TEKST

Socijalizam i budistička filozofija

Budistički socijalizam kao cjeloviti psiho-politički projekt ovdje je uzet kao krajnja ekstrapolacija granične pretpostavke, u kojoj se namjerno ignorira društvena činjenica kako svaka ideologija, pa tako i socijalistička, intrinzično počiva na optimizmu. U paralelnom promatranju budizma i socijalizma, cilj propitati dublje elemente korelacije ove dvije filozofije.

Život bi bio podnošljiv samo u krilu čovječanstva koje više ne bi imalo u pričuvi nijednu iluziju, čovječanstva koje bi se oslobodilo svih varki i koje bi bilo ushićeno bivstvovanjem.“

Emil Cioran: “O nedaći biti rođen

Jedna od pojava specifičnih za drevnu Indiju koja je od razdoblja romantizma nadalje zaokupljala zapadnjake jest predaja filozofskom pesimizmu od strane širokih krugova ljudi. Jedna od prvih službena ‘institucionalizacija’ pesimizma dogodila se u vidu budizma, kao reformatorske filozofije naspram postojećih hinduističkih vjerovanja. Iako budizam zadržava negativan stav spram utjelovljenja i ideju prekida reinkarnacije kao krajnjeg cilja duhovne prakse, također produbljuje svoje spoznaje kroz ključne (negativne) pojmove ‘pečata egzistencije’ (anicca – ne-trajnost, anatta – ne-supstancijalnost, dukha – ne-zadovoljstvo), pritom odbacujući ideju boga (brahman) i duše (atman), kao i društvene segregacije kastinskog sistema. Jednom indijskom princu bilo je dovoljno da izađe među svijet i vidi starca, bolesnika i leš, i time shvati svu filozofiju svijeta. I stvarno, čovjeku bi trebalo biti dovoljno da posjeti ključne arhitektonske punktove našeg života: rodilište, bolnicu, starački dom i groblje, da uvidi, ako je imalo perceptivan i fokusiran, sve što se ima za znati o našem patetičnom postojanju.

Iako marksisti često imaju prirodnu averziju prema svemu što vonja na religiju, važno je svoje predrasude kratkoročno držati po strani i kritički preispitati društvena načela Budinog učenja. Postavimo provokativno pitanje ekonomskog sistema koji bi predstavljao stvarnu alternativu kapitalizmu, a da čvrsto ima u vidu prolaznost, ne-supstancijalnost i patnju utjelovljenja. Budistički socijalizam možda je prva ideja koja pada napamet. Kao što mu i naziv govori, to je političko-ekonomska ideologija koja zagovara socijalizam temeljen na načelima budizma, budući da obje filozofije nastoje osigurati prestanak patnje analizirajući njezine povode i uklanjajući njezine uzroke kroz praksu. Oba sistema također nastoje omogućiti transformaciju osobne svijesti (duhovne odnosno političke) kako bi se okončalo ljudsko otuđenje i sebičnost. Tako je i Tenzin Gyatso, XIV. tibetanski Dalaj Lama, jednom izjavio iduće: „Od svih modernih ekonomskih teorija, ekonomski sustav marksizma temelji se na moralnim načelima, dok se kapitalizam tiče samo dobitka i profitabilnosti. Zbog toga i dalje sebe smatram polu-marksistom, polu-budistom.“

Budistički ekonomski sustav ima svoje temelje u razvoju harmoničnog truda u zajedničkom životu, gdje sebičnost mora biti suspregnuta spiritualnim razvojem čovjeka. U ovom budističkom ekonomskom modelu, vrednovanje ekonomskih rezultata temelji se na tome koliko efektivno ekonomija pruža kvalitetu života, a da pritom čuva okoliš. Mjerenje ekonomskih rezultata uključuje pravednost, održivost i aktivnosti koje stvaraju smislen život. Dobrobit osobe ovisi o kultiviranju unutarnjeg bogatstva čak i više od vanjskog. Kad ljudi shvate prirodu želje, razumiju da niti čitavo bogatstvo ovog ‘plutajućeg svijeta’, kako bi rekli japanski zen-budisti, ne može zadovoljiti pohlepu duhovno nerazvijene osobe. Također, kada ljudi razumiju univerzalnost patnje postaju sve suosjećajniji prema svim ostalim bićima. Stoga se ovaj duhovni pristup ekonomiji ne oslanja na neoliberalne teorije i modele koji mjere uspjeh isključivo u opipljivim materijalnim terminima, već na bitne kvalitete pomnosti, empatije i suzdržanosti.

