TEKST

Muškarci koji mrze žene i društvo koje im to omogućava

U jeku nedavnih brojnih istupa žrtava seksualnog uznemiravanja u akademskoj zajednici, odlučile smo ponoviti, a nekima možda i prvi put objasniti, koja su to neka zapravo vrlo problematična, ali nažalost uvriježena ponašanja i stajališta s kojima se susrećemo na dnevnoj bazi.

Prelijepa moja kolegice, nije Vaša prekrasna ženska glavica tome dorasla” riječi su kojima je jedan poštovani profesor odbio moj prijedlog teme za seminarski rad. To što sam bila u top 10 studenata svoje generacije nije mu zasmetalo da temu odbije (što je u redu) jer sam lijepa i žena (što je neprihvatljivo). U tom je trenutku s nama u prostoriji bio još jedan student koji je šokiran profesorovim stavom ponudio da ide sa mnom gdje god želim i, citiram, prijavi šovinističku šupčinu. Prijavi kome? Prevrtio je kompletnu upravu Fakulteta u svojoj glavi, nakon čega se snuždio. Prijaviti kome? 

Cijeli me događaj pogodio više od uznemiravanja na koje sam do tad već navikla: dovikivanja na ulici, trljanja u tramvaju; čak i od onog kad me kao djevojčicu neki manijak lovio po tramvaju spuštenih gaća moleći da ga barem samo malo taknem rukicom, a sve to dok su se ostali putnici pravili da ne vide i da se ništa ne dešava. Jer fakultet je trebao biti mjesto sigurno od primitivizma, mjesto gdje su bitne jedino i samo moje intelektualne mogućnosti, moj rad i trud. Ne mogu ni zamisliti kako bih se osjećala da nije bila riječ “samo” o verbalnom poniženju već o upornim fizičkim nasrtajima koje su kod drugih profesora, na drugim fakultetima, iskusile mnoge druge studentice. 

Svima nam je zajedničko da smo odrasli u društvu u kojem se obiteljsko i seksualno nasilje doživljavaju kao nacionalni sport, mačističko natpišavanje: tko će više, jače, bolje, potapši ga po ramenu, našali se, plati mu pivu. Pa što ako je djevojci glavom razbio umivaonik, sigurno je nekako zaslužila. Možda je zadao trudnoj ženi osamdesetak uboda nožem, ali mi znamo samo jednu stranu priče. 

Čak i onda kad se kolektivno zgozimo oko zločina, uvijek postoji ALI i uvijek postoji MOŽDA: društvo silan trud i energiju ulaže u iznalaženje razloga i povoda van šovinističkog društva, van toksičnog maskuliniteta, van sebe. Jednostavnije rečeno, društvo je više zainteresirano za to kako okriviti žrtvu, nego kako pomoći žrtvi. Više zainteresirano za to da obrani nasilnika, nego da nasilnika kazni. 

Gdje je bila majka dok je otac bacao djecu s balkona. Što se glupača udala za siledžiju. Što je ostala trudna s narkomanom. Zašto ga nije ostavila prvi put kad joj je slomio ruku. I to ZAŠTO svaki put kad je netko verbalno ili fizički zlostavljan, silovan, prebijen, to ZAŠTO koje siđe s usta svakog člana društva, od kvartovskog pijanca preko profesora i rektora do predsjednika države, upravo zbog tog ZAŠTO žene ne prijavljuju zlostavljače. Jer ih sa svakim ZAŠTO ponizimo jače, udarimo snažnije, silujemo ponovno. Tisuću ZAŠTO za žene, ni jedno jedino za njihove napadače. 

Mi nemamo državu koja će stati iza zlostavljane žene kad je nemoćna i na dnu, pravni sustav nam je pasivan koliko je i patrijarhalan, a silno se čudimo što žene progovore o nasilju tek nakon nekoliko godina, tek onda kad su financijski neovisne i koliko-toliko situirane. Kad se osjećaju dovoljno sigurno, ili pak kad vide da nisu jedine i da zlostavljanje nije ni počelo ni završilo s njima. Progovoriti o seksualnom nasilju u društvu u čije je samo tkivo čvrsto utkana diskriminacija, za sobom uvijek nosi rizik od odmazde moćnijeg muškarca. 

