TEKST

IVA ŽEGURA: Svijest o važnosti psihologije za društvo nikada kao do sada nije bila prepoznata


O ulozi psihologijske struke za održanje mentalnog zdravlja građana u pandemiji, a posebice ranjivih i manjinskih skupina poput LGBT populacije i drugih, razgovaramo s kliničkom psihologinjom Ivom Žegurom.

Iva Žegura (foto: Marija Škorić)

A.M.: U krizama poput ove, postojeće društvene jednakosti se produbljuju, povećavaju. Zašto efekti pandemije COVID-a 19 među društvenim ranjivim skupinama posebno pogađaju LGBTIQ populaciju?

I.Ž.: Pandemija COVID-19 odrazila se na naše društvo na nebrojeno načina. Što se sve i na koji način promijenilo predmet je trenutno mnogih istraživanja kod nas i u svijetu, a kojima se, ponajviše kada je riječ o utjecaju pandemije na mentalno zdravlje različitih skupina, bave psiholozi. No, smatram da ćemo tek tijekom narednih godina uspjeti sagledati i razumjeti kompletan efekt pandemije COVID-19. Svakako, nedostaje istraživanje o mentalnom zdravlju LGBT osoba u Hrvatskoj za vrijeme pandemije COVID-19 te ovdje ujedno koristim priliku pozvati sve zainteresirane pripadnike i pripadnice LGBT populacije da sudjeluju u online istraživanju za koje uskoro planiram postaviti link na društvenim mrežama.

Stigma prema manjinskim skupinama, pa tako i prema LGBT osobama, može utjecati na dobrobit takvih osoba, emocionalno i zdravstveno stanje te njihovu cjelokupnu funkcionalnost. Socijalna psihologija daje nam uvid u to kako zdravstvene krize izvlače na površinu stigmu prema drugima i drugačijima. Strong (1990.) objašnjava načine na koje pojavu nove, fatalne epidemije vrlo brzo slijedi porast straha i panike, sumnje i stigme koja dovodi do ‘rata svih protiv svih’. Prihvaćanje i imenovanje ovih procesa važno je kako bismo radili na ublažavanju njihovog učinka kada se pojave ili da bismo ih preventirali. U zemljama sa širim i složenijim kulturalnim i etničkim različitostima zabilježen je porast slučajeva zločina iz mržnje prema etničkim te seksualnim i rodnim manjinama tijekom pandemije COVID-19. Postoji i indirektan utjecaj putem krivih informacija koji ugrožava sigurnost manjinskih supina, npr. da su LGBT osobe odgovorne za epidemiju AIDS-a, za prirodne katastrofe i sada za pojavu korona virusa. Dezinformacije u medijima i izrečene od osoba na poziciji moći, kao što su npr. političari, posebno su opasne. U vrijeme epidemija postoji opasnost od ukidanja zakonskih prava LGBT osoba i ostalih manjinskih skupina, jer se propagira ugroza resursa većine pravima koje imaju manjine. U SAD-u je bivši predsjednik tako ograničio različita prava transrodnih osoba i njihovim je pravima trgovao za vrijeme kampanje. Krizno vrijeme može poslužiti i kao paravan donošenje promjena koje utječu na status manjinskih skupina, npr. Mađarska je u svibnju zabranila promjenu činjenice spola u osobnim dokumentima transrodnim osobama, a aktualno se planira izraditi zakon koji bi istospolnim parovima praktički zabranio usvajanje djece. U okolnostima pandemije COVID- 19 zabranjena su javna okupljanja i javno izražavanje negodovanja ovakvim zakonom i društva i pripadnika i pripadnica LGBT zajednice. U Poljskoj pak niti pandemija COVID- 19 nije spriječila Poljake i Poljakinje da izađu na ulice i prosvjeduju protiv izrazito restriktivnog zakona o zabrani pobačaja. Također, u Poljskoj postoji eskalacija zločina iz mržnje uz podršku vlasti ukidanju prava LGBTIQ osobama i proglašavanje pojedinih gradova i regija zonama slobodnim od LGBT osoba!