Iz perspektive budista, ekonomija se ne može razdvojiti od drugih tokova znanja, stoga je ona jedna komponenta kombinirane težnje da se razriješe problemi čovječanstva. Velikodušnost je održiv ekonomski model uzajamnog uzdržavanja i pomaganja, jer su ljudska bića korjenito kooperativna i nema sumnje da će oportunistički pristup etici temeljen na vlastitim interesima dugoročno propasti. Za budističku ekonomiju bitno je i zagovaranje ahimse (ne-nasilja), kako bi se spriječilo izravno uzrokovanje patnje sebi ili drugima te poticalo pronalaženje rješenja na participativni način. Ljudi se ne osjećaju neoslobođeni zbog bogatstva samog, već zbog svoje privrženosti bogatstvu, a ovaj psihološki imperativ prepoznat je i od strane budističke ekonomije. Dok se tradicionalna ekonomija usredotočuje na vlastiti interes, budistička ekonomija izaziva promjenu fokusa s pojma sebstva na ideju ne-sebstva. To pretpostavlja da sve stvari koje percipiraju naša osjetila zapravo nisu “mi” ili “naše” pa bi se stoga ljudi morali odvojiti od tog iluzornog osjećaja.

Ovu zanimljivu tenziju između socijalizma kao sistema političke-ekonomije te budističke filozofije uvidjela je i jedna izuzetno ekscentrična ličnost Sovjetskog Saveza. To da su budisti “idealni komunisti” zaključio je Gleb Ivanovič Bokii, vođa specijalnog odjela sovjetske tajne policije koji se, potaknut aktualnim teozofisjkim učenjima toga vremena, uputio u potragu za mitološkim budističkim kraljevstvom Shambhale. U njegovoj želji da spoji Kalachakra Tanrtu s marksističkim učenjem, Ivanovič Bokii eksperimentirao je s budističkim spiritualnim tehnikama s namjerom da pronađe ključ inženjeringa idealnog komunističkog ljudskog bića.

Buddhina filozofija na zapadu našla je svoj pandan u Heraklitovoj ili Hegelovoj radikalnoj koncepciji života kao procesa a ne kao ikakve trajne supstancije, sebstva ili stvari. „Pohlepa i mir međusobno se isključuju“ , primjećuje Fromm u Imati ili Biti, komentirajući kako je dostizanje mira iluzija svakog političkog projekta, pa tako i onog komunističkog koji ga vidi u ukinuću klasa, dok god se sistem zasniva na neograničenoj potrošnji kao svrsi života. Dok god, u najširem smislu, prioritiziramo „modus imanja“ iznad „modusa bivstvovanja“ izgleda da nismo shvatili svijet kao proces jer smo zapali u zamku iluzije supstancijalnosti.

Iz navedenog, vidljivo je da budizam nije tek plug-in socijalističkoj teoriji, već sama ideja socijalizma funkcionira uz budističke postulate askeze, ne-sebstva, nesebičnosti, kooperacije, svijesti o okolišu i težnji usmjerenoj ka prestanku patnje. Time budistički socijalizam sačinjava cjelovit i koherentan psiho-politički projekt. Ovu poantu dobro je sažeo i Uchiyama Gudo, jedan od dvanaestorice pobunjenika pogubljenih nakon takozvanog Incidenta Velike Izdaje, u kojem je propali anarhistički plan pogubljenja japanskog cara Meiji doveo do masovnog hapšenja ljevičara. Gudo je bio zen-budistički svećenik i anarho-socijalistički aktivist te jedan od rijetkih budističkih vođa koji su se protivili imperijalističkim projektima vladavine Meiji. On iznosi zaključak o praktičnoj i teorijskoj kompatibilnosti budizma i socijalizma: “Kao propagator budizma naučavam da sva živa bića imaju Budinu prirodu i da unutar Dharme postoji jednakost, bez nadređenih ili inferiornih. Uzevši ove zlatne riječi kao temelj mojeg uvjerenja, otkrio sam da su u potpunosti suglasni s načelima socijalizma. Tako sam i postao njegovim zagovarateljem.“

Također, ne bi li ključna pouka o današnjem kasnom digitalnom kapitalizmu koju nam pruža budistička perspektiva, trebala biti da odstupimo od kapitalističkih zabluda i tržišne utakmice, osvijestivši činjenicu da imamo posla s igrom zrcala i dima, praznom pustinjom privida i iluzija? „Virtualni bi kapitalizam otud mogao djelovati kao prvi korak prema oslobođenju: on nas suočava s činjenicom da uzrok naše patnje i porobljenosti nije objektivna stvarnost sama, već naša Želja, naša žudnja za materijalnim stvarima i naša prekomjerna vezanost za njih. Dakle, sve što moramo učiniti, nakon što razriješimo lažne ideje o supstancijalnoj stvarnosti, jest da se odreknemo same naše želje, da zauzmemo stav unutarnjeg mira i distance.“

