TEKST

Pirati Zlatnog doba kao primjer otpora imperijalizmu (I. dio)

Ovaj esej je analiza pirata Zlatnog doba (1716.-1726.) i njihovog otpora imperijalizmu. Ispitat ću tezu američkih povjesničara Petera Linebaugha i Marcusa Redikera da je, budući da je bila „egalitarna u hijerarhijskom dobu“, „demokratska u nedemokratsko doba“, višerasna i multikulturalna, piratska kultura bila „subverzivna alternativa“, „kontrakultura” europskom imperijalizmu. Povući ću poveznice sa širim otporom tadašnjim carstvima i ispitati kulturu bukanira -“proto-gusara”, običaje i prakse piratske „hidrarhije”, osporavane multikulturalne karakteristike piratskih posada i razloge nestanka pirata.

Izvor: pexels.com

Pirate iz Zlatnog doba važno je staviti u širi kontekst, kao pripadnike „atlantskog proletarijata“ (Graeber 2013), multietničke mase eksproprisanih radnika-robova, sluga u zarobljeništvu, mornara, vjerskih radikala, kažnjenika, pučana kojima su oduzeti domovi i imovina – koji su izgradili ali istovremeno se i oduprli ranoj modernoj atlantskoj ekonomiji. Sjevernoatlantski sustav nastao je uništavanjem čitavih civilizacija i masovnim porobljavanjem. Njegov nusprodukt bio je nastanak određenih vrsta kozmopolitizma, sa sintezom afričkih, domorodačkih i europskih tradicija i sve globalnijih sustava rada. Ovaj multietnički proletarijat bio je neophodan za rast kapitalizma, izgradio je infrastrukturu civilizacije, ali je ostao nevidljiv i zaboravljen. Graeber, Linebaugh i Rediker tvrde da su upravo radnici iz sjevernoatlantskih luka poučavali i utjecali na revolucionare poput Painea i Jeffersona i zapalili prvu iskru američke revolucije. Oni su stvorili saveze i osmislili strategije koje su inspirirale antiimperijalističke, antikapitalističke i antirobovlasničke pobune koje su oblikovale suvremeni svijet. U središtu ovih revolucionarnih pokreta bili su pomorci i lučki radnici koji su širili informacije u različitim kontekstima diljem atlantskog svijeta. Britanski povjesničar Paul Gilroy opisuje brod kao ‘živi, ​​mikro-kulturni, mikro-politički sustav u pokretu … u kojem su se spojile točke unutar atlantskog svijeta’, kao glavno komunikacijsko sredstvo unutar zone modernog Atlantika. Pomorci su se uvelike povezivali s afričkim robovima koje su prevozili i s kojima su radili. Jedan od takvih revolucionarnih mornara bio je Robert Wedderburn, rođen na Jamajci, sin ropkinje i robovlasnika, koji je služio u Kraljevskoj mornarici i čiji su zapisi spojili radikalno kršćanstvo i painitski republikanizam. Wedderburn je u Londonu 1820-ih sudjelovao u kampanji protiv ropstva. Objavio je nekoliko pamfleta u kojima se zalagao za veliki ‘jubilej’ koji će uslijediti nakon pobune robova. U jednoj je raspravi branio pravo karipskog roba da ubije svog gospodara. Nije slučajno što je bio bivši pomorac; mornari i robovi bili su u prijateljskim odnosima na Jamajci, a prema Wedderburnu, mornari su predstavljali predvodnike revolucije, prelazeći državne granice na brodovima koji su i sami predstavljali jezičnu i političku hibridnost (Gilroy 1995: 12). Brodovi su postali mjesto susreta različitih tradicija.

U rano moderno doba, tvrtke kao što je bila Virginia Company uklanjale su ‘besposlene osobe’, prevozeći ih da rade u kolonijama. To se mora staviti u širi kontekst ograđivanja zemlje koja je ranije bila zajednička, s koje su ljudi uklonjeni, a zatim poslani na rad na zemlji, u gradu ili na moru, često preko oceana. Do 1716. godine svjetski proces eksproprijacije nazvan primitivna akumulacija oduzeo je milijunima ljudi iz Europe, Afrike i Amerike zemlju njihovih predaka.

Dvjesta tisuća sluga u zarobljeništvu prevezeno je u Ameriku u 17. stoljeću. Neki od njih kasnije su postali pirati. Iako nisu imali isti pravni status kao robovi, sluge su podnosile slične uvjete na plantažama kao i robovi, uz koje su barem neko vrijeme radili. Rasnu diskriminaciju doživljavali su i navodno “slobodni” mornari koji su radili na robovlasničkim brodovima. Kapetani tih brodova svoju su posadu često nazivali “bijelim robovima”. Ovdje moramo biti oprezni kako ne bismo izjednačili strahote koje su prošli crni robovi s mukama bijelih slugu i mornara; kanadski akademik Thierry Drapeau primjećuje da je crno ropstvo bilo jedan od mnogih oblika radne eksploatacije u ranoj modernoj svjetskoj ekonomiji. Mnogi od slugu u zarobljeništvu bili su osuđenici, skitnice i prosjaci koji su dopremani na plantaže u mjestima poput Barbadosa. Vlasnici plantaža najviše su se plašili zajedničke pobune robova i slugu.