Scenariji koji se događaju uslijed ekonomske krize zbog pandemije COVID- 19 jest da će, ukoliko u firmi vlada prikrivena homofobija ili transfobija, LGBT osobe biti prve koje će ostati bez posla. Time će njihov manjinski status biti dodatno otežan siromaštvom, a što se može negativno odraziti i na mentalno zdravlje na način da su anksioznije, depresivnije i da pate od ostalih psihičkih problema (Barnard, 2020.). LGBT osobe možda su u izolaciji s članovima obitelji koji ih ne podržavaju i ne prihvaćaju te su pod rizikom od obiteljskog nasilja. Transrodne osobe mogu se suočiti sa somatskim i psihološkim posljedicama nemogućnosti dobivanja hormonalne terapije, otkazivanja kirurških procesa namijenjenih prilagodbi, tj. afirmaciji njihova roda. Važno je naglasiti da postoje osobe koje pripadaju višestrukim marginaliziranim skupinama (npr. transrodna žena lezbijka koja pripada nekoj etničkoj manjinskoj skupini) i time se faktori rizika od negativnih posljedica pandemije COVID-19 multipliciraju (npr. može biti fizički zlostavljana jer se identificira kao transrodna žena te doživjeti dodatno uznemiravanje i vrijeđanje jer pripada etničkoj manjinskoj skupini). Stigma preventira manjinske skupine da traže pomoć i zaštitu bilo koje vrste, pa tako i zdravstvenu zaštitu. Stručnjaci i stručnjakinje u području mentalnog zdravlja posebno su pozvani da obrate pažnju na ove višestruke procese stigmatizacije manjinskih skupina (i među njima LGBT osoba), a kako bi ponudili načine socijalnog povezivanja, inkluzije, osnaživanja i jačanja manjinskih zajednica i pojedinaca, umanjujući time opresiju i diskriminaciju. Stručnjaci i stručnjakinje u zdravstvu posebno su pozvani da u kaotičnoj situaciji pandemije obrate pažnju na rizične manjinske skupine te da se zalažu da javnosti pruže znanstvene i etične informacije, a ne one koje se temelje na njihovim uvjerenjima.

Premda je iz mnogih istraživanja vidljivo da postoji veća društvena prihvaćenost LGBT osoba te zakoni koji štite prava LGBT osoba, to ne znači automatski da LGBT osobe bolje žive i da se zakoni u potpunosti provode. Potaknuti sve češćim pokušajima ograničavanja prava LGBT osoba u zemljama EU i svijetu te porastu zločina iz mržnje prema LGBT osobama (sve koji žele detaljnije pregledati statistike o poražavajućem stanju postotka LGBT osoba koje su doživjele neki od oblika zlostavljanja, odnosno postotku u kojemu se osjećaju diskriminirano, upućujem na stranice Fundamental Rights Agency: https://fra.europa.eu/en/publication/2020/eu-lgbti-survey-results). Europska komisija ovih je dana predstavila prvu strategiju za ravnopravnost LGBTIQ osoba.

A.M.: Je li se, prema tvojim saznanjima, nasilje i diskriminacija prema LGBT osobama u pandemiji povećalo? Kakva su tvoja iskustva u ustanovi u kojoj radiš?

I.Ž.: Srećom, LGBT klijenti i klijentice koji / koje mi dolaze ambulantno preko uputnice ne izvještavaju o povećanoj razini nasilja i diskriminacije. No, ipak bih istaknula da valja biti oprezan s generalizacijom kako LGBT osobe u Hrvatskoj za vrijeme pandemije COVID-19 ne trpe iskustva nasilja i diskriminacije. Najveći strahovi mojih LGBT klijenata odnose se na mogućnost primanja pravovremene zdravstvene skrbi i skrbi što se tiče mentalnog zdravlja. Npr., brine ih hoće li termini psihologijskih tretmana biti otkazani. Posebno su zabrinute transrodne osobe koje strahuju da će se njihova agonija s rodnom disforijom produljiti na mjesece čekanja, jer ne mogu ostvariti pregled kod internista, endokrinologa, psihijatra, kirurga ili što će morati čekati na pravno priznanje činjenice života u rodnom identitetu sukladnom tome kako se osjećaju. Rodna disforija mnogima otežava svakodnevno funkcioniranje. Ovisno o fazi procesa tranzicije postoje i rizici za somatsko i rizici za mentalno zdravlje. Naravno, time bivaju izložene povećanom riziku od diskriminacije (npr. kod legitimiranja prilikom ograničavanja kretanja za vrijeme karantene).

