TEKST

Prednacionalizam i nacionalna ravnodušnost u Austro-Ugarskoj (II. dio)

Nastavljajući se na prethodni tekst, ovdje ću predstaviti studiju sčučaj procesa nacionalističke agitacije u multikulturalnoj Istri, gdje su gradove pretežno naseljavali Talijani, a sela Hrvati i Slovenci.

Izvor: pixabay.com

Godine 1849., na referendumu o jeziku, 56 većinski slavenskih općina glasalo je za zadržavanje talijanskog kao službenog jezika. To sugerira da je nacionalna svijest slavenskog stanovništva u regiji bila slaba, ili možda čak nepostojeća ili se mjestimično smatrala nebitnom. Izbori 1867. opet pokazuju izostanak nacionalne svijesti ili, prema riječima autora, „slavenskog“ duha – u većini općina slavensko je stanovništvo glasovalo za talijanske predstavnike. U sjeveroistočnoj Istri razina nacionalne svijesti navodno je bila znatno veća. Primjerice, 1848. godine stanovnici jedne općine zatražili su da se Istra pridruži Hrvatskoj. Obližnja općina protestirala je protiv toga – htjeli su ostati u austrijskom dijelu carstva jer su sebe smatrali „austro-ilircima“, a ne Hrvatima. Bilo je mnogo različitih tradicija i sfera utjecaja koje su se spojile, pa je kao rezultat, čak i na tako malom području, došlo do mnoštva mogućih identiteta. Stvari se dodatno kompliciraju – bilo je i razmišljanja među dijelom stanovništva o istarskom separatizmu, a bilo je i onih koji su se, unatoč traženju pridruživanja Hrvatskoj, izjasnili ne kao Hrvati, već kao „Slaveni po nacionalnosti i jeziku“. Riječima svećenika koji je zagovarao veća prava za slavensko stanovništvo u Istri – „slavenski narod spava, taj koji spava nije umro. Tko spava, može se probuditi, a time može učiniti stvari neugodnima za talijanski element“. Sve do svog trijumfa na izborima 1907., političari Hrvatsko-slovenske narodne stranke, glavne nacionalno orijentirane političke snage u Istri, žalili su se da su „ljudi slijepi“, da je “duh slabi među ljudima“. Tek nakon razdoblja intenzivne agitacije među stanovništvom, ostvarili su veće uspjehe na izborima.

Nakon 1882. u Istri se pojavila nova sorta nacionalizma kao preslika događaja u Hrvatskoj, povezana s ideologijom Stranke prava koja je, za razliku od onih koji su se zalagali za ilirske i jugoslavenske ideje, isticala isključivo hrvatski identitet. Tako u jednom pismu zagovornik ove ideologije pita „Gdje je slavenska zemlja, Slavija? Postoji Poljska, Hrvatska, Češka i Rusija, da, ali nema Slavije.“ Ovo je mnogo sličnije nacionalizmu kako se danas uobičajeno shvaća, kruto, isključivo, vezano za uglavnom monoetničke nacionalne države- nego pomalo arhaičnom ilirizmu, koji je, iako je bio svojevrsni nacionalizam, bio pan-južnoslavenske, nadnacionalne sorte. Prva varijanta na kraju je pobijedila, iako je krajem 19. stoljeća Ilirizam bio mnogo zastupljeniji, ne samo u Istri, nego i u cijeloj Hrvatskoj.

Situacija u Dalmaciji također je bila prilično složena, a stanovništvo nije bilo ujedinjeno oko jedne ideologije. Postojala su dva glavna tabora: narodnjaci (zagovornici pridruživanja Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji) i autonomaši (zagovornici autonomnog statusa Dalmacije unutar Habsburške monarhije). Bilo je mnogo općina koje su se protivile pridruživanju Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji – jedan od argumenata bio je da bi to značilo da će gradovi poput Zadra izgubiti svoju administrativnu važnost.

Robin Okey identificira dvije suprotstavljene vizije ili ideologije koje su djelovale tijekom austrougarske okupacije Bosne: onu imperijalnih vladara koji su „dobronamjerno“ ujedinili obitelj / narod na putu prema napretku, i onu srpskih i hrvatskih nacionalista, čiji misija je bila probuditi svoje nacije iz stoljeća „dubokog sna“ i ispuniti njihove „sudbine“. Okey priznaje da je to bilo obilježje ideologije i razmišljanja relativno malog broja obrazovanih urbanih stanovnika te da su za ruralne većine stari identiteti još uvijek bili norma pa se tako tijekom cijelog devetnaestog stoljeća velika većina bosanskih katolika izjašnjavala ne kao Hrvati nego kao „Latini“ i svoj jezik nazivala „slavenskim“, „bosanskim“ ili jednostavno „našim“. Slično tome, u Kresyju, pograničnim regijama između povijesne Poljske i Rusije, kada su dužnosnici pitali ljude o njihovoj nacionalnoj pripadnosti, lokalni govornici poljskog i ukrajinskog često su se opisivali jednostavno kao seljaci. Drugi su odgovorili da pripadaju “katoličkoj” nacionalnosti ili rekli da su “ljudi odavde”. Jedan je seljak čak tvrdio da govori “katoličkim jezikom”.