Javne rasprave o nasilju nad ženama, ako i kad se dogode, fokusiraju se na napade, silovanja i obiteljsko nasilje. Doista rijetko pričamo o najčešćem obliku seksualnog nasilja: seksualnom uznemiravanju. U sociološkoj analizi upravo takvih iskustava,  iskustava prikupljenih na društvenim mrežama pod #ženeujavnomprostoru, Dunja Matić Benčić na temelju sličnosti iskustava, srodnosti izraza, fraza koje žene koriste pri opisivanju te gotovo istovjetnom (ne)reagiranju okoline, zaključuje da je riječ o “dubinskom, strukturalnom društvenom fenomenu koji je toliko duboko ukorijenjen da se, umjesto kao ozbiljan problem, prepoznaje kao benigna sastavnica kulture.” 

Upornost pak muškaraca koji ne razumiju NE, toliko je puta navedena da je u spomenutoj analizi dobila zasebnu kategoriju. Ustrajnost, navodi autorica, nije slučajna, “Ona se ohrabruje odbacivanjem, umanjivanjem i sustavnom negacijom nasilja od strane okoline.” 

SEKSUALNO UZNEMIRAVANJE NIJE KOMPLIMENT*

(*ako ne razumiješ razliku, molimo te da nikome ne dijeliš komplimente, hvala)

Lako je trivijalizirati seksualno uznemiravanje. Pogotovo je to lako činiti uspoređujući ga s oblicima seksualnog nasilja koje percipiramo kao ozbiljnije. Pa iako se čini da aludirajući pogled ili dovikivanje na ulici nisu grozni kao fizičko dodirivanje bez pristanka, ono što seksualno uznemiravanje čini posebno štetnim je svakodnevno ponavljanje koje narušava kvalitetu života. Ne pričamo dovoljno o tome kako su oni rijetki trenutci koje svi imamo samo za sebe – put na posao i s posla, meditativne šetnje ili trčanje nasipom, ženama često poremećeni muškim upadicama u njihov osobni prostor. I mnogi muškarci misle da je to njihovo apsolutno pravo. I da je na ženi da to istrpi. Sjetite se samo horora od teksta u kojem autor piše kako prisiliti ženu sa slušalicama na razgovor s vama. Ako ste sretnici koji nisu pročitali isti, evo link na solidnu analizu u kojoj autorica na vrlo jednostavan način objašnjava zašto je prisiljavanje nekoga na razgovor uznemiravanje. 

I ne radi se ovdje samo o upadicama. Žene su toliko navikle na uznemiravanje, da i same sebe, posve nesvjesno, redovito izvuku iz najdubljih misli kako bi procijenile situaciju: hoda li mi netko preblizu, što želi, jesam li sigurna. Zvuči paranoično? Možda. Ali ako me ta paranoja sačuva od napada, nije li onda riječ o pravoj dozi paranoje? Je li moje ponašanje pretjerano ili je upravo moja strategija sunčane naočale+slušalice+brz hod razlog što sam čitava stigla kući? I dok se neuspješnost određene strategije može mjeriti po tome koliko puta nas nije zaštitila, uspješne akcije koje poduzimamo da ostanemo sigurne prolaze ispod radara. A s njima i svijest društva (i muškaraca i žena) o učestalosti seksualnog uznemiravanja u javnom prostoru. 

Ni muškarcima dani nisu pjesma? Doista? Kad ste kao muškarac zadnji put razmišljali koje hlače odjenuti kako biste izbjegli komentare ili dodire nadređene osobe na poslu? Kad ste kao muškarac razmišljali hoće li vaša frizura potaknuti kolege na vulgarne komentare od kojih ćete se osjećati prljavo ili manje vrijedno? Kad ste kao muškarac razmišljali o posljedicama obrane od ljigavca koji vam je stavio ruku na stražnjicu? 

Jedan od razloga zbog kojeg muškarci ne razumiju štetnost seksualnog uznemiravanja leži i u činjenici da se ono gotovo u pravilu ne događa njima. Muškarci podcjenjuju učestalost takvih situacija. Istraživanje iz 2018. na uzorku od 13 zemalja pokazalo je da muškarci procjenjuju kako 36% žena u životu doživi seksualno nasilje. Konzervativna procjena je da je taj postotak barem 60%. 

Za muškarce su seksualno uznemiravanje i posljedice uznemiravanja vrlo apstraktan scenarij, samo jedna od tema za razgovor koja ih najvjerojatnije nikad neće osobno pogoditi. Tako zauzmu stav, tek toliko da imaju neki stav, lupetaju o holivudskim glumicama i milijunima za koje one izlaze iz kreveta, dok su stvarni ulozi za žene okružene takvim muškarcima itekako visoki.  

Posljedice seksualnog uznemiravanja za Matić Benčić su samoeksplanatorne: “od najranije dobi trajno su prisutni strah i sram. Izloženost opasnosti može se pojaviti bilo gdje, od ulice do radnog mjesta i javnih ustanova, bez mogućnosti adekvatne zakonske zaštite, bez društvenog neodobravanja kojemu bi počinitelj bio izložen.” 