A.M.: Za pretpostaviti je da je i LGBTIQ osobama u ovoj pandemijskoj godini, kao i većini ostalih pacijenata, ograničen pristup zdravstvenim uslugama na koje kao osiguranici imaju pravo. Što je ono što će najčešće odloženo ili zaustavljeno, zbog izvanrednih okolnosti, ali i limita zdravstvenog sustava?

I.Ž.: Kod uvođenja karantene ispaštali su ambulantni termini u zdravstvenom sustavu. Vrlo brzo je cijeli sustav mentalnog zdravlja prešao na online platforme. Problem su bolnice koje su prenamijenjene za zbrinjavanje osoba oboljelih od COVID-19. Čekanje na preglede se produljuje, zakazani termini za pretrage se otkazuju. Kod nas transrodne osobe imaju pravo na uputnicu ostvariti sve osim tzv. ‘donje operacije’ koja se ne obavlja u Hrvatskoj, a unatrag par godina postoji i problem s tzv. ‘gornjim operacijama’, odnosno mastektomijama. Ostaje problem implementacije Standarda skrbi za zaštitu zdravlja transspolnih, transrodnih i rodno varijantnih osoba koje propisuje World Professional Association for Transgender Health i hodograma procesa rodne tranzicije unutar našeg zdravstvenog sustava. Strateški plan Ministarstva zdravstva ne sadrži izrijekom aktivnosti koje bi bile usmjerene na poboljšanje zdravstvene skrbi seksualnih i rodnih manjina te ulaganje napora da se putem edukacija ublaže rizici od predrasuda koje neki zdravstveni djelatnici imaju prema LGBT osobama, a što sve čini rizični faktor u pružanju zdravstvene skrbi LGBT osobama. Nadam se da će se uskoro pronaći mjesto i vrijeme za sastanak nekolicine nas stručnjaka i stručnjakinja koji radimo s transrodnim osobama i predstavnicima Ministarstva zdravlja po tome pitanju.

A.M.: Je li osobama u Hrvatskoj u vrijeme pandemije dostupno peer to peer savjetovanje ili neka druga vrsta besplatnog psihološkog savjetovanja / terapije?

I.Ž.: Vezano za peer to peer savjetovanja, tj. vršnjačka savjetovanja, trebalo bi pitati i provjeriti pojedinačno kod svake LGBT udruge u Hrvatskoj. Ova savjetovanja često ovise o projektnim aktivnostima te znaju biti diskontinuirana. Što se tiče besplatnog psihološkog savjetovanja, postoje i druge udruge koje pružaju psihološku pomoć i gdje rade volonteri i/ili stručnjaci / stručnjakinje u području mentalnog zdravlja, koji su informirani i afirmativni prema LGBT osobama. Hrvatska psihološka komora i Hrvatsko psihološko društvo pokrenuli su niz brojeva za psihološku pomoć namijenjenu svim građanima i građankama Republike Hrvatske. Brojevi su dostupni na web stranicama Hrvatskog psihološkog društva i Hrvatske psihološke komore te su bili promovirani u medijima. Ako imate zdravstveno osiguranje, tada savjetovanje ili psihoterapiju možete ostvariti putem uputnice kod kliničkog psihologa i/ili psihijatra unutar zdravstvenog sustava.

A.M.: Većina psihološkog savjetovanja i terapija se provodi putem Skypea, Vibera, WhatsAppa, generalno digitalnim putem. Koja su ograničenja ovakve terapije, prema tvom osobnom iskustvu?

