TEKST

Ekologija bez prirode (II. dio)

Nije li ukupnost svih naših nastojanja, svih naših društvenih odnosa, težnja za preobrazbom planeta kao totalnog umjetničkog djela? Što ako umjetničko djelo u koje se svijet pretvori isključuje prisutnost vlastitih stvaratelja?“

– McKenzie Wark, An Inhuman Fiction of Forces

izvor: arca incendio

Prirodu poznajemo samo iz našeg međuodnosa s njom, tako da je termin Priroda star koliko i sjedilački način života tj. početak agrikulturne i stočarske privrede te pojave stalnih ruralnih i proto-urbanih naselja. Vrijednost termina Priroda za ekološki projekt opako je precijenjena, upozorava Timothy Morton, „jer priroda nije samo termin – to je nešto što se dogodilo prostoru koji su izgradili ljudi, koji odvaja ljudske sustave od Zemljinih“.

Izgleda kako prirodno stanje koje su filozofi tražili (kako u stvarnosti tako i u mitu o divljaku) možemo naći ovdje i sada – ispred nosa. Postulat da je civilno društvo povijesno-prirodna konstanta čovječanstva komentira i Michel Foucault u svojim predavanjima o rođenju biopolitike osvrćući se na „postojanost prirode u društvu i neophodnost društva za prirodu“. Priroda se nikada ne pojavljuje u jednostavnom obliku jer „…nikada se nije dogodilo, ili, u svakom slučaju je besmisleno pokušavati zamisliti trenutak kada smo prešli iz prirode u povijest, iz ne-društva u društvo. Priroda ljudske prirode jest povijesna, jer je priroda ljudske prirode društvena. Nema ljudske prirode koja bi se mogla odijeliti od same činjenice društva“.

Mi nismo sirovi proizvod naše okoline, niti je okolina pasivna glina podložna našem bezgraničnom oblikovanju. Kako kulturom preobražavamo prirodu, tako ona zauzvrat postavlja prepreke i granice. Kultura i povijest nisu tek softverski dodatak hardverskoj osnovi naše prirode, već nužan nadomjestak koji popunjava prazninu u njenoj osnovi. Terry Eagleton nas tako upozorava da jednako kako ne smijemo pristati na ograničujući okvir puke naturalizacije ljudskog bića, istu zamku valja zaobići i kod kulturalizacije: „Na kulturalizam ne pada samo sumnja da je on vjerovanje intelekturalaca u vlastitoj službi, nego da je na neki način i nedosljedan, s obzirom da teži obezvrijediti prirodu istodobno je reproducirajući. Ako je kultura doista sveobuhvatna, tada se čini da igra posve istu ulogu kao priroda, što se nama čini jednako prirodnim.“

Jean Francois Lyotard zamagljuje granicu između prirodnog i umjetnog još i dalje, sugerirajući da ljudskom tijelu čak niti nisu potrebne robotske proteze da bi postali umjetni tj. tehnološki aparat. Ako želimo opisati tehnologiju kao artificijelnu, tada ljudsko tijelo već je artificijelno. Ili, problematici možemo pristupiti i iz suprotnog smjera: tehnologija nije ništa drugo do li prirodni evolucijski razvoj. Ljudska izuzetnost je tako produkt čitavog niza zabluda zbog umjetnog povlačenja granica između životinjskog, mašinskog i „ljudskog“. Ako dovoljno odzumiramo sliku i gledamo stvarnost iz jedne šire i objektivnije perspektive, u kojoj je ova iluzorna podjela otpisana kao nevaljana, lako je zaključiti kako su ljudi samo jedan od izvora vitalnosti, kompleksne biomašine i tek jedan od modaliteta kreativnog nagona – samo jedna mašina žudnje – među čitavim nizom ostalih sila i mašinskih asemblaža.

Još jedni dežurni krivci u ovakvim raspravama – Deleuze i Guattari – moduliraju Spinozinu filozofiju govoreći o prirodi kao golemoj apstraktnoj mašini generativnosti, čiji su dijelovi “različiti sklopovi i jedinice, od kojih svaki okuplja beskonačne čestica koje ulaze u beskonačnost više ili manje povezanih međuodnosa”. Ili, nešto poetičnije, kažu kako je priroda “čista ravan imanencije… na kojoj plešu neoformljeni elementi i materijali.” I prirodno i artificijelno tako je potrebno gledati u vidu daleko sveobuhvatnije ontologije vitalizma, prema formuli Mnoštvo = Jedan, gdje ljudska vrsta predstavlja samo jedan arbitrarni, momentalni i promjenjivi iskaz kozmičkog elana koji je prožet i istovjetan samoj materiji. Takva filozofija imanencije kida svaku podjelu između organskog i anorganskog, tehnološkog i organičkog, mikroskopskog i makroskopskog, prirodnog i neprirodnog…

