TEKST

Socijaldemokracija i Oktobarska revolucija na prostoru Hrvatske III. dio – Socijaldemokratska „pravovjernost“

Oktobarska revolucija imala je presudan utjecaj na socijaliste ovih prostora. Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije koja je se od kraja devetnaestog stoljeća s punim pravom mogla pohvaliti epitetom predvodnika radničkog pokreta, nakon Oktobra i jačanja lijeve, komunističke frakcije počinje gubiti tu ulogu. Iako će istaknuti članovi stranke, poput Vitomira Koraća i Vilima Bukšega, nakon rata dospjeti čak do ministarskih položaja u jugoslavenskim vladama, već u to vrijeme stranka je u korist komunista gotovo potpuno izgubila svaku podršku u proletarijatu.


Opisujući još bečki kongres austrijske socijaldemokratske stranke iz 1901. godine, Karl Kautsky, jedan od najznačajnijih marksista kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, primijetio je:

„Mi marksisti nismo jedini koji se pozivaju na Marxa i Engelsa, ‘anti-dogmati’ jednako se pozivaju na njih, a što su stariji zapisi Marxa i Engelsa, to je bolje po ‘anti-dogmate’.“[i]

Kautskyjev citat ukazuje na zanimljivu pojavu koja kod socijalista postoji još od devetnaestog stoljeća. Ta je pojava borba za svojevrsnu „pravovjernost“ određenih socijalističkih frakcija, borba za statusom istinskog socijalista, a pogotovo marksista. Kautsky se nakon spomenutog kongresa žalio kako se, u cilju opravdanja svog djelovanja, i radikalnije i umjerenije krilo austrijske stranke podjednako pozivaju na Marxa i Engelsa koji su imali status socijalističkih autoriteta, međutum, posebno je zanimljivo da on samo svojem, tad radikalnijem, krilu priznaju status marksista, dok oponente naziva anti-dogmaticima, a često i revizionistima. Takav sukob za statusom „pravih marksista“ javio se i nakon podjele Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije na desnu i lijevu frakciju. U Novom društvu objavljeno je više članaka u kojima se citiraju dijelovi Marxova opusa, ali i opusa nekih od tada utjecajnih socijalista, poput spomenutog Kautskog, s ciljem stvaranja teorijskog opravdanja za oportunizam i protivljenje revolucionarnom djelovanju. Primjer toga je članak „Iskrice“ nepotpisanog autora:

„“Internacionala je utemeljena zato, da postavi istinsku borbenu snagu organizacije radničke klase, a na mjesto raznih socijalističkih i polusocijalističkih sekta. […] Razvoj socijalističkog sektaštva i istinskog radničkog pokreta vazda stoje u obratnom odnošaju.“ – Ovako je po padu pariške komune sudio Marx o socijalističkog sektaštvu. Mali učenici velikog učitelja u današnjem velikom dobu drže se obratnog načela: Čuvaj „čistoću“ načela pa makar razbio jedinstvo radničkog pokreta. I još su uz to oni jedini marksisti! Vele za Marxa, da je jednom rekao na adresu ovakovih „marksista“: Moi, je ne suis pas marxist! (Ja nisam marksist!).“[ii]

Isto možemo vidjeti u Koraćevom članku „Nacionalna koncentracija i socijalna demokracija“:

„Kao što su kršćanski oci svoje filozofsko naziranje sabrali u 12 članaka „Vjerovanja“, pa ih preporučivali vjernicima, da ih uče napem i dnevno tupo i bez razmišljanja ponavljaju […] tako ima i kod nas drugova, koji misle, da je jedino onaj pravi socijalista, koji nauči napamet nekoliko formula, pa ih neprestano ponavlja i šematski primjenjuje i tamo, gdje pašu kao pesnica na oko. […] Iz marksističke se teorije klasne borbe rezultira jedno glavno taktičko načelo: samostalnost radničke klase prema ostalim socijalnim klasama, samostalnost ideološka i praktična. […] Iz toga logično slijedi, da medjustranačka kooperacija bilo izmedju socijalističkih stranaka u jednom narodu medjusobno, bilo izmedju njih i gradjanskih stranaka nipošto ne ruši načelo klasne borbe, ako se u njima čuva samostalna ideologija, samostalna organizacija i klasni interesi proletarijata i ako takva kooperacija ima poslužiti socijalističkim programatskim ciljevima. […] Iz svega toga dosad jasno proizlazi, da fraza, da se kooperacija s gradjanskim strankama protivi marksističkom principu klasne borbe nije ništa drugo već jedna površna i nepromišljena brzopletost, koju mogu izvaliti samo oni, koji se nisu proradili u dubine marksističke socijalne filozofije, već su ostali na površini se praćkati i ponavljati kao papige naučene formule i šablone, baš onako kao što pobožni kumek čita Vjerovanja, bez da ima pojma o unutarnjoj vrijednosti izrečenih riječi.“[iii]