I.Ž.: Suvremena tehnologija jednim je dijelom pomogla da se lakše nosimo s pandemijom COVID-19 te da lakše navigiramo kroz nju. Ali, svakako online terapija nije u potpunosti identična terapiji u realnom izravnom kontaktu između klijenta i terapeuta. Problem čine tehničke manjkavosti (nedostatna oprema, slab signal). Pitanje je i privatnosti, tj. može li klijent / klijentica osigurati prostor u koji mu nitko od ukućana neće ulaziti za vrijeme terapije (za pretpostaviti je da terapeut / terapeutkinja koji rade online imaju osiguran siguran i povjerljiv prostor). Postavlja se i pitanje sigurnosti online platformi i podataka koji se prenose.

No, najvažniji faktor koji čini razliku jest upravo izravni kontakt između dvije osobe koji postoji u procesu terapije koja se odvija u konkretnom prostoru, a što je presudno za promjenu i učinkovitost tretmana, neovisno o psihoterapijskom modalitetu.

A.M.: Aktualne pandemijske okolnosti zahtijevaju da svaka osoba bude više u kontaktu sa članovima svoje obitelji bez obzira na dinamiku koja vlada u toj zajednici. Kod obitelji koje ne podržavaju ili ograničeno podržavaju seksualnu orijentaciju / rodni identitet svojih članova povećana je mogućnost povećanja anksioznosti, osjećaja tuge i nemoći radi dugotrajnog boravka u ovakvoj okolini. Jedan od problema s kojim se trenutno suočavaju LGBTIQ osobe je također i odsječenost od zajednice i manjak privatnosti, kao i odsječenost od partnera/ica, pojačan anksioznošću zbog nepredvidivosti nevidljivog neprijatelja (virusa). Što im sve u ovakvim situacijama može predstavljati pomoć ili olakšanje?

I.Ž.: Suvremene tehnologije mogu premostiti dio ovih problema i ublažiti osjećaj odsječenosti od zajednice i partnera / partnerice. Dobro je potražiti izvore podrške na stranicama LGBT udruga. Također, unutar zdravstvenog sustava sada postoji određeni broj LGBT afirmativnih stručnjaka i stručnjakinja kojima se LGBT osobe s povjerenjem mogu obratiti za pomoć (bilo online ili na način da podignu uputnicu, naruče se i dođu ambulantno). Olakšanje može biti u provođenju i sudjelovanju u aktivnostima koje osobu zanimaju i koje osoba voli, a sukladno epidemiološkim mjerama (čitanje, neka kreativna aktivnost, šetnja). Dio aktivnosti i hobija može se organizirati i online.

A.M.: Dio LGBTIQ zajednice navikao je na ekstenzivnu virtualnu komunikaciju. Može li i na koji način ona pomoći u olakšavanju osjećaja anksioznosti i izoliranosti? (Mislim i na pomoć unutar LGBTIQ zajednice, ne nužno na pomoć stručnjaka).

I.Ž.: Da, svakako smatram da online podrška na društvenim mrežama, forumima i platformama koje okupljaju LGBTIQ osobe imaju važnu ulogu i u ovoj pandemiji. Virtualna podrška pokazala se važnom i prije pandemije COVID-19, naročito za LGBT osobe koje se nisu dovoljno osnažile da otvoreno izađu u LGBT klub, sjednu i popiju kavu s ostalim LGBT osobama u nekom LGBT friendly kafiću, otiđu na neki LGBT događaj, sudjeluju u aktivnostima LGBT zajednice. Dakle, od kada postoji Internet, njegova je uloga važna za snaženje i pružanje informacija prije svega LGBT osobama koje nisu autane, mjesto je susreta s drugima koji dijele iskustvo bivanja LGBT osobom, upoznavanja s narativima autanih LGBT osoba. Iskustvo bivanja LGBT osobom za svaku osobu je jedinstveno, u nečemu teško, u nečemu lako. Različite LGBT udruge u Hrvatskoj i u svijetu imaju forume s temama koje se odnose na seksualnost, rodne identitete, coming out. Na njihovim stranicama ponekad postoji i mogućnost peer to peer savjetovanja, dakle, chat sobe za vršnjačku podršku i savjetovanje. Nekada s LGBT udrugama surađuju i stručnjaci i stručnjakinje koji su ili LGBT saveznici / saveznice ili su to sami stručnjaci i stručnjakinje koji pripadaju seksualnim i rodnim manjinama. Radeći online, primijetila sam kako mlađim osobama, onima koji preferiraju komunikaciju posredovanu tehnologijom te onima koji iz različitih razloga teže uspostavljaju izravnu komunikaciju i kontakt, participiranje u različitim individualnim i grupnim tretmanskim aktivnostima pada mnogo lakše kada se odvija online, nego kada se odvija uživo.