ZNAMO DA NISTE SVI TAKVI

(Ne, stvarno, u redu je. Znamo.)

Malo što je toliko naporno kao not all men komentari. Svaki put kad žena iznosi svoju osobnu priču o uznemiravanju ili zlostavljanju, nađe se muško da se uvrijedi kao da je osobno napadnut imenom, prezimenom i penisom. Rasprave o seksualnom nasilju nad ženama NISU napad na “sve muškarce”, znamo da niste svi seljačine, zlostavljači, silovatelji i ubojice. Ali gospodo, i dalje ste dio društva koje dopušta seksualno nasilje. I ako vam je bitnije reći “nisam takav” od saslušati žrtvu, dio ste problema. 

Svaki put kad kažete “ne svi muškarci” pokazujete da vam je bitnije u kakvom svjetlu rasprava predstavlja vaš rod od iskustva žene koja je uznemiravana ili napadnuta. Ako niste jedan od muškaraca koji seksualno uznemirava i zlostavlja žene, minimalizira njihova iskustva ili potiče nasilje nad ženama, zašto se uopće osjećate osobno prozvanima?! 

I MUŠKARCI SU ŽRTVE

(Jesu.)

Bez ikakve dvojbe, muškarci su žrtve seksualnog nasilja. Stigma i sram koja prati muške žrtve seksualnog nasilja ogromna je jer se uloga ranjive žrtve ne podudara s društveno nametnutom rodnom ulogom snažnog muškarca. No prepoznavanje i priznavanje da su žene disproporcionalno pogođene seksualnim nasiljem nipošto ne niječe činjenicu da žrtve seksualnog nasilja mogu biti i jesu i muškarci. Ali pokušaj da se problem seksualnog nasilja proglasi rodno neutralnim problemom svaki put i jedino onda kad se raspravlja o zlostavljanju žena ne koristi nikome, samo omalovažava ženska iskustva i niječe efekt koje seksualno nasilje ima na svakodnevni život žena. 

OKRIVI ŽRTVU – NAJPOPULARNIJA DRUŠTVENA IGRA ©

(Sva prava zadržana.)

Niste vi ti koji određuju kako žrtva treba reagirati i kad treba reagirati na uznemiravanje. Svaki put kad pitate zašto netko nije reagirao tada i tako, nego sada i ovako, vi krivnju prebacujete na žrtvu. 

Seksualno uznemiravanje ne dešava se izdvojeno od ostalih oblika seksualnog nasilja. Svaka žena koja je doživjela seksualno uznemiravanje može svjedočiti o strahu od eskalacije koji je osjećala, kao i koliko je taj strah utjecao na njezinu reakciju u tom trenutku. Udaljavanje iz situacije za koju ne znamo koliko ozbiljna i opasna može postati te kakve posljedice može imati, uvijek ima prioritet.  

Fokusiranje na reakciju žrtve umjesto na ponašanje krivca dodatno hrani ionako opasan narativ po kojem je odgovornost žene da se zaštiti od muškaraca, da promijeni svoje ponašanje kako bi koegzistirala u muškom svijetu (jer kako drugačije nazvati svijet u kojem je seksualno uznemiravanje normalizirano do točke da ga smatramo neizbježnim i da od žena zahtijevamo da mu se prilagode?). 

VRAG VEĆ IMA DOSTA ADVOKATA

(Ne trebaš mu i ti.)

Ne samo da su žene disproporcionalno češće žrtve seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja (i to od najranije dobi!), i ne samo da jedine snose posljedice zlostavljanja,  na njih je i prebačen teret edukacije društva o uzrocima i posljedicama seksualnog nasilja. Emocionalni napor objašnjavanja i opravdavanja osobnih iskustava u potpunosti dakle leži na žrtvama, dok muškarci često rado biraju ulogu vražjeg advokata. 

Od žena takvi advokati očekuju da obrane sebe i dokažu da su stvarno bile nevine žrtve pa da tako eventualno zasluže mušku validaciju svojih traumatičnih iskustava i validaciju svojih reakcija na te traume. Posebna je vrsta perverzije kad društvo od žrtve očekuje da preuzme odgovornost za to što je netko drugi zlostavlja i da nekako prevenira vlastito zlostavljanje.

Umjesto izgravanja vražjeg advokata idući put pokušajte nešto doista revolucionarno: slušajte.

I.Š.

MAZ zahvaljuje udruzi PARiTER na ustupanju analize za potrebe ovog teksta.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close