U oba ova citata vidljiva je borba lijeve i desne frakcije za hegemonizacijom prava na marksizam. Desna frakcija tvrdi kako je shvaćanje Marxa kod ljevice pogrešno te ih se stoga naziva „malim učenicima“, pridjev marksisti vezan uz ljevicu stavlja se u navodnike te se tvrdi kako se oni „nisu proradili u dubine marksističke filozofije“. Štoviše, nazori i stavovi lijeve frakcije uspoređuju se s nekritičkim prihvaćanjem vjerskih dogmi kod kršćana bez ikakvog znanja o „unutarnjoj vrijednosti riječi“. S druge strane, autori koji objavljuju u Novom društvu koriste probrane dijelove Marxovih tekstova i koncepata, poput njegova shvaćanja klasne borbe, kako bi dokazali da su oni jedini pravi socijalisti i marksisti, a da su njihovi suparnici sekta koja narušava jedinstvo radničkog pokreta. Iako je Korać očito tvrdio kako je on iznimno dobro upoznat s marksističkom filozofijom, takvo nešto zapravo nije bilo potrebno pretendentima na status pravih marksista. Kao što je naznačio Kautsky, djela Marxa i Engelsa toliko su opsežna i iterabilna da se na njih podjednako mogu pozivati gotovo sve socijalističke frakcije. Iako je iz toga očito da ne postoje „pravi“ i „krivi“ marksisti, u ovom je razdoblju u Hrvatskoj i Slavoniji, a i općenito u ranijim periodima raznih radničkih pokreta, bilo ključno dokazati pravovjernost vlastitog djelovanja prema marksizmu. Naime, Marx je socijaldemokratskom diskursu, ali i šire u nekom općenitijem diskursu radničkog pokreta, bio gotovo identificiran s socijalizmom, a pridavana mu je uloga začetnika i glavnog učitelja socijalizma i samog marksizma. Stoga je u borbi za stjecanje dominantne pozicije u radničkom pokretu, borbi koja se na ovim prostorima javlja nakon Oktobarske revolucije i pojave izraženijih frakcija, iznimnu važnost imalo pitanje tko je doista sljedbenik i provoditelj Marxovih ideja. Taj je status davao moralnu superiornost nad sukobljenom frakcijom. Međutim, ova borba desne i lijeve frakcije ne će se razriješiti, štoviše ona će se nastaviti i nakon formalnog izlaska ljevice iz stranke, samo što će tada sukobljene strane biti socijaldemokratske stranke i komunistička partija.

Različite struje i frakcije postojale su u svim socijalističkim strankama još od devetnaestog stoljeća, ali upravo je boljševički prevrat u Rusiji dao konačan poticaj i ohrabrenje lijevim frakcijama da pokrenu akciju s ciljem preuzimanja dominantne pozicije u radničkim i socijalističkim pokretima. Takva je akcija pokrenuta još prije kraja Prvog svjetskog rata i na prostoru Hrvatske i Slavonije, a njena je kulminacija bio Beogradski kongres 1919. godine kada izlaskom lijeve frakcije iz Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije nastaje Socijalistička radnička partija (komunista). Podjelom stranke na frakcije počinju se stvarati jasno odvojeni socijaldemokratski i komunistički identiteti. Vjerojatno najvažnije točke razdvajanja uglavnom jedinstvene socijalističke skupine bile su upravo odnos prema Oktobarskoj revoluciji te pitanja revolucionarnosti, oportunizma i onoga što smo ovdje nazvali pravovjernošću. Analiza socijaldemokratskog diskursa pokazuje kako odnos desne frakcije stranke prema tekovina Oktobarske revolucije nije bio jednostavan. On se nije uvijek svodio na odbijanje. Dok su Socijaldemokrati mogli negirati revolucionarnu akciju i suprotstaviti joj ideju evolucijskog napretka i taktiku oportunizma, sam događaj Oktobarske revolucije imao je preveliku važnost za socijalistički svijet da bi se mogao zanemariti ili odbiti kao potpuno negativan.

Oktobarska revolucija imala je presudan utjecaj na socijaliste ovih prostora. Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije koja je se od kraja devetnaestog stoljeća s punim pravom mogla pohvaliti epitetom predvodnika radničkog pokreta, nakon Oktobra i jačanja lijeve, komunističke frakcije počinje gubiti tu ulogu. Iako će istaknuti članovi stranke, poput Vitomira Koraća i Vilima Bukšega, nakon rata dospjeti čak do ministarskih položaja u jugoslavenskim vladama, već u to vrijeme stranka je u korist komunista gotovo potpuno izgubila svaku podršku u proletarijatu. Samo koju godinu nakon razdvajanja desne i lijeve frakcije, socijaldemokrati će na prostoru čitave Jugoslavije postati marginalna politička opcija, dok će komunisti, otjerani u ilegalu donošenjem Obznane i Zakona o zaštiti države, zadržati značajnu podršku i opstati kroz čitavi međuratni period. Dominantno negativan odnos prema tekovinama Oktobra, odnos koji nije odgovarao historijskim uvjetima u Jugoslaviji, čiji je značajan dio stanovništva u poraću simpatizirao ideju revolucije, zasigurno je bio jedan od važnijih uzroka slabljenja i propasti socijaldemokracije.


[i] Gary P. Stenson, After Marx, Before Lenin: Marxism and Socijalist Working-Class Parties in Europe, 1884-1914. (Pittsburgh: University of Pittsburgh Press, 1991.), 194. Prijevod autora, tekst izvornika je na engleskom jeziku.

[ii] „Iskrice,“ u: Novo društvo, svezak 2., knjiga 1. (Zagreb: 1918.), 68.

[iii] Korać, „Nacionalna koncentracija i socijalna demokracija,“ 111-114.


Karlo Držaić


Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close