A.M.: Trumpova administracija protiv trans osoba u posljednje je vrijeme donijela neke mjere koje ograničavaju pristup zdravstvenim uslugama za trans seksualnu populaciju. Jesi li informirana o tome i misliš li da slični pokušaji oduzimanja stečenih prava prijete i našim LGBTIQ zajednicama na Balkanu?

I.Ž.: Već sam se osvrnula ne zabrinjavajuće miješanje politike koja se vodi predrasudama i iskrivljenim informacijama u zdravstvenu skrb, znanost, mentalno zdravlje i prava manjina. Nažalost, to se dogodilo LGBT zajednici za vrijeme vladanja bivšeg predsjednika SAD-a. Ostaje nam nadati se da će se to za LGBT zajednicu u SAD-u promijeniti u mandatu novog predsjednika. Naravno da je ovo bio vjetar u leđa drugim konzervativnim strujama i njihovim predvodnicima. To smo osjetili i na našoj političkoj sceni, ali i među europskim konzervativcima, kojima je bivši predsjednik SAD-a bio uzor, politički i financijski saveznik.

No, želim biti optimistična da smo u ovoj krizi uzrokovanoj pandemijom COVID- 19 nešto i naučili, a to je prije svega koliku štetu po sve nas mogu imati različite poluistine te znanstveno neutemeljene informacije. U situaciji pandemije je pogubni učinak ponašanja temeljenih na osobnim uvjerenjima i konzumiranjem znanstvenih neistina osjetila i većina na svojoj koži, uz manjinske skupine. Postali smo svjesni i koliko je važna edukacija, koliko je važno ulagati u znanost i vjerovati znanosti. Nadam se da smo kao hrvatsko društvo i općenito na svjetskoj razini postali svjesni da vrijednosti nisu u diobi, razdoru, diskriminaciji, nego u dostojanstvenom, humanom zajedništvu, razumijevanju i dijalogu.

A.M.: Je li se promijenila pozicija psihologije u društvu nakon pandemije COVID- 19?

I.Ž.: Psiholozi i psihologije uspjeli su u krizi uslijed epidemije i potresa izvanredno brzo reagirati preko Hrvatske psihološke komore, Hrvatskog psihološkog društva i različitih regionalnih društava, udruga s kojima surađuju, ali i unutar ustanova i institucija u kojima su zaposleni te omogućiti psihološku pomoć i podršku na različite načine. Otvorilo se više besplatnih brojeva psihološkog kriznog telefona u svim županijama koji su neprestano bili oglašavanju u svim medijima. Nastali su brojni online priručnici o mentalnom zdravlju namijenjeni različitim populacijama koji su besplatni i dostupni online. Mnoge kolegice i kolege pokrenuli su istraživanja o mentalnom zdravlju za vrijeme karantene i nakon potresa. Nastali su brojni tekstovi, blogovi, video edukativni materijali. Tako se po prvi put u našem društvu, u široj javnosti i u političkim krugovima pojavila svijest o važnosti struka koje sudjeluju u zaštiti mentalnog zdravlja, posebice psihologije! Po prvi put se dogodilo da se u različitim medijskim istupima i obraćanju javnosti na to ukazalo i poimence zahvaljivalo mnogim kolegicama i kolegama koji su sav taj posao radili volonterski uz svoj primarni posao. Psihologinje, psiholozi i psihologija nesebično su se dali na raspolaganje svome društvu i svojim zajednicama u kojima žive i rade. Ekstremne okolnosti i iznimna profesionalnost doprinijeli su tome da važnost struke postane vidljiva. Postali smo prepoznati kao zasebna i vrlo važna profesija u području mentalnog zdravlja.