Ovu post-humanu ekološku perspektivu možemo promotriti kroz primjer zanimljivog hiper-predmeta kojeg svakodnevnim jezikom zovemo „voda“. Daleko od mistične izjave, međupovezanost svih živih bića, stvari i pojava materijalistička je činjenica fizike kruženja vode u prirodi. Voda je zajednički nazivnik između živog i neživog svijeta, prisutna u prirodnom i artificijelnom, organskom i mašinskom. Voda nas poziva da mislimo kroz etičku prizmu sveobuhvatnog suživota s ostalim ljudskim i ne-ljudskim tijelima s kojima dijelimo planetarnu egzistenciju. Kao ljudi – čija se tijela sedamdeset-postotno sastoje od vode – implicitno smo i temeljito umreženi s pitanjem planetarnog vodenog dobra. Vode nas sve povezuju, a s time u vidu nameće se dublji problem potrebe za kritičkim propitivanjem posebnosti tog sveprisutnog hidro-odnosa.

Voda iznosi na vidjelo život svojstven materiji, životno stanje materije kao takve, materijalni vitalizam koji je sveprisutan. Voda je u odnosu prema svakoj materiji, i svaka je materija u odnosu prema vodi. Voda je vodič svekolike materije. Nije sve voda, ali vode ima svugdje. Analogno valo-čestičnoj prirodi kvanta, voda je ujedno (s)tvar i proces. Samodostatna, ali uvijek u relaciji. Njegovateljica, ali i sastavnica većina elementarnih nepogoda. Ambivalentna u svojoj mogućnosti mirovanja i akcije, sklona kon-strukciji i de-strukciji. Nježno (po)stoji, ali uvijek ujedno i nagriza i apsorbira.


Riječikom Deleuza i Guattarija: voda je rizom jer ona „…nema početak ni kraj, uvijek je u sredini, između stvari, među-biti, intermezzo“. Ona spaja bilo koju točku s bilo kojom drugom. Ne može se svesti ni na Jedan ni na mnogostrukost. Bilo koja točka vode potencijalno se može spojiti s bilo kojom drugom. Voda nema subjekt ni objekt, već samo stanja, linije, dimenzije, veličine, determinacije… Nemoguće ju je slomiti ili razbiti: prekinuta u bilo kojem od svojih dijelova i dalje sačinjava cjelinu. Voda je senzualna i enigmatična, ona sadrži memorije i povijesti, ona povezuje i upija u sebe bića i stvari: ona je po samoj svojoj prirodi izrazito kolaborativna i možda je upravo to lekcija koju nas voda uči.

Ekologijom bez prirode ovdje smo se bavili u filozofskim terminima, ne ulazeći u pragmatični sloj primjene ovog koncepta. Ovaj tekst služi kao pregled nekih ključnih mislioca i ideja koje nam pomažu da se suočimo sa kompleksnosti našeg tehno-organičkog svijeta. Da alatom spekulativne misli propitujemo tehnologizaciju prirode, ali i naturalizaciju tehnologije. Ako samu sebe shvaća ozbiljnom, zeleno-lijeva opcija koja drži etičke uzde pitanja ekologije kao političke kategorije trebala bi se pozabaviti i ovom – mračnom i čudnom – stranom ekološke svijesti. Za kraj, inspirativne i provokativne riječi samog tvorca ‘ekologije bez prirode’ koju u kasnijem djelu parafrazira sintagmom ‘tamna ekologija’:

Tamna ekologija će tvrditi da postoje slojevi prilagodbe na ekološku stvarnost koji su precizniji od onoga što čujemo u medijima, znanstvenoj zajednici i društvu općenito. (…) Ta prilagodba, koju nazivam ekognozom, podrazumijeva praktičnu, a ipak iznimno nestandardnu viziju onog što bi ekološka politika mogla biti. Ekognoza djelomično uključuje shvaćanje da su ne-ljudi ugrađeni u temeljnu razinu ljudskog – ne samo biološki i društveno, već i u samu strukturu misli i logike. Koegzistencija s tim ne-ljudima ekološka je misao, umjetnost, etika i politika. Tamna ekologija povezuje početak ekološke krize s logističkim „programom“ koji neometano radi još od neolitika. Tamna ekologija tvrdi da ekološka stvarnost iziskuje svijest koja isprva ima karakteristike tragične melankolije i negativnosti, u odnosu na suživot s gomilom entiteta koji nas okružuju i u nas prodiru, ali zatim paradoksalno evoluira u anarhičan, komičan smisao suživota. (…) Tamna ekologija započinje u tami kao depresija. Prelazi tamu kao ontološki misterij. Završava kao tamna slatkoća.“


Filip Pračić


Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close