TEKST

Prednacionalizam i nacionalna ravnodušnost u Austro-Ugarskoj (I. dio)

Teško je konceptualizirati pred- ili nenacionalističku prošlost. Navikli smo razmišljati u terminima nacionalnih i etničkih kategorija i uzimati nacionalizam kao datost. Nenacionalne kategorije i zajednice izbrisane su iz prošlosti. Povjesničari su uporno ignorirali očito nenacionalističke svjetove. Nacionalizam treba shvatiti ne kao datost nego kao proizvod nemilosrdnih i smišljenih kampanja, poput one u Trećoj francuskoj republici gdje je vojska učitelja i državnih službenika lansirana u “zaostala” sela, kako bi potiskivali lokalne dijalekte, tradicije, praznovjerja i vjerske prakse te nametnuli modernu, jedinstvenu “francusku” kulturu i birokraciju.

Izvor: pixabay.com

U Austro-Ugarskoj u devetnaestom stoljeću, unatoč intenzivnoj i upornoj nacionalističkoj agitaciji, mnogi ljudi još uvijek nisu bili svjesni svoje nacionalnosti, posebno u manje razvijenim istočnim pokrajinama. Tvrdnja da svi pripadaju etničkim i nacionalnim zajednicama bila je proizvod političkog rada nacionalističkih aktivista, ali i načina na koji je carstvo kategoriziralo svoje različite narode u svrhu učinkovitijeg upravljanja. Kada bi seljake pitali o njihovoj nacionalnosti, mogao se očekivati odgovor – „što je to, zaboga?“. Tek su manje skupine, obično među gradskom elitom, pokazivale etničku ili nacionalnu svijest.

Američki povjesničar John Fine tvrdi da etnička pripadnost ne može postojati bez svijesti o njoj. Čak i da su srednjovjekovni Slaveni u hrvatskim regijama pisali na (proto) hrvatskom jeziku ili dijalektu, “ako oni koji su ga pisali nisu svoj jezik (ili bilo što drugo o sebi) nazivali ‘hrvatskim’, onda nisu imali hrvatsku svijest, pa nisu bili etnički Hrvati“. “Hrvat” je bio samo jedan od nekoliko potencijalnih identiteta – drugi su bili ilirski, dalmatinski, čak i slavenski. U njemu nije bilo ničega što ga je činilo predodređenim da postane primarni identitet. Drugi izbori, identiteti i oznake bili su još mogući krajem i osamnaestog stoljeća, kada se javljaju pioniri nacionalnih ideologija, obično urbana inteligencija srednje klase. Tada su nacionalistički Srbi i Hrvati “stekli prtljagu etniciteta” i povezali je s povijesnim imenima srednjovjekovne Srbije i Hrvatske. Srednjovjekovne države bile su više dinastičke nego nacionalne i nije bilo nikoga tko bi agitirao za ideju etničke pripadnosti. Europske dinastičke države nisu počivale na zajedničkom osjećaju identifikacije među podanicima. Umjesto toga, tretirale su teritorijalne jedinice kao obiteljski posjed. Vladari dinastičkih država bili su elitisti, nisu htjeli uvesti stanovništvo u članstvo u državnim institucijama. Elite se nikada nisu smatrale pripadnicima iste zajednice kao seljaci u njihovim krajevima. Drugi važan faktor koji je sprječavao razvoj etničkog identiteta ili nacionalne svijesti bila je izoliranost zajednica i nedostatak suvremene komunikacije, prijevoza, školovanja i medija. U osamnaestom stoljeću izraz “mađarska nacija” označavao je plemiće koji su sjedili u dvije komore skupštine, a ne cjelinu stvarnih podanika ugarskog kralja. „Nacija“ je bila ekvivalent elitnoj zajednici s političkim pravima. Krajem osamnaestog stoljeća pojavila se nova, šira, sveobuhvatnija koncepcija nacije – ona je sada podrazumijevala zajednicu ujedinjenu zajedničkim granicama, zakonima i vladom, ali još uvijek nije bila etnička kategorija. Godine 1848. promijenilo se ono što se pod pojmom „nacija“ mislilo u javnom diskursu – od društvenopolitičke jedinice koja je promicala prava vladajuće elite do masovnog fenomena definiranog u kulturološkim, herderijanskim terminima.

Fine, ispitujući srednjovjekovne i ranonovovjekovne izvore o identitetu onih koji su živjeli na području današnje Hrvatske, upozorava da spominjanje pojma „Hrvat“ ne implicira nužno strogo etnički identitet. Smješten u povijesni kontekst, izraz se najvjerojatnije odnosio na subjekta države pod vladarem Hrvatske. Ti su pojedinci stoga bili „politički“ Hrvati, a ne „etnički“. Pod “etničkim” Fine misli na nekoga tko osjeća da pripada zajednici drugih ljudi sličnih sebi, poznavao ih on/a ili ne, te osjeća povezanost s njima kroz zajednički jezik, kulturu, teritorij i povijest. Većina političkih Hrvata u ovom su se razdoblju zapravo identificirali kao „Slaveni“.