Do sada smo u ‘svakodnevnim’ okolnostima to činili rutinski u tišini i bez pažnje, što često nije bilo vidljivo jer situacija nije bila toliko ekstremna, nisu bili zahvaćeni svi, i struka nije bila vidljiva, a nas su za ovu ‘utakmicu života’ držali svakodnevni mali uspjesi u radu s našim klijentima, volontiranje s različitim skupinama ovisno o području rada i preferencijama kolega i kolegica, usavršavanje, različite aktivnosti kojima smo nastojali ukazati na važnost svoje struke te poboljšati status psihologije i psihologa. Ovo je tek početak, valja se okrenuti svemu onome što psiholozi, psihologinje i psihologija, ali i ostale struke u području mentalnog zdravlja mogu učiniti za društvo. Sada kada je očit neizmjeran doprinos psihologije u društvu, prije svega je važno da struka dobije jasnu i kontinuiranu podršku zakonodavaca i institucija koji stvaraju zakonske regulative i određuju financiranje. Najugroženije osobe su one iz najranjivije društvenih skupina: siromašni, djeca koja odrastaju u siromaštvu, manjinske skupine (migranti, Romi, LGBT osobe), starije i nemoćne osobe, osobe koje se liječe od psihičkih bolesti… Niz je nažalost dugačak. I treba još uvijek raditi na destigmatizaciji traženja pomoći od službi za mentalno zdravlje kroz javne kampanje, kroz obrazovni sustav, na svim razinama. Naravno, broj zaposlenih psihologa i ostalih struka u području zaštite mentalnog zdravlja deficitaran je, a posao se na neko vrijeme i do određene razine može raditi volonterski ili s premalim brojem zaposlenih. Za ozbiljnu strategiju zaštite mentalnog zdravlja i podizanja kvalitete valja osigurati dovoljan broj motiviranih i kompetentnih stručnjaka i stručnjakinja.

Kao struci, važna nam je i suradnja s novinarima, kako bi se poštivao dignitet struke kada se izvještava o pojedinoj temi ili posebno o ranjivim društvenim skupinama. Važno je da javnost dobije na vrijeme sve informacije i to informacije koje su stručne i znanstvene na primjeren način koji je svima razumljiv. Time preveniramo stvaranje dodatnog kaosa dezinformacijama i senzacionalizmom te stvaranje dodatnog stresa u javnosti, što nije dobro za mentalno zdravlje i dobrobit zajednice u kojoj živimo. Strukovna pitanja treba prepustiti svakoj struci koja sudjeluje u zaštiti mentalnog zdravlja. Ne postoji jedna struka koja ima vodeću riječ. Favorizirati bilo koju struku na štetu neke druge koja se bavi mentalnim zdravljem veliki je propust i on će dugoročno biti vidljiv u kvaliteti usluga koje se pružaju, snazi preventivnog djelovanja, brzini zbrinjavanja, liječenja pojedinih problema u području mentalnog zdravlja. Posla ima dovoljno za sve profesije uključene u zaštitu mentalnog zdravlja. Ne mogu svi raditi sve, ali zato svaka struka sudjeluje u rješavanju pojedinog pitanja i problema iz svoje perspektive i na različitoj razini. Važna je suradnja, a standardi rada, znanja, vještine i etika daju jasne orijentire za svaku profesiju, pa bi tako uloga psihologa i psihologije trebala biti najizraženija u području prevencije.