U cijelom su Carstvu nacionalni ideolozi koji su među seljacima nastojali probuditi osjećaj nacionalnog identiteta i usaditi nacionalistički duh, isprva nailazili na neprijateljstvo. Nacionalna ravnodušnost među podanicima Carstva nije uvijek implicirala pasivnost ili odsutnost – ponekad je bila aktivno protivljenje nametanju nacionalističkih kategorija i politike. Godine 1846. galicijski su seljaci, ne smatrajući se Poljacima, masakrirali poljske nacionaliste koji su pokušali agitirati među njima. Preferirali su habsburškog cara koji je stajao između njih i tiranije zemljoposjednika nego nezavisnu poljsku državu. Nisu podržavali one koji su se nazivali „njihovim nacionalnim vođama“. Gornji Silezijanci koje je proučavao Bjork bili su možda najpoznatije nenacionalističko stanovništvo u srednjoj Europi dvadesetog stoljeća. Otac Kapica je 1906. upitao “Što je Gornji Silezijanac? Je li on Nijemac, Poljak, Prus, jednostavno Gornji Silezijanac ili jednostavno katolik ili, možda, samo apstraktno ljudsko biće?”.

Ogromna većina stanovnika Bohemije nije sebe smatrala dijelom transregionalne, jezično definirane češke ili njemačke nacije. U članku iz 1849. František Palacky, čeki političar i povjesničar, priznao je da „ideja nacionalnosti […] još nije prodrla u misli i svijest svih osoba“ te da „mnogima je čak odvratna“. Većina stanovnika Češke ostali su habsburški lojalisti više nego Česi. Češki aktivisti pokušali su stvoriti homogenu etničku skupinu, a zatim su govorili u njeno ime i regrutirali nove aktiviste. Mnogi u carstvu odbacili su nacionalne identitete, radije se identificirajući prema svojoj regiji ili vjeri, mijenjajući jezike i identitet u popisima stanovništva. Nacionalisti su optuživali te „kameleone“ za promjenu strana te su nastojali da ih privuku u svoje nacionalne zajednice. Pisac iz Sudmarka 1914. godine izjavio je da „slovenski nacionalisti neumorno rade na nacionalnom prosvjetljenju seljaštva, ali još uvijek možemo uvjeriti tisuće tih nacionalnih neodlučnih“ – što znači da su još uoči Prvog svjetskog rata, takozvani „neodlučni“ bili značajna društvena kategorija u Južnoj Štajerskoj. Slovenski nacionalisti žalili su se da seljaci ne brinu o nacionalnosti, već samo o svojim materijalnim interesima. Nacionalistička rješenja seljacima nisu davala pravi odgovor na njihove društvene probleme (poput raspodjele zemlje). U ruralnim područjima, stanovnici su nacionalističke političke borbe u gradovima smatrali udaljenima od svojih života. Slično tome, Weber je primijetio da su francuski seljaci u devetnaestom stoljeću bili “ravnodušni prema političkim raspravama i pitanjima koja ih se izravno nisu doticala“.

U cijelom devetnaestom stoljeću još je uvijek bilo slučajeva da je regionalni identitet bio važniji od nacionalnog ili etničkog identiteta. Neki slovenski nacionalisti odbacili su prijedlog da se svi govornici slovenskog ujedine u široku novu krunsku pokrajinu jer su smatrali da bi to uništilo tradicionalne krajeve za koje su osjećali snažne emocionalne veze. Mnoge dalmatinske elite svjesno su se identificirale kao talijanske i slavenske, inzistirajući na svojoj misiji posrednika između dviju kultura. Ballinger je pokazao da su, kao odgovor na pritiske konkurentskih nacionalizama, Istrijani razvili svjesno “hibridne” identitete. U mariborskoj gimnaziji do 1860. učenici su bili razvrstani u tri kategorije – njemačku, slovensku i dvojezičnu slovensko-njemačku. Nakon 1860. ostale su samo njemačka i slovenska kategorija, iako su mnogi učenici bili dvojezični i osjećali su se nelagodno zbog binarnog izbora. To implicira da su fiksne, binarne nacionalne kategorije nametnute nasuprot stvarno postojećim identitetima koji su često bili fluidni, hibridni, nejasni. Nacionalistički vođe često bi očajavali i žalili se na one dijelove stanovništva koji su ostali nacionalno ravnodušni ili „amfibijski“, dvojezični ili višejezični. Prisutnost takvih identiteta također je tim vođama pokazala da se nacionalni identiteti ne prenose univerzalno rođenjem.

Krajem osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća postojalo je nekoliko alternativnih koncepata nacija u Habsburškoj monarhiji. Mnogi od njih dobili su oskudnu podršku i brzo su nestali. Takvi neuspjeli pokušaji izgradnje nacije uključuju kranjski nacionalizam koji, za razliku od slovenskog, nikada nije uspio.

Nacionalna ravnodušnost, umjesto da je suprotnost političkom angažmanu, pokazatelj neznanja ili relikt predmodernih vremena, često je bila odgovor na modernu masovnu politiku i oblik političkog djelovanja. Od rođenja moderne masovne politike u devetnaestom stoljeću, europski nacionalisti očajavali su nad velikim dijelom stanovništva koji su zanemarivali zov nacionalnog buđenja. Godine 1908. češki su se nacionalisti žalili: “Na jezičnoj fronti borimo se za svaki pedalj tla i moramo se boriti ne samo s Nijemcima, već i s otpadnicima, s češkom apatijom i nacionalnom ravnodušnošću.” Odsustvo nacionalne svijesti među masama nadalje dokazuju nacionalistički agitatori iz različitih zemalja koji se neprestano pozivaju na uspavanu nacionalnu svijest ljudi. Postoji stalni motiv buđenja iz sna: „Probudi se, rumunjska zemljo!“ (Alecu Russo), “Ustani, o Srbijo! Davno si zaspala … Probudi se sada!” „Spavanje“ u „mraku“ odnosi se na uspavanu nacionalnu svijest koliko i na siromaštvo, život pod kolonijalizmom i stranu vlast.

Dora Pavković

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close