Slijedom pesimistične logike, egalitarizacija životnih uvjeta zasigurno je optimalno sredstvo postizanja najmanje mjere patnje, utoliko što su uklonjeni uvjeti postizanja maksimalnih mjera osjećaja sreće. Drugim riječima, ovakva postavka približava društvo idealu nirvane čije blaženstvo leži u čistom nebitku postignutom eliminacijom patnje (a ne u pozitivnom osjećaju ugode). Tenziju između pesimizma i socijalizma komentira i Georg Simmel idućim riječima:

Ideal svakog pesimizma – uskrsavanje pojedinca natrag u svejedinstvo, u krilo stvari u kojem je izbrisana svaka diferenciranost pojava i ne može se, dakle, osjećati ništa što bi bilo povezano s nekim ja – nalazi svoj sociološki pandan u stanju svejednakosti, koja svakog pojedinca postavlja na istu razinu sa svima drugima i tako odsijeca svaku razliku i usporedbu na kojoj počivaju naglasci životnog osjećaja na koje se može društveno utjecati, kako na strani ugode tako i na strani patnje. Zbiljski smjer u kojem se odvija to povezivanje duhovnih elemenata više je postajanje pesimizma socijalističkim nego postajanje socijalizma pesimističkim.“

Ovaj je esej više filozofske nego političke prirode, i upravo se u Simmelovom citatu ukazuje na potencijalni apsurd temeljenja socijalizma kao političkog projekta na duhovnim zasadama bilo kakvog pesimizma, pa tako i budističke filozofije. Budistički socijalizam kao cjeloviti psiho-politički projekt ovdje je uzet kao krajnja ekstrapolacija jedne od početka granične pretpostavke, u kojoj se namjerno ignorira društvena činjenica kako svaka ideologija, pa tako i socijalistička, intrinzično počiva na optimizmu. U paralelnom promatranju budizma i socijalizma, cilj je bio propitati dublje duhovne elemente korelacije ove dvije filozofije.

Možemo li u realizaciji ovih budističkih spoznaja hipotetski zamisliti neki novi svijet, neki novi stadij čovječanstva, u kojem nas svi silni podražaji ovog svijeta u kojem živimo više ne uzbuđuju? Stanovnik takvog svijeta treba biti shvaćen kao apstraktni ideal: čovjek koji je u potpunosti oslobođen od volje, htijenja, aspiracija te ikakvog prianjanja za život. Življenje je za njega čisto održavanje osnovnih tjelesnih funkcija, tako da provodi svoje vrijeme u ispraznoj kontemplaciji i pukom udovoljavanju svojim osnovnim fiziološkim nuždama, bez potrebe za izborom, materijalnim posjedovanjem ili užicima, eliminiravši u sebi svaku potrebu za ponašanjem usmjerenim prema cilju. On je time vraćen bezvremenskom domu jer, riječima Fernanda Pessoe: „Dom je mjesto na kojem se ne osjeća.“ To je svijet u kojem smo trijezno povratili našu slobodu, tako što smo se otarasili tereta senzacije, polomivši sve naše veze uslijed zasićenja dosadom ove civilizacije.

Neki novi budistički socijalizam, u kojem jednakost proizlazi iz činjenice da smo svi ravnopravno ništavni, mudro poučeni povijesnim iskustvom kako utrka za prestižem, moći i statusom nema nikakvog smisla. Svijet u kojem je volja, prosvijetljena spoznajom da je ne-bitak bolji od bitka, postala vrhovni princip morala. Svijet kao konceptualna slijepa ulica, u kojoj si je čovječanstvo priznalo da je istrošilo svaki filozofski, religijski ili umjetnički pokušaj da opravda samo sebe, te je prosvijetljeno tom epistemološkom prazninom samo sebi priznalo da je povijest gotova – ako to želimo! Svijet u kojem dišemo oslobođeni od besmislenih želja i potrebe za lažnom srećom…

Jedini slobodan um onaj je koji shvaća – parafrazirajući Ciorana – da je sve osim ravnodušnosti prema ovom svijetu kategorija psihijatrije. Samo neokaljani um, pročišćen od želja i ambicija, svjestan praznine svih pojava i vlastite ne-sebstvenosti, može dovesti do krajnjeg razrješenja svih unutarnjih kontradikcija povijesti. I ako je kapitalizam, temeljen na vječnoj metastazi, fetišu rasta, požudi, pohlepi i sebičnosti, krajnji iskaz parazitske i virusne prirode samog života, nije li onda jedini ultimativni socijalizam onaj koji će biti temeljen na anti-vitalnim tendencijama metafizike poništenja volje? Tek tada psihološka homeostaza može biti pretočena u održivi ekvilibrij planskog gospodarstva, očišćenog eksploatacije, fetišizma robe, klasnih podjela, beskonačnog rasta, iracionalnih želja i opsesije materijalnim. Tek tada nirvana može biti realizirana kao jedinstven ekonomsko-politički projekt, na pravim psihološkim osnovama.

Filip Pračić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close