TEKST

Nevolje u raju ― slučaj Zanzibara (dio II)


Prizori kristalno tirkiznog mora, nepreglednih pješčanih plaža, izobilja sočnog voća, visokih palmi i raskošnih drva banana te zavodljivo šarenilo koje ispunjava ulice svih zanzibarskih mjestašca, lako će vas navesti da pomislite da je Zanzibar zaista raj na zemlji. Ali unatoč svim tim bajkovitim Insta-worthy prizorima, Zanzibar ostavlja gorak aftertaste.

foto: Sara Sharifi

Siromaštvo je jarke boje

Dapače, prekrasne jarke boje i neponovljivi uzorci koji vas cijelo vrijeme okružuju kulisa su za veliku bijedu i neimaštinu. Nije mi namjera zvučati patetično i jasno mi je da svugdje postoji siromaštvo, ali ovo je bilo najpotresnije od siromaštva što sam imala prilike vidjeti ― ljudi koji hodaju bosi noseći na glavama kile tereta, djeca koja se igraju u smeću i uzbude se na svaku sitnicu koju im želite dati, obitelji koje domove dijele s drugim obiteljima tako da iznajme jednu sobu neke trošne kuće u kojoj često nema nikakvog namještaja, žene koje na ulicama peku masne grickalice i serviraju ih u starom novinskom papiru, mlade djevojke koje već za desetak dolara ispunjavaju seksualne fantazije dokonih bijelaca. Osim toga, Zanzibar se guši u smeću. U Zagrebu smo iz svojih prtljaga morale izvaditi svu jednokratnu plastiku pod upozorenjem da bismo tamo mogle dobiti kaznu za njen unos, ali ubrzo smo se uvjerile da se sve vrste otpada nalaze gdje god pogledale. Iako Zanzibar načelno nastoji biti plastic free, nemaju, naravno, infrastrukturu koja bi podržala takav odabir, kao ni obrazovanje kojim bi se ukazala važnost toga. Dapače, naš vodič u Parku prirode Jozani, mladi biolog, ispričao nam je kako se njegovi mještani izruguju njegovim nastojanjima da se učinkovitije gospodari otpadom i promatraju to kao dodvoravanje bijelcima i zapadnjačkim trendovima. Cijela priča o siromaštvu i smeću postaje daleko gora kada se s otoka, na kojem unatoč neimaštini prevladava ‘hakuma matata’ i ‘pole pole’ način života, premjestite na kopno, u Tanzaniju.

Želim ići odavde

Za tridesetak dolara, sletjele smo iz Zanzibara u Tanzaniju, s namjerom da idemo na safari. Put je to koji većina Zanzibaraca nikada nije iskusila, iako je Tanzanija udaljena od otoka samo dvadesetak minuta avionom ili tri sata trajektom. U Tanzaniji, odnosno Dar Es Saalamu, bile smo zapravo samo u tranzitu, nešto manje od dva dana i bilo bi nezahvalno donositi zaključke o životu tamo. Dar Es Salaam najveći je grad u Tanzaniji, njezina najznačajnija luka i ekonomsko središte regije, ali ključne riječi koje su se uporno ponavljale s kime god razgovarale o Daru bile su kriminal i siromaštvo, siromaštvo i kriminal. Internet, turisti koje smo upoznavale i Zanzibarci upozoravali su nas na opasnosti koje vrebaju u Daru. Na kopno smo stigle prilično isprepadane.

Već na aerodromu oko nas se sjatilo desetak taksista koji nas nisu ostavljali na miru dok nismo odabrale jednog od njih. Do tada smo već naučile biti donekle otresite kako bi se oslobodile napadnih ponuđača bilo čega, ali oni su bili uporniji. Nakon što smo iscjenkale cijenu koju smo smatrale prihvatljivom, potrpale smo se u taksi čije su navlake za sjedala bile ukrašene tkaninom na volančiće i krenule prema našem hotelu. U vožnji od pola sata vidjele smo zašto Dar Es Saalam opisuju kao surovo mjesto za život: prekrcane i prljave ulice, obitelji koje sjede kraj brzih prometnica i na plinskim kuhalima pripremaju chapatije koje prodaju za 20 lipa, ljudi u poderanoj odjeći koji nose neviđene količine tereta na glavama i leđima, trošne improvizirane nastambe i smeće, smeće, smeće. Svi znakovi siromaštva koje smo vidjele i na Zanzibaru, ali puno zasićeniji i bez otočke vibre koja život tamo ipak čini malo podnošljivijim.

S glavama krcatim upozorenjima i uputama za snalaženje po ulicama, krenule smo u potragu za restoranom. Istina je, bilo je teško othrvati se svim alarmima koji su nam se usadili u glave i procijeniti što je sve utjecalo na dojmove, ali uslijedilo je najnelagodnije razgledavanje grada koje smo mogle iskusiti. Kojom god ulicom prošle, bilo smo jedine bjelkinje, a vrlo često i jedine žene. Pogledi su se lijepili za nas i pratili nas dok se ne bismo izgubile iz vidokruga. Međutim, nisu to pogledi kakve smo doživjele na Zanzibaru, popraćeni veselim ‘mambo’, ‘jumbo!‘ i ‘hakuna matata’, nego pogledi zbog kojih smo se prvi puta u životu osjećale uistinu izloženo, drugačije i vrlo bijelo. Nitko nije doviknuo ‘karibu’ i osjećale smo da nismo dobrodošle. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, pronašle smo restoran, najele se i u hotel vratile Uberom. Bile smo sretne što drugi dan odlazimo iz Dara i pomalo razočarane sobom što smo dozvolile da strah nadvlada znatiželju, ali 24 sata jednostavno nije bilo dovoljno za uklanjanje opreza prema gradu o kojem smo do tad slušale gotovo isključivo negativno.