Čak i kad su se svi dijelovi onoga što je postala Hrvatska nakon 1815. našli pod Habsburgovcima, imali su malu ili nikakvu zajedničku povijest, budući da su prethodno bili podijeljeni između nekoliko različitih država i carstava, pa su se nacionali ideolozi u regiji, suočeni s različitim zajednicama koje nisu smatrale da pripadaju jednoj etničkoj skupini, za koje je vjerojatnije da su imali regionalni ili vjerski identitet, suočili s teškom bitkom. Poprilično je vremena trebalo proći kako bi nacionalne identifikacijske kategorije postale relevantne za većinu stanovnika. Povjesnička Mirjana Gross primjećuje da je u Istri, Dalmaciji i Bosni koncept hrvatske nacije počeo dopirati do masa tek nakon 1918. te da je početkom dvadesetog stoljeća on bio ograničen na javne institucije.

Kao primjer koji ilustrira poteškoće s kojima se suočavaju novi nacionalni agitatori koji se bave izgradnjom nacije, Ljudevit Gaj i Vuk Karadžić, pioniri nacionalnog romantizma među Hrvatima i Srbima, zajedno su putovali po Dalmaciji kako bi „otkrili“ identitet lokalnog stanovništva. Kad su jednog otočanina u Dalmaciji pitali tko je on, odgovorio je: „Ja sam Dalmatinac“. Kad su ga pitali kojim jezikom govori, odgovor je bio „naški“. Ljudi na ovim prostorima nisu imali etničku svijest – njihov identitet bio je određen lokalitetom, gradom, regijom ili religijom, ali čini se da specifičan etnički identitet nije postojao te ga je na ovaj ili onaj način trebalo stvoriti, dodijeliti i nametnuti odozgo. Zadaća inteligencije bit će stvoriti moderne nacije od prednacionalnih identiteta. Nacionalistička lojalnost i način razmišljanja mogla se pronaći samo u krugu uske, privilegirane, pismene, urbane javnosti. Nacionalisti su morali stvoriti one nacije čije interese su tvrdili da zastupaju.

Stvaranje etničke pripadnosti počinje unutar uskog kruga politički nastrojenih intelektualaca, koji je pokušavaju širiti među okolnom zajednicom, koja, ako je prijemčiva, postaje posebna etnička zajednica. Miroslav Hroch vodi korijene ove nove ideologije na Balkanu do nekih pripadnika inteligencije koji su počeli gledati na nacionalni identitet kao na optimalni odgovor na krizu identiteta koju su donijele promjene u osvit modernog doba: gubitak vjerskog legitimiteta, slabljenje feudalnih i patrijarhalnih veza i gubitak sigurnosti. Tada je započela faza nacionalne agitacije, nastojanja da se „uvjere pripadnici potencijalne nacije da im njihov nacionalni identitet treba biti na ponos“.

Prosvjetiteljski intelektualci agitirali su u ime svojih jezičnih i kulturnih zajednica, koje su nakon 1789. zamišljene kao nacije. U balkanskoj društvenoj misli identifikacija s kršćanstvom u širem smislu ustupila je mjesto otkrivanju posebne etničke prošlosti od strane pojedinih jezičnih zajednica. Novi jezik nacija i etničkih grupa na Balkanu se širio zajedno s drugim idejama europskog prosvjetiteljstva – znanstvenim spoznajama, klasičnom filozofijom. Ovim novim idejama trebalo je vremena da pređu s intelektualaca na mase. Primjerice, “Rumunjska” i “Bugarska” bile su predodžbe koje su još 1830. animirale samo šačicu intelektualaca i aktivista (u jednom od rijetkih slučajeva takve svijesti, rumunjski intelektualac Golescu 1826. traži od “svog” naroda da “služi domovini”); Budai-Deleanu 1875. godine piše o urgentnosti i važnosti obrazovanja i ulozi koju je ono imalo u promicanju nastanka nacionalne svijesti što sugerira da su se rumunjski seljaci, čak i kasno u devetnaestom stoljeću, i dalje opirali ili bili nezainteresirani za nacionalističke ideje.

Stanovnici krajeva koji su postali Hrvatska prije 1800. godine identificirali su se po vjeri, gradu, županiji ili proširenoj obitelji. Među idealistima urbanih srednjih klasa postojao je i osjećaj pripadnosti južnoslavenskoj, ili čak slavenskoj zajednici. Fine tvrdi da izvori pokazuju da se još 1800. godine najveći broj ljudi čiji je identitet ušao u dokumente još uvijek identificirao kao “Iliri” ili “Slaveni”. Ilirski pokret pojavio se 1820-ih među grupom mladih ljudi u Zagrebu, pod vodstvom Ljudevita Gaja koji je zastupao ideju jezičnog jedinstva i ilirizma – ideju jedinstvene ilirske nacije koja uključuje sve Južne Slavene. Alternativno gledište, koje se pojavilo nešto kasnije, bilo je ono Ante Starčevića i Eugena Kvaternika, koji su osudili ilirizam, odbacili jugoslavenski okvir za Hrvatsku i pokušali sve Južne Slavene proglasiti Hrvatima. Njihov pandan u Srbiji, Karadžić, tvrdio je da su svi Južni Slaveni Srbi.

Dora Pavković

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close