne palme i nastambe od blata. U tom malom ribarskom selu prvi put smo vidjele zapanjujuću smjenu plime i oseke te kako ocean postaje daleki tirkizni pravac koji za sobom ostavlja nasukanu gomilu školjaka, brodica i morskih trav. Upravo je uzgoj morskih trava ono po čemu je ovo selo poznato, kao i po prizorima žena odjevenih u šarene afričke kange koje ih prikupljaju iz plićaka koji je priredila plima. Međutim, prizor koji se meni ukaže pred očima na spomen Jambanija je nevjerojatno ‘prašnjavo’ zvjezdano nebo na kojem se vide sva nebeska tijela jer u Jambianiju ne postoji baš nikakva ‘ulična’ rasvjeta koja bi mogla potkrasti takav doživljaj. I palme, visoke, predivne, raskošne, zbog kojih na trenutak pomisliš da si u svojevrsnom afričkom Beverly Hillsu. Osim toga, pamtim ga i po skupini djevojčica koje su nam, čim su ugledale dvije bjelkinje kako hodaju po plaži, odmah pohrlile u susret s ispruženim otvorenim dlanovima i zahtijevale darove. Bilo što, samo da dobiju nešto.

U svojim su zahtijevanjima bile prilično uporne, možda čak i agresivne ― gurale su nam ruke u džepove i ljutito tražile da im nešto damo. Nismo bile u potpunosti iznenađene ovim prizorom ― pripremajući se za put čitale smo da je uobičajeno klincima ponijeti nešto slatkiša, igračaka ili školskog pribora, ali to nam je zvučalo kao klasični kompleks bijelog spasitelja i dogovorile smo se da nećemo udovoljiti toj praksi. Kad su shvatile da zaista nemamo ništa za njih, otišle su od nas vidno ljutite i razočarane, a u nama je pak ostao prilično tup osjećaj, pogotovo jer smo primijetile da su slatkiši u Zanzibaru bezobrazno skupi. Nakon što smo se riješile slatkih, ali napasnih djevojčica, naletjele smo na lokalca koji je znao engleski i htio s nama komentirati situaciju. Kako nam je objasnio, takvom žicanju ih uglavnom ne uče njihovi roditelji, nego su ih na to naviknuli turisti koji im donose stvari (a koji sigurno nemaju uvijek podjednako darova za svu djecu), zbog čega smo na kraju ipak bile na miru sa svojom odlukom. Kako je putovanje odmicalo, primjećivale smo da je u mnogim slučajevima to žicanje potpuna obijest, a ne potreba, i da zaista više štete činimo davanjem čega god, samo da se ne osjećamo loše što ne damo ništa.

Sara Sharifi

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close