TEKST

Pobijedili smo?

Koliko god islamofobija bila problem u američkoj kulturi, toliko je veći problem u ‘starom svijetu’ koji bez iznimke (Europa, Azija, Afrika) ima duboke povijesne i aktualne veze s islamom, a tretira američku kulturu kao svoju. Da Trumpova kabala stvarno ne zaslužuje taj tretman, novi Borat bio bi samo vic o plavušama i Muji i Hasi. Ipak, možemo biti zadovoljni da je jedan primjer doprinosa autentične ‘turske’ kulture prisutan u filmu glazba Gorana Bregovića, najvećeg umjetnika ovih (i bilo kojih) prostora.

Uz sve košmarne okolnosti, pobjeda Joea Bidena na američkim predsjedničkim izborima ipak je donijela i neke utjehe globalnom liberalizmu. Prema rezultatima izbora, čini se da Donald Trump ipak nije promijenio sad već klasičnu političku konstituciju SAD-a. Trumpov ‘revolucionarni’ elan je i dalje puka identitetska politika za urbane glasače koji ostaju elektoralno marginalni. Za njega su glasali tradicionalni republikanski ruralni i južnjački glasači, za koje je desničarski medijski spin (rasizam, seksizam, antisocijalizam) majčino mlijeko i ništa novo. Ono ‘novo’ u Trumpu, sirovi urbani gangsterluk i psihopatija, važno je desnim urbanim srednjim klasama koje se osjećaju otuđeno od svojih pretežito liberalnih miljea. Iako je postao medijski i privatno vidljiviji, dobra vijest je da je ovaj stratum, uz to što je elektoralno nebitan, i dalje i kulturalno nemušt. Zadnje četiri godine nisu iznijedrile velike trumpovske filmove, serije, albume… Čak su im i mimovi priglupi.

S druge strane, definitivno se osjetila panika na liberalnoj umjetničkoj sceni. Dva totema liberalizma srednje generacije, Aaron Sorkin i Sacha Baron Cohen, netom prije izbora su objavili filmove iz kojih je jasno da osjećaju civilizacijsku anksioznost. Sorkinov The Trial of the Chicago 7 prikazuje historijsko suđenje sedmorici raznovrsnih šezdesetosmaša zbog organizacije antiratnog prosvjeda koji završi neredima. Cohenov Borat Subsequent Moviefilm je još direktnije predizborni film. Prati Cohenov znameniti naslovni lik u misiji da proda svoju kćer potpredsjedniku Mikeu Penceu, po uzoru na brak Melanije i Donalda. Oba filma su, s obzirom na svoje autore i utilitarnu agendu, vjerojatno najbolja što su mogla biti. Pritom njihov simultan izlazak ima dobar nadopunjavajući efekt: Sorkinov hagiografski pristup u kojem su jučerašnji heroji moralno i intelektualno superiorna bića, i Cohenova groteska u kojoj su današnji negativci prokazani kao karikatura iz vica (politički nekorektnog i često toaletskog humora).

Te vrline su ujedno i mane oba filma. Koliko god pokazuju vještinu jedne generacije srednjestrujaške zabave i analize, toliko otkrivaju i njenu uskogrudnost. Konkretno, Sorkinov fetiš inteligencije i Cohenovo komotno poimanje decentnosti jasno odudaraju od suvremenijih stremljenja. Ugodno je napokon gledati film kao što je The Trial of the Chicago 7, u kojem hipiji i Crne pantere dobivaju neambivalentni tretman nacionalnih heroja. Kao što je i ugodno gledati u Boratu nacrtanu potpunu istovjetnost ideologija desnice i rasističkih stereotipa kojima ona straši ljude od ‘stranaca’ (mizoginija, religijski fanatizam, autoritarnost, ravnodušnost prema ljudskim životima i dostojanstvu), odnosno beskrajno licemjerje pozivanja američkih reakcionara na ‘civilizacijske dosege’ i ‘zapadne vrijednosti’. Ali teško se oteti dojmu da bi oba filma bila bitno lošija kad im konkretne teme ne bi bili šezdesetosmaši i Trumpov polusvijet.