Najljepše carstvo na svijetu

Čitajući recenzije o safarijima i razgovarajući s našim vodičem, shvatila sam da etičnost safarija uvelike ovisi o samim klijentima. Pronašle smo lokalnu organizaciju i s njima dogovorile izlet koji smo čuvale za kraj putovanja. Naš safari, kao i cijelo putovanje, bio je budget varijanta ― trajao je samo dva dana u Nacionalnom parku Mikumi, a uključivao je drndavu krntiju od vozila i simpatičnog vodiča s krnjim engleskim. Svejedno, radovale smo se kao da će nas parkom provesti glavom i bradom David Attenborough u vozilu s pogonom na sva četiri. Drndajući se po Mikumiju, vidjele smo sve ono čemu smo se nadale ― nilske konje kako špijuniraju iz jezera, impale kako ukrštavaju rogove, žirafe kako žvaču visoko drveće, nevjerojatne pruge zebri, krdo slonova koje nam je zapriječilo put i njihovu mladunčad kako se surlom polijeva vodom, ali i ono čemu se nismo usudile nadati ― mamu lavicu u poslijepodnevnom izležavanju s neumornim mladuncima. Lavovi nisu učestali stanovnici Mikumija i zato je taj prizor bio prilično nevjerojatan. Vodiči različitih agencija koji po Mikumiju razvoze uzbuđene turiste cijelo si vrijeme dojavljuju gdje se nalaze kakvi zanimljivi prizori, a jedna od tih dojava bila je o lavici i njenim mladuncima. Koliko se moglo u našoj šarmantnoj krntiji, brže-bolje požurili smo prema tom mjestu, a kad smo stigli tamo je bilo već desetak vozila puno opremljenijih od našeg, s turistima koji su u tišini promatrali prizor lavice i lavića kako se vješaju jedni po drugima.

Međutim, uskoro se počelo događati ono zbog čega je ideja o safariju kontroverzna, a to je uznemiravanje životinja i penetriranje u njihov prirodni habitus. Neki su vodiči odvezli vozila u neposrednu blizinu lavlje obitelji, kako bi svojim turistima osigurali bolji pogled i fotku lavova, a sebi velikodušniju napojnicu. Već i naš vodič komentirao je kako takvo približavanje protivno pozitivnim praksama kojih bi se vodiči trebali držati, ali nas je svejedno pitao želimo li se i mi više približiti. Naravno da je i nama ideja bivanja u takvoj blizini divljih životinja bila primamljiva, ali budući da smo već ionako dvojile o ispravnosti odluke da uopće idemo na safari, ostale smo pri tome da lavove promatramo sa sigurne udaljenosti ― i za njih i za nas ― na kojoj smo se nalazile. Ni lavica ni mladunci nisu reagirali na vozila koja su im se približila, što govori o tome da su životinje u Mikumiju ipak već naviknute na ljudsku prisutnost i da je prirodna ravnoteža donekle narušena. Etičke nedoumice po strani, priznajem da je osjećaj bivanja među životinjama koje smo cijeli život gledale samo na dokumentarcima bio uistinu sjajan i preplavljujući, neusporediv s bilo čime što smo do tada doživjele.

Turizam koji ne pomaže

Zanzibar je siromašna zemlja u kojoj turisti iz svih dijelova svijeta dobro prolaze. Za samo nekoliko kuna, a ponekad i lipa, jele smo masne chapatije i kachurije koje ljudi peku po ulicama, ispijale šejkove od manga i avokada i na svakom koraku kupovale mekane kolačiće od riže i ispijale kokose. Ali ironično, Zanzibar je istovremeno i zemlja izobilja ― otmjenih restorana, hipsterskih kafića, luksuznih hotela, povoljnih all inclusive resorta te svih ostalih oblika zapadnjačkog turizma koji zapošljava Zanzibarce. U to smo se uvjerile na zapadnoj strani otoka gdje se nalaze Kendwa i Nungwi, dvije najpoznatije plaže lišene bilo kakvog afričkog osjećaja i cijelom dužinom ispunjene resortima, ležaljkama i muzungu turistima. Luksuz je to o kojem, iako su uronjeni u njega svaki dan kao jeftina radna snaga, lokalci mogu samo sanjati, jer njihova je svakodnevica ona najsiromašnijih stanovnika svijeta. Razlika bogati-siromašni odvija se na dihotomiji crni i bijeli ― crni su oni koji rade, a bijeli su oni zbog kojih rade (turisti) i za koje rade (vlasnici objekata). Zato misliti da Zanzibar i lokalno stanovništvo prosperiraju od stotine tisuća turista koje ga godišnje posjeti je naivno i netočno. Iako se na Zanzibaru troše ogromne svote novca na infinity bazene, svježe jastoge, egzotične spa tretmane i avanturističke aranžmane, kao i na safarije u Tanzaniji, siromašni i dalje ostaju siromašni. Turizam u Tanzaniji, a posebice Zanzibaru još uvijek je daleko od autentičnog i održivog, a turisti koji njegovu djecu odgajaju da pružaju ruku čim vide osobu bijele puti sigurno ne pomažu. Dapače, možda manje štete čine odmarajući se u all inclusive resortima, nesvjesni kakvom bijedom i siromaštvom su zapravo okruženi.

Sara Sharifi

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close