No, često pojedine struke preglasaju one brojnije ili one koje imaju više politički aktivnih članova te kroje norme, razvojne strategije, projekte i programe i za druge struke. To je vrlo loše jer stagniraju sve struke, čak i ove koje su naizgled dominantne, ali ponajviše društvo i najranjivije skupine. Zakonodavci bi trebali imati sluha za glas struke i znanosti te poraditi na tome da se ne plasiraju dezinformacije o mentalnom zdravlju, seksualnom i reproduktivnom zdravlju, općenito o zdravlju kroz medije. Tu je i velika odgovornost na novinarima i medijskim kućama da izgrade standard medijske pismenosti i etičnog izvještavanja, vodeći se dobrobiti pojedinaca i zajednice. Svjedoci smo uvriježene prakse da se putem izvrtanja znanstvenih činjenica kroz prizmu uvjerenja prikupljaju politički bodovi. Situacija krize, siromaštva, ograničenih resursa, koristi se kako bi se manipuliralo javnosti te tada pojedine manjinske skupine bivaju prozivane, okrivljavanje za manjak tih resursa, a većinu se poziva da se dodatno uskrate prava manjinskim skupinama. Tu raste učestalost zločina iz mržnje, svih oblika nasilja te stradava i somatsko i psihičko zdravlje manjinskih skupina. Trebalo bi raditi i graditi svijest o tome da niti većini, niti pojedincu te većine ne može biti dobro dokle nije dobro svima u društvu i iz većinskih i iz manjinskih skupina. To nas dovodi do pitanja obrazovanja i sada ću ponoviti staru poslovicu koju sam navela kada sam krajem ljeta odgovorila na sličan novinarski upit: “Potrebno je selo da se odgoji dijete”, a ja bih opazila da je: “Potrebno cijelo zdravo selo da se odgoji zdravo dijete”.

Dakle, nužna je međuresorna suradnja i to suradnja koja će se temeljiti na strukovnim i znanstvenim spoznajama, koja će voditi računa o svakoj osobi. Valja se pobrinuti da od najranije životne dobi zdravstvena skrb i skrb za mentalno zdravlje budu dostupni i kvalitetni, a ne da se događa da vrtić ili škola nemaju psihologa. Uzimam svoju struku za primjer, jer mi je najpoznatija situacija vezana za vlastitu profesiju i jer govorim iz perspektive struke ispred Zagrebačkog psihološkog društva. Valja reformirati kurikulum, uvesti zdravstveni i građanski odgoj, razvijati svijest o važnosti brige o zdravlju i mentalnom zdravlju, brige za okoliš, jer bez pitanja ekologije nedostaje važna karika i opet ne izlazimo iz problema.

Europska federacija psiholoških organizacija (EFPA) objavila dokument pod naslovom: …Čovječanstvo treba psihologiju ― što je psihologija i što rade psiholozi? Iz kojeg bih izdvojila sljedeće rečenice: “Psiholozi imaju ulogu u podržavanju zdravlja i dobrobiti globalno u okviru ljudskih prava s ciljem poboljšanja življenja. Humano je i financijski korisno za vlade da prepoznaju kako psiholozi daju važne i neovisne doprinose umanjivanje patnje i poboljšanju življenja. Socijalne odrednice zdravlja, kao što su obrazovanje, odgovarajuća hrana i ishrana, prihvatljiv standard života, mogućnost zapošljavanja i ravnopravan tretman prepoznati su kao temeljna ljudska prava koja su obuhvaćena Održivim razvojnim ciljevima Ujedinjenih Naroda…” Psiholozi razumiju biološka, socijalna i okolišna istraživanja te su trenirani da primjene čvrste dokaze kako bi poboljšali ljudske živote različitih kultura i govornih područja. Da bi netko postao psihologom, mora pokazati visoka profesionalna, znanstvena i etička znanja i standarde. Napredna priprema psihologa naglašava tehničku i znanstvenu autonomiju te neovisne uloge unutar transdisciplinarnosti timova, kako bi se promovirala dobrobit u svim područjima života. Svijest o važnosti znanosti psihologije i njezinih spoznaja za društvo čini mi se da nikada kao do sada nije bila prepoznata!

Razgovarala: Antonela Marušić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close