Sorkin je notoran autor na ljevici. Već je olinjala analiza kako je svu patologiju pogleda na svijet Baracka Obame i njegovih kadrova moguće iščitati iz serije West Wing, Sorkinovog magnum opusa, ali nije zbog toga ništa manje istinita. U West Wingu predsjednik Amerike je mudri liberal umjerenih stavova koji ima “mozak koji se pojavljuje jednom u generaciji”, voli svoju ženu i ide u crkvu. Serija je amblematska za ideologiju ‘srednjeg menadžmenta’ ― jako se cijeni ‘pamet’ i obrazovanje, jako malo se razumije ostatak svijeta. Sorkin je nešto kredibiliteta dobio kao scenarist filmova Social Network i Steve Jobs, gdje su mu tema pioniri pametnih tehnologija, vjerojatno jedini milje s još uvrnutijim pogledom na inteligenciju i međuljudske odnose od Sorkinovog. U žanru mainstream političke fikcije očiti napredak od Sorkina napravila je serija Parks and Recreation Grega Danielsa i Michaela Schura, koja je od West Wing naslijedila maštariju svijeta pametnih i ideološki dosljednih likova, ali je pritom stavila naglasak na apsurdnost i raznolikost tog svijeta. Hipotetska Danielsova i Schurova verzija The Trial of the Chicago 7 sigurno bi opreznije (i duhovitije) nijansirala različite ideološke i klasne pozadine likova (uključujući ‘negativce’, koji su kod Sorkina svi samo budale) i integrirala ih autentičnije u njihov nastup, govor i smisao za humor. Ali i to nosi svoje opasnosti. Likovi libertarijanca u javnoj upravi Rona Swansona i srednjeg menadžera Chrisa u Parks and Recreation su i previše simpatični i ljudski. Iako smo već navikli na bolje, i makar igrao na niske strasti, The Trial of the Chicago 7 je zbog tajminga, vještine i konkretnog povijesnog izbora heroja i negativaca jedan od najboljih filmova ‘pamet protiv gluposti’ perspektive uopće, i to bez kompleksa u kakvom-takvom kanonu s hollywoodskim moralizatorskim standardima 12 Angry Men, To Kill a Mockingbird i Paths of Glory.

Cohenov novi Borat nije toga ranga, ako ništa drugo, onda zato jer tradicija komedije groteske ima još jači alternativni pol nego ona moralnih epova. U mlađoj generaciji Nathan Fielder i Eric Andre sigurno pobjeđuju Cohena u sociološkoj imaginaciji i psihološkoj dubini. Cohenova perspektiva dvorske lude ima i previše ‘dvora’ u sebi i onemogućuje mu pravo saživljavanje s karikaturom. Moguće je, i potrebno, pisati o tome kako je Borat sporan kao jedini mainstream (pan)turski lik popularne kulture. Koliko god islamofobija bila problem u američkoj kulturi, toliko je veći problem u ‘starom svijetu’ koji bez iznimke (Europa, Azija, Afrika) ima duboke povijesne i aktualne veze s islamom, a tretira anglosaksonsku kulturu kao svoju. Mimo političke neodgovornosti, Cohenova nereflektirana reprodukcija (u ovom slučaju) srednjovjekovnih i antičkih obrazaca tumačenja barbarstva i ‘drugoga’ ima i svoju estetsku cijenu. Da Trumpova kabala stvarno ne zaslužuje taj tretman, novi Borat bio bi samo vic o plavušama i Muji i Hasi. Doduše, možemo biti zadovoljni da je jedan primjer doprinosa autentične ‘turske’ kulture prisutan u filmu glazba Gorana Bregovića, najvećeg umjetnika ovih (i bilo kojih) prostora.

Treba pohvaliti i Cohenovu odluku da feminizam uokviri kao središnju temu svoje kritike Trumpa, kroz uspješnu izvedbu Marije Bakalove kao Boratove kćeri, u podjednako vodećoj ulozi. Cohenov zemljak Peter Morgan, još jedan prekaljeni liberal srednje generacije, aktualnu je četvrtu sezonu svoje sage The Crown o kraljici Elizabeti II također implicitno usidrio u feminističke teme. Cijeli serijal se formirao u intrigantan i ambiciozan pokušaj historicizacije neobično precizno ocrtanih tipova toksičnih maskuliniteta i feminiteta različitih generacija. Čini se da usprkos svim mušicama, kratkovidnostima i površnostima, kao i superiornosti mlađih i radikalnijih autora/ica, umjetnička nastojanja starijih liberala u novom svijetu nisu (još) vrijedna potpunog prezira.

Leonard Jurić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.