Drapeau koristi izraz ‘tamni Atlantik’, modifikaciju Gilroyevog Crnog Atlantika, kako bi opisao translokalne kulture solidarnosti proizašle iz proleterske borbe i otpora protiv rasne i klasne eksploatacije u atlantskom svijetu. Prvi značajan trenutak ove proleterske solidarnosti je piratstvo Zlatnog doba (1716-1726), a drugi je haićanska revolucija (1791-1804), kada su afrički robovi uspjeli srušiti ropstvo i formirati prvu nezavisnu crnu republiku u Americi. Podzemnim kanalima komunikacije, crni mornari povezivali su revolucionarni Haiti s drugim pobunama robova, što je kulminiralo usponom internacionalizma radničke klase tijekom europskih revolucija 1848.

Prva generacija gusara bili su bukaniri, koji su bili ‘otpadnici svih nacija’ – osuđenici, prostitutke, skitnice, vojni dezerteri, odbjegli robovi i sluge u zarobljeništvu, vjerski radikali, politički zatvorenici, odbačeni i odbjegli, otpadnici i marginalizirane osobe koji su živjeli na rubovima kolonija poput otoka Tortuge. Bukanirska kultura razvila se u razdoblju između 1600. i 1635. na prethodno nenaseljenim otocima gdje su se te multirasne zajednice bavile lovom i branjem bilja. Držali su kontakte s krijumčarima i drugim brodovima u prolazu, razmjenjujući meso za oružje i druge potrepštine. Kad su Španjolci 1630-ih ubili veprove i stoku, bukaniri su se okrenuli morskim pljačkama. Kako je njihov broj rastao i kako su stjecali veće brodove, privlačili su novake: odbjegle sluge ili robove u zarobljeništvu, mornare dezertere i pustolove. Nazvali su se ‘braćom obale’.

Većina bukanira radila je kao privatnici – s dopuštenjem zakona i autoriteta. Američki ekonomist Peter T. Leeson tvrdi da su često pljačkali i bez službenog dopuštenja vlade. Anarhistički autor Gabriel Kuhn tvrdi da su 80% bukanira bili Englezi, Francuzi ili Nizozemci. Upitno je koliko su oni bili antinacionalistički nastrojeni i multikulturni.

Prema Linebaughu i Redikeru, neki članovi radikalnih kongregacija, poput Rantersa i Kvekera, kao i Levellersa, doputovali su do Kariba u 17. stoljeću i vjerojatno su odigrali ulogu u oblikovanju kulture bukanira (Kuhn ovo osporava). 1640-ih došlo je do širenja radikalnih kongregacija u Velikoj Britaniji, poput proto-baptista, koji su na svojim sastancima smjeli izraziti sumnju u bilo koji dio Svetog pisma. Diggersi su tvrdili da je zemlja zajedničko blago za sve. Ovo je bilo i vrijeme Levellersa, prve demokratske političke stranke, koja se zalagala za zakone na engleskom jeziku, jednakost pred zakonom, vjersku toleranciju i ukidanje smrtne kazne za krađu. Također su izvodili direktne akcije protiv ograđivanja. Prema Linebaughu i Redikeru, mnogi od ovih progonjenih engleskih radikala emigrirali su na područje Kariba prije ili oko sloma Engleske revolucije 1660., prenoseći preko Atlantika ideje revolucionarne Engleske. Neki od njih su postali bukaniri. Tako su elementi egalitarnog demokratskog komunalizma i kršćanskog društvenog radikalizma, preneseni preko oceana iz Europe, bili reartikulirani na brodovima bukanira. Bey vjeruje da su utjecaji Levellersa i Rantersa pridonijeli izgradnji ‘utopije’ bukanira na Tortugi. Bukaniri su usvojili neke karipske običaje, stupali u brak s urođenicima, prihvaćali crnce i Španjolce kao ravnopravne, odbacivali nacionalnost i demokratski birali svoje kapetane.

Potkraj 17. stoljeća privatništvo je napušteno, jer je agresivna pomorska i kolonijalna ekspanzija postupno zamijenjena ustaljenijom i reguliranom trgovačkom djelatnošću. Kako je država sve više monopolizirala silu i nasilje, piratstvo je postalo praksa koju je bilo potrebno eliminirati, a ne resurs koji se može iskoristiti. Kad su vlade prestale izdavati dozvole za pljačku, mnogi su se bukaniri okrenuli čistom piratstvu. Bukanire možemo smatrati “protopiratima” koji su izvršili ključan utjecaj na društvenu organizaciju gusara Zlatnog doba. Oni su svoj pomorski radikalizam prenijeli na sljedeću generaciju pomoraca, pa su, kada su se suočili s novim uvjetima kapitalističke eksploatacije na moru, zadržali uspomene na alternativni društveni poredak.

Dora Pavković


Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close