TEKST

Pobijedili smo?


Koliko god islamofobija bila problem u američkoj kulturi, toliko je veći problem u ‘starom svijetu’ koji bez iznimke (Europa, Azija, Afrika) ima duboke povijesne i aktualne veze s islamom, a tretira američku kulturu kao svoju. Da Trumpova kabala stvarno ne zaslužuje taj tretman, novi Borat bio bi samo vic o plavušama i Muji i Hasi. Ipak, možemo biti zadovoljni da je jedan primjer doprinosa autentične ‘turske’ kulture prisutan u filmu glazba Gorana Bregovića, najvećeg umjetnika ovih (i bilo kojih) prostora.

Uz sve košmarne okolnosti, pobjeda Joea Bidena na američkim predsjedničkim izborima ipak je donijela i neke utjehe globalnom liberalizmu. Prema rezultatima izbora, čini se da Donald Trump ipak nije promijenio sad već klasičnu političku konstituciju SAD-a. Trumpov ‘revolucionarni’ elan je i dalje puka identitetska politika za urbane glasače koji ostaju elektoralno marginalni. Za njega su glasali tradicionalni republikanski ruralni i južnjački glasači, za koje je desničarski medijski spin (rasizam, seksizam, antisocijalizam) majčino mlijeko i ništa novo. Ono ‘novo’ u Trumpu, sirovi urbani gangsterluk i psihopatija, važno je desnim urbanim srednjim klasama koje se osjećaju otuđeno od svojih pretežito liberalnih miljea. Iako je postao medijski i privatno vidljiviji, dobra vijest je da je ovaj stratum, uz to što je elektoralno nebitan, i dalje i kulturalno nemušt. Zadnje četiri godine nisu iznijedrile velike trumpovske filmove, serije, albume… Čak su im i mimovi priglupi.

S druge strane, definitivno se osjetila panika na liberalnoj umjetničkoj sceni. Dva totema liberalizma srednje generacije, Aaron Sorkin i Sacha Baron Cohen, netom prije izbora su objavili filmove iz kojih je jasno da osjećaju civilizacijsku anksioznost. Sorkinov The Trial of the Chicago 7 prikazuje historijsko suđenje sedmorici raznovrsnih šezdesetosmaša zbog organizacije antiratnog prosvjeda koji završi neredima. Cohenov Borat Subsequent Moviefilm je još direktnije predizborni film. Prati Cohenov znameniti naslovni lik u misiji da proda svoju kćer potpredsjedniku Mikeu Penceu, po uzoru na brak Melanije i Donalda. Oba filma su, s obzirom na svoje autore i utilitarnu agendu, vjerojatno najbolja što su mogla biti. Pritom njihov simultan izlazak ima dobar nadopunjavajući efekt: Sorkinov hagiografski pristup u kojem su jučerašnji heroji moralno i intelektualno superiorna bića, i Cohenova groteska u kojoj su današnji negativci prokazani kao karikatura iz vica (politički nekorektnog i često toaletskog humora).

Te vrline su ujedno i mane oba filma. Koliko god pokazuju vještinu jedne generacije srednjestrujaške zabave i analize, toliko otkrivaju i njenu uskogrudnost. Konkretno, Sorkinov fetiš inteligencije i Cohenovo komotno poimanje decentnosti jasno odudaraju od suvremenijih stremljenja. Ugodno je napokon gledati film kao što je The Trial of the Chicago 7, u kojem hipiji i Crne pantere dobivaju neambivalentni tretman nacionalnih heroja. Kao što je i ugodno gledati u Boratu nacrtanu potpunu istovjetnost ideologija desnice i rasističkih stereotipa kojima ona straši ljude od ‘stranaca’ (mizoginija, religijski fanatizam, autoritarnost, ravnodušnost prema ljudskim životima i dostojanstvu), odnosno beskrajno licemjerje pozivanja američkih reakcionara na ‘civilizacijske dosege’ i ‘zapadne vrijednosti’. Ali teško se oteti dojmu da bi oba filma bila bitno lošija kad im konkretne teme ne bi bili šezdesetosmaši i Trumpov polusvijet.

Sorkin je notoran autor na ljevici. Već je olinjala analiza kako je svu patologiju pogleda na svijet Baracka Obame i njegovih kadrova moguće iščitati iz serije West Wing, Sorkinovog magnum opusa, ali nije zbog toga ništa manje istinita. U West Wingu predsjednik Amerike je mudri liberal umjerenih stavova koji ima “mozak koji se pojavljuje jednom u generaciji”, voli svoju ženu i ide u crkvu. Serija je amblematska za ideologiju ‘srednjeg menadžmenta’ ― jako se cijeni ‘pamet’ i obrazovanje, jako malo se razumije ostatak svijeta. Sorkin je nešto kredibiliteta dobio kao scenarist filmova Social Network i Steve Jobs, gdje su mu tema pioniri pametnih tehnologija, vjerojatno jedini milje s još uvrnutijim pogledom na inteligenciju i međuljudske odnose od Sorkinovog. U žanru mainstream političke fikcije očiti napredak od Sorkina napravila je serija Parks and Recreation Grega Danielsa i Michaela Schura, koja je od West Wing naslijedila maštariju svijeta pametnih i ideološki dosljednih likova, ali je pritom stavila naglasak na apsurdnost i raznolikost tog svijeta. Hipotetska Danielsova i Schurova verzija The Trial of the Chicago 7 sigurno bi opreznije (i duhovitije) nijansirala različite ideološke i klasne pozadine likova (uključujući ‘negativce’, koji su kod Sorkina svi samo budale) i integrirala ih autentičnije u njihov nastup, govor i smisao za humor. Ali i to nosi svoje opasnosti. Likovi libertarijanca u javnoj upravi Rona Swansona i srednjeg menadžera Chrisa u Parks and Recreation su i previše simpatični i ljudski. Iako smo već navikli na bolje, i makar igrao na niske strasti, The Trial of the Chicago 7 je zbog tajminga, vještine i konkretnog povijesnog izbora heroja i negativaca jedan od najboljih filmova ‘pamet protiv gluposti’ perspektive uopće, i to bez kompleksa u kakvom-takvom kanonu s hollywoodskim moralizatorskim standardima 12 Angry Men, To Kill a Mockingbird i Paths of Glory.

Cohenov novi Borat nije toga ranga, ako ništa drugo, onda zato jer tradicija komedije groteske ima još jači alternativni pol nego ona moralnih epova. U mlađoj generaciji Nathan Fielder i Eric Andre sigurno pobjeđuju Cohena u sociološkoj imaginaciji i psihološkoj dubini. Cohenova perspektiva dvorske lude ima i previše ‘dvora’ u sebi i onemogućuje mu pravo saživljavanje s karikaturom. Moguće je, i potrebno, pisati o tome kako je Borat sporan kao jedini mainstream (pan)turski lik popularne kulture. Koliko god islamofobija bila problem u američkoj kulturi, toliko je veći problem u ‘starom svijetu’ koji bez iznimke (Europa, Azija, Afrika) ima duboke povijesne i aktualne veze s islamom, a tretira anglosaksonsku kulturu kao svoju. Mimo političke neodgovornosti, Cohenova nereflektirana reprodukcija (u ovom slučaju) srednjovjekovnih i antičkih obrazaca tumačenja barbarstva i ‘drugoga’ ima i svoju estetsku cijenu. Da Trumpova kabala stvarno ne zaslužuje taj tretman, novi Borat bio bi samo vic o plavušama i Muji i Hasi. Doduše, možemo biti zadovoljni da je jedan primjer doprinosa autentične ‘turske’ kulture prisutan u filmu glazba Gorana Bregovića, najvećeg umjetnika ovih (i bilo kojih) prostora.

Treba pohvaliti i Cohenovu odluku da feminizam uokviri kao središnju temu svoje kritike Trumpa, kroz uspješnu izvedbu Marije Bakalove kao Boratove kćeri, u podjednako vodećoj ulozi. Cohenov zemljak Peter Morgan, još jedan prekaljeni liberal srednje generacije, aktualnu je četvrtu sezonu svoje sage The Crown o kraljici Elizabeti II također implicitno usidrio u feminističke teme. Cijeli serijal se formirao u intrigantan i ambiciozan pokušaj historicizacije neobično precizno ocrtanih tipova toksičnih maskuliniteta i feminiteta različitih generacija. Čini se da usprkos svim mušicama, kratkovidnostima i površnostima, kao i superiornosti mlađih i radikalnijih autora/ica, umjetnička nastojanja starijih liberala u novom svijetu nisu (još) vrijedna potpunog prezira.

Leonard